Stanislav Krakov: „ČEŽNJA DALEKIH LETOVA I PESMA ARLEKINA U ZRAKU”

Padali su aeroplani na Flandrijskim ravnicama, nevidljivi u magli, dok se u vazduhu lepršao šum njinih polomljenih krila kao bekstva jata preplašenih tica, i dok su dole kanalima umorno tekle crvene raskaljane vode. Preplašeno su klepetali mitraljezi.

Padali su aeroplani kroz rumene oblake u plamenima nad Izoncom, i za njima su stajale u zraku duga prava povesma dima kao nad žrtvenicima pravednika. Polomljeni kosturi su lomili žute trske u Pinskim baruštinama, uz praskavi šobot voda na koje se vraćalo izbačeno blato, i uz plašljive krike divljih patki sa crvenim kljunovima.

Čitate odlomak iz romana Krila – Ove godine navršava se 130. godišnjica od rođenja Stanislava Krakova (1985-1968)

A svuda se vukli kaljavi rovovi sa umornom, pokidanom mrežom žica, vrištali su mitraljezi i urlala čudovišta. Mali, kaljavi pešaci umirali su neznani, zatrpavani blatom, koje je skakalo u crvenim stubovima. Na zemlji su ljudi kopali nove jame: rovove i groblja.

U zraku su padali aeroplani. Obrtale se elise i zujali motori. I opet se sjajne elise vrtoglavo prevrtale.

Noć je bila hladna, te je po sasušenoj travi bilo još inja. Tamo negde gde je istok, nebo je trebalo da se rumeni, ali je svuda još bilo magle. Jedan se pilot sanjivo protezao.

Otegnuta, nerazumljiva pesma probijala je odnekuda. Možda se njome kravio smrznuti stražar. Malgaš iz Ambonga ili tugovao žuti kuvar sa Mekonga.

Dugi prašnjavi hangari i male kolibe budile se. Na kolibama prozori su bili od hartije, a po zidovima su izlepljene slike nagih žena. Pomaljale se nove čupave glave. Škripala su krila aparata koje su pomerali.

Dva nova i sjajna stajala su spremna u zvrci motora i čarobnim obrtima elisa. Kapetan Vosel je namicao kožni šlem na glavu. Pod kombinezonom se gužvalo novo odelo i ježile medalje. Govorio je da treba biti koketan u smrti.

— Pa mi svi zbog koketerije i umiremo.

Izgleda da je to Bora rekao.

Neko je vikao:

— Pavloviću, Pavloviću, jesi li pisma napisao?

— Bora se okrenuo. Neko razdrljenih, maljavih grudi smejao se sa vrata kolibe.

— Ne boji se on, nosi svoj fetiš na srcu, dovikivao je Sergije, koji je tek uskakao u široki kombinezon. Ipak nije bio veseo i licem mu se razlilo žutilo.

Okolo se magla dizala i otkrivala svu dosadu polja bitoljske ravnice, na kojoj se gdegde dizala minara, i pušili repovi prašine nad uranilim povorkama kamiona. Vukli su na front hleb i sleđeno meso u džakovima.

Bora je pogledao bombe okačene o žici pod aparatom, i nasmešio se. Zakoračio je, spustio se na sedište, i prikopčao široki pojas oko struka. Nije video bledo Sergijevo lice, mada se ovaj jednako okretao. Bora se smešio.

Tamo je u stanicu ulazio voz umorno stenjući, a putevima su jednako jurili kamioni. U selu se junačili pevci i posilni iz eskadrile dirao rumeno, boso devojče.

Sergije je radio na aparatu. Huka se motora udvojila, avioni se zatresli, i jedan za drugim poleteli preko smrznute zemlje. Uskoro točkići nisu više ništa dodirivali, i dve velike tice lebdele su u zraku.

Sve se dole smanjivalo pod njima. Topili se hangari i logor. Videlo se još samo kako se treći aparat, njin mali zaštitinik podigao uvis.

Ključala je pod njima i bežala smrznuta ravnica i žuta sela puna štabova i stvarišta. Po ravnici su tekli putevi kao reke. Ravnica se talasala, i lagano se kao gomile crnih kornjača dizale planine. Neprestano se peli uvis. Barometar je sve više padao.

Vetar je udarao sve jače u lice zaštićeno naočarima i podbratkom šlema, i Bora se sećao da ga je neko nekada ljubio. Vlažni mali poljupci ostajali su kao trag sladostrasnog puža po njemu… ustavljali se na usnama, koje su pile…

Okolo je sve bilo plavo i hladno. Bora je slušao nerazumljivu priču vetra i zujanje elise. Dole po vrhovima planina je bilo snega, preko koga je trčalo jutarnje sunce.

Bora se sećao žutoga platana pod kojim je umiralo mršavo pretučeno mače, i nevidljivih leptira koje su samo samrtnici mogli da vide.

Bele pruge po grebenima bili su rovovi, a prašina je dimila kraj topova u dejstvu. Bele brazde se množile, dužile, ukrštale.

Zemlja je bila puna belih mravinjaka.

To su bili naši. Šume su bile zbijene i crnile se. Bele stene mešale se sa belim rovovima. Sve je izgledalo kao neka ogromna razastrta karta. Izgubili se već rovovi, i pušile se nove baterije. Sada, ove su bile tuđe.

Aeroplan je pravio spirale. Na nebu su bili svetlosni lukovi. a dole je zjapio ponor provalija i šuma.

Na aparatu su tiho krckale spojnice i veze.

— Krc, krc… — to je bilo tiho nagoveštenje, skoro pretnja.

Pilot se umno sagibao, radio i avion je kružio nad belim i žutim pegama na zemlji. Videli se sitni ljudi kako beže.

Bora je povukao za ručicu. Nešto se otkinulo. Aparat se zatresao. Opet. Četiri puta se velika tica plašljivo zatresla.

Dole su već letele pevajući bombe, izbijao dim i plamenovi, bežali i umirali ljudi. Dim se lepršao i smešio nad srušenim kolibama.

Sa svih strana iz gnezda pokrivenih suvim granjem dizale se uvis mitraljeske cevi. Nišandžije izdužene na leđima uzimale su odstojanje i sipale vatru iz dugih redenika. Klokotali su mitraljezi. Oni gore u zraku nisu čuli jauk zrna koja se rasipala i lutala, da se docnije umorna u zavijenom luku povrate na zemlju. Grmele su i cevi topovske.

U zraku se aparati rastavili. Već se Vosel okićen šrapnelskim dimovima vraćao natrag. Njegova velika tica je drhtala ranjena. I mali Njepor je bežao za njime, jer nije voleo miris sumpora.

Sve je češće grmelo u zraku, avijatičari grmljavu su jedva i čuli, ali su sa užasom gledali bele i crvene dimove ispod i kraj sebe.

Piloti su radili sve brže, a jeza je trčala ispod kožom postavljenoga odela.

Izgubila se čežnja dalekih letova i pesma arlekina u zraku. Vazduh više nije ljubio poljupcima već šibao kandžijama. Osećala se samo dole bezdan zemlje, videli plameni šrapnela i počela da čuje grmljava. Aparat je bila slaba igračka u beskraju. Neko se na njega penjao, ulazno ogroman težak i strašan.

Dva gavrana se pojavila daleko na vidiku. Rasli su. Dolaze. Veliki stari „fermani” su bežali preplašeno od dimova i ovih pretećih tica.

Bora se okretao. Tice su imale crne krstove na krilima, n neprestano rasle. Što već Sergije ne leti brže?

Odjednom nešto svetlo stade promicati. U zraku se splelo bezbroj pravih svetlosnih konaca.

Aparat se nemoćno tresao i sporo bežao. Vosel je već bio izmakao, a „Njepora” nije više nigde bilo.

Dva tuđinska aviona, kao dva viteza krstonosca ustremila se na zaostalog. Sigurno su pucali iz mitraljeza, jer su nafosforisana zrna neprestano crtala svetle pruge po vazduhu.

Udar u rame gurnuo je Boru u ivicu aparata. Olovni bol se nalio u ruku… nešto puče i ogromni plameni vodoskok šiknu pred pilotom i zali aparat. Metak je zapalio motor. Sergija nestade u plamenima.

Zapaljeni aparat se zatrese kao smrtno pogođena tica, zanija, i polete pravo ka zemlji ostavljajući dugu zastavu plamena i crnog dima za sobom.

Gore se smejali krstonosni aeroplani.

Lice mu je natopila zapaljena tečnost koja je spržila oči, i zapalila celo telo. Ogromni plameni zubi raskidali su ga strahovito… još jedan trenut osetio je sem bola da pada u bezdan… potom je bol kao užas zgrčio celo telo koje je cvrčalo u plamenu.

Aparat se rušio. Odjednom poslednjim pokretom zapaljene ruke Bora raskida već pregoreli kajiš oko sebe, i u strmoglavom letu, kao zapaljeni meteor polete sam ka zemlji, dok je aparat u plamenima lagano tonuo, teturajući ka zemlji.

Sa svih strana su iskakali iz rovova i kamenih zaklona vojnici, I gledali crvenu smrt u zraku.

Zapaljeno telo je uz tupi udar tresnulo o zemlju.

U vazduhu se još lepršala zapaljenja krila, potom se prelomila i sve se uz huku srušilo u reku. Vojnici se čuvali dugo da priđu usijanim metalnim komadima. Pred rovovima, kraj drveta sveg izrešetana kuršumima dugo se pušilo crno razmrskano telo.

Duboko u noć patrola se krenula iz plitkih rovova i vukući se lagano došla do već ugašenog ljudskog ognjišta. Telo je bilo gomila ugljena. Skupili su ugljene ostatke u šator — tada je pri pomeranju izbio smrad spečenog mesa — i doneli ga pred bataljonski zaklon.

Dok je novi komandant, major, koji je sudeći po licu voleo isuviše konjak, naređivao da se telefonira u puk, Kazimir je izašao ispod stene i zagledao se u crne ostatke. Odblesak od vatre pao je na ugljenisane kosti, i izgledalo je da se jedna razlomljena vilica osmeva.

Kazimir je drhtao u groznici i grozno kašljao. Na žutom licu izbila su dva rumena pečata, i između vojničkih šlemova i bajoneta njegove su oči divlje svetlucale. Grcao je kroz kašalj…

… Ludilo zločinaca gomila svoje žrtve… žrtve ujedinite se… ne ubijajte male, one koje u smrt, kao i vas, gone drugi… bacajte oružje… jedina je istinita velika, večna ljubav nad nama… bacajte…

Tada je zagrmeo strašni glas majora, i na svetlosti vatre zatresli se njegovi uspravni brkovi. Vojnici se uzmuvali. Nešto se desilo.

Uskoro, dok su četiri vojnika kopali u noći jamu za ugljenisane kosti, i pogrebno zvonili ašovima, Kazimira su spuštali vezanog pod stražom dole ka jaruzi.

Borove šume se crnele na mesečini. Na rovovima su klepetali mitraljezi, i njina zrna su tužno jaukala u svetloj noći.


Iz trezora GLEDIŠTA piše Stanislav KRAKOV



POGLEDAJ JOŠ

Jovan Mladenović: „SIMBOLIČKO POKAJANJE – DRAMSKA TRILOGIJA SPOMENIKA KRALJU ALEKSANDRU PRVOM KARAĐORĐEVIĆU: PODIZANJE 1939, UKLANJANJE 1946, OBNOVA 2004. GODINE”

ODABERI VIŠE