Leon Ćevanić: SRPSKI EMANCIPATOR I PROSVJETITELJ

10. oktobar 202510. oktobar 2025 gledista.drustvoknjizevnika.com

Ključni Privrednikov ideal je zajedništvo – zajedništvo Srba, zajedništvo radnika i zajedništvo poštenih ljudi.

„Bez društva nema junaštva – to znači da Srbi prilaze u zajednicu, kako bi jedan drugom pomagali…”

SRBI PREČANI U AUSTROUGARSKOJ

Srbi Prečani, stanovništvo koje je tokom vremena prihvatilo nauk Srpske pravoslavne crkve i srpski kulturni identitet, ali je živjelo izvan granica srpske države, na austro-ugarskom teritoriju, prijelaz 19. u 20. stoljeće dočekali su u nezahvalnoj poziciji.

Dok je njegov civilni dio još u 18. stoljeću počeo osiromašivati potčinjavajući se mađarskom plemstvu, demilitarizacija Vojne krajine i njezino finalno pripojenje Banskoj Hrvatskoj zbog nestanka osmanske opasnosti obezvrijedili su ulogu koju su tamošnji Srbi imali u očima Austrijanaca ili Mađara.

Osamostaljivanje Srbije dodatno je pogoršalo odnose, budući da je Austrija u njoj, doživljavanoj kao „Pijemont na Balkanu”, vidjela prijetnju opstanka svoje vlasti među južnim Slavenima. Različiti oblici ekonomskih pritisaka ili izoliranja, kao i nizanje optužbi za veleizdaju, zajedno s idejama o aneksiji Bosne i Hercegovine, stoga su za cilj imali spriječiti Prečane da postanu bitan faktor u Monarhiji.

Rezultat ovakvog djelovanja bio je, međutim, vidljiv tek u jačanju nepovjerenja Srba prema vlasti, sada doživljavanoj jednako zloćudnom kao osmanska. Pratilo ga je, međutim, i jače solidariziranje Srba, čime su brzo okončani stalni sukobi između samostalnijega građanskog i uz crkvu vezanijeg seoskog dijela prečanskoga korpusa.

POČECI PRIVREDNIKA I NJEGOVA ULOGA

Logičnim slijedom, sve je ovo u pojedinim krugovima Prečana dovelo do institucionalnog povezivanja i međusobnog pomaganja. Iz te ideje je 1897. pokrenuto i Srpsko privredno društvo Privrednik, a godinu kasnije list Privrednik – najprije kao organ Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga.

Uloga Privrednika, kako društva tako i glasila, stoga je najprije bila emancipatorska, sa svrhom povezivanja svih slojeva Srba u Hrvatskoj, Vojvodini, BiH i ostatku Monarhije, a jednako tako i prosvjetiteljska, s namjerom podučavanja Srba o ulaganju u vlastiti rad i, potom, različite vidove njegova unapređivanja.

PRIVREDNIKOVA VIZIJA I CILJEVI

Riječima iz prvog broja lista, radilo se o rodoljubivom nastojanju da treba „neverne uveriti, neuke podučavati, a voljne i orne osokoliti, da u razboritom i poštenom zajedničkom radu traže i nađu svoju sopstvenu privrednu korist“, odnosno „upućivati svakoga da o svojoj koristi i probitku na poštenoj osnovi zrelo promišlja”.

Privrednikova vizija tako je bila preporod narodne privrede i njegovo postavljanje na „zdravije temelje današnjih, svetskih zahteva” i to na način da Srbi „štednjom, međusobnim pomaganjem i zajedničkim radom svoje privredne probitke unapređuju”, jer će „svaki svoj sopstveni napredak najbolje moći osigurati u poštenoj zadružnoj zajednici“.

Potreba za ugledanjem u druge narode pritom je bila samorazumljiva, najprije na Francuze i Nijemce, ali i bliže Čehe i Slovake koji su, prema listu Privrednik, bili napredniji od Srba samo jer „nikad nisu gubili pouzdanja u sebe same i u svoju privrednu snagu. U tome su se razlikovali od nas. Mnogi su Srbi izgubili veru u sebe, u svoga seljaka, trgovca i zanatliju i privrednu snagu svoga naroda, pa zato i u mogućnost svoga rada i napretka”.

Prepoznajući kako mali proizvođač i seljak najgore stoje, izolirani su i dovodi ih se, a i sami sebe letargijom ili neorganiziranošću dovode na put propasti, članovi društva Privrednik upozoravali su kako će Srbi u Monarhiji biti svedeni na razinu „Indijanaca”.

S druge strane, redovito su isticani i pozitivni primjeri, „naučenjaci Nikola Tesla Ličanin i Mihailo Pupin Banaćanin, Srbi velikog uma kojima se ljudi po svetu dive”, kao rezultat kretanja nekim drugačijim smjerom. Isto tako, iako fokusiran na Srbe, Privrednik je svoje ideje predstavljao i kao korisne za banatske Rumunje, slavonske Šokce i ostale skupine koje loše stoje u usporedbi s poslovnim i imućnim Austrijancima i Mađarima.

TRI TEMELJNA POSTULATA: RAD, ŠTEDNJA I ČESTITOST

Upravo je ovo vrijeme i ovakvo razmišljanje ubrzo iskristaliziralo i tri temeljna postulata Privrednikova djelovanja, koji su se kao geslo održali sve do danas. To su rad, štednja i čestitost.

Promoviranju i raznolikom, realističkom ili poetskom definiranju rada bilo je posvećeno najviše prostora. Već drugi broj Privrednika tako su otvorile rečenice „Rad je izvor svega onog što imamo. Niti nam što pada gotovo iz oblaka, niti niče iz zemlje. I što zemlja daje čovjeku, ne daje mu bez truda i znoja njegova“, a ubrzo potom uvedena je i stalna rubrika „Poslovice o radu“.

U njoj su se mogle pročitati maksime poput „koga ne služe svoje noge i svoje ruke, živi kao bogalj, a ne gospoduje” ili paragrafi nalik ovom: „Umesto što se kaže: ko peva zlo ne misli, bolje bi bilo da se kaže: ko radi zlo ne misli. Pevati može čovek i kraj ukradena vina, a ko bi se potkrao pa tuđu njivu okopao, ne bi tome zla učinio, nego dobra”.

Budući da je sve ovo ukazivalo kako čovjek koji radi samim time misli dobro i čini dobro, dok čovjek u dokolici dobiva loše misli i želje, Privrednikovo definiranje rada katkada je dobivalo gotovo vjersku dimenziju – „Budi valjan i radan – kad nekome ili pred kim izgovoriš te reči, to znači toliko kao da si mu rekao budi blažen i srećan. Bez rada zaista nema napretka, dakle ni blaženstva ni sreće”. Kao dokaz ovakvim stavovima, čitateljima su redovito prezentirane i poučne priče iz svijeta, poput jedne naslovljene „Od čobanina milijunar”, o slučaju iz Londona.

RAD KAO MORALNA I DUHOVNA VREDNOST

Kao vrijeme u koje se treba ugledati Privrednik je isticao ono u kojem su djelovali cehovi, a po čijim je pravilima glavna vještina pridobivanja kupaca bila ozbiljnost trgovca. U to su doba, po Privrednikovim autorima, „srpska sela i gradovi obilovali srpskim zanatlijama”, a „zanatlije u svojim cehovima sami odlučivali o moralnoj vrednosti i veštini podmlatka”. U suprotnosti s time, iako je sad lakše pokrenuti posao, „sajmovi bivaju sve slabiji, a zarada sve manja. Većina ljudi traži samo robu koja je jeftina, a na oko lepa. Malo se polaže na solidnu i jaku izradu proizvoda”.

Ipak, kao još važniji oblik rada isticana je poljoprivreda, pa je Privrednik tako navodio da se njezinom učenju treba posvetiti najviše pažnje, i pisao „Ratar je temelj društvu. I po broju i po značaju ratari ostale tako natkriljuju da se oni i ne vide. Nema dana da se ne naiđe na pokoju novu važnost koju imaju ratari po društvo. Da nema ratara, nestalo bi sveta. Pa kad je ratar temelj društvu, onda se mora na njega skrenuti i veća pažnja. Što je ratarski stalež zdraviji i zadovoljniji, time će biti državi čvršći temelj”.

ZNANJE, ZANATI I OMLADINSKO OBRAZOVANJE

Povezivanje potencijalnih radnika i poslodavaca očekivano je tako utvrđeno kao jedna od osnovnih zadaća Privrednika, a od samog je početka istaknuto: „Javljaćemo komu treba rada, komu radnika. Naš narod živi u plodnim i kršnim krajevima. Ima ga bogata i siromašna.

Dužnost je sirotinji olakšati da nađe leba i zarade, a korisno je poslodavca upozoriti na dobra i vredna radnika”, a sve sa ciljem stvaranja novih „dobrih majstora”, što je po Privrednikovoj definiciji podrazumijevalo one koji mogu djelovati samostalno. Poticanje i pomaganje roditeljima da šalju djecu na zanate zato je određeno kao najveće moguće ulaganje u njihovo znanje, a „znanje je svetlost, znanje je moć, znanje je zlato koje se ne može rastočiti, znanje je imanje koje se ne može rasuti”.

Isticanje štednje dolazi pak kao nadgradnja ideje rada, jer „bez štednje, zalud i rad i vrednoća”, odnosno „što se radom stvori, može se odmah potrošiti, a može se nešto i na stranu staviti. Štednja spada i u znanje i u veštinu, čovek se mora na nju učiti i navikavati”. Privrednik je pritom redovito naglašavao kako bogatstvo nije samo po sebi sreća, kritizirajući svijet u kojem se sve vrti oko novca i zalažući se za drugačije poimanje bogastva.

Štednja se tako poistovjećuje s mudrošću, kao rijetko ispravan način shvaćanja toga pojma. Velik broj kritika u novinama bio je stoga usmjeren protiv pomodarstva, a za očuvanje nekih stalnijih vrijednosti, što je vidljivo već iz naslova članka „Moda – naše srpsko zlo i propast”, koji kritizira kako narod sve više troši „na dukate, svilu, kadifu, suncobrane, šešire, lepeze, belilo, rumenilo, kićenje i kinđurenje, kao i na svatove, terevenke, provađanje po birtijama, ludorije i besmislice”, sa zaključkom „moda nas ubi”.

ČESTITOST KAO TEMELJ ZAJEDNICE

Ideal čestitosti spajao je prethodna dva, pri čemu se čestitost definirala kao opreka nizu negativnih osobina i praksi – neradu, bekrijanju, dangubljenju, alkoholizmu i ostalim vidovima „bogatstva u mladosti koje sprema prosjački štap u starosti“. Psihu svakog čovjeka Privrednikovi su autori vidjeli kroz metaforu „rata uma sa srcem” koja je isticala „da je čovek pokorio srce umu, ne bi bilo mnogih zala među ljudima.

Najveći junak na svetu nije onaj koji druge pobeđuje nego onaj ko može sam sebe da pobedi. Ako te srce vuče na zlo, stegni ga, pobedi ga i ne daj mu na volju. To će ti junaštvo doneti zadovoljstvo”. I u ovom se slučaju govorilo o potrebi za ugledanjem na starija vremena, što dobro sažima izjava „Naši stari, kad su jedan drugome što poveravali, obično su to činili na ‘poštenu reč’. Tu se nije gledalo da li je ko bogat ili siromah. Glavno je da je umeo reč časno održati”.

„Najveći junak nije onaj koji druge pobeđuje nego onaj ko može sam sebe da pobedi. Ako te srce vuče na zlo, stegni ga, pobedi ga i ne daj mu na volju”, isticano je u listu Privrednik

ZAJEDNIŠTVO KAO VRHUNAC IDEALA

Finalno, ključni Privrednikov ideal koji je ostao neizrečen, ali ipak sveprisutan, svakako je zajedništvo – zajedništvo Srba, zajedništvo radnika i zajedništvo poštenih ljudi. Riječima iz Privrednikova lista „bez društva nema junaštva – to znači da Srbi ne treba da se jedan od drugoga odvajaju, nego da prilaze u zajednicu, kako bi jedan drugom pomagali i od zla se branili”. Stoga nimalo ne čudi da je upravo Privrednik postao organizacija koja je već u prvim godinama postojanja inicirala suradnju sa svim bitnim srpskim udruženjima u zemlji.

Najvažniji element tog zajedništva, međutim, ipak je onaj usmjeren k mladima. Privrednik, opisujući se kao „savjetnik, učitelj i putovođa”, kao „poklič omladini” da radi, uči i stvara, a starijima da osvijeste kako su djeca „vrednija nego li alem kamen”, nastojao je usmjeriti sve trgovce i zanatlije da otvaraju poslove za đake i šegrte.

Cilj je bio okupiti sve dobre i zdrave, a siromašne đake od 12 do 15 godina, da ih Privrednik uputi kod odabranih, „najodličnijih, svetskih majstora u sve korisne i napredne struke”, a potom ih, kao odrasle i poslovno sposobne ljude, održi na okupu. Budući da je, do 1941. i zabrane djelovanja od strane ustaškog režima, na taj način omogućio školovanje za više od 36 hiljada pitomaca u 60 različitih zanata pod patronatom hiljada dobrotvora, lako je zaključiti kako je Privrednik ostvario svoj naum. Štoviše, obnavljanje rada Društva uz stavljanje naglaska na stipendiranje, osigurava da ga ostvaruje i danas.

Piše Leon ĆEVANIĆ

Prenosimo P-portal

PROČITAJ JOŠ

Slobodan Vladušić: **MADE IN SERBIA – SERIJSKA PROIZVODNJA KRIVICE**

ODABERI VIŠE

· književnost

· umetnost

· društvena pitanja

Slobodan Vladušić: MADE IN SERBIA – SERIJSKA PROIZVODNJA KRIVICE

26. maj 202526. maj 2025 gledista.drustvoknjizevnika.com

U roku od svega dva dana, do mene su, na različite načine, doprle dve informacije između kojih na prvi pogled nema nikakve veze.

Prva se tiče sadržine imejla koji je jedna kompanija, koja posluje i u Srbiji, poslala svojim korisnicama, a druga je vest da istoričar Dubravka Stojanović osniva svoj privatni „Muzej devedesetih”, a da pritom nije konsultovala Istorijski muzej Srbije, koji bi, po Zakonu o muzejskoj delatnosti, trebalo da dostavi mišljenje resornom ministru koji zatim odlučuje o uslovima za početak rada i obavljanje delatnosti muzeja.

**Made in Serbia** – Serijska proizvodnja krivice

Krenimo redom. Sadržina imejla glasi ovako: „Sigurno ti je poznatno da postoje onlajn zajednice u kojima muškarci dele uverenja da su žene manje vredne. Ove zajednice okupljaju mizogine muškarce, koji se ponekad ne slažu međusobno, ali ih ujedinjuje prezir, nepoverenje i otvorena mržnja prema ženama. Oni često dele ‘muške savete’, ali zapravo šalju poruke koje: 1) Okrivljuju žene za lične i društvene probleme; 2) Promovišu ideju muške nadmoći i ženske potčinjenosti; 3) Romantizuju nasilje i veličaju napadače iz stvarnog života”.

Čovek stvarno ne mora da bude vrhunski retoričar, pa da provali kako funkcioniše ova poruka i šta je njen cilj: najpre se jedna vrlo problematična i neproverena informacija o postojanju muških onlajn zajednica koje spaja otvorena mizoginija, predstavlja kao nešto što je navodno „opšte poznato” („Sigurno ti je poznato…”) čime se čitateljka stavlja u situaciju da, ukoliko prizna da nema pojma da ovakve grupe postoje, sebe predstavlja kao neupućenu osobu, koja živi „van sveta”. Pošto većina ljudi instinktivno ne želi da bude tretirana kao da su neupućeni, onda se ova vrlo paušalna i ničim potvrđena izjava prihvata kao istina.

A tada ona ima i svoje posledice: prvo, „činjenica” da se radi o grupama u množini, koje su „opšte poznate”, sugeriše da se ovde ne radi o nekim marginalcima, već o nekoj vrsti uobičajenog ponašanja koje je karakteristično za Srbiju. Dakle, odjednom smo došli do toga da su svi muškarci u Srbiji unapred osumnjičeni da su deo ovih mizoginih struktura, što znači da u svakom trenutku moraju da dokazuju da nisu mizogini, ukoliko žele da skinu sumnju sa sebe.

Druga posledica: ako je otvorena mizoginija u Srba toliko raširena, onda to znači da je i država sama po sebi mizogina, jer to ne sprečava. Na taj način, iako u svom životu nije videla nijednu od tih fantomskih grupa muških mizogina, korisnica je vrlo blizu da prihvati set od sledećih pet „činjenica”: prvo, da su joj muškarci u Srbiji neprijatelji, jer su uglavnom mizogini; drugo, da joj je država neprijatelj, jer to dopušta; treće, da je ona sama „moralno superiorna žrtva nasilja” a da su muškarci i Srbija krivci; četvrto, da su žene saveznici u toj borbi protiv muškog i državnog nasilja i peto, da im pomoć u toj borbi protiv Srba i Srbije pruža jedino… strana korporacija.

Prema tome, strane korporacije nakon ove operacija postaju moralno superiorne, a sunarodnici žena i njihova država postaju moralno inferiorne, pa je stoga ispravno biti na strani strane korporacija, a protiv sopstvene države. (Ne sumnjam da se u procesu „dokaznog postupka” mogu zaposliti trolovi & botovi da glume „onlajn zajednice mizoginih muškarca”, sve sa srpskim zastavama, grbovima, Kosovom i znamenjima SPC kao „dekoracijom”, kako bi retorički efekat bio spektakularniji: teorija rata takve operacije naziva „delovanjem pod lažnom zastavom” i one se lako prepoznaju, osim ako mozak žrtava tih operacija nije već potpuno prepariran).

Opisani primer predstavlja nametanje krivice muškarcima i Srbiji u sadašnjosti. Slučaj privatnog Muzeja devedesetih predstavlja proizvodnju & nametanje krivice na istorijskoj ravni.

Razume se, mi još ne znamo kakvu će postavku imati pomenuti muzej u izgradnji, ali stavovi njenog osnivača ipak nam pružaju dovoljno razloga da verujemo kako će muzej etnička čišćenja Srba iz Hrvatske i sa Kosova i Metohije, sve sa bombardovanjem NATO pakta iz 1999. godine, prikazati kao pravednu borbu protiv srpskog nacionalizma, koji će dobiti status jedinog krivca za sva nepočinstva iz devedesetih godina. Kada se taj muzej bude pokrenuo biće organizovane i posete dece osnovaca i srednjoškolaca, kao i programi koji će aktivno proizvoditi krivicu Srba i Srbije za sve što se dogodilo devedesetih godina.

Muzej devedesetih je zapravo nastavak priče koja počinje odustajanjem Srbije od Jasenovca, koji se desio krajem decembra 2021. godine, kada 133 poslanika Skupštine Srbije nisu želeli da učestvuju u glasanju o predloženoj Rezoluciji o ustaškom genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH, te proglašenju 28. aprila za Dan genocida nad Srbima. Tako se ta skupina (mala, ali odabrana) sastavljena od 133 primerka ničega zajedno sa logistikom, simbolički pridružila koljačima u Jasenovcu i na drugim mestima na kojima su radile kame.

Da je to zaista tako, pokazuje i činjenica da se nakon neuspeha izglasavanja Rezolucije, i Muzej genocida u Beogradu aktivno uključio u smanjivanje broja žrtava u Jasenovcu čime je istorijsku istinu zamenio manje-više hrvatskom naracijom o Jasenovcu, kao što je s pravom primetio Bojan Jovanović u tekstu „Fenomenologija najvećeg zločina”.

Odustajanje od Jasenovca, koji će se u perspektivi hrvatskog „istoričara” Stjepana Loze preobraziti u velikosrpski genocid nad Hrvatima, logično prati i odustajanje od „devedesetih”, što u prevodu znači da je kompleksna istina poslednje decenije dvadesetog veka, zamenjena hrvatskom, muslimanskom, albanskom, NATO naracijom/propagandom, u kojoj su Srbi jedini krivci, a svi zločini nad Srbima nisu zločini, nego zaslužena kazna za njihove zločine.

(Kako je moguće da sve te susedne zemlje, koje su izvršile etničko čišćenje nad Srbima ili su ga aktivno potpomagale, postaju primeri zemalja koje slede ili ispunjavaju „evropske vrednosti”, dok Srbija, koja je, nasuprot njima, sačuvala multikulturalnu prirodu svog stanovništa, još uvek ne poštuje te „vrednosti”, može se shvatiti samo ako je čovek u stanju da hrabro prizna da su pomenute „vrednosti” samo puke opsene i bajke za malu i odraslu decu, u kojima je u svakom trenutku sve moguće zato što, kao i druge bajke, nemaju bilo kakve veze sa istinom).

Oba ova primera – korporativno nametanje krivice u sadašnjosti i spoljašnje nametanje krivice u prošlosti kroz lokalne agente uticaja, odnosno političke aktiviste – treba razumeti u kontekstu četvrte generacije ratovanja, o kojoj su se izjašnjavali razni ljudi: od Džozefa Naja, tvorca pojma meke moći, do oficira Pentagona. Ukratko rečeno, četvrta generacija ratovanja ne razlikuje vojnike i civile, niti vreme rata i vreme mira; umesto na telo neprijatelja onda se usmerava na njegovu svest preko svih mogućih kanala uticaja, kako bi u toj svesti uništila svaku političku volju, odnosno osećanje zajednice i političku moć utvrđivanja neprijatelja.

Dva primera koja sam naveo predstavljaju dve operacije u okviru tog rata, koje ne sprovode vojne jedinice, već agenti uticaja. Ljudi koji bi autoru ovih redova prigovorili da su pomenuti primeri „sitnice” i „marginalije” koje ne mogu da promene svest ljudi, zaboravljaju da moderna propaganda deluje kroz mrežu sitnih ali umreženih uticaja na svest, tako da svest na kraju biva promenjena takoreći „prirodno”, „sama od sebe”, a da sama nije svesna niti kada se, niti kako promenila.

Država bi bila dužna da na ove dve ofanzivne akcije odgovori prikladno: da stranim kompanijama zabrani da odašilju poruke koje imaju političku sadržinu, odnosno da u skladu sa zakonskim normama, dakle, „vladavinom prava”, sačuva istinu prošlosti od neprijateljskih revizionističkih naracija. Ako država to nije u stanju da uradi, onda to znači da je kapitulirala i da, strogo uzevši, više ne postoji: umesto nje, postoji samo radni logor, u kome se logoraši, lišeni prošlosti, ali i budućnosti, bave trenutnim preživljavanjem ili međusobnom borbom za moć, koja se odvija strogo u granicama logora, što znači da nikada nije usmerena protiv njegovih pravih gospodara.

A gospodari su spoljašnji entiteti koji oblikuju stanje svesti logoraša, tako da na kraju tog procesa, osim beskrajne orvelovske ljubavi prema ovim entitetima, logoraši poseduju i osećanje apsolutne lične & kolektivne krivice, te potpune moralne i civilizacijske inferiornosti, što ubija svaku volju za otporom ili slobodom. I to je ono što ih čini savršenim robovima, made in Serbia.

Piše Slobodan VLADUŠIĆ

Prenosimo IN4S