U zbirci poezije Igrokaz Aleksandra Vujisić tka reči osobenim glasom koji je istovremeno i ranjiv i nepokolebljiv. On spaja ličnu ispovest sa oštrom refleksijom savremenog sveta. Njena poezija postaje unutrašnji prostor sukoba i obnove, od buntovnice u „Čuvaj se one koja se ne boji”, gde „lako lomi betonske konstrukcije”, do umorne duše u „Umorna pjesma”, gde Marija „na dno svoga bića se sunovratila”. Kroz ove stihove, Vujisić beleži borbu za identitet u svetu koji često guši individualnost, gde su nežnost i istina činovi hrabrosti.


Ova zbirka nije knjiga koja nudi utehu ili jednostavne odgovore. Ona poziva čitaoca da zastane, da u „nabubrelim znakovima interpunkcije” pronađe odjek u gori sopstvenih gubitaka i nadanja. Pesme se kreću od urbane teskobe u „O životu”, gde je „plata, plata, plata” smisao rutine, do lirske čežnje u „Pozivnica (Polja maka)”, gde pesnikinja sanja o bosonogom životu „negdje daleko”. Lično u njenoj poeziji postaje kolektivno, a svaki njen stih nosi težinu pitanja o smislu, slobodi i otporu.
Na koncu, Igrokaz je pozorište na čijoj sceni se smenjuju hrabrost, strah, ljubav i ogorčenje bez patetike, ali s upornom potrebom za istinom. Pesnikinja ne pribegava poetskom patosu, nego svesno teži istini, ma koliko ona bolela. Njena poezija nije još jedno svedočanstvo o životu koji se pod različitim svakodnevnim teretima raspada, ona je dokaz otpora jedne duše i njena maštovita igra u kojoj preživljavanje postaje oblik umetnosti.
Aleksandra Vujisić (Podgorica, 1979) pesnikinja je i profesorka engleskog jezika i književnosti. Autorka je zbirki Krvarim po pismima (2022), Slon na trapezu (2023) i knjige za decu Djetinjstvo u džepu (2023). Pokretač je Kulturnog centra „Čigralište” posvećenog promociji čitanja u ranom uzrastu, a trenutno je zaposlena u Vestminsterskoj fondaciji za demokratiju. Njena poezija je prevođena na više jezika, a za svoj rad dobila je više nagrada na međunarodnim konkursima i festivalima.


IGROKAZ
Uvijek na oprezu
nikad opuštena
vjekovi tačaka pri zarezu
uvijek u iščekivanju da budem napuštena
decenije pretvaranja da je sve u redu
onda kad bezobzirni zgaze
decenije stvaranja u neredu
ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su:
djevojčicama ne priliči
da galame
one su smjerne, tihe i tanke
kome još treba drama
pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke
pusti drugima revolucije
jačim i većim od tebe
ne brini za tuđe grubosti
to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su:
kako je samo zrela
kao što govore za sve koji su porasli na silu
nikada previše zaigrana i vesela
kao da nosi teret na krilu
i zato se sada nikad ne opuštam
ne znam kad će bezobzirni da gaze
i zato ne odrastam
tražim se kroz igrokaze.

MOLITVA ZA ODET NIL *
Odet Nil
oprosti im, ne znaju šta čine
dok se ulice sastavljaju
zapadno od razuma koji brine
o nabubrelim znakovima
interpunkcije
i zanemaruje radosti
koje nose zarezi,
nekad i tačke,
i kada se vade perorezi
pa nepravedno stradaju
svi: ljudi, psi i mačke –
jer „to su samo dječaci
i njihove igre”
ponovo pogrešni zraci
i uznemirene žene
koje previše toga brine:
Odet Nil,
oprosti im
jer ne znaju šta čine.
___________
* Odet Nil je bila članica Pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata.

GAME OVER
Hajde da igramo tetris
pritisni žuto dugme
i neka se slažu
moja očekivanja
tvoja snebivanja
laži i
skrivanja
daleka riječ koja
se nigdje ne uklapa
obećanje da će sjutra
sve biti bolje
koje posljednji red poklapa
Hajde da igramo tetris
i da padamo
ali ovog puta s rukama uvis
da se nadamo
da će nas sve ovo jednog
dana stići
ili možda još bolje
da će nas zaobići
pada
iznenada
riječ koju nijesmo
izgovorili
dok smo se

O ŽIVOTU
Moj život je spektakularan. I smislen.
Smisao mu naročito daje rano ustajanje,
uvijek isto: doručak, pripreme, posao, ručak,
Uvijek isti ljudi i
izgovori na sastancima,
Iste radne grupe,
Pokoji novi lik u odijelu,
Plata, plata, plata
Koja daje smisao svemu
Jer onda mogu da platim račune
Prije nego ih svedem i
Zapitam se u časovim dokolice
Je li sve toga vrijedno
(Srećom, dokolica se ne
dešava često),
Večera, večernja rutina,
Rutina je jako važna,
Spavanje, spavanje,
San koji nekad dolazi a češće ne,
Nekad mrzovoljno, nekad rado ustajanje,
(Uvijek tuđem radovanje),
Pokoji ukradeni izlet u ono što bi trebao biti život,
Mora, planine, drugi gradovi
I prostranije države
U kojima ljudi idu u pozorišta i plešu
U kojima ljudi nalaze sunca,
U kojima ljudi žive.
Moj život je spektakularan. I organizovan.
Uvijek znam kad ustajem,
Gdje idem,
Ko me vozi,
Uvijek sam produktivna osim
kada mjesecima čekam odgovore na mailove
Onih ljudi koji su zauzeti više od mene,
I čekam jako dugo, sve dok ne zaboravim
Što sam čekala,
A onda treba da radim, nešto da radim,
Ono o čemu sam pisala toliko davno
Da sam zaboravila i o čemu sam pisala,
I uvijek se rado odazivam pozivima
Da ispratim sve tuđe ideje i projekte,
Jer plata, plata, plata
Koja svemu daje smisao,
Onda možemo da trošimo,
Da se zadužujemo da bismo ponovo
Morali da budemo organizovani
I tek ponekad kad nam vjetar
I sunce zaplešu u kosi
Da se sjetimo
Gdje bismo bili da ne vodimo tako spektakularne živote.
Moj život je spektakularan. I neponovljiv.
Pa ipak često otkazujem dogovore
S prijateljima
I osjećam se loše ako treba da im kažem
Da to radim da bih radila ništa,
Da sam se istrošila,
Da sam sve iznosila
I sad nemam šta da obučem
Osim umora
Ili kada ljudima koje tek upoznam
Kažem da bismo nekad trebali ponoviti
Druženje,
Mada svi znamo da je to laž
I da je život neponovljiv.

O BUKETIMA
Ne volim bukete koje satima
pripremaju u raskošnim cvjećarama
premazuju ih da sijaju
dodaju šljokice u spreju
i prodaju ih onima
koji se sjete samo velikih praznika
ljudima – prevarama
kojima običan dan ne znači ništa
koji sa njima mogu i na svratišta
i na ratišta
Ne volim bukete koji su umotani
u namirisane papire i celofane
one kojima nema mane
i svaki liči na onaj prethodni
koji će nastaviti da žive
u skupocjenim i bezličnim vazama
koje ne smiju da se razbiju
koje nikada neće dočekati
ništa drugo sem da žive
na instagramu
za one koji ne umiju uživo
da im se dive
pa postoje
u cvijetnom stidu i sramu
Ne volim bukete koje nose
uzjapurene majke
da dokažu zahvalnost učiteljicama
kojima ne vjeruju
ali njima ukrašavaju
svoje nemirne savjesti
za sve sate provedene
u pisanju domaćih zadataka
svoje djece
koja bi učiteljicama iskreno
pružila dlanove
samo da majke nemaju
druge planove
Moji su buketi oni koje prodaju
izmučene ruke starica
koje ne znaju koji je dan
rastu u vrtovima koje nema
ko da potkreše
na livadama koje iz daleka
izgledaju kao paperjasta neba
moji se buketi
ogledaju u tvojim očima
i kao svim pravim cvjetovima
njima namirisani celofan
ne treba.


(I PAD JE) LET
Jedna je žena večeras vezala ruke,
druga je žena prekrila oči
treća je žena zatvorila usta
četvrta već mora da se pravi gluva,
petoj su potkresali krila.
Prva je drugoj
trebala dodati poruku
koju je druga trebala
da čita
čekajući odgovor od treće
koji mora prenijeti četvrtoj
koja će poletjeti s petom.
I onda nas pitate
zašto ne letimo?

BEZ POEZIJE
Ne mogu još dugo da ti budem zamak,
moja vojska odavno je napustila položaje,
nabubreli znakovi interpunkcije
ne zatvaraju balske dvorane,
u kojima su se do juče dešavale stvari strašne,
skandalozne,
raskalašne,
moja vojska ne može da te sačuva
jer u svim pokušajima da te od tebe odbrani
nije znala na koga treba da juriša,
kako da zastane i predani,
kako da se stiša
da bi čula odjeke tvog usplamtjelog
srčanog ritma.
Ne mogu još dugo da ti budem bedem,
da te ograđujem od svijeta koji postaje sve gori,
otromboljen leži na kauču besmisla
i igra se daljinskim,
na kanalima na kojima se svakoga dana dešavaju stvari
ružne,
besmislene,
tužne,
moji bedemi nijesu dovoljno jaki
jer u svim pokušajima da te zadrže
u vrtu punom jorgovana,
popuštali su pod naletima tuđe vojske
čija je sablja podlošću iskovana.
Ne mogu još dugo da ti budem pjesma,
moja vojska odavno je napustila položaje,
nabubreli znakovi interpunkcije
probijaju bedeme
iza kojih smo slomili redom
sve bagreme,
pa sad u svim pokušajima da učinimo da poezija bude
ponovo važna
kasnimo,
gubimo,
kopnimo
i ova je pjesma potrošena, lažna.

KURS PLIVANJA ZA POČETNIKE
Stići do kraja svijeta
gledati u pučinu
smrskati ramove sa fotografijama lažnih idola
oprostiti se s djetinjstvom
i uvijek tražiti istinu
priznati kad smo nedužni
priznati kad smo krivi
plivati u dubokim vodama
samo tako se živi
Odmaći se od plafona očaja
samo se mudro smješkati
sa svicima ukrštati rute
u majska predvečerja
sjedjeti kraj rijeke
čitati mape koje nam šalju ribe
da znamo gdje idemo
da znamo šta tražimo
Zaroniti do dna duše
pa se jako od njega odgurnuti
plivati, plivati, plivati
i samo moru reći
da nam treba nova revolucija
jer smo nedužni
jer smo krivi
plivati u dubokim vodama
samo tako se živi

ČUVAJ SE ONE KOJA SE NE BOJI
Bestežinsko stanje
pomaže joj da se oslobodi tuđih tereta
ona nije s ovoga svijeta
i prija joj mrak koji je osvojila
od nje se čuvaju bogobojažljivi jer im rastura sistem
sklanjaju joj se s puta oni što ne vjeruju ni u šta
ona se ne boji da će je poklopiti
zidine uspavanih gradova
Takva ne može da bude svašta
ona tačno zna šta joj treba
rodila se
imala je rašta
ne mijenja parče neba
za parče hljeba
ona podiže jedra sama žuljevitim rukama
dok okeanima pjeva
ne plaše je munje što u daljini prijete
ona očima sijeva
Ona lako lomi betonske konstrukcije
pa od ostataka pravi brane od tuđih očekivanja
ona se brani golim rukama
od destrukcije kojom se alave zvijeri hrane
Neće ti tepati
neće ti treptati
nema vremena za poj
njeni su dani
isprepletani
kao šareni šestoboj
Ona ne umije da ne bude jaka
ona ne umije da posustane
raspeta između dana i mraka
ona ne umije da odustane
ona iznova gradi
kao da nema da izgubi šta
ona se ne boji da će je poklopiti
zidine uspavanih gradova

UMORNA PJESMA
Ne vjeruj im Marija,
ljeta su i dalje lijepa
a zimi se zemlja odmara,
nije se svijet promijenio,
i neka te ludilo ne zavara,
ljudi su oduvijek bili zli,
samo ti si nalazila svoje pleme
na najnevjerovatnijim
mjestima,
rješavala si lako pitanja i
dileme,
nalazila ljepotu u ispovijestima
onih koji su od tebe očekivali spas
i nijesi umjela drugačije,
nijesi nikoga za podršku uskratila,
ali umorila si se od svega,
Marija,
na dno svoga bića se
sunovratila,
jer su ti tražili
i ruke
i snove
i lice
i riječi
i zjenice,
i tu si povukla crtu
jer zjenice su one odaje
u kojima kriješ život,
a život se ne prodaje
i ne skida s njega omot
da se drugima preda
da ga sloj po sloj odmotavaju,
umorila si se, Marija,
i riječi ti spavaju.
Ne vjeruj im Marija,
svega smo se nagledali,
skidali smo opne sa života,
proučavali ih i nijesmo se predali,
po vinogradima otkidali listove
da od njih pravimo šešire,
i zauzdavali kistove
kojim smo slikali nemire,
pa onda gazili grožđe
da od njega pravimo vino
kojim smo natapali laži
(gaženje duše nikad ne
završi milinom)
i pili smo ga, Marija,
kao da smo ga životu dužni,
veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,
jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,
i sad život više nije vinograd,
nego ulica sablasna, pusta,
niz koju se spuštaju
lažni proroci,
sujeta,
gubici,
i tu si povukla crtu
jer tebi trebaju svici
koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,
umorila si se, Marija,
ali ne daš da te običnim
kažnjavaju.


PAPIRNATE PTICE *
Svi smo kukavice na svoj način
govorila je kao da zna o čemu govori
glasom koji nikada nije podizala
ali je zvučao moćno kao voda koja nosi
(ne romori)
nije dozvoljavala da bude kusur za neprodate laži
nije tražila da je vole
imala je život
da je snaži
Ono što te ne ubije to te noću drži budnom
govorila je bez patetike
kao da govori o vremenskoj prognozi
i nije pričala o prošlom, o uzaludnom,
o ulicama Barselone kojima se još Lorkin duh vozi
Nije imala namjeru da se miri s običnim
da prosipa nad lukom ništavila dane
raspon krila nad apsurdom
pomogao joj je da ne bude s onima jadikovkama vičnim
što vidaju svoje otvarajući tuđe rane
Ona je znala samo da vjeruje
da voli
da diše
ona je znala da pretjeruje
da soli
da piše
___________
* Naslov je inspirisan pesmom F.G. Lorke „Papirnata ptica”.

POZIVNICA (POLJA MAKA)
Hajde da se probudimo u poljima maka
i da ne znamo koje su koordinate
za gradove kojima više ne poznajemo dušu,
hajde da brojimo latice
i da radimo najvažnije stvari na svijetu
poput gledanja u oblake,
i da uramimo sve rijeke i planine i sunca u kapke,
i da nam ne trebaju drugi okviri,
da se crna s bijelom zagrli,
da se plava s crvenom pomiri,
da ne tražimo dugme za sreću
jer slagali su nas, njega nema,
da nam najljepše pjesme s dlanova kreću
kao ptice koje bez straha šire krila,
da nam je dovoljna blagost za sve
(ničemu zaista ne služi sila),
da ne živimo radost iz odlomaka.
Hajde da bosi živimo ljubav
negdje daleko, u poljima maka.
Kritički osvrt Redakcija GLEDIŠTA © 2025
Piše Aleksandra VUJISIĆ


PROČITAJ JOŠ
ODABERI VIŠE