Stevan Raičković: ENGLESKE TEME U NAPUŠTENOJ KUĆI

Ivo Andrić u Herceg Novom

Engleske teme u napuštenoj kući, rečenica otrgnuta iz dolazećeg stiha da privuče pažnju, a pred vama je zapravo odlomak iz knjige Stihovi iz dnevnika 1985-1990 – i jedan duhoviti poetski zapis Stevana Raičkovića: o Andriću na kakvog niste navikli.

U Herceg Novom, na Toploj, između parka Boka i crkvi Svetog Đorđa i Svetog Spasa, gde je Njegoš učio da piše kod jeromonaha Josifa, nobelovac Ivo Andrić podigao je, po projektu poznatog beogradskog arhitekte Vojislava Đokića, svoju kuću početkom šezdesetih godina dvadesetog veka, a Herceg Novi je opisao u Znakovima pored puta i prvi zapisao da je to mesto večitog zelenila, sunca i brojnih skalinada.

A jedan od najvećih srpskih pesnika, Stevan Raičković ima korene u Crnoj Gori, gde je boravio često. Njegov deda je dva puta bio gradonačelnik Podgorice, dok su njegovi stričevi ostavili značajan trag u istoriji Crne Gore i Srbije.


Kuća Ive Andrića u Herceg Novom

TRIPTIHON O ANDRIĆEVOJ KUĆI U HERCEG-NOVOM


I

(Monolog na Topli)

Na maloj ciglenoj terasi Andrićeve kuće

na Topli u zelenkastom Herceg-Novom

(Dopola pod krovom

Otpola u travnjaku)

Kao nekakva prva i jedvabojna skrama

hvata se rani sumrak i mreška po našim licima

za stolom i voćkama u okolnoj bašti.

I moj domaćin

Kao da je napokon i to jedva dočekao da se

iza bilo čega (još gotovo i ničeg) makar

i donekle sakrije ili bar zakloni pred nečim

Uzima reč

I kao da sa ciglenog poda (maltene rukom)

podiže moju prizemnu priču

I ona sad lebdi između nas netaknuta kao

nešto novo i treće i jedino ono čega se

ni sumrak koji polako osvaja svud unaokolo

nimalo ne dotiče.

„Vidite li one šibice

Gore

U planini

One cigarete

(Šta li su)

One male

Varnice

Što malo-malo

Pa kresne

Po koja:

Eto tako se pojavljivao

I fašizam u Italiji.

Bio sam baš u to vreme

Tamo…“

I gledajući (zajedno) u susednu planinu koja sve

više tamni i sve jače (i sablasnije)

povremeno svetluca

Ivo Andrić govori o Lunđiju Pirandelu

I o premijeri

Zatim

Komada jednog

Njegovog

U Rimu

Na kojoj su mladi fašisti sa galerije uz svaki

čin pomno i složno slavnom i prisutnom

autoru drame zviždali.

„A kada su došli na vlast

Kasnije

Uzeli su ga sa sobom

I podigli na visoko mesto

Zbog njegovog ugleda u svetu

(I naravno

Zbog sebe)

I stari im se pisac (možda čak i od srca)

polako ali i sasvim priklonio…”

Odlazim sa ciglene terase

Preko travnjaka

I već uvelikog sumraka

Do gvozdene kapije

Koja je za mnom

Otegnuto zaškripala

Kao da sam neku tešku rezu za svojim ostarelim

domaćinom i njegovom mladalačkom

pričom spustio

(I ne sluteći tog trenutka koliko će i on

i ona i taj sumrak još predugo u meni kao u

nekoj tamnici boraviti

I da sam onu rezu

I za sebe bio spustio).


Stevan Raičković, Branko Ćopić, Ivo Andrić

II

(Prokleta avlija)

Na veliku razgranatu smokvu

U svom vrtu

U (još neizlizanim) farmerkama

I sa (novim) baštenskim makazama

U ruci

Penje se bivši zakopčani diplomata a odskora

i u svetu ovenčani pisac-nobelovac:

Da potkreše nekoliko sasušenih i sivih

Grančica koje su (mu) danima stršale iz

lisnate i zelene krošnje na modrikastom

fonu Bokokotorskog zaliva u bonaci

(Debelo rešen

Kao da će iz sopstvenog nekog još neštampanog

svog teksta ušiljenom svojom olovkom

odstraniti sve one nesuvisle i beživotne

reči koje su mu kao sitni i tišteći neki

mali tumori radili u umornoj glavi sve do

pred san u poslednjim ovim avgustovskim

sparnim noćima).

I dok se Ivo Andrić

Usamljen

I već sakriven u svojoj (lisnatoj) visini

Zabavlja

Ovim sićušnim (ali i opipljivim) svojim

(već narečenim) poslom

(I uzgred

Ko zna

I kakvim li sve svojim starim ili novim nekim

još nedotaknutim mislima svojim do sada

i njemu samome sasvim nepoznatim):

Kroz škrinulu kapiju

Ulazi bučno

U vrt

Stari don Niko Luković

Kanonik Kaptola Kotorske Biskupije

I paroh Bogorodičinog hrama u Prčanju

(Iliti župne crkve Blažene djevice Marije

alijas Male Gospe)

Bivši narodni poslanik

I član jednog od mnogih Glavnih odbora

Narodnoga fronta

Publicista

I pisac bedekera „Boka kotorska” iz 1951.

godine

Kozer

I pričalica…

„Gde li nam je šjor Ivo“

Pita (toržestveno) don Niko Luković

Ćaskajući

Onako

Još s nogu

Na baštenskoj stazi

S lepršavom (iako sa tananim štapom) i divno

prosedelom Andrićevom kasnom i jedinom

njegovom vernom i još uvek lepom

saputnicom.

Smeška se Milica Babić

Čas gledajući

Pred sobom

U ozareno lice kanonika

A čas

U smokvu

Iz koje pisac

Obuzet nekom paničnom mimikom

(Mašući prstom

Ispred stisnutih usana)

Vapije

Nemo:

„Nisam tu“….

Na maloj ciglenoj terasi

U dubokoj hladovini

U poluprovidnim

Trskanim

Foteljama

(Sa šarenim jastučićima)

Sedi vesela domaćica

Sa razdraganim gostom:

Pričaju

I srču

Kafu

(A bogme

I već treću

Rashlađenu lozovaču s Kamenoga

Koju nazdravljaju odsutnome domaćinu)…

I sede tako

Već dugo

U avliji

(Kao neku malu večnost kojoj ni kraja neima):

Šjor

Na smokvinoj grani

A don

U trskanoj fotelji

(Još i sa jastučićima

Pritom)


Ivo Andrić u Herceg Novom

III

 (Engleske teme u napuštenoj kući)

Vraćajući se u pet sati

Po podne

Vijugavom

I osenčanom

Asfaltnom uzbrdicom

Sa avgustovske plaže na Topli

(Kao ranjenik

I gotovo

Ponižen

Velikom neo-nomadskom i zakasnelom

paganskom svetkovinom proključalog sunca

i zaslepljujuće vode u raspomamljenim

šljokicama i zapaljenih golih telesa u

skoku ili izvaljenih kao trupla na

usijanim betonskim pločama i okruženih

cikom i smehom i dozivima kao u

sveopštem nekom poludelom i radosnom

brodolomu

iz kojeg sam se krišom i srećno kao jedini

možda preživeli do sada tek jedva izvukao)

Začuo sam tihu

I usporenu

I pomalo

Neveštu

Ali duboku muziku.

Iz odavno napuštene i zaključane Andrićeve

kuće na Topli

(Koja sa svojim uvenulim vrtom zaklapa ugao

Njegoševe i ušuškane i strme uličice

Mirka Komnenovića

Kojom sam dolazio):

Na nevidljivom

Nekom

Ali zasigurno

Starom klaviru

(Ko zna kad i od koga li naknadno smeštenom u

utrobu već oronule kuće)

Kao iz Bahovog crnog i nadzemnog nekog

umnoženog srca

Ili iz Andrićeve još nesmirene duše

Neko je s naporom (još školskim) ali odano

i tačno izvlačio zvuke iz jedne

od „Engleskih svita”

Kao da je na crnim i belim svojim nesigurnim

dirkama-pipcima neki prerano probuđeni

kućni duh još za videla naizmenično

dodirivao prohujalo jedno vreme i pipao

po maglinama u kojima još niko (pa ni on

sam) nije ni bio…



Za GLEDIŠTA, poeziju Stevana Raičkovića, digitalizovao: Aleksandar Vojinović



fb-share-icon
Tweet 20
fb-share-icon20