Kad sam svojevremeno otišao u Beograd nisam to učinio vođen željom da tamo postanem slavan i priznat pisac, što će reći željom koja je u tu čaršiju odvela mnoge domaće subjekte, jer mi tad uopšte na um nije padala tako suluda i pokvarena misao da bih i ja jednog dana mogao završit u književnosti, ali jednom sam se, bazajući Čuburom, neoprezno prepustio mišljenju, ne sluteći da je to početak moje neumitne propasti.
NAPOMENA: Sledi “Istinita pripovijest o jednom dubokom i iskrenom prijateljstvu” Elisa Bektaša u prevodu sa humskog na srpski jezik.
Jedino što sebi danas mogu ponuditi kao utjehu, i jedino čime mogu laskati svojoj sujeti, jeste to što sam učinio sve da ne postanem slavan i priznat u Beogradu, a i bilo gdje drugo, no bilo je nemoguće izbjeći neumitnu sudbinu koja je htjela da postanem pisac, ali eto ne tužim se i ne kukam jer je u mom sistemu vrijednosti ipak bolje biti pisac, nego biti slavan i priznat.
Ako ništa drugo, pisac uživa veću slobodu i nema nad glavom imperativ da vazda glumi nekakvu veličinu i društveni uzor, niti se mora upinjati da vlastite gadaluke i poganluke predstavi publici kao nekakvu plemenitost, već može jednostavno kazati – da, to su moji gadaluci i poganluci i šta vas boli kurac za to.
Ti počeci mog mišljenja bili su mučni i bolni kao i svaki početak, tim više što ja pojma nisam imao šta mi se dešava i kroz kakve preobražaje prolazim, te sam stoga znao osjećati da mi je čitav nebeski svod na plećima i da od takvog tereta mogu bukvalno nestati. Evo, ovako, samo puc prstima i čovjek nestane i nema ga.
To mišljenje je onda počelo postajati prepreka između mene i drugih pojava u mom životu, kako živih tako i neživih, i što je više vremena prolazilo to su te prepreke postajale sve teže za savlađivanje, a na kraju su to bile dugačke linije eskarpi i kontraeskarpi te kombinovana minska polja velike gustine i dubine.
Zbog svega toga ja sam se počeo odavati samoći, misleći da ću u njoj naći podesno sklonište, ali ta je samoća bila samo razvojna faza u procesu preobražaja u pisca što ja tad nikako nisam mogo znati, iako sam dobro pamtio Ekinovu misao da je poezija u stvari samoća.
A kako dođavola da tu misao povežem sa sobom u tom času, kad tad nisam imao nijednu pjesmu, niti priču napisanu, izuzev jednog soneta iz srednjoškolskih dana, koji mi je služio za kurčenje i razmetanje i koji nije kurcu valjao ko poetsko svjedočanstvo, pa je iz tog razloga taj sonet bio omiljen među košpama.
Jedini ahbab s kojim sam u to svoje beogradsko doba mogao provoditi vrijeme bez osjećanja uzaludnosti i potrošenosti bio je šutljivi i odmjereni gospodin u zrelim godinama koji je živio odmah ispod Kalemegdana. Tačnije, živio je u zoološkom vrtu, i vama sad možda izgleda čudno to da neko živi u zoološkom vrtu, ali eto u njegovom slučaju to ipak nije bilo čudno jer je taj gospodin bio vuk.
Ja inače ne volim zoološke vrtove i smatram ih opominjućim dokazom hinjave ljudske prirode, koja u kavezu vidi problem tek kad nju neko metne u kavez, no jednog sam sunčanog dana ušao u taj zoološki vrt, pojma nemajući zašto, i kao omađijan sam išao sve dok mi nešto iznutra nije reklo da stanem.
A stao sam baš ispred kaveza sa vukom koji je lijeno izašao iz one svoje rupe, udno tog njegovog staništa, pa prišao šipkama i pogledao me pravo u oči, a onda se propeo na zadnje noge i gurnuo prednju šapu kroz šipke ko biva da se rukujemo. To rukovanje označilo je početak jednog, ne toliko dugog, koliko dubokog i iskrenog prijateljstva, i otad sam povremeno znao otići do zoološkog vrta i posjetiti svog prijatelja s kojim sam vodio iskrene i neuvijene razgovore o suštinskim pitanjima.
Vi ćete mene sad pitati kako sam mogao razgovarat s vukom kad ne znam vučji jezik, a to me pitate jer ste već zaboravili šta sam vam kazao na samom početku. A kazao sam vam da sam u to doba počeo misliti, a čovjek koji misli i vuk vazda se mogu razumjeti na način koji će vam odmah postati jasan čim i sami počnete misliti.
Jednog od tih mislećih dana naglo me spopao neobičan i neugodan osjećaj da sam ja u stvari izgubljen usred pustinje i da je sve to oko mene samo fatamorgana. I kao da užas takve pomisli nije bio dovoljan još me spopao i nezemaljski strah da možda ipak nisam u pravu i da to oko mene nije fatamorgana već zapravo java.
Tako rastrgan između izgubljenosti u pustinji i straha da oko mene nema privida sam otišao posjetiti svog ahbaba vuka, koji je odmah shvatio šta me muči pa mi je pružio šapu, a onda je i vrh njuške gurnuo kroz šipke i zagledao se u mene onim svojim očima, koje su nekim čudom uspjele ostati na slobodi, za razliku od ostatka njegovog tijela, pa mi je ovako kazao:
– Nemoj mi se tu prenemagati već izdrži muški taj teret za koji si sam kriv. Da nisi bio neoprezan ne bi te mišljenje zaskočilo i bio bi odgovoran i razuman građanin koji ne razgovara sa divljim zvijerima. A ako misliš da je tebi teško onda se zapitaj kako je meni. Kao da nije dovoljno to što su me metnuli u ovaj kavez, već je taj kavez morao biti baš u Beogradu, pa svaki dan moram gledati ovu neodgojenu žgepčad što se krevelji, i koja će sebe smatrati vrijednima, mada nikad nisu ulovili srndaća u planini, niti su zavijali na pun mjesec, ali će zato zavijati na sve oko sebe, počev od parova na ponudi kladionice pa do komšija.
Misliš da je meni lako što ja moram biti u ovom kavezu, mada bi oni sa svojim zavijanjem bili znatno zanimljiviji za normalne posjetioce ovog vrta, ali onda se podsjetim, ta otkud ovdje normalni posjetioci. Eno pogledaj ono bublavo žgepče što mu mater upravo govori da je njeno pametno zlato.
Mali kreten već sad zna za koga navija i to će znanje biti jedino koje će imati tokom čitavog svog života, kog će provesti ubijeđen da zna sve o sebi, i tek će na samrtnoj postelji shvatiti da je sve bilo laž, i da je možda i ta smrt koja mu prilazi laž, a najgore će mu biti kad pomisli da je laž i to što mu sin govori da je njegov klub dobio utakmicu tog dana.
Znaš li koliko ja takvih sudbina ovdje vidim svakog dana? Znaš li koliko je ponižavajuće gledati svježu hranu kako se smuca ovuda i krevelji se životinjama baš kao da životinje ne znaju ko su, a ovi što se krevelje kao da znaju za sebe ko su?
Ti si tek počeo misliti i barem se možeš nadati da ćeš jednom dočekati svoju propast i postati pisac, a onda se više nećeš morati mučiti sa dvojbama i slutnjama koje te sad muče jer su pisci ljudska govna koja uvijek nađu načina da sebe opravdaju pred sobom samima, a ja ću zauvijek ostati vuk što je inače jedna divna stvar, ali u mom slučaju je nepodnošljiva jer sam ja vuk u kavezu.
A kakve sam sreće još ću dočekati da budem vuk zatočen u zemlji kojom vlada vučić. Vi ljudi ste možda i navikli da vam vladaju najgori među vama, ali kod nas životinja se zna neki red i jedino gdje taj red ne postoji to je u ovim zoološkim vrtovima koji su plod vašeg bolesnog i izopačenog doživljaja pojma reda.
– Ako su čeljadi tako beznadežan slučaj, upitah svog ahbaba, kako to da onda pričaš sa mnom?
– Ti si drugačiji, odgovori vuk, u tebi ima nešto vučje i divlje. I koliko god pokušavao to zatomiti vazda će naći načina da izbije na površinu, makar samo u vidu bljeska u očima. Zato će druga čeljad za tebe vazda govoriti da si lud i mahnit, ali nemoj da te to pogađa jer mufloni ne mogu drugačije protumačiti to što izbija iz tebe.
– Hvala ti na ovim riječima, rekoh mu ganut, ohrabrio si me njima.
– Nemoj se pretjerano uzoholiti, opomenu me moj prijatelj, tačno je da u tebi ima nešto vučje, ali otiđi do onog dolje kaveza sa šimpanzama pa će ti i one reći da u tebi ima nešto majmunsko i to će takođe biti istina.
Snažan proljetni pljusak sa grmljavinom naglo je prekinuo taj razgovor između mene i mog ahbaba vuka, a poslije toga smo se vidjeli još nekoliko puta i vodili manje dramatične razgovore. Onda se završio moj boravak u Beogradu, za kog ni dan danas ne znam da li je bio priviđenje u pustinji ili je bio stvarnost što je još užasnija mogućnost, no ne za mene, koji više nisam tamo, već za Beograd.
Prolazile su godine, a ja sam sve rjeđe i rjeđe pomišljao na svog šutljivog i gospodstvenog prijatelja vuka i na važne razgovore što smo ih vodili pred njegovim kavezom u kalemegdanskom zoološkom vrtu. Danas više ne znam ni da li je moj prijatelj još uvijek živ niti se želim raspitivati o tome.
No nedavno sam ga se sjetio kad sam čitav jedan dan potrošio na razmišljanje o stvarnosti koja me ovdje okružuje, a nakon što sam razmišljanje priveo kraju – naglas sam se obratio svom dragom prijatelju, nadajući se da će me on ipak čuti jer vukovi imaju čudne sposobnosti, pa i tu da čuju ono što je izgovoreno daleko od njih. A rekao sam mu ovo:
– Kad si mi govorio o muci svog zatočenja u kavezu ja sam ti vjerovao, dragi moj prijatelju, ali tek te danas odista razumijem. Danas i sam u iskustvu nosim to stanje zatočenja, dok oko mene hodaju kreature koje kroz život nose samo jedno pouzdano znanje i to ono o klubu za koji navijaju. To što me nisu metnuli u kavez kao tebe ne čini nikakvu razliku jer me samo nisu metnuli u kavez od čeličnih šipki.
Danas se kavezi prave i od riječi, dragi moj prijatelju. Znaj da se radujem ponovnom susretu pa makar to bio samo susret bljeskova ludila iz naših očiju gore među sazviježđima ili susret naših davnih zavijanja na mjesec koja još uvijek jašu gorske vjetrove i jahaće ih do kraja vremena.
Za GLEDIŠTA piše: Elis BEKTAŠ
20
20