– O čemu planiraš da pišeš?

Pita me moj prijatelj – čovjek koji bez pitanja planira da pomogne da se objavi ovaj tekst. Interesantno, postavlja pitanje, čini mi se zaista, bez trunke stvarnog interesovanja. Vjeruje, iako skeptik po opredeljenju, da će napisano vrijediti zalaganje njegovog imena za moje. Ime. Ili se meni bar tako čini.

Ćutim, slagao bih kad bih rekao da mi se sto misli vrzma po glavi. Ne vrzma se. Već par godina vrzma mi se samo jedna. Čini mi se, tačno od sekunde kada se osušilo mastilo na prvom izdanju „Vinograd Mehmed bega“ a ja istog trenutka riješio da napišem nešto novo. Samo jedan citat iz Biblije.

– U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Reč beše Bog. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i od onoga što je postalo ništa nije postalo bez nje.

Odgovaram mu. Baš tako, od riječi do riječi.

Nasmija se, veli:  „Pa to je prijatelju plagijat, o tome je sve rečeno“.

Ćutim, opet!

 U pravu je, ali i nije!

Razmišljam, pametan je čovjek, vanredno mudar – štaviše; možda nije zalud da mu objašnjavam. Znam ja da on dobro zna da je to Jevanđelje po Jovanu, ili bilo kom drugom.

Ili bilo kom drugom.

Sve je krug, i sve se ponavalja – u skoro pa idealno planiranim cikličnim krugovima. Ipak, pokušaću i njemu, i vama koji čitate ova slova, a ponajviše sebi da objasnim – kako slijedi.

– Znaš Dragane, moja sestra od ujaka me prije koji dan zamolila – mjesec i koji dan – više, zapravo (da ne budem jedini koji laže od likova u ovom tekstu) da sačinim kratak video prilog za gimnaziju „28. Juni“. Video prilog za gimnazijalce. Video prilog, u kojem će pisac (jelte) srednjoškolcima da objasni zašto je neophodno da čitaju. Da pisac, u mutnu prednju kameru „Samsunga“, prethodno neobrisanu i zamrljanu od ostataka na brzinu pojedenih ćevapa u kajmaku, dakle doručka oskrnavljenog skrolovanjem po instagramu (da se nešto ne propusti), u par riječi koje neće trajati duže od dva minuta pokuša  plastično približiti kako je čitanje prijeko potrebno srednjoškolcima za njihovo mlado mentalno zdravlje. Zapravo, za njihovo obrazovanje, tačnije.

Bar sam tako shvatio. Dakle, Ja – koji u tom trenutku, svoje vrijeme za odmor na poslu, između dva sudska spisa,  trošim na opskurnu radnju provjere stanja životnih   događaja objavljenih na internet profilima ljudi koje ne poznajem, treba da djeci koja to isto svakodnevno čine objasnim neophodnost potrebe za čitanjem ljudi, koji opisuju druge ljude, slovima, a ne slikama. Težak zadatak, s obzirom na moju licemernost.

Vodim telefonski razgovor sa Draganom, običan – nije video poziv, pa ne mogu da ocjenim da li ćutanje sa druge strane žice predstavlja zgranutost onim što je upravo čuo, dosadu, smaranje ili ljubopitljivost u vezi  onoga što mu upravo izgovorih. Nije dugo trajalo,  ćutanje.  Na sreću. Odgovori mi čovjek:

– Ma piši o čemu hoćeš, samo napiši tih dvijehiljadeisedamsto karaktera. Ako možeš.

Brzo sam mu odgovorio

– Mogu, u treningu sam, pišem treći roman.

Jebote, kao da se roman piše u teretani.

E, tu skapirah svu pocijepanost razuma koja mi se dešava između moja  dva romana. Novog i budućeg. Poslednjeg kojeg sam napisao i izdao u vrijeme korone,  dok su nas držali svezane u boksove sa brnjicama na ustima. Maskama na licu, koje su čini mi se manje služile  da nas zaštite od onoga što bi moglo da nam se desi kada udahnemo opoganjen vazduh, a više služile  zbog toga da nam se ne bi desilo da izgovorimo nešto što bi izlazilo izvan okvira mejnstrim prihvatljivog, čime bi narušili naručeni feritejl saosjećajnosti za drugoga – zapravo šareni, ukrasni papir kojim smo  umotali brigu nastalu iz straha za sopstvenu guzicu. I novog romana, koji pišem nakon što smo preživjeli tu apokaliptičnu pošast sa ekrana, praćenu sahranjivanjem poznatih u limenim sanducima, sa pozivima na svjedočenje upokojenju skinutih sa respiratora, pozivnicama koje su Bože me prosti imale VIP oznake.

Sad već moram da objasnim razliku između njih, između dva romana. Romana koji je već  odavno izdat i onog koji je u porođajnim mukama. Romana napisanog i romana koji je u postupku stvaranja, oba  pisana od istog pisca ali različitog čovjeka. Ne laskajte sebi, to neću činiti ni zbog sebe, ni zbog vas koji ovo čitate,  činim ovo zbog gimnazijalaca kojima sam namjerio da pošaljem ovaj tekst, nakon što možda bude objavljen, kao izvinjenje zbog obećanog a  neposlatog , suštinski jezivog obraćanja nepoznatog sredovječnog čovjeka koji se kezi u prednju kameru svog mobilnog telefona i javlja im se kao kakav loše daulendovan Zevs sa visina viralnog Olimpa. Kratkog video uredka u kojem im pisac drži predavanje, zašto je čitanje štiva njegovog i njemu sličnih dobro za njihove mlade duše.

Za početak, možda će pokoji/a od gimnazijalaca koji budu čitali ili slušali čitanje ovog teksta iz čiste znatiženje izguglati pojmove Zevs-a ili Olimp-a pa nakon čitanja ili slušanja o istima,  na taj način otkriti čudesni svijet starogrčke mitologije za koju su Marvelovi filmovi pičkin dim (naravno da uživam u projektovanoj slici vaše profesorice srpskog jezika dok čita ove redove, i njenih obraza zasutih rumenilom zbog pročitanog prostakluka, s tim što ipak ne treba da zaboravite da su njen i moj zadatak isti, a to je –  da vas  natjeramo da kao u hladnu vodu zaronite u more slova i nađete smisao u čitanju, zaboravljajući bar na trenutak da vas skrolovanje neće odvesti u dubine).

U čemu je razlika između ta dva moja romana. Razlika je u riječima, i rečenicama. I zbog toga sam Draganu izrecitovao, na početku mog razgovora, a njegovog vrbovanja, rečenice iz Biblije. Ipak je ona najveći bestseler na svijetu, sa sjajnim slovnim pastelnim pejsažima, onomatopejama i metaforama. Svim onim čudima, malim ili velikim, koje su krasile književnost, dok ju je imao ko čitati. Naslonjen na taj bestseler, na njegovu zapravo apdejtovanu verziju od ljudi nazvanu „Novi zavjet“ napisan je moj izdati roman „Vinograd Mehmed bega“, pun je priče o oproštanju, ljubavi, samospoznaji, prirodi i Bogu, njenom stvoritelju. On mi je i svjedok, da sam ga pisao iskreno. Ali je ipak to roman anahronosti, starih arhaičnih riječi koje trebaju da čitaocu omoguće da domašta i namašta negdašnje vrijeme. Takve romane je, ukoliko te stvoritelj bar malo pospe magičnim prahom po ramenima, lako pisati. Vjerovatno lako i čitati.

S druge strane, roman koji pišem je drugojačiji. Ljubomorno ću naravno sačuvati njegovu sadržinu, jer se roman ipak mora prodati, ali ću dati ipak mali hint. Pišem o ljudima sutrašnjosti, o onome što nas čeka, ili bar mislim da nas čeka gledajući kroz naočare onoga što čini danas osvjedočenu suštinu ljudskih obrazaca i odnosa projektujući ono što nam sutra kuca na vrata. A ljudi budućnosti su vrlo prosti, i ogledaju se u emotikonima. Za trenutak ostavite po strani ovaj tekst koji čitate, odgurnite njegovu elektronsku, pisanu, ili verziju koju vam drugi čitaju. Uđite u svijet svojih malih viralnih pomagala, otvorite viber, instagram ili tviter i pročitajte poslednju poruku koju ste poslali svojim prijateljima ili ste je od njih dobili.

Saberite broj emotikona, skraćenica, vatfk škrtih engleskih izvedenica, a u stvari vavilonskih riječi koje ste poslali ili primili. Postavite sebi pitanje, šta se dešava  ako svi na svijetu od Arktika do Antarktika razumiju vaše dopisivanje, bez obzira na maternji jezik kojim se poštapaju. Zatim te emotikone i skraćenice  podijelite sa brojem onih iz pročitanog teksta koje su gramatički pravilne i smislene, izvan neposrednog odnosa sa onim sa kojim se dopisujete. Rezultat će biti poražavajući za smislenost. Poražavajući, i to  ne za vas, već za sve nas. Roman koji pišem temelji se na takvim riječima, novim riječima, skraćenicama. Čini se kao nemoguća misija, zar ne. Pa ipak, upravo za takvu sam se odlučio. Jer šta je život nego izazov, beskrajno čikanje samog sebe da dobaciš preko svojih granica. 

Na početku beše reč. A šta će biti na kraju.

Zaista, šta će se desiti sa nama kada dođemo u momentum kojem tako, brzinom svjelosti žurimo. Duboko sam ubjeđen da ćemo izgubiti jezik. Naime, nakon što smo sa skraćenica, prešli na govorne poruke poslate u vožnji na semaforu koji se crveni, jer nas mrzi da kucamo, pa potom govorne poruke zamjenili emotikonima, pa suzili i tako uprošćene emotikone na srce, palac gore ili dole, nasmijanu žutu okruglu glavu, sa suzama od smijeha, bijesa ili od tuge, šta će nas sačekati na ćošku budućnosti. Aksiom je da međusobno nećemo komunucirati. Ko bude progovorio, smaraće, biće traš, otpadnik u raljama krindža. Kad već ne razgovaramo, neće biti potrebe ni da se viđamo.

Jedan video poziv mijenja sve. Ako već ne pričamo, nema nikakve potrebe ni da oplemenjujemo svoj jezik, pa ćemo stoga prestati da čitamo. Čemu čitanje. Radnju nam može skratiti i sažeti lagani isječak na tik-toku. Uvod u radnju i epilog je gubljenje vremena. Prestaćemo da vodimo računa o našem izgledu, neće biti bitno zbog zdravlja jer će gojaznost, zakrčenja arterija, holasterol i strije na početku rješavati medicinski zahvati. Posle toga će doći šarene pilule, ili vakcine protiv gojaznosti – vanredna stvar. Da bi se dopali drugima tu su već razni filteri, a u budućnosti, sami ćemo projektovati avatare, umjesto nas avatari će držati za prste na prvim sastancima i tresti od uzbuđenja. Ili sam optimista, možda sastanaka i neće biti. Bum – tras, gotovo!

Zvuči li vam pregrubo?

Otvorite svoju poslednju viralnu konverzacije.

Pišem ovaj tekst, neposredno nakon što sam došao sa slave, i već mi se drijema. Prijatelj slavi Svetog Nikolu, šaran je bio odličan ali za mrvu masniji, bijelo vino slatko, sasvim dovoljno da zavara za dvije čaše više od dozvoljenog, obara me prvi san ili još gore, međusan….

……..Niko zapravo nije dao tačan odgovor šta se to tačno odigralo sa planetom Zemljom u prvoj polovini dvadeset i prvog vijeka. Sve je počelo polako, sa lokalnim sukobima, bez jasno povučene crte ko je koga podržavao u tim lokalnim čarkama. Tek za manje od desetak godina jedan naizgled spolja uređen sistem, u kojem su bile jasno definisane granice između država, raspao se pred očima stanovnika plave planete u paramparčad. Sve je mirisalo na apokalipsu toliko puta najavljivanu u svim svetim knjigama. Nervozni prsti još nervoznijih svjetskih lidera tapkali su po tasterima oružja za masovno uništenje.

Vladao je opšti strah. Ratove su pratile  epidemije koje su se ponavljale na svakih pet godina. U poređenju sa kugom, po smrtnosti značajno manje opasne, svoj danak su naplaćivale redovno, što u broju ljudskih života, što u paničnom strahu koji ih je pratio. Istekom prve godine epidemije, po pravilu bi se pojavio čudotvorni lijek, vakcina, tableta, sirup, bilo šta što je moderna farmacija pružala kao odgovor. Prestanak epidemije i bolesti bio je zvižduk za nastavak ratova. U krug. Bez prestanka. Skoro dvije decenije.

U tom sistemu, koji je naizgled još funkcionisao, i gdje su države, koliko-toliko pružale garanciju običnim građanima pravo na zaštitu života i imovine, začudo, valjda zbog tog privida, nije bilo socijalnih i egzistencijalnih buntova. Polako, i skoro sistematično, stanovništvo se navikavalo na vanredno stanje. Svaki dan je počinjao sa katastrofičnim vijestima na nekom od meridijana, tako da se ljudski mozak, relativno brzo navikao da ga ne može zgroziti baš nikakva vijest. Razmišljalo se površno, od dana do dana bez velikih planova.

Ratove i bolest nije pratila nemaština i glad u većim razmjerama. Nekako se uvijek, po pravilu na neuralgičnim tačkama pojavljivala ruka spasa, kroz pomoć međunarodnih korporacija koje su kroz oči običnog građana, bez obzira na vanredne profite koje su ostvarivale baš kroz vođenje ratova i divljanje epidemija, bile viđene kao spasioci. Paradoks je da one te profite nisu ni prikrivale, dapače, vrlo su otvoreno objavljivale podatke.  O svemu su uredno obavještavale, o prihodima, o rashodima, novcu utrošenom na marketing, na kraju bez trunke prikrivanja u bilansima su prikazivale koliko ih koštaju političari.

Niko više nije preispitivao da li je određeni podatak tačan ili ne. Sve što je ulazilo na oči, jer su uši odavno prestale da budu receptor informacije, prihvatano je zdravo za gotovo. Teorije zavjere su postale aksiomi. Rat je od medijskog spektakla kakav je bio devedesetih dvadesetog vijeka, postao interaktivna igrica za običan svijet. Oni koji nisu ratovali, navijali su za zaraćene strane kao na košarkaškim i fudbalskim utakmicama. Sve dok nisu sami u tom začaranom krugu postajali učesnici rata, a oni za koje su navijali, preuzimali ulogu navijača. Statistika je bila sve. Broj projektila, metri preko noći pomjerene linije između zaraćenih strana, uništeni avioni i dronovi, sve je žarilo oči običnog navijača.  Mrtvi, ranjeni i protjerani bili su broj na kraju kolone.

Nebitan broj. O njima se pri kraju prestalo i pisati, jer nisu donosili odgovarajući broj klikova na netu. Nema klika, nema profita, izbačeno iz rubrike. Demokratija je cvjetala. Na izborima, koji su održavani na svakom kutku planete, čak i na onima na kojima se početkom drugog milenijuma nije moglo ni zamisliti da će se održati, birane su kompletne budale. Kao da su se građani svake države utrkivali da izaberu što većeg idiota. Birokratija se nije mijenjala. Ona je samo dočekivala i ispraćala. Idiote. Stid je nestao. Moral je postao rastegljiv poput žvakaće gume.

Vjerske vođe su mecene tražile u međunarodnim korporacijama, slaveći ih kao svece, izlečitelje, mesije. Bogomolje su zatvarane, rušene, rentirane.  U Boga se vjerovalo, po potrebi. Individualnoj. Broj novorođenčadi se rapidno smanjivao. Apsurdno, ne zbog ratova ili bolesti, čak ne ni zbog straha da se djeci ne bi mogla pružiti sigurna budućnost. Djeca se nisu rađala jer su postajala teret svakodnevnice. Previše dosadna, naporna, na koncu nezahvalna. Uzimala su previše slobodnog vremena prosječnom čovjeku. Nisu davala ništa zauzvrat.

Početkom četrdesetih godina, dvadeset i prvog vijeka, zbog velikog sloma papirnog novca, naročito juana, izazvanog nekontrolisanim štampanjem  bez stvarnog pokrića, a radi zaštite kriptovaluta i čuvanja svjetskog tržišta, dotadašnjih šest velikih međunarodnih korporacija, izvršilo je ukrupnjavanje kapitala i kapaciteta na način da su se ujedinile u dvije velike, superkorporacije. Južnu i Sjevernu. Bez jasne geografske granice, poput leopardove kože, ali sa jasno povučenim korporacijskim upravljanjem i različitom kriptovalutom kao osnovom obračuna unutar njih. U rano proljeće 2044. godine, u martu mjesecu, došlo je do „iznenadnog“ izbijanja epidemije virusa nazvanog „Sekmet“, koji je napadao moždanu koru malog mozga a prenosio se neposrednim dodirom ljudske kože od ljudsku kožu, i to samo kožom gornjih ekstremiteta. Od virusa su umirali samo oni sa A krvnom grupom, ali su preniosici mogli biti svi.

Srećnici koji nisu imali A krvnu grupu, ukoliko su imali teže kliničko stanje, ostajali su nakon preležanog virusa sa trajnim tikovima gornjih ekstremiteta, dok su oni sa lakšom kliničkom slikom nakon par dana od preležanog virusa postajali zdravi ali ne i imuni. Kao odgovor na virus, naučnici zaposleni u međunarodnim korporacijama, vrlo brzo su pronašli vakcinu koja se u osnovi temeljila na hemijskoj komponenti pronađenoj u kori kivija. Začudo, kad su se ranije pojavljivale ovakve epidemije, ratna stanja, kako je to do tada bio slučaj, nisu obustavljana. Naprotiv, pojačala su se. Rusija, koja je već ranije, nakon rata u Ukrajini i povlačenja vojske SAD i zvaničnog raspada NATO pakta nastalog jednostranim povlačenjem Amerike iz saveza, okupirala Poljsku, Rumuniju i Bugarsku, izvela je iznenadan napad malim taktičkim nuklearnim raketama na Tursku, najveću saveznicu Kine. Kao odgovor na taj napad, Kina je prešla novu granicu sa Rusijom kod Jakutska i nezadrživo krenula dalje na Sjever. U rat se umješao najveći ruski saveznik na tom dijelu svijeta, Japan, gađajući kineske nosače aviona u Ohotskom moru.

Evropa nije ratovala, stara dama je bila stara, umorna i uglavnom nenaseljena. Raspad penzionog sistema i fondova, one koji su preživjeli veliki slom natjeralo je da se presele južnije, u Afriku, jer su sa svojom ličnom ušteđevinom zbog značajno manjih troškova života, mogli pristojno da žive sve do smrti. Kako je natalitet u Evropi već u dvadesetim godinama značajno pao a do četrdesetih potpuno nestao, Evropa kao kontinent (kako je u dvadesetom vijeku sama sebi tepala) bez većih prirodnih bogatstava i ispražnjena od stanovništva više nikom nije bila interesantna.

S druge strane Atlantika nakon što su se SAD podijelile na Istočne Američke države i Zapadnu uniju Amerike, faktički bez ispucanog metka i uz civilizovan dogovor, nakon dvadeset godina blagostanja i prospariteta, iznenada je došlo do napada Istočne na Zapadnu usled neočekivane aneksije od strane Istočnih Američkih država na teritorije nekadašnje Argentine na koju je Zapadna Amerika polagala pravo. Čudnom rukom slučajnosti u novembru mjesecu 2044. godine svi predsedici velikih sila koji su izabrani na izborima, uglavnom održanim tokom 2042. godine  nisu bili nosioci A krvne grupe. I svi su prebolovali „Sekmet“. Nije bilo poznato da li su zbog toga trpili posledice, i da li su usled navedenog imali tikove u rukama ili prstima.

U javnosti se podgrijavala sumnja da bi vođe Japana, Kine, Rusije, Istočne Američke države, Zapadne unije Amerike, Sjedinjenih arapskih kalifata, Indoiraka, mogle sa kontrolisanog taktičkog nuklearnog oružja preći na opštenuklearni rat. Zebnja se uvukla u svakog stanovnika Zemlje. Neprestano su čelnici Južne i Sjeverne korporacije pozivali na mir, razum i uzdržanost. Uzalud. Napetost je svakodnevno rasla. Stanje neizdrživog dočekivanja neminovnosti je bilo neprekidno. Sve do kraja novembra. Zbog nekontrolisanog tika prstiju predsednika Zapadne unije Amerike nad crvenim tasterom nuklearnog arsenala umalo je dovelo da Kina bude sravnjena sa zemljom za dvije minute a ostatak planete vjerovatno da nestane u strašnim mukama od posledica velikog nuklearnog rata za manje mjesec dana.

Iako se nikad nije saznalo kako i od koga,  u javnost su procurjeli detalji incidenta, koji su izazvali paniku, i po prvi put u dvadesetprvom vijeku na planeti Zemlji  doveli do opštih demonstracija na ulicama svih svjetskih metropola. Rulja je bila nezadrživa i prijetio je opšti haos. Svijet se klackao na rubu propasti. Srećom, mudri ljudi iz Uprave Južne i Sjeverne korporacije, reagovali su hitno i odlučno.

Portale i internet stavili su pod svoju punu kontrolu. Za noć su sa interneta nestale sve moguće i nemoguće teorije zavjere. Momentalno je proglašena dospjelost kredita svim svjetskim silama. Države su bankrotirale u roku od deset dana. Ratovi su prestali za manje od dvadeset dana uz manja tinjajuća žarišta, gdje se puškaralo dok konvencionalna municija nije sasvim potrošena a novo snadbjevanje onemogućeno. Lideri svjetskih sila, pohapšeni su i internirani na Novi Zeland.

Nukelarni arsenal prikupljen je  i zaključan u dva megapodzemna skladišta u vlasništvu korporacija. Zavladao je mir. Svjetski mir. Konačno. Tokom  naredne dvije decenije, stanovnici zemlje podsticani su da napuste svoje kuće i stanove i pređu da žive u ogromnim novim gradovima, u „kloksićima“ – malim sobastanovima, čiji korisnici su u njima imali sve što je pojedincu bilo dovoljno za srećan život. Nisu morali da brinu ni o čemu. O njima su brinuli drugi.  Blagostanje je bilo vidno.

Budim se. Vino me baš preuzelo. Sutra je drugi dan slave. Moraću opreznije da pijem.

za GLEDIŠTA piše: Ognjen Avlijaš