Radmila Lazić – POEZIJA KAO SVEDOČENJE TRAJNE UNUTRAŠNJE ISTINE

Nagrada „Branko Miljković”, jedna od najprestižnijih književnih nagrada u Srbiji, dodeljena je pesnikinji Radmili Lazić za zbirku Život posle života, u izdanju Narodne biblioteke „Stefan Prvovenčani” iz Kraljeva.

Ovu odluku jednoglasno je doneo žiri u sastavu: Goran Stanković (predsednik), prof. dr Milan Aleksić i Vladimir Arsenić, na završnoj sednici održanoj 20. maja 2025. godine.

POEZIJA KAO LITANIJA ŽIVOTA

U obrazloženju žirija ističe se da je reč o knjizi u kojoj Radmila Lazić produžava svoj prepoznatljivi pesnički glas, ali i ulazi u nove dubine – i lične i kolektivne. Život posle života je zbirka u dva dela: „Gnezda na vetru”, u kojem poezija postaje tragični modus življenja, i „Litanije”, gde pesnikinja ispisuje kratke, gorke, mudre i melanholične zapise kao svoje intimne molitve i svedočanstva o svetu.

„Knjiga krajnje redukovanog jezičkog materijala i bogate semantike ispisuje i tragične i trajne istine”, navodi se u saopštenju žirija.

Poetski ton Radmile Lazić beskompromisan je i duboko iskren. Između traume, svedočenja i samoispitivanja, njen lirski subjekat opstaje kao svedok jednog vremena i jedne ženske poetike koja nije odustajala od pitanja smisla, straha, ljubavi i trajanja.

Radmila Lazić (1949, Kruševac) jedna je od najznačajnijih savremenih srpskih pesnikinja. Autorka je brojnih zbirki poezije, eseja i proze, kao i pokretač feminističke književne scene u Srbiji. Njena poezija prevođena je na više svetskih jezika i nagrađivana najuglednijim domaćim priznanjima – od nagrada „Milan Rakić” i „Vladislav Petković Dis” do „Desanke Maksimović” i „Vaska Pope”.

Bila je osnivač i urednica prvog domaćeg feminističkog časopisa ProFemina i antologija ženske i urbane poezije.

PESNIČKI GLAS U VREMENU TIŠINE

U zbirci Život posle života posebno se izdvajaju pesme koje u sebi nose glas tihe i otvorene predaje postojanju. U poeziji kao što su „Isposnička pesma”, „Kraj”, „Pojam strepnje” i „Epilog”, čita se celokupna poetska pozicija ove zbirke: između smrti i nade, melanholije i žudnje za nevinošću.

„Sada drugi neko neka peva / o blagu odricanja, o blagu bola, / moje bisage su prazne”, piše Radmila Lazić u pesmi Kraj – izgovoru ličnog zaveštanja koji odjekuje kao glas svih koji više ne mogu, ali znaju da je pesma ipak moguća.

NAGRADA KOJA NASTAVLJA DA TRAJE

Nagrada „Branko Miljković” dodeljuje se od 1971. godine za najbolju pesničku knjigu objavljenu na srpskom jeziku u prethodnoj godini. Nagradu dodeljuje Grad Niš, a pokrovitelj nagrade je Ministarstvo kulture Srbije. Organizator konkursa i svečane dodele nagrade je Niški kulturni centar, gradska ustanova kulture.

Nagrada se sastoji od povelje, statuete i novčanog iznosa. Svečana ceremonija uručenja nagrade biće upriličena u Gradskoj kući u Nišu u toku 2025. godine.

IZMEĐU TIŠINE I SVEDOČENJA: PESME IZ ZBIRKE „ŽIVOT POSLE ŽIVOTA”

U vremenu kad reči često postaju i suvišne i nečujne, poezija Radmile Lazić progovara kao nužnost – tiha, ali postojana. Pesme koje slede nisu samo umetnički iskaz, već oblik ličnog i kolektivnog pamćenja: svedočanstva koja se ne nameću, već traju. Njihov ritam je tiši od uzvika, ali jači od zaborava. To je poezija koja ostaje i onda kad sve drugo utihne.

ISPOSNIČKA PESMA

Vreme teško. Grla suva*.

Noć stražari,

Žmure slova.

Krezubi meseče,

Saspi u moj bokal

Ruj sjajni

Ovlaži mi usne,

Da ne moram

Sa dalekih mora

Lizati so umesto purpura.

I kruniti reči

U začeplene uši veka.

____________

*Samjuel Tejlor Kolridž

KRAJ

Došao je kraj tebi i meni poezijo.

Ne umem više da te sa usne iscedim,

Ne mogu da se iscelim.

Crna sam tastatura bez zvuka

Bez azbučnog otkucaja srca

Nemušta.

Ona što jezik mi dade

U nepojamnu zemlju

Sa sobom ga odnese.

Nevidljivim srpom

Prerezanog grla

Pala sam u bunar samoće

Kao kamen.

Sada drugi neko neka peva

O blagu odricanja

O blagu bola,

Moje bisage su prazne.

Neko drugi neka svedoči

O gorkim vodama

Što potapaju svet.

I mene i mene.

POJAM STREPNJE

strah me lepote strah dobrote uzimanja davanja

ushićujućih dana opojnog mirisa čiste radosti

strah me od ćutanja od dugih rečenica i puteva

od nejasnih poriva i da ne zagrcnem se od smeha

strah me je da zapevam i zaigram strah da odlutam

strah me je gordosti i gneva iznenadnog vriska

strah me od pevca i miša hrabrosti i kukavičluka

od slasti i ekstaze od obilja strah me je velikog neba

odvajkada strah me je sreće

jer s tugom sam (s)rođena

strah me straha

…šta sa preostalom šačicom života?

EPILOG

O, svete nevinosti i naivnosti

Tebe ištem

Tebe bih da pevam,

Da te slavim.

Rumenih obraza stide

Nemušti, muavi svete

Izvore čiste radosti

Koji jesi,

U suzi što se skotrlja niz obraz

u bistrom potoku

U jagnjetu,

I svakom drugom mladunčetu,

U zori koju pevac oglašava.

U svemu onom što videh

Detinjim očima,

I svako drugi od iskoni

Što gledaše.

IZ CIKLUSA LITANIJE

1.

Tuđ je ovo vek

Obogaljen i slep

Nelep

Ipak, srebrni cveta

Sneg

2.

Ti koji izlaz tražiš

Od buke sveta

Koji te ometa

Da sebe čuješ

Moj ti je savet

– Pad u sebe!

I ja sam se tako sunovratila.

3.

Jezik mi beše

Otekao od ćutanja

Dok nisam

Zajecala u pesmama.


Izbor i oprema Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Radmila LAZIĆ



PROČITAJ JOŠ

Željko Mitić: PESME IZ NORVEŠKE

ODABERI VIŠE