Roman Ognjena Avlijaša Vinograd Mehmed-bega nije samo pripovedanje o jednoj parceli obradive zemlje na prostoru posleratne Bosne – nego je i mučni, bolni odjek sećanja, griže savesti i neprekidne potrage za istinom. Stavimo li pripovedača u položaj povratnika sa istrgnutim korenom, koji kupuje parče brda ne bi li ponovo pronašao sebe, Avlijaš pred nas iznosi duboko ličnu ispovest. Na mestima ćutanja javljaju se glasovi pokojnika, senke rata, izgubljena ljubav – i jedan Beg: utvara, savest i vodič kroz ovu priču.

---

Jezik knjige nije običan – on krvari. U njemu ima i novinarske i ratničke grubosti, i biblijske težine poput novog Jevanđelja. Tamo gde savremena književnost beži u cinizam ili u ironiju, Avlijaš, iako savremeni srpski pisac, odlučno ide u religioznost ili u sukob, koračajući ka istini kakvu je čovek doživi, a ne kakvom je svet meri. Pripovedanje nije linearano, već predstavlja unutrašnje osluškivanje – onim Selimovićevim: „pisanjem kao molitvom”, ali u tonu balkanske zemlje, u kojoj i grob i čokot imaju istu težinu.

Opisi samospoznaje bivšeg novinara su potresni. Naročito kad nakon rata uoči svoju „ubilačku reč”, i napušta pero zbog lopate. Ali, ni zemlja mu ne da mira: ona progovara, i u njoj zatiče tragove davno iščezle kulture, zaostavštine, duha Mehmed-bega, koji nije samo orijentalni ostatak – nego njegov poetski dvojnik, možda čak, a što je vrlo verovatno, i alter ego pripovedača. Njihova razmena liči na liturgiju duhova – gde jedan ispašta, a drugi sluša da bi možda (još) jednom progovorio.

Ako je Selimovićev Derviš bio figura sudbine, Avlijašev Beg je poslednja senka kulture koja možda više i ne postoji – i upravo zato zahteva, ali i vapi za svedočenjem. Na kraju, ostaje pitanje: da li je pripovedač „odabran” da čuva grob, ili da iz njega iskopa istinu?

Vinograd Mehmed-bega je antipod tržišne proze: ne nudi rešenja, ne „pada lako”, ali zato ostaje, kao šapat duhova u tišini jednog rastrgnutog mesta i vremena. I kao rana koja se ne zatvara, ali ostaje zanavek tu da nas podseća da smo živi.

Kao takav, ovaj roman neguje duboku simboličku i duhovnu dimenziju, u kojoj zemlja postaje više od puke scenografije – ona je živa metafora, ispovednik i svedok bola, sećanja i sopstva. Upravo u toj vaseljeni, gde zemlju kao večiti svedok prožima simbolika sudbine, od trajanja žilavog korena loze do tihog spokoja pokojnika, najbolje se oslikava otvaranje romana koji kao da izranja iz samog prapočetka postojanja.

U nastavku donosimo upravo takav odlomak iz knjige Vinograd Mehmed-bega, u kojem reč „zemlja” dobija biblijsku težinu i postaje platno za ispisivanje sudbine jednog naroda.

MATI ZEMIA

Nema zemlje do Bosne. I nema Bosne do zemlje. Malo parče, otkinuto od raja, koje đavo redovno zalijeva krvlju. I baš je ne štedi. Ni krv, ni Bosnu. Ni ona mu ne ostaje dužna. Daje mu njegove omiljene plodove. Nema ćoška ove nesrećnice koji ne pamti klanja, ubistva, silovanja, izdaju. Bože me prosti, ovdje su i grijesi toliko uznapredovali da su manje ili više smrtni.

U jednom razdoblju tih niski grijeha, životna bujica me dovela do mjesta gdje sam sad. Periodi u Bosni imaju isto ime već vijekovima: ratovi.

O zavičaju mi se ne priča. I ne piše. Možda mi se koja riječ o tome otkine od srca. Možda u nekoj drugoj priči.

Ni o imenu mi se ne govori. Ime kô ime, tek pusti zbir glasova na koje se okrećeš. I oznaka na grobu kad skončaš. Tek da bi lokalni pijanci znali s kim nazdravljaju, dok još ima ko da ti obilazi grob i ostavlja litar rakije. Za pokoj tvoje nesrećne i grešne duše. Kad više niko ne ostane da ti dođe i za Zadušnice ostavi darove, prestanu te obilaziti i alkoholičari. I oni od tebe dignu ruke, kao što je društvo diglo ruke od njih. Nekada. Davno.

Srbin sam. Od onih Srba koji se Bogu mole okrenuti istoku. Zovu nas pravoslavni. Valjda zato što smo rekli ostalima da jedino mi slavimo Gospoda kako treba.

Naviknut na brdo, satjeran tuđom voljom u ravnicu, ljut i na sebe i na one koje sam u starom kraju ostavio, a sa kojima sam odrastao; tražio sam parče zemlje da mi bude privremeno boravište do groba. Nisam imao ni želje ni volje za životom. Tako je to valjda kod svih onih koji su u jednom momentu imali velike životne lomove.

Dok sam gledao i obilazio oranice i zakrčene bagremike na kojima je trebalo da smjestim svoj dom, imao sam samo jedan zahtjev: da zemlja koju ću pazariti od ostataka nekadašnjeg malog bogatstva bude na brdu. Kada se ujutro probudim, i srčem prvu jutarnju kafu presječenu hladnom mučenicom, ne želim da gledam u nepregledne redove tek uzorane zemlje. Gušilo bi me to. Mi brđani volimo da vidimo kraj svoje njive. Da je zaokružimo pogledom kao svoju djevojku na igranci. Da mračan pogled ispod obrva jasno dā do znanja da je zemlja naša. Kao da se ta ista zemlja može podići na leđa i odnijeti. Rat iz kog sam nedavno izašao pokazao je da zemlja ostaje. I ne miče se. Mračili mi pogledom oko nje ili ne. Ostaje. A mi nestajemo.

Kad su me ujesen, pored svih silnih imanja i tuđih kuća koje sam zagledao, odveli do ove parcele, odmah sam znao da će biti moja. Bila je sama i jadna. Zapuštena. Sa svih strana ogrezla u čemer i korov. Pokazali su mi je tek usput, uz podsmijeh. Uz riječi: „Evo, i ovo se prodaje!” Kao izraubovanu mazgu, koja je na leđima prenijela tereta za dva života. Bio je već polumrak. Magla se skupljala na krajevima šume. Bilo je i sablasno i prelijepo u isti mah.

Pružih ruku posredniku. Izvadih papirnu prevaru usavršenu u dvadesetom vijeku. Dadoh mu novac na ime kapare.

Zbog mraka koji je padao, neiskrčenog šiblja i magle, ne vidjeh kuda se pružao pogled sa moje zemlje. Ne vidjeh groblje.

Prve dvije godine nakon rata (oni mudriji od nas ga nazivaju tragičnim sukobom u regionu, jer su oni te i takve sukobe odavno završili), provedoh potucajući se po tuđim kućama. Bavio sam se svim i svačim, osim onim za šta sam se školovao i od čega sam hljeb jeo do početka rata. Nisam moralista. Prestao sam da se bavim novinarstvom kad je zapucalo isključivo iz straha. Mislio sam da jednim metkom i puškom koju sam zadužio mogu ubiti samo jednog čovjeka. To mi je bilo prihvatljivo sa aspekta savjesti. Ako ja ne ubijem njega – on će mene. Čuvena ratna logika. S druge strane, računao sam, a mislim da mi je račun bio dobar, jednim novinarskim tekstom, napisanim u trenucima bijesa, nehotice – ako je to ikakvo opravdanje za savjest – mogu ubiti najmanje hiljadu ljudi. Hiljadu ljudi, što svojih, što njihovih.

Kada je pucanj iz pištolja okrvario bijelu svadbarsku košulju starog svata na Baščaršiji, sa svakom kapi krvi iz tijela nesrećnog čovjeka, čiji sanduk prekriše zastavom koju je kao barjak nosio na svadbi, presuši, kap po kap, mastilo iz mog pera.

I prije te nesrećne svadbe, vidio sam sav besmisao pisanja, ali sam ga zbog svog ličnog komoditeta prikrivao od sebe. Znao sam da moje kolege i ja odvrćemo česmu u taj ibrik krvi. Potpaljujemo stare neugašene vatre. Duvamo u iskrice ne bismo li je ponovo razgorjeli. Možda bi se sve desilo i bez nas kao saučesnika, a možda smo mi, kao savjest društva, mogli biti onaj šmrk kojim se utišava požar. Ne znam odgovor na to i vjerovatno ga nikad neću saznati. Naravno, olako držeći da nisam kriv, neozbiljno shvatajući svoju ulogu u društvu, lakše mi je bilo da navlačim mrenu preko očiju. Mrenom sam plaćao svoj narasli ego. Mrenom sam, da ne nazebu, pokrivao gospođe iz čijih kreveta nisam izbivao u danima kad su zadrigli i nezainteresovani muževi bili na službenim putevima sa ljubavnicama, braneći socijalistički moral. Mrenom sam plaćao i sve one ture vinjaka i vlahova koje su okretali obožavaoci mog lika i djela, shvatajući tek sad da slučajni poznanici vjerovatno nisu pročitali više od bombastičnog naslova u omladinskim novinama za koje sam pisao i koje su bile popularne tih dana. U nekom drugom svijetu to bi bila pravična razmjena; oni su novinaru polualkosu plaćali ture. Zauzvrat, novinar bi im poklanjao svoje društvo, pa bi tako zabalavljeni odlazili u noć sa osjećajem da su i jedni i drugi napravili dobru trampu.

Bilo mi je lijepo. Kada su u Sarajevo pristizale prve izbjeglice iz Hrvatske, okretao sam glavu; mislio sam proći će; vratiće se oni svojim kućama, a ja ću koliko već ovog ljeta usoliti guzicu u moru oko Zaostroga. Sunčao sam svoju kožu po šarenim baštama kibicijući brucoškinje; uvaljivao se u diskoteke; dovikivao se sa žestokim momcima; izbjegavao svaku pomisao na ženidbu i djecu, podsmjevajući se tom najvišem stepenu malograđanštine.

Imao sam i nju. Imao sam je godinama. A godinama je i ona imala mene. Fino, pristojno, odgojeno dijete iz begovske porodice.

Elem, kada se zapucalo, i kada su već razni zidari, moleri i šverceri voća i predratni dileri deviza počeli da savjetuju političare, a pomalo i da se bave novinarstvom, sjetili su se i mene odnekud. Kad su me pozvali u komandu da mi predlože angažman i da me izvuku iz rova – poslao sam ih u pičku materinu. Vratio sam se ikaru, brlji smandrljanoj od medicinskog alkohola, pacovima koji su izvirivali i pretrčavali iznad naših glava; vratio sam se onima sa druge strane rova sa kojima smo se dopisivali mecima i dovikivali; zbijali šale istim jezikom u pauzama između međusobnog ubijanja. Vratio sam se i svojim saborcima.

Nakon rata, zidari, moleri, šverceri voća i predratni dileri deviza već su bili politički establišment. Neko je morao raditi njihov posao, pa sam se uhvatio mistrije i lopate – za šverc nikad nisam imao dara. I ta mistrija i lopata bile su mi lakše od pera.

---

---

---

PROČITAJ JOŠ

---

ODABERI VIŠE

---