UMETNOST PREŽIVLJAVANJA: IGROKAZ ALEKSANDRE VUJISIĆ

Uvijek na oprezu

nikad opuštena

vjekovi tačaka pri zarezu

uvijek u iščekivanju da budem napuštena

decenije pretvaranja da je sve u redu

onda kad bezobzirni zgaze

decenije stvaranja u neredu

ipak nijesu uspjele dušu da unakaze

Rekli su:

djevojčicama ne priliči

da galame

one su smjerne, tihe i tanke

kome još treba drama

pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke

pusti drugima revolucije

jačim i većim od tebe

ne brini za tuđe grubosti

to te samo preosjetljivost grebe

Rekli su:

kako je samo zrela

kao što govore za sve koji su porasli na silu

nikada previše zaigrana i vesela

kao da nosi teret na krilu

i zato se sada nikad ne opuštam

ne znam kad će bezobzirni da gaze

i zato ne odrastam

tražim se kroz igrokaze.

Odet Nil

oprosti im, ne znaju šta čine

dok se ulice sastavljaju

zapadno od razuma koji brine

o nabubrelim znakovima

interpunkcije

i zanemaruje radosti

koje nose zarezi,

nekad i tačke,

i kada se vade perorezi

pa nepravedno stradaju

svi: ljudi, psi i mačke –

jer „to su samo dječaci

i njihove igre”

ponovo pogrešni zraci

i uznemirene žene

koje previše toga brine:

Odet Nil,

oprosti im

jer ne znaju šta čine.

___________

* Odet Nil je bila članica Pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata.

Hajde da igramo tetris

pritisni žuto dugme

i neka se slažu

moja očekivanja

tvoja snebivanja

laži i

skrivanja

daleka riječ koja

se nigdje ne uklapa

obećanje da će sjutra

sve biti bolje

koje posljednji red poklapa

Hajde da igramo tetris

i da padamo

ali ovog puta s rukama uvis

da se nadamo

da će nas sve ovo jednog

dana stići

ili možda još bolje

da će nas zaobići

pada

iznenada

riječ koju nijesmo

izgovorili

dok smo se

Moj život je spektakularan. I smislen.

Smisao mu naročito daje rano ustajanje,

uvijek isto: doručak, pripreme, posao, ručak,

Uvijek isti ljudi i

izgovori na sastancima,

Iste radne grupe,

Pokoji novi lik u odijelu,

Plata, plata, plata

Koja daje smisao svemu

Jer onda mogu da platim račune

Prije nego ih svedem i

Zapitam se u časovim dokolice

Je li sve toga vrijedno

(Srećom, dokolica se ne

dešava često),

Večera, večernja rutina,

Rutina je jako važna,

Spavanje, spavanje,

San koji nekad dolazi a češće ne,

Nekad mrzovoljno, nekad rado ustajanje,

(Uvijek tuđem radovanje),

Pokoji ukradeni izlet u ono što bi trebao biti život,

Mora, planine, drugi gradovi

I prostranije države

U kojima ljudi idu u pozorišta i plešu

U kojima ljudi nalaze sunca,

U kojima ljudi žive.

Moj život je spektakularan. I organizovan.

Uvijek znam kad ustajem,

Gdje idem,

Ko me vozi,

Uvijek sam produktivna osim

kada mjesecima čekam odgovore na mailove

Onih ljudi koji su zauzeti više od mene,

I čekam jako dugo, sve dok ne zaboravim

Što sam čekala,

A onda treba da radim, nešto da radim,

Ono o čemu sam pisala toliko davno

Da sam zaboravila i o čemu sam pisala,

I uvijek se rado odazivam pozivima

Da ispratim sve tuđe ideje i projekte,

Jer plata, plata, plata

Koja svemu daje smisao,

Onda možemo da trošimo,

Da se zadužujemo da bismo ponovo

Morali da budemo organizovani

I tek ponekad kad nam vjetar

I sunce zaplešu u kosi

Da se sjetimo

Gdje bismo bili da ne vodimo tako spektakularne živote.

Moj život je spektakularan. I neponovljiv.

Pa ipak često otkazujem dogovore

S prijateljima

I osjećam se loše ako treba da im kažem

Da to radim da bih radila ništa,

Da sam se istrošila,

Da sam sve iznosila

I sad nemam šta da obučem

Osim umora

Ili kada ljudima koje tek upoznam

Kažem da bismo nekad trebali ponoviti

Druženje,

Mada svi znamo da je to laž

I da je život neponovljiv.

Ne volim bukete koje satima

pripremaju u raskošnim cvjećarama

premazuju ih da sijaju

dodaju šljokice u spreju

i prodaju ih onima

koji se sjete samo velikih praznika

ljudima – prevarama

kojima običan dan ne znači ništa

koji sa njima mogu i na svratišta

i na ratišta

Ne volim bukete koji su umotani

u namirisane papire i celofane

one kojima nema mane

i svaki liči na onaj prethodni

koji će nastaviti da žive

u skupocjenim i bezličnim vazama

koje ne smiju da se razbiju

koje nikada neće dočekati

ništa drugo sem da žive

na instagramu

za one koji ne umiju uživo

da im se dive

pa postoje

u cvijetnom stidu i sramu

Ne volim bukete koje nose

uzjapurene majke

da dokažu zahvalnost učiteljicama

kojima ne vjeruju

ali njima ukrašavaju

svoje nemirne savjesti

za sve sate provedene

u pisanju domaćih zadataka

svoje djece

koja bi učiteljicama iskreno

pružila dlanove

samo da majke nemaju

druge planove

Moji su buketi oni koje prodaju

izmučene ruke starica

koje ne znaju koji je dan

rastu u vrtovima koje nema

ko da potkreše

na livadama koje iz daleka

izgledaju kao paperjasta neba

moji se buketi

ogledaju u tvojim očima

i kao svim pravim cvjetovima

njima namirisani celofan

ne treba.

Jedna je žena večeras vezala ruke,

druga je žena prekrila oči

treća je žena zatvorila usta

četvrta već mora da se pravi gluva,

petoj su potkresali krila.

Prva je drugoj

trebala dodati poruku

koju je druga trebala

da čita

čekajući odgovor od treće

koji mora prenijeti četvrtoj

koja će poletjeti s petom.

I onda nas pitate

zašto ne letimo?

Ne mogu još dugo da ti budem zamak,

moja vojska odavno je napustila položaje,

nabubreli znakovi interpunkcije

ne zatvaraju balske dvorane,

u kojima su se do juče dešavale stvari strašne,

skandalozne,

raskalašne,

moja vojska ne može da te sačuva

jer u svim pokušajima da te od tebe odbrani

nije znala na koga treba da juriša,

kako da zastane i predani,

kako da se stiša

da bi čula odjeke tvog usplamtjelog

srčanog ritma.

Ne mogu još dugo da ti budem bedem,

da te ograđujem od svijeta koji postaje sve gori,

otromboljen leži na kauču besmisla

i igra se daljinskim,

na kanalima na kojima se svakoga dana dešavaju stvari

ružne,

besmislene,

tužne,

moji bedemi nijesu dovoljno jaki

jer u svim pokušajima da te zadrže

u vrtu punom jorgovana,

popuštali su pod naletima tuđe vojske

čija je sablja podlošću iskovana.

Ne mogu još dugo da ti budem pjesma,

moja vojska odavno je napustila položaje,

nabubreli znakovi interpunkcije

probijaju bedeme

iza kojih smo slomili redom

sve bagreme,

pa sad u svim pokušajima da učinimo da poezija bude

ponovo važna

kasnimo,

gubimo,

kopnimo

i ova je pjesma potrošena, lažna.

Stići do kraja svijeta

gledati u pučinu

smrskati ramove sa fotografijama lažnih idola

oprostiti se s djetinjstvom

i uvijek tražiti istinu

priznati kad smo nedužni

priznati kad smo krivi

plivati u dubokim vodama

samo tako se živi

Odmaći se od plafona očaja

samo se mudro smješkati

sa svicima ukrštati rute

u majska predvečerja

sjedjeti kraj rijeke

čitati mape koje nam šalju ribe

da znamo gdje idemo

da znamo šta tražimo

Zaroniti do dna duše

pa se jako od njega odgurnuti

plivati, plivati, plivati

i samo moru reći

da nam treba nova revolucija

jer smo nedužni

jer smo krivi

plivati u dubokim vodama

samo tako se živi

Bestežinsko stanje

pomaže joj da se oslobodi tuđih tereta

ona nije s ovoga svijeta

i prija joj mrak koji je osvojila

od nje se čuvaju bogobojažljivi jer im rastura sistem

sklanjaju joj se s puta oni što ne vjeruju ni u šta

ona se ne boji da će je poklopiti

zidine uspavanih gradova

Takva ne može da bude svašta

ona tačno zna šta joj treba

rodila se

imala je rašta

ne mijenja parče neba

za parče hljeba

ona podiže jedra sama žuljevitim rukama

dok okeanima pjeva

ne plaše je munje što u daljini prijete

ona očima sijeva

Ona lako lomi betonske konstrukcije

pa od ostataka pravi brane od tuđih očekivanja

ona se brani golim rukama

od destrukcije kojom se alave zvijeri hrane

Neće ti tepati

neće ti treptati

nema vremena za poj

njeni su dani

isprepletani

kao šareni šestoboj

Ona ne umije da ne bude jaka

ona ne umije da posustane

raspeta između dana i mraka

ona ne umije da odustane

ona iznova gradi

kao da nema da izgubi šta

ona se ne boji da će je poklopiti

zidine uspavanih gradova

Ne vjeruj im Marija,

ljeta su i dalje lijepa

a zimi se zemlja odmara,

nije se svijet promijenio,

i neka te ludilo ne zavara,

ljudi su oduvijek bili zli,

samo ti si nalazila svoje pleme

na najnevjerovatnijim

mjestima,

rješavala si lako pitanja i

dileme,

nalazila ljepotu u ispovijestima

onih koji su od tebe očekivali spas

i nijesi umjela drugačije,

nijesi nikoga za podršku uskratila,

ali umorila si se od svega,

Marija,

na dno svoga bića se

sunovratila,

jer su ti tražili

i ruke

i snove

i lice

i riječi

i zjenice,

i tu si povukla crtu

jer zjenice su one odaje

u kojima kriješ život,

a život se ne prodaje

i ne skida s njega omot

da se drugima preda

da ga sloj po sloj odmotavaju,

umorila si se, Marija,

i riječi ti spavaju.

Ne vjeruj im Marija,

svega smo se nagledali,

skidali smo opne sa života,

proučavali ih i nijesmo se predali,

po vinogradima otkidali listove

da od njih pravimo šešire,

i zauzdavali kistove

kojim smo slikali nemire,

pa onda gazili grožđe

da od njega pravimo vino

kojim smo natapali laži

(gaženje duše nikad ne

završi milinom)

i pili smo ga, Marija,

kao da smo ga životu dužni,

veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,

jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,

i sad život više nije vinograd,

nego ulica sablasna, pusta,

niz koju se spuštaju

lažni proroci,

sujeta,

gubici,

i tu si povukla crtu

jer tebi trebaju svici

koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,

umorila si se, Marija,

ali ne daš da te običnim

kažnjavaju.

Svi smo kukavice na svoj način

govorila je kao da zna o čemu govori

glasom koji nikada nije podizala

ali je zvučao moćno kao voda koja nosi

(ne romori)

nije dozvoljavala da bude kusur za neprodate laži

nije tražila da je vole

imala je život

da je snaži

Ono što te ne ubije to te noću drži budnom

govorila je bez patetike

kao da govori o vremenskoj prognozi

i nije pričala o prošlom, o uzaludnom,

o ulicama Barselone kojima se još Lorkin duh vozi

Nije imala namjeru da se miri s običnim

da prosipa nad lukom ništavila dane

raspon krila nad apsurdom

pomogao joj je da ne bude s onima jadikovkama vičnim

što vidaju svoje otvarajući tuđe rane

Ona je znala samo da vjeruje

da voli

da diše

ona je znala da pretjeruje

da soli

da piše

___________

* Naslov je inspirisan pesmom F.G. Lorke „Papirnata ptica”.

Hajde da se probudimo u poljima maka

i da ne znamo koje su koordinate

za gradove kojima više ne poznajemo dušu,

hajde da brojimo latice

i da radimo najvažnije stvari na svijetu

poput gledanja u oblake,

i da uramimo sve rijeke i planine i sunca u kapke,

i da nam ne trebaju drugi okviri,

da se crna s bijelom zagrli,

da se plava s crvenom pomiri,

da ne tražimo dugme za sreću

jer slagali su nas, njega nema,

da nam najljepše pjesme s dlanova kreću

kao ptice koje bez straha šire krila,

da nam je dovoljna blagost za sve

(ničemu zaista ne služi sila),

da ne živimo radost iz odlomaka.

Hajde da bosi živimo ljubav

negdje daleko, u poljima maka.