

Engleske teme u napuštenoj kući, rečenica otrgnuta iz dolazećeg stiha da privuče pažnju, a pred vama je zapravo odlomak iz knjige Stihovi iz dnevnika 1985-1990 – i jedan duhoviti poetski zapis Stevana Raičkovića: o Andriću na kakvog niste navikli.
U Herceg Novom, na Toploj, između parka Boka i crkvi Svetog Đorđa i Svetog Spasa, gde je Njegoš učio da piše kod jeromonaha Josifa, nobelovac Ivo Andrić podigao je, po projektu poznatog beogradskog arhitekte Vojislava Đokića, svoju kuću početkom šezdesetih godina dvadesetog veka, a Herceg Novi je opisao u Znakovima pored puta i prvi zapisao da je to mesto večitog zelenila, sunca i brojnih skalinada.
A jedan od najvećih srpskih pesnika, Stevan Raičković ima korene u Crnoj Gori, gde je boravio često. Njegov deda je dva puta bio gradonačelnik Podgorice, dok su njegovi stričevi ostavili značajan trag u istoriji Crne Gore i Srbije.


TRIPTIHON O ANDRIĆEVOJ KUĆI U HERCEG-NOVOM
I
(Monolog na Topli)
Na maloj ciglenoj terasi Andrićeve kuće
na Topli u zelenkastom Herceg-Novom
(Dopola pod krovom
Otpola u travnjaku)
Kao nekakva prva i jedvabojna skrama
hvata se rani sumrak i mreška po našim licima
za stolom i voćkama u okolnoj bašti.
I moj domaćin
Kao da je napokon i to jedva dočekao da se
iza bilo čega (još gotovo i ničeg) makar
i donekle sakrije ili bar zakloni pred nečim
Uzima reč
I kao da sa ciglenog poda (maltene rukom)
podiže moju prizemnu priču
I ona sad lebdi između nas netaknuta kao
nešto novo i treće i jedino ono čega se
ni sumrak koji polako osvaja svud unaokolo
nimalo ne dotiče.
„Vidite li one šibice
Gore
U planini
One cigarete
(Šta li su)
One male

Varnice
Što malo-malo
Pa kresne
Po koja:
Eto tako se pojavljivao
I fašizam u Italiji.
Bio sam baš u to vreme
Tamo…“
I gledajući (zajedno) u susednu planinu koja sve
više tamni i sve jače (i sablasnije)
povremeno svetluca
Ivo Andrić govori o Lunđiju Pirandelu
I o premijeri
Zatim
Komada jednog
Njegovog
U Rimu
Na kojoj su mladi fašisti sa galerije uz svaki
čin pomno i složno slavnom i prisutnom
autoru drame zviždali.
„A kada su došli na vlast
Kasnije
Uzeli su ga sa sobom
I podigli na visoko mesto
Zbog njegovog ugleda u svetu
(I naravno
Zbog sebe)

I stari im se pisac (možda čak i od srca)
polako ali i sasvim priklonio…“
Odlazim sa ciglene terase
Preko travnjaka
I već uvelikog sumraka
Do gvozdene kapije
Koja je za mnom
Otegnuto zaškripala
Kao da sam neku tešku rezu za svojim ostarelim
domaćinom i njegovom mladalačkom
pričom spustio
(I ne sluteći tog trenutka koliko će i on
i ona i taj sumrak još predugo u meni kao u
nekoj tamnici boraviti
I da sam onu rezu
I za sebe bio spustio).


II
(Prokleta avlija)
Na veliku razgranatu smokvu
U svom vrtu
U (još neizlizanim) farmerkama
I sa (novim) baštenskim makazama
U ruci
Penje se bivši zakopčani diplomata a odskora
i u svetu ovenčani pisac-nobelovac:
Da potkreše nekoliko sasušenih i sivih
Grančica koje su (mu) danima stršale iz
lisnate i zelene krošnje na modrikastom
fonu Bokokotorskog zaliva u bonaci
(Debelo rešen
Kao da će iz sopstvenog nekog još neštampanog
svog teksta ušiljenom svojom olovkom
odstraniti sve one nesuvisle i beživotne
reči koje su mu kao sitni i tišteći neki
mali tumori radili u umornoj glavi sve do
pred san u poslednjim ovim avgustovskim
sparnim noćima).
I dok se Ivo Andrić
Usamljen
I već sakriven u svojoj (lisnatoj) visini
Zabavlja
Ovim sićušnim (ali i opipljivim) svojim
(već narečenim) poslom

(I uzgred
Ko zna
I kakvim li sve svojim starim ili novim nekim
još nedotaknutim mislima svojim do sada
i njemu samome sasvim nepoznatim):
Kroz škrinulu kapiju
Ulazi bučno
U vrt
Stari don Niko Luković
Kanonik Kaptola Kotorske Biskupije
I paroh Bogorodičinog hrama u Prčanju
(Iliti župne crkve Blažene djevice Marije
alijas Male Gospe)
Bivši narodni poslanik
I član jednog od mnogih Glavnih odbora
Narodnoga fronta
Publicista
I pisac bedekera „Boka kotorska“ iz 1951.
godine
Kozer
I pričalica…
„Gde li nam je šjor Ivo“
Pita (toržestveno) don Niko Luković
Ćaskajući
Onako
Još s nogu
Na baštenskoj stazi

S lepršavom (iako sa tananim štapom) i divno
prosedelom Andrićevom kasnom i jedinom
njegovom vernom i još uvek lepom
saputnicom.
Smeška se Milica Babić
Čas gledajući
Pred sobom
U ozareno lice kanonika
A čas
U smokvu
Iz koje pisac
Obuzet nekom paničnom mimikom
(Mašući prstom
Ispred stisnutih usana)
Vapije
Nemo:
„Nisam tu“….
Na maloj ciglenoj terasi
U dubokoj hladovini
U poluprovidnim
Trskanim
Foteljama
(Sa šarenim jastučićima)
Sedi vesela domaćica
Sa razdraganim gostom:
Pričaju
I srču

Kafu
(A bogme
I već treću
Rashlađenu lozovaču s Kamenoga
Koju nazdravljaju odsutnome domaćinu)…
I sede tako
Već dugo
U avliji
(Kao neku malu večnost kojoj ni kraja neima):
Šjor
Na smokvinoj grani
A don
U trskanoj fotelji
(Još i sa jastučićima
Pritom)


III
(Engleske teme u napuštenoj kući)
Vraćajući se u pet sati
Po podne
Vijugavom
I osenčanom
Asfaltnom uzbrdicom
Sa avgustovske plaže na Topli
(Kao ranjenik
I gotovo
Ponižen
Velikom neo-nomadskom i zakasnelom
paganskom svetkovinom proključalog sunca
i zaslepljujuće vode u raspomamljenim
šljokicama i zapaljenih golih telesa u
skoku ili izvaljenih kao trupla na
usijanim betonskim pločama i okruženih
cikom i smehom i dozivima kao u
sveopštem nekom poludelom i radosnom
brodolomu
iz kojeg sam se krišom i srećno kao jedini
možda preživeli do sada tek jedva izvukao)
Začuo sam tihu
I usporenu
I pomalo
Neveštu
Ali duboku muziku.

Iz odavno napuštene i zaključane Andrićeve
kuće na Topli
(Koja sa svojim uvenulim vrtom zaklapa ugao
Njegoševe i ušuškane i strme uličice
Mirka Komnenovića
Kojom sam dolazio):
Na nevidljivom
Nekom
Ali zasigurno
Starom klaviru
(Ko zna kad i od koga li naknadno smeštenom u
utrobu već oronule kuće)
Kao iz Bahovog crnog i nadzemnog nekog
umnoženog srca
Ili iz Andrićeve još nesmirene duše
Neko je s naporom (još školskim) ali odano
i tačno izvlačio zvuke iz jedne
od „Engleskih svita“
Kao da je na crnim i belim svojim nesigurnim
dirkama-pipcima neki prerano probuđeni
kućni duh još za videla naizmenično
dodirivao prohujalo jedno vreme i pipao
po maglinama u kojima još niko (pa ni on
sam) nije ni bio…
Za GLEDIŠTA, poeziju Stevana Raičkovića, digitalizovao: Aleksandar Vojinović

