Velibor Petković: „DRNDANJE STAKLENE VUNE”

          Ne umem sa ženama, iako imam erotski pogled. To je zato što sam glup kao kurac. Mnogo bi vremena trebalo da ispripovedam sve moje ljubavne neuspehe. Da nabrojim seksualne avanture prsti jedne ruke su previše. A za emotivne veze malo su svi prsti koje imam, uključujući i onaj ekstremni ekstremitet, koji me i baca u očaj.


Verovatno je za sve kriva moja stidljivost. I smotanost. I što nemam materijalna dobra u vidu kuće, stana, automobila. Da sam barem neki sportista, ali ja se zadišem dok se popnem uz stepenice na drugi sprat. Mogao sam da budem muzičar, ali nemam sluha, pa gitaru sviram mehanički, kao one lutke na navijanje. Buljim u papir sa ispisanim akordima i drndam, a kad zapevam glasom kao iz bureta, svi se povaljaju od smeha.

Kad bih bar umeo da crtam i slikam! Olovku držim u ruci kao analfabeta, mora da je to neki neobičan defekt, i potpisujem se dečjim rukopisom. Takvi su mi i crteži, nevešti i jadni, niko ne veruje da su nastali pre pet minuta – misle da sam ih iskopao iz arhive nižih razreda osnovne škole. Video sam da su neki Španci na tome izgradili svoje celokupno delo, ali drugo je to kad znaš da crtaš, pa izvlačiš dečje elemente. Kod mene svaki lik ima glavu ko Cocin bubanj!

Ipak idem na izložbe, ne samo zbog koktela koje neki umetnici priređuju. Volim i književne večeri, više one koje se organizuju po klubovima gde se toči piće, nego klasične gde pisci cevče kisele vode i žute sokove, a publika na suvo guta reči kritičara i odlomke autora. Mislim, ono što on čita, šta će nam slomljeni literata!

Umetnost me privlači jer nemam talenat ni za šta drugo. Majstorisanje mi uopšte ne ide od ruke, ponekad me namuči i zamena pregorele sijalice. Koliko sam glup za te stvari potvrđuje događaj iz detinjstva: želeo sam da proverim kako radi praćka, pa sam stavio kamenčić, zategao gumu, a onda je okrenuo prema sebi. Utvrdio sam da kamen neverovatnom brzinom leti pravo u moje čelo, okrvavljen sam shvatio zašto u crtanim filmovima samo budale vire u puščanu cev s pogrešne strane. Onda iz epizode izlaze osmuđeni i ismejani, što nije lep doživljaj ni za koga.

A onda, kao u bajkama koje smo čitali u ranom uzrastu do punoletstva, dogodilo se pravo pravcato čudo! Zalutao sam u „Muzički klub” na nekakav performans, jer sam pomešao datume i krenuo na koncert „Električnog orgazma”. Ono što sam tamo gledao bilo je još bolje: nekakav tip s umetničkim imenom Gandalf postavio je stari gvozdeni krevet na pozornicu i ležao na njemu. Ulaz je bio besplatan, pa se okupilo dosta radoznalaca.

Pošto je to ležanje potrajalo, a ništa se nije dešavalo, pogledom sam kružio po publici i gledao lepa lica. Ugledao sam jednu prijateljicu na drugoj strani, mahnuo joj i ona meni, a onda sam se sjurio preko bine do nje. Uopšte nisam primetio, u onom polumraku, da se po podu kotrljaju kokošja jaja. Nekim čudom nisam nagazio ni jedno, ali se umetnik uspravio i sa uzglavlja zavapio: „Čoveče, jesi li normalan, zgazićeš mi jaja!” 

Njegov očajni uzvik je izazvao buru smeha, a ja sam zbunjen zastao, a onda ipak nastavio do prijateljice. Njoj se lice iskrivilo od smeha, shvatila je da nisam baš upućen u tajne postmoderne. Pružio sam joj ruku, a onda uvređen krenuo nazad na svoje staro mesto. To je Gandalfa već toliko raspametilo da je skočio sa kreveta i jurnuo za mnom. Usput je izgazio nekoliko jaja, a ja nijedno, pojma nemam kako to da sam imao ugrađen radar za minsko polje u nogama. Dok sam se vraćao na sedište, dobio sam frenetičan aplauz.

Performer je video da mu nepoznati krade slavu, pa je rešio da stupi u drastičnu akciju: počeo je da se svlači i vitla odećom po bini. Devojke su vrištale, a momci dobacivali nepristojnosti, padale su i psovke. Tako go golcijat, umetnik je bosim nogama izgazio sva jaja, a publika ga je nagradila uzvicima „bravo” i gromkim aplauzom. Zatim je čučnuo, izvukao ispod kreveta nekakvu teglu, otvorio je i gurnuo prste unutra.

Olizao ih je, valjda da nam pokaže da je reč o jestivom materijalu, a onda počeo da se posipa po glavi i maže po telu tom žitkom masom. Način na koji se slivala potvrdio nam je da se radi o medu, jer samo taj čarobni nektar ima neobičnu osobinu da se prosipa u cik-cak. Čitao sam da ni moderna nauka ne ume da objasni zašto je to tako. Ne znam zašto ne pitaju pčele? Možda je naša Matica srpska u svađi s njihovom? „Brate, mnogo si mi meden, ali mi te srce neće!” – dobacio je neki frajer iz publike.  

Opet smo se smejali, svi u publici, ali Gandalf, mada je rastom više ličio na Hobita, nastavio je svoju umetničku radnu akciju. Izvukao je nož ispod jastuka i počeo da udara po njemu kao sumanut. Malo smo se prepali, nikad ne znaš ko je psihopata i hoće li jurnuti prema prvim redovima. Veštim pokretom rasporio je jastuk „od učkura do bijela grla” i  bacio nož na krevet. Zgrabio je ranjeni jastuk i posipao se perjem, koje se lepilo na njega kao u stripovima. Jedina razlika bila je što su tamo koristili katran kao jeftiniji materijal.  

Ulepljen u perje više nije izgledao jadan i go, već više kao nekakva pernata živina. Penis mu se nije preterano isticao ni pre toga, a sada ga je sasvim pokrio guščjim perima i devojke nisu mogle da uživaju u besplatnoj golotinji. Onda je skočio na krevet i zgrčio se kao fetus.  

 „Umaza posteljinu, čoveče, mogo si bar da se okupaš!” – opet je neko dobacivao foru.

Performer je malo poležao, a kad su neki već počeli da ustaju i spremaju se da odu, naglo je skočio, stao na metalnu ivicu kreveta i pokušavao da što duže održi ravnotežu. Ličio je na ptića koji pokušava da poleti, a plaši se visine, tako da smo zagrajali i pokušali da ga ohrabrimo:

„Poleti sokole, šta ćeš sam u gnezdu!” – uzviknuo sam.    

Ne znam otkud mi ta rečenica, psihijatri bi verovatno nešto iščačkali o tome da sam jedinac i da nemam devojku. Svejedno, umetnik je skočio s kreveta i u trenutku kad se čuo udarac nogama o pod, svetlo je sasvim utrnulo. Muk je potrajao nekoliko sekundi, a onda su upućeni u te stvari počeli da aplaudiraju. Pridružili smo se i mi ostali i svetlo se upalilo. Samo umetnika nigde nije bilo, iskoristio je mrak da se izgubi iza scene. Već sam pomislio da je to štos i da se neće vraćati, kada ga je sujeta nadvladala. Na uzvike „Bravo, majstore!” nije odoleo, što me razočaralo. Dok se klanjao, kao balerina, osetio sam plimu besa u sebi:

„Sve je pokvario ovim povratkom, ja bih se izgubio u mraku, to je bilo mnogo efektnije!”

Te iste večeri sam sedeo u kafiću s onom prijateljicom iz publike i njenim društvom. Razgovarali smo o viđenom performansu i neko je primetio:

„Čoveče, kad si pretrčavao binu, a okolo jaja, nisam mogla da verujem da nećeš da nagaziš nijedno. A uopšte ih nisi gledao, nego pravo u Maju!”

Smejali smo se, a ja sam u trenu odlučio: 

„Praviću i ja performanse, imam neke ideje.”

„Kakve, ispričaj nam?” – zapela je Maja, a ja nisam imao kud, morao sam da izmišljam. Posle sam sve to stvarno i realizovao.   

U galeriji „Srbija” u centru Niša priredio sam performans „Testerisanje zime” koji je bio veoma posećen, a kritike u umetničkim časopisima i emisijama pravi hvalospevi. Pozajmio sam od kuma razne vrste testera za drva, obezbedio honorar i za njega, pa smo zajedno sa posetiocima danima pilili nekoliko metara bukovine. Za uspomenu, posetioci su se fotografisali dok režu, nekima je to bio prvi susret s fizičkim radom, a drugi su bili veštiji i od mog kumašina. Nismo naplaćivali, pa su mnogi nosili po neko drvce kući, tražeći da im se potpisujemo, a bilo je i molbi da im piljevinom napunimo pivske flaše, koje su ležale okolo. To nije bilo u planu, ali smo od duga vremena počeli da cevčimo i da ih prazne kotrljamo po galeriji.  

Ohrabren, upustio sam se i u rizične poduhvate. Odbačenu staklenu vunu doneo sam u jednu fabričku halu i ponudio hrabrima da se prošetaju po njoj i da je dodiruju. Napisao sam da je štetna, što se nekada nije znalo i korišćena je kao izolator i zaštita od požara, tako da se ne preporučuje duži boravak u izložbenom prostoru.

Nabavio sam polovne gas-maske i vreteno, pa sam na licu mesta pokušavao da od staklene vune nešto ispredem. Ta moja fotografija objavljena je u svim važnijim svetskim časopisima, a postavka je bila omaž mom omiljenom piscu iz mladosti Hermanu Heseu. Zato sam je i naslovio kao „Drndanje staklene vune”. Usledili su žestoki napadi književnih kritičara, ali su me ovi likovni branili i tako je moja slava rasla brzinom većom od svetlosti. Proizvodio sam je bez Velikog hadronskog kolajdera, Božja čestica nije samo u Cernu, ali to budale ne znaju.

Kad mi je sve dosadilo, počeo sam da koristim mikrofone i kamere. Uz pojačala i zvučnike umetnost smo proizvodili na licu mesta. Publika je baljezgala, a u tonama jalovine našlo bi se i neko zrnce zlata. Praktično, sve što bi palo na pamet meni ili bilo kome, odmah smo realizovali. Sukobio sam se sa kolegama umetnicima koji su tvrdili da je teza o demokratizaciji umetnosti pogrešna, ali sam ih javno oterao u majčinu kao elitiste. Time su mi dali ideju za još jedan performans: „Otadžbina je ovo materina!”

Da čudo bude veće, prihvatili su me čak i najžešći fudbalski navijači koji pre toga nisu ni čuli za performanse. Kupio sam ih projektom koji je iskoristio njihovo divljanje na stadionima, moj je bio samo naslov: „Imamo nešto da vam poručimo!”  

Čak su mi iz Vlade Srbije slali emisare da me pitaju da li mi nešto treba, jer sam svojom blesavom umetnošću uspeo da kanališem nezadovoljstvo u prihvatljive okvire. Vrhunac je bila odluka da predstavljam našu zemlju na Bijenalu u Veneciji, a pobrao sam i simpatije tradicionalno neugodnih suseda.

Dopalo im se što sam osmislio performans „Mi-rišemo”, u kome iz složene aparature puštam mirise po izložbenom prostoru, od najprijatnijih do najogavnijih, a po belim zidovima svako može da crta, slika ili ostavlja otiske ruku, nogu, nosa, dupeta, čega god. Hrvati koriste tu reč „risanje” za „crtanje”, tako da sam čuo da mi dva predsednika spremaju nekakva odlikovanja „viteza kulture”, kako li se to već zove, u saradnji sa Francuzima.  

A žene? Naravno da nisam više „vitez propuštene prilike” kao u Džonijevoj pesmi,  gde „lijepe žene dođu, vide i odlaze”. Sve se promenilo, ali pomalo mi je dosadilo da spavam sa koleginicama iz umetničke branše i novinarkama koje me jure za intervju. Sve su one pomalo lujke, čim ih zanimaju ovakvi kao ja. Zato sam čvrsto odlučio da se oženim. Bio bih glup kada i od toga ne bih napravio performans koji će mi uterati u džep neku desetinu hiljadarki zajedničke evropske valute. Nema veze što se evro klima, ako propadne, napraviću performans sa nevažećim novčanicama za neku novu devizu. Ali, sad se ženim i tačka!

Osmislio sam ovakav kulturni događaj, koji proizvodi promenu mog bračnog statusa, a dozvoliću i drugima da pokušaju na isti način. Nazvao sam ga „Kićenje neveste” u čast Paje Jovanovića i njegove čuvene slike. Prilagodio sam ga najmodernijim tendencijama koje prevazilaze postmodernu za koplje-dva: u galeriji su monitori na kojima se vrte svi moji dosadašnji performansi, a dok publika to gleda i šeta okolo, ja se skidam i na vrh penisa pričvršćujem malu kameru.

Onda tako nag lutam prostorom i snimam najpre pod, a kad mi se neka devojka dopadne, kamera snima iz drugog rakursa. Posle mesec dana, sve one koje sam zumirao dolaze u uži izbor, a ja se ženim kandidatkinjom koja je slobodna i koja želi da se uda za mene. Tako sam rijalitiju dao neophodnu dozu umetnosti, jer „lepota će spasiti svet”, hteo on to ili ne. Mislim da Dostojevski ne bi imao ništa protiv! I teniseri to tetoviraju po mišicama, sad je red na mačkice.

Naravno, bilo je primedbi na moj račun da propagiram seksistički odnos prema ženama, tako da sam morao da izađem u javnost i poručim da ukoliko iz nekog razloga moj instinkt bude usmeren prema muškom polu, pristajem da uđem u takvu vrstu zajednice. Za sada je sve u redu, nisam „usnimio” ništa što se kosi sa mojom privrženošću ženama. Da bih zapušio usta kritičarima, smislio sam i novi „izam” i bacio im ga, kao kosku, da glođu dok sve ovo traje: (n)everpostmoderna, (n)everpostmodernizam.

Ne pitajte me šta to znači! Otkud bih ja to znao. Ja samo prodajem „muda za bubrege” i uživam u svemu tome. Ako mi dosadi, javno ću da se pokajem i o tome napišem knjigu. Već imam naslov, ukrao sam ga od Miroslava Krleže i prilagodio onome što radim, tako što sam izbacio Fricovu negaciju: „Umetnost je otisak ptičje noge u blatu”. Ali, do tada, ja kao stari učenik „Alana Forda” uživam u svemu i sam si sebi velim: “Bolje je sto godina živjeti u bogatstvu, nego tjedan u bijedi!”

A sad molim za malo mesta, da prođe moj „kitolovac”.  


Za GLEDIŠTA piše Velibor PETKOVIĆ



POGLEDAJ JOŠ

Srđan Stojiljković: KONTROLA, KONTROLA, MORAŠ DA IMAŠ KONTROLU!

ODABERI VIŠE


Velibor Petković: KAKO SE ISPOLJAVA HEGELOV APSOLUTNI DUH?

            „Kako se ispoljava Hegelov apsolutni duh?” – pita profesor filozofije studenta koji tek što se vratio iz vojske i zakoračio u amfiteatar, uveren da je u carstvu slobode. Brucoš okleva, gradivo ga zamara jer je suvoparnije nego što je mogao da zamisli i trenutak pre nego što odustane od ovog ispita, čuje samog sebe kako izgovara:

          „U formi duhovitosti.”

Prodoran profesorski pogled kroz naočare i stisnute usne nedvosmisleno mu potvrđuju da je prekoračio dozvoljene granice. Odsustvo smeha u prostoriji nagoveštava buru. Ali profesor prevladava gnev i bez reči uzima indeks, upisuje peticu, a onda to ponavlja i u zapisniku. Jadni „brule” postiđeno pruža ruku ka studentskom dokumentu, na koji je ponosniji nego na isto tako crveni pasoš. Dobio ih je gotovo istovremeno, čim je odužio dug domovini, vratili su mu ga u policiji.


Franc Kugler – Litografija: Hegel sa svojim učenicima

          Usledilo je još nekoliko ispitnih neuspeha i nesuđeni filozof odlučuje da se usmeri ka nečem manje apstraktnom. Naredne godine upisuje psihologiju, podržan od roditelja, koji su imali mnogo muke da objasne rodbini i prijateljima šta to studira njihov sin. Pokazalo se da je to pun pogodak, jer studije završava u rekordnom roku, a kao najbolji u generaciji dobija ponudu da postdiplomske nastavi u Americi. Profesor sa čuvenog Univerziteta Kalifornija Los Anđeles uspeva da ga ubedi da zaboravi na razvojnu i posveti se zoo psihologiji.

          Dok se on usavršavao, proučavajući načine na koji uče pacovi, golubovi i majmuni, da bi postepeno prelazio na manje ispitana područja i posvetio se najpre delfinima, a onda definitivno pticama, stara domovina se raspala. Patio je zbog toga, ali iz daljine, tako da je manje bolelo nego što je bio spreman da prizna. Roditelji su bili na sigurnom, daleko od ratnih dejstava, a i NATO bombardovanje nije ih posebno pogodilo iako su odbijali da napuste grad. Otac je bio uveren da neprijatelj neće bombardovati novi deo grada, koji su činili sve sami soliteri, bez ijednog vojnog objekta. Majka ga je, kao i uvek poslušala, a od „tomahavka” i kasetnih bombi više su je uznemiravala zapitkivanja komšiluka o sinu u Americi. Doživljavala ih je kao prozivanje, zamerke što se skućio pod skutom našeg najvećeg dušmanina.

          Sve teče i prolazi, pa i ratovi. Ugledni zoopsiholog uspostavlja kontakte sa kolegama u otadžbini prilikom dolazaka kući, da vidi roditelje i staro društvo. Nekima pomaže da dođu u Kaliforniju i na druge univerzitete širom Sjedinjenih Država, baš kao što je krajem osamdesetih dvadesetog veka on imao sreće. I onda, kako to samo „njegovo veličanstvo slučaj” ume da režira, zovu ga sa beogradskog Šumarskog fakulteta i mole da pomogne savetom starom filozofu Hegelu.

          „Molim? Izvinite, dugo sam van Srbije, na koga mislite kad kažete Hegel?”

          „To je naš najčuveniji filozof, predsednik Hegelovog društva. Verovatno ste ga upoznali kad ste studirali psihologiju”, objašnjava ekspert za drveće i izgovara ime i prezime zatrpano godinama.

Naš Amerikanac ne okleva, odmah pristaje da se sretne sa čovekom čije ga je odsustvo smisla za humor usmerilo ka psihologiji životinja i životu u „vrlom novom svetu”.

Preko posrednika dogovaraju susret u najpoznatijem restoranu u centru prestonice. Zoopsiholog ne želi da ponovo bude u podređenom položaju tako što će otići na noge starom filozofu u njegov kabinet, kao u vreme pokušaja studiranja „nauke o mudrosti”. Ni ne sluti da je Hegel penzionisan i da zapravo ne bi ni imao gde da ga primi. Zato se i obradovao kad je čuo predlog da porazgovaraju van institucija, mada se kafana ne može sasvim izuzeti iz značajnih srpskih ustanova.

Bilo je dirljivo gledati zabrinuto lice Hegela, koji se rukovao s bivšim studentom, ne prepoznavši ga. A i kako bi, on je i onako napustio filozofiju, tako davno da ni sam više nije siguran da se sve to zaista i dogodilo. Naručili su dve kafe i odmah prešli na stvar, jer se filozofu žurilo da razreši privatni Gordijev čvor:

„Imam kuću na jugu, između Lebana i Medveđe, brvnaru. Tamo sam i rođen, poznajete li taj kraj?”

„Kako da ne, moji roditelji su iz Vučja, to je blizu!” – začudio se psiholog.

„E, onda Vam neće biti čudno ako Vam kažem da su detlići okupirali moje imanje. Privuklo ih je drveće, imam šest hrastova u dvorištu. Najstariji je počeo da se savija, morali smo da ga vezujemo i podupiremo, ali širokim kožnim uprtačima, kao vojnika, da ga ne povredimo.”

„Pretpostavljam da se brinete da će ga detlići dokusuriti?”

„Ma ne, znam da su oni šumski lekari. Ne buše drvo bez razloga, intervenišu samo tamo gde je potrebno.”

„U čemu je onda problem?”

„Moja kuća je od drveta, brvnara. Okomili su se na nju, izbušili su je kao sir. Naročito ih privlače prozori, valjda su njihovi ramovi puni onih sipaca, čega li već ne. Uglavnom, moj brat Šeling živi u blizini i ne uspeva da ih otera, ni bukom, ni dimom, ni strašilima, ničim što bi ih uplašilo, a ne bi im ugrozilo živote.”

Zoopsiholog je ćutao, oklevajući da li da spomene kako je nekada davno polagao i pao prvi ispit kod sadašnjeg sagovornika. Zbunilo ga je spominjanje Šelinga i upitno je pogledao profesora, pre nego što mu je dao savet. Filozof je shvatio i objasnio:

„Imam tri brata, moji su se razveli, tako da imam braću iz novih brakova oca i majke. Oni nisu svi međusobno braća, ali ja sam najstariji i meni jesu. Nemaju veze sa filozofijom, bave se nekim običnim stvarima. Ali po njihovim temperamentima i pogledima na svet ja ih zovem Kant, Fihte i Šeling.”

„Kada ste im dali te nadimke, pre nego što ste Vi postali… Hegel ili kasnije?”

„Pravo pitanje! Tako sam ih prozvao još dok sam studirao filozofiju. Nije mi uopšte palo na pamet da ću postati Hegel. U to vreme bio sam marksista. Nego, šta da radim, pomozite mi ako možete?”

„Detlići nisu isti, ima ih preko dvesta vrsta, žive po celoj planeti osim u ekstremnim polarnim uslovima i na Madagaskaru.”

„I šta sad, treba da dođete kod mene na imanje da ustanovite kom rodu pripadaju? Ili da se iselim na Madagaskar?”

„Nema potrebe. Reći ću Vam nešto što ima veze sa psihologijom ptica, ali i astrologijom u koju Vi, pretpostavljam, nimalo ne verujete?”

„Ne, osim što od kako sam u penziji, proučavam stara srpska verovanja iz prethrišćanskog doba.”

„Dobro, ovo je slično, samo što je reč o indijanskoj mitologiji. Po njihovom horoskopu, ja sam rođen u znaku detlića i verujem da nije slučajno što ste se baš meni obratili. Dužan sam da Vam pomognem.”

„Ne znam kakve to veze ima, ali slušam Vas i uradiću kako kažete. Moj brat Šeling je tekstilac, pokušavao je da ih otera pucanjem u vazduh iz lovačke puške, ali kaže da ih je sutradan bilo triput više.”

„Prirodno, detlići su kao krv, nezaustavljivi. Crveno je njihova boja, ali ih iz nepoznatog razloga odbija plavo. Obojite u plavo prozore i vrata ili ih oblepite nečim plavim i oni će otići. To je sigurno, potvrdili su eksperimenti, a ja sam ipak doktor zoopsihologije. Šumske ptice su moja uža specijalnost.”

„Oh, ne sumnjam! Hvala Vam doktore, idem odmah da pozovem brata da nabavi nešto plavo za prozore. Ne bih da ga maltretiram da farba celu brvnaru.”

Rastali su se prijateljski, iako mnogo toga nije izrečeno. Filozofu se činilo da osmeh isuviše lebdi na licu zoopsihologa, a ovome drugom da nekakva senka prekriva Hegela.

          Nekoliko godina kasnije sreli su se na naučnom skupu u Nišu. U svečanoj sali Univerziteta, psiholog je prišao filozofu i ne okolišajući, pitao:

          „Jesu li detlići otišli?”

Filozof ga možda i ne bi prepoznao, jer je američki naučnik u međuvremenu pustio bradu. Ali priču o najezdi detlića znalo je malo ljudi na ovom svetu, a većina je bila „s onu stranu dobra i zla”.

          „Otišli su posle nekoliko dana, čim je Šeling oblepio trakama prozore i vrata. Kad sam došao da proverim, nije bilo nijednoga.”

          „Plavo ih je oteralo. Ne kljucaju boju neba.”

Hegel se zasmejao, što je bilo jako neobično. Čak su mu krenule i suze, a onda je objasnio:

          „Moj ludi brat nije našao plavu, pa je kupio nekakvu zelenu plastiku. Isekao je trake i izlepio po svim prozorima, vratima, a za svaki slučaj je udario i nekoliko dijagonala po brvnari. Kuća je ličila na cirkusku šatru. Ali detlići su otišli.”

          „Čudno, moraću da to eksperimentalno proverim. Zeleno ih ne odbija.”

          „Ne znam, možda nisu mogli da od plastike kljucaju drvo, a možda ih je oterao moj  razgovor s Vama. U poslednje vreme počinjem da verujem u takve stvari.”

          „U kakve stvari? U povezanost reči i događaja?”

          „Tako nekako. Kada je umro Fihte, jedan od moje braće, Šeling je krenuo da mi javi i umro usput, od uzbuđenja. A prošle godine je umro i Kant. Samo sam ja ostao, ali osećam da sam ja kriv za njihovu smrt.”

          „Ne razumem! Objasnite, ja sam psiholog samo za ptice.”

          „Možda se ne sećate, ali spomenuo sam Vam pre nekoliko godina da proučavam staru slovensku mitologiju, od duga vremena u penziji.”

          „Da, sećam se toga. Ali ne vidim kako to može da bude uzrok?”

Filozof je prebledeo, osvrnuo se po sali, a onda, uverivši se da ih niko drugi ne sluša, prošaputao:

          „U strahu od starosti i smrti, počeo sam previše da se zanimam za demonologiju i takve stvari. Mislio sam da sam se zaustavio na vreme, ali to je i Faust mislio.”

Zoopsiholog je ćutao. Bio je zabrinut za duševno zdravlje starog profesora, ali to nije mogao da mu kaže. Umesto toga izgovorio je nešto sasvim drugačije:

          „Znate li za Konrada Lorenca, proučavao je ptice mnogo pre mene?”

          „Naravno, pisao je o agresivnosti, zapamtio sam ono njegovo da se ljudi ne bore zato što pripadaju različitim grupama, nego stvaraju takve grupe da bi mogli da se bore. I da, dobio je Nobelovu nagradu, čini mi se sedamdesetih godina.”

          „Tako je, profesore! E, ja sam kao student bio fasciniran njegovim proučavanjem učenja utiskivanjem kod gusaka. Znate ono, iz crtanog filma, kad gušče izlazi iz jajeta, ugleda mačka Toma i misli da mu je to mama.”

          „Sećam se, mada sam i čitao o tome. Zašto mi to govorite?”

          „Na fakultetu sam stalno o tome pričao i prozvali su me Lorenc. Nisam ni slutio da ću se time baviti, i to još u Americi! Planirao sam da nastavim postdiplomske u Skoplju, tamo je predavala jedna sjajna žena razvojnu psihologiju. Bila je u jevrejskim kibucima, proučavala decu u takvim zajednicama, a ja sam se time oduševljavao.”

          „A završio sa detlićima, kao i ja!” – uzdahnuo je profesor filozofije.

Psiholog je konačno skupio hrabrost da izgovori ono što ga je decenijama mučilo:

          „Profesore, kako se ispoljava Hegelov apsolutni duh?”


Hegel – Julius Ludvig

Lice starca se najpre pomračilo, kao da ga prekriva neka snažna oluja, a onda je lagano počelo da se razvedrava i čak pomalo svetli. Svetlost je dopirala iz očiju, koje su bile plave. To je tek sada primetio mladi srpski Lorenc, gledajući kako se iz dubina pojavljuje prepoznavanje. Odgovor je bio očekivan:

          „Ne u duhovitosti, dragi kolega! Apsolutno ne!”

Na trenutak je poželeo da zagrli tog starog čoveka koji je nekada bio strogi profesor sa verom u svemoć Duha i filozofskih konstrukcija. Onda je pomislio da je rukovanje sasvim dovoljno, ali se sa govornice začuo glas rektora, koji je pozdravljao učesnika skupa. Zato su se samo još jednom pogledali u oči i Hegelu je na pamet palo nešto sasvim nenaučno:

          „Ima kestenjaste oči. Šta ako od boje očiju zavisi naš pogled na svet?”

To zaista nije bilo duhovito. Zato je odlučio da prećuti. Baš kao i zoopsiholog, koji je klimnuo glavom i krenuo ka svom mestu u sali. Usput je pomislio na Vertera, koji mu se javio iznenada i bez povoda. Zapitao se kako bi izgledali njegovi kasniji jadi, da se nije ubio, i promrljao sebi u brkove:

          „Ne može se sve reći. Nije ljudski da se sve izgovori. Ni da se pita.”


Za GLEDIŠTA piše Velibor PETKOVIĆ



Velibor Petković: NIŠTA NIJE VREDNIJE OD MRTVE MAČKE

          Ja sam majstor na crno i zato me telefonski pozivi u sitne sate više ne iznenađuju. Ali ovaj poziv bio je zaista neobičan: – Halo, majstore, dobro veče! (Usledio je plač.) Molim Vas, hitno dođite! Uginula mi je mačka!


Usamljeno drvo – Kaspar David Fridrih (1774-1840)

          Nisam ja bezosećajan, ali nisam ni grobar, već radio-TV mehaničar, koji po potrebi čisti bojlere, popravlja šporete i veš-mašine. Zato sam i pokušao da se odbranim:

– Gospođo, ja nemam ništa s tim. Snađite se!

          Plač starije gospođe nije prestajao, ali je jecajući ipak uspela da izgovori:

– Kumim Vas, dođite! Moj sin neće ni da čuje da je on sahranjuje, kaže da predsedniku opštine to ne priliči. Ili mi barem nađite nekoga ko će to da uradi, platiću!

          Tek tada sam prepoznao glas staramajke prvog čoveka našeg grada i prelomio da joj pomognem. Ne zbog toga što sam ulizica, gde bih ja, nego što živimo u komšiluku, par neparnih ulica nas razdvaja.

          Bilo je već blizu ponoći kad sam utrčao u kuću stare gospođe, u kojoj se francuski jezik govori barabar sa srpskim. Nesrećna žena je stajala iznad mačkinog odra i plakala.

          – Gospođo, dajte da vidim šta mogu da uradim! Gde biste hteli da je odnesem? – pitao sam.

          – Volela bih da je sahranite u dvorištu, ispod oraha. U letnje dane volela je da tu leži, jadnica. Neka tu i počiva. – zajecala je baba.

          Mačka je brzo bila upakovana u kesu, kao na televiziji, pa u nekakvu kutiju, obloženu iznutra novinama. Primetio sam da su to uglavnom bili dnevni listovi koji slede  politiku naše vlade.

          – Dajte mi tu kutiju, ašovčić i ništa ne brinite. Nemojte da izlazite, već je poprilično zahladilo.

          – Šta bih ja bez Vas, majstore! Ne bih mogla oka da sklopim pored mrtve mačke u kući!

          – Dobro, de, nije ona više opasna. Zakopaću je tačno gde ste rekli.

Zaista sam nameravao da to uradim, ali kad sam izašao u dvorište sa kutijom pod miškom i portabl ašovom, u lice mi je pljusnula kiša. – Jebiga! – opsovao sam, potpuno neprimereno tužnom trenutku. Došao sam do oraha i spustio kutiju na zemlju, a onda počeo da kopam. Bilo je prilično tvrdo, pa sam još jednom opsovao, ovaj put žešće.

Probao sam ponovo da zarijem oštricu ašova u dubinu, ali je zemlja bila tako utabana, da nisam uspeo ništa više od običnog grebanja po površini. Tada mi je sinulo! Izgrebao sam zemlju ispod oraha, malo je čak i udubio, a onda tu naređao neke cigle, koje sam spazio pored kuće. Ličilo je na pravi grob, lepo popločan.

Zatim sam se išunjao iz dvorišta do kontejnera i dostojanstveno spustio kutiju. Nikakav horog ili zakucavanje, to bi bilo moguće jedino da je crknuta mačka bila samo u kesi.

          U tom trenutku sam se setio da mi je sin jednom spomenuo nekog Selindžera, koji je napisao nešto u stilu „da ne bi želeo da se razlikuje od mrtve mačke, jer ništa nije vrednije od nje, zato što joj se vrednost ne može utvrditi“! Kakva glupost, pomislio sam, i tada i sada. Čist zen-budalizam! A meni su ruke bile prljave od kopanja i nisam imao ni volje ni vremena za mistiku Istoka. Vratio sam se u kuću ucveljene staramajke. Na trpezarijskom stolu stajalo je posluženje.

          – Izvolite majstore, jedan viski za pokojnu mačku. Uzmite, molim Vas!

          – Neka joj je prosto, – rekao sam i otpio, ne spominjući više sile, da ne bogohulim. Nisam ni prosipao piće na patos, ipak je to viski.

          Bakica je iz frižidera izvadila sir i nasekla na kriške, a onda ga vratila u frižider. Bila je zaista potresena, a možda i uplašena od mačkinog duha.

          – Pa gde je sir? – uzviknula je. – To je njen omiljeni!

          – Vratili ste ga u frižider. – obavestio sam je sasvim neemotivno.

          – Jao, ja sam se potpuno izgubila. Sad ću da ga izvadim.

Sir je bio na stolu, a ja sam pogledao prljave ruke i morao da ih operem.

          – Izvolite u kupatilo, daću Vam čist peškir. – rekla je jadna bakica.

          – Nema potrebe, samo da skinem prašinu. – rekao sam i kao onaj Pilat oprao ruke lažljivca. Vratio sam se i zaključio da je pokojna mačka imala ukusa kad je reč o siru.

          Bakica me najviše osramotila na kraju, kad mi je pružila dvesta dinara. Nadežda Petrović me gledala sa novčanice, a ja sam pomislio kako sam i ja večeras postao neka vrsta umetnika, a ne više samo običnog majstora. Majci predsednika opštine prodao sam čaroliju. I utehu, na neki način. Likovna kolonija Sićevo zapljuskivala je te noći naše ulice u centru Niša.

          – Nemojte, molim Vas, novac nije potreban, ja sam to iz poštovanja prema Vama. I mački! – dodao sam sasvim neprilično. Baka je zajecala.

          Uzeo sam novčanicu iz pružene ruke, strpao u džep košulje, iskapio još jedan viski da sperem ukus mačkinog omiljenog sira i rekao „laku noć“.

Staramajka je ostala uplakana, ali smirena. Oue es ma chate? – odjednom mi je sinula rečenica na francuskom koju sam pročitao na nalepnici na kojoj je Diznijev junak Pluton unezvereno vrteo glavom tražeći svoju mačku.

Ta sličica bila je zalepljena na stonoj lampi mog sina i ne znam iz kojih dubina podsvesti je izronila jedna od retkih rečenica koju sam znao na tom jeziku. Druga je bila o odlasku na bazen,  a treća se odnosila na spavanje u onom drugom smislu.

          Izašao sam na ulicu. Dok sam prolazio pored kontejnera, na putu kući, stresao sam se, kao pas koji otresa vodu. Čak sam ispustio i neki zvuk, koji me podsetio na frktanje mačke. Uplašio sam se, ali čim sam zamakao iz te sablasne ulice, bilo mi je lakše. Stigao sam kući i dok sam tonuo u san pravednika, pomislio: – Valjda đubretari neće baš sutra da udare u štrajk!


Za GLEDIŠTA piše: Velibor PETKOVIĆ