Milan Dulin Bovan: „STO LITARA PO METRU KVADRATNOM”

Gledali su se dugo. Da su slučajni prolaznici ili pak prijatelji koji se dobro poznaju, već bi počeli sklanjati poglede osjećajući nelagodu. Ali, ne i oni. Gledali su se dok su pored njih prolazili tramvaji, kola, biciklisti i tmurni pješaci koji žure, ni sami ne znajući kuda niti zašto. Ovdje je jednostavno običaj da se žuri.


Nervoza je dio svakog stanovnika ovog sivog mjesta i komad njegove duše, ako ovo sivilo i bezbojna bivša čeljad uopšte imaju dušu. Pored njih je prolazilo i vrijeme, a oni su netremice gledali jedno u drugo, kao da ih ni vrijeme ni tmurni i nervozni velegrad ponedeljkom ujutro, niti bilo šta drugo ne interesuje i ne dotiče.

Kao da ne postoji ništa zbog čega bi trebali biti bilo gdje drugdje ili makar na trenutak razmisliti, prekinuti taj pogled kao čeličnom sajlom vezan i otići zbog nečeg. Samo se okrenuti i otići kuda su i pošli!

Ne, oni nisu znali ni gdje su pošli ni da su uopšte pošli. Oni više nemaju pojma ni kako su tu dospjeli niti zbog čega, a najmanje kada i koliko već su ovdje. Dama u crvenom kaputiću, maločas prispjela iz unutrašnjosti i zarasli čovjek iz daleka, do juče dječak, i danas, samo što više tako ne izgleda, obučen po posljednjoj modi klošara iz okoline obližnjeg stadiona.

– Ako je ovo ona igra „Ko će prvi trepnuti“ predaću se, pobijedila si, a ako je ona „Ko će se prvi nasmijati“ onda je remi – kesimo se mi ko dva domanca otkako smo se sreli! Najzad progovori on, već žaleći za istupanjem iz vječnosti u koju su bili upali i neizvjesnosti koju ona nosi uza se.

– Ja, ja, ovaj… Pokuša i ona da sastavi nešto nalik rečenici, ali kao naglo probuđena, ne stiže da se sabere.

– Sad treba da kažeš kako ti je ime i kad ja uzvratim svojim imenom, onda kurtoazno kažeš: „Drago mi je“, mada i ne mora da ti bude, to je onako, što bi se u nas reklo – red. Izvali on i dalje se smijući kao lud na brašno, pa nastavi:

– Ja sam recimo Milan i baš mi je drago što me tako lijepo gledaš, a još draže bi mi bilo da hoćeš progovoriti, reći ime i sve po redu, kao i šta ćeš u ovom sivilu, Bog s tobom!?

– Jelena, drago mi je Milane, ma tu sam, treba da upišem fakultet i evo upravo sam stigla, malo me je strah svega ovoga! Okrenu se oko sebe i kao da pokuša da sagleda i shvati te tone armiranog betona i milione duša, pa zadrhti osjećajući kako joj se taj grad i sve u njemu u vidu jeze provuče kroz kosti.

Oblak je upravo bio iznad njih dajući sivilu još tamniju notu koja je bacala onu tužnu, optimisti možda i zamalo romantičnu sjenu na cio prizor.

– Ovdje ti je skoro nemoguće razaznati kad je oblačno, a kad nije. Nebo je vazda sivo, ali ja kao iskusni poznavalac meteoroloških prilika mogu ti reći da je jedan oblak marke kumulus upravo više nas i ako se ne pomaknemo u roku od dvadeset sekundi odavde, istovariće direktno na nas sto litara vode po metru kvadratnom, a opet ja sasvim slučajno znam dobro mjesto za popiti kavu dok oluja u trajanju od sat i po ne prođe – napriča on.

– Iskreno, nemam pojma šta si ispričao sada, ali sam shvatila da si spomenuo kafu i može, vodi me! Čime se ti inače baviš?

– A svačim, ja ti se uglavnom dešavam! Evo recimo, sad ćemo mi popiti kavu i ja ću nekome to ispričati i možda će taj neko za dvadeset godina o tome napisati priču. Priča ko i svaka druga, samo što ova neće imati kraj, pa će svako sebi morati smišljati šta bi mu najbolje pasalo. Mora se u književnost uvesti makar malo interakcije. Znam, nekima će biti i krivo, a opet još bi im krivlje bilo da im završenu priču servira kako im ne leži. Ko će, bona, narodu ugoditi!?

Kiša poče da rosi. On već natovaren njenim torbama i ona koja pritrčava za njim već ga zapitkujući ponešto, odoše prema nekud. Nisam ih pratio niti znam kuda niti šta je dalje bilo s njima, moraćete smisliti sami.

Jedino što znam je da je onoga dana palo sto litara kiše po metru kvadratnom, skoro potpuno opralo ulice prljavog velegrada, da se osjećao prijatan miris kiše i da sam u jednom trenutku vidio nebo, plavo i čisto kao iznad tisove šume na Prenju.

Napisao sam ovo jer danas sretoh par sa dva klinca. Podsjetiše me na ono dvoje, iako daleko od velegrada, a prošlo je već vjerujem mnogo, skoro dvadeset godina, ako ne i više.

Ona baš kao junakinja prvog dijela priče – visoka i vitka sa velikim smeđim očima, a on, kad bi to zaista bio on, i dalje obučen kao klošar i nakon toliko godina pokušava da joj zaokupi pažnju glupirajući se i glumeći sveznalicu. Dječaci, to su neke nove, a stare priče.


Za GLEDIŠTA piše Milan DULIN BOVAN



PROČITAJ JOŠ

Dimitrije Milenković: PISAC TOPLE LJUDSKE DUŠE – BRANKO ĆOPIĆ

ODABERI VIŠE


fb-share-icon
Tweet 20
fb-share-icon20