Anđa se danas zaputila pješice put roda da posjeti bratovu porodicu. Dok je u ovom zabitom planinskom selu prolazila pored škole sjetila se Ljubice. Njih dvije su sjedjele od prvog do osmog razreda u istoj klupi. Poslije završene osmogodišnje škole, iako bolja učenica, Anđa nije nastavila školovanje. Sa osamnaest se udala u dotičnom selu.

Idući putem, polako pješice, nije se mogla odbraniti od misli, koje su je nehotiimično, više nego ikada ranije, počele vući da se prisjeća druženja sa Ljubicom.

---

Razmišljala je kako je prošlo toliko vremena, a da im se nije ukazala prilika da se ponovo sretnu. Tek što je mislima prešla na druga dešavanja i počela oživljavati uspomene iz djetinjstva i rane mladosti, iza sebe je čula zvuk motora.

Dolazila su neka kola. Podigla je ruku, ali crveni automobil je projurio. „Neka gospođa… Nešće, vala, ni pogledat… Bolje što mi ne stade, morala bih sjesti uz onoga psa pozadi, ili pored nje, pa da mi njuši iza vrata.”

Zaokupljena kojekakvim bitnim i nebitnim mislima za čas stiže do rodske kuće, koja više nije ni spolja ni unutar onakava kakvu je ostavila kada se udala. Brat je spolja uredio kao da je nova, a unutar je snaha i pored svih poljskih radova uredno održava, pa u njoj sve blista.

Anđa se obraduje tome napretku, a negdje u dubini duše otvori se rupa iz koje proviri žal što kuća nije baš onakva kakvu je ostavila. I ovaj put, kao i svaki prethodni, kada se ispozdravlja sa ukućanima, osvrnu se nekakvim praznim pogledom po prostoriji.

U uglu skoro sakrivena iza trosjeda i fotelje, prazna stolovača na kojoj je sjedio otac. U ovoj prostoriji nema više baš ništa što bi je potsjetilo na majku. Kada je prošli put dolazila vidjela je njenu skrinju, tamo u onoj maloj šupi, gdje se ostavlja poljoprivredni alat i neke starudije, za ono „može valjati”.

Vidjela je tada na njoj sitne rupice, a pod njom drvenu prašinu umotanu paučinom. Glođe je sipac.

„Sve je ovo lijepo. Ide se naprijed. Život je lakši i ugodniji, a meni nekako hladno bez ognjišta, veriga i kotla u kojem se krčka ručak. Kako je lijepo znala zamirisati kuća od vruće majčine pogače, kad je otkrije ispod sača.

Nema okrugle sinije ni na njoj tepsije iz koje je mamila pita savijuša, a nas šestoro uz smijeh oko nje se naguravali da svako dobije svoje parče, koje je majka unaprijed izdijelila. Sve joj se to za tren premotalo u glavi, prije nego je sjela.

Pošto su ručali uz uobičajena uzajamna pitanja iz svakodnevnog života i evociranja uspomena, Anđa se sjeti i žene sa crvenim autom:

– Prošla me kolima, neka žena na krivini kod Prodanova krša.

– Crveni auto? – pita je brat.

– Jes!

– To je Ljubica Božidarova.

– Uu! Baš sam danas na nju mislila. Stala bi ona no me nije poznala.

– Vjerovatno da bi!

– Gledate li se s njom, kad dođe tu?

– Rijetko dolazi vako ljeti i ostane po nekolika dana. Vidim joj auto tu i psa. Šta ću pričati s njom? Jednom je pitah đe živi, a ona me i ne pogleda, no mi pro zle volje veli „u velegrad”. Od tada nazovem pomaga Bog i prođem.

– U velegrad? Onda je u inostranstvu.

– Ne znam, na kolima joj stoji PG.

– Ma šališ se!

– Ne šalim obraza mi.

– Bila mi je dobra drugarica, a sirotinja. Vazda je bila slabo obučena. Nije ni čudo, dok joj se udalo pet starijih sestara svakoj je trebalo svadbu otrsit. Ona je nosila ono što one prerastu, ili što im ostane poslije udaje.

– Sad ti ođe ne dolazi veće gospođe od nje.

– Ja bih se rado viđela s njom. Znam da bi i ona mene rado viđela.

– Eto, znaš đe joj je kuća, pa ako ti je toliko do gledanja otidi, pa se site nagledajte i ispričajte.

– Moram uzet nekakav dar u prodavnicu, pa idem sjutra po podne.

Kad se sjutradan, poslije podne pomolila nadomak Ljubičine kuće, vidje da nema auta. „Otišla je, ali kad sam već ođe idem do kuće. Sve mi je poznato. Dolazila sam ođe sto puta, dok smo se družile”.

Taman što je krenula, za svaki slučaj da pokuca na vrata, iza krivine se pojavi onaj auto. Dolazi Ljubica. Anđi se od radosti razli osmjeh na licu, srećna što će poslije pedeset godina, vidjeti drugricu iz djetinjstva.

Ljubica je parkirala automobil, pa je nešto prebirala i tražila u njemu, dok je Anđa čekala da izađe, pitajući se: „Da li me poznaje? Zašto ne izađe da se pozdravimo, pa ima kad sređivati stvari u kolima”. Napokon, izašao je ogromni crni pas, pa ona:

– Anđo, kako si ostarala, jedva te poznah?

– Možda i ja tebe ne bih poznala da smo se đe drugo viđele.

Naizgled obje su se obradovale susretu, ali sami zagrljaj i poljubac ih je odavao i govorio da njihova osjećanja u tom susretu nijesu ni približo ista. Anđa je čvrsto prigrlila Ljubicu i poljubila je u obraz.

Krenula je da je po običaju, poljubi još dva puta, ali Ljubica se nije ni jednom poljubila sa njom kako treba, nego je tamo negdje iza njenog uha sisa vazduh, vjerovatno da ne pokvari ruž, a onda su obje na trenutak zastale.

Anđa je s čuđenjem gledala Ljubičino voštano lice. Poželjela je da joj vidi oči, ali su bile skrivene krupnim tamnim naočarima. Jedino na vratu pored široke ogrlice, koja ga je prekrivala primijeti mlitavu i naboranu kožu.

Taman je u sebi pomislila: „Vidi ovo čudo. Baba ka i ja, obukla kotulu ped iznad koljena, na svaki prs’, po prsten na obje ruke zlatne narukvice. No ko je meni kriv što sam ostala seljanka, Ljubica je završila školu, a meni ne dadoše. Jeste gospođa, a vala je prećerala”. Taj bljesak misli prekide joj drugarica:

– Uh, kako si posijeđela? – hladno ponovi Ljubica, bez bilo kakve mimike na licu. Anđa bi zatečena, ne zato što misli da nije posijeđela, nego se zapita, zašto baš toliko potencira starost, kao da je to najvažnije pitanje u susretu poslije niza decenija.

Prozre da je u ovom susretu izostala toplina, koju je očekivala sa Ljubičine strane, ali se uzdrža da joj ne skreše u lice sve ono o čemu je maločas razmišljala, pa joj umjesto toga sa širokim osmjehom odgovori:

– Ja sam došla s namjero da se vidimo oćeš li me zvati u kuću da pijemo kavu, pa ćemo pričati?

– Hoću! Hajde, izvoli. Otključavajući vrata skoro zapovjednički, Ljubica reče: „Skini tu obuću!”

Dok je skidala obuću, pas uiđe prije nje. A ona se već pitala, dok je skidala priproste opanke, koji i nisu bili njeni, nego je uzela snahine da ne upropasti cipele dok pređe preko krša: „Šta je sa ovom ženom? Nije ovo ona Ljubica sa kojom sam dijelila klupu osam godina”.

Kad uiđe u kuću, krenu da sjedne u fotelju, koja je zauzimala središnji dio dnevnog boravka:

– Ne, ne!… Tu ja sjedim.

– U redu! – uzvrati Anđa, primjećujući da je na dvosjedu već legao pas, pa se pomjeri i sjede na trosjed.

Ljubica se uvali u fotelju, pa čim sjede:

– Jadna što si tako ostarala?… Posijeđela si!

– Jadan ti dušmanin. Ljubice, o čemu ti pričaš? Ja ostarala, a ti mlada. Meni se čini da imamo jednako godina, odgovori Anđa, smireno i pomalo ironično.

– Imamo!

– Pa?

– Ja se ne dam godinama!

– Ljubice sve mi je jasno no mi reci, čula sam da si završila neke velike škole, đe si radila?

– Završila sam frizersku.

– O, pa i nije ti to neka škola. A đe si radila?

‒ Radila sam malo u nekom salonu, pa sam otišla u Holandiju, tamo sam zaradila penziju. Vidjela sam kako se u svijetu živi, vratila sam se ovamo i osnovala nevladinu organizaciju. Borim se za prava žena.

Žene imaju svoja prava i ne smiju više biti robovi muškaracima. I ti si mogla biti gospodar svoga života, a onako si živjela po muževom diktatu. Pogledaj kako si posijeđela ‒ nastavi Ljubica vadeći iz obilate torbe poveliko ogledalo.

Anđa, iako nije završila školovanje, kad god joj se ukazivala prilika, nikad nije prestala da pročita sve što joj dopre do ruka, a prirodno visprena umjela je Ljubici na prvu odgovoriti, ali se uzdržala vjerujući da nije baš tako zla, iako je poslije ovakvog dočeka posumnjala u njenu dobronamjernost:

– Ljubice, ne treba meni tvoje ogledalo. Viđela sam ja tebe u njemu prije nego što si ga izvadila iz torbe. Može se u njemu viđeti moja sijeda kosa, a premaleno je da bi se u njemu mogla oglednuti moja čista duša.

Mogu se viđeti i bore na licu, koje su zapis moje duše i mog života. Na mom licu se vidi duh vremena. Vidi se ono što priroda daje svakome živom insanu. U svakoj mojoj bori se vide otisci, zrelosti, mudrosti i sreće.

Pogledaj ti u tom ogledalu svoje zamrznuto lice, bez krvi, bez života, bez osmjeha. Ljubice, Ljubice! Godine se ne mogu zaustaviti. Gospod radi svoje, a mi svoje. No ako misliš pristavljat tu kavu, stavi je.

Dok je to govorila, osjetila je žal što je došla. Nije joj se pila Ljubičina kafa. Mislila je da se što prije završi ta banalna formalnost. Iako blagorodna duša i uvijek smirena žena, u njoj je počela ključati ljutnja. Rado bi što prije napuštila kuću bivše drugarice, pa pokuša da skrene priču u drugom pravcu i da je pita o stvarnom životu:

– Ljubice pušti sad tu priču, no reci mi o porodici?

– Imam ćerku i sina.

– Sin oženjen?

– Sin živi u Holandiji sa dečkom, a ćerka je trenutno slobodna i vratila se sa mnom ovamo.

– Znači već imaš unuka od sina?

– Nemam unuka!

– Pa reče mi da sin ima dečka?

– Ima partnera, a ne sina.

Anđi nije bilo baš sve jasno, ali je prećutala da ne ispadne glupa, pa je priupitala za ćerku:

– Je li šćer udata ?

– Udata?… Nije luda da žuri sa udajom!

– Radi li?

– Nije joj potreba da radi. Živi i provodi se. Ja sam joj sve priuštila. Otac joj ima firmu i on daje kapom i šakom.

– Koliko ima godina?

– Tridest četiri.

– Znači vršnjakinja moje srednje. Ona već ima đecu od deset i sedam godina. A čojek ti?

– Nemam muža.

– Rano si ostala udovica.

– Razvedena sam. Ćerka je od prvog muža, sin od drugog, a sa trećim nisam imala djece.

– Nemaš muža, pa imaš prvog, drugog i trećeg. Ništa mi nije jasno… Toliko puta razvedena?

– Ne trpim ja nikoga. Imam svoj život, a ne ka ti. Privezala si se za jednog i trpiš ga

– Ne trpim nikog, a sve da trpim, bolje je trpjet jednog nego tri. Što se tiče života, živim ovaj jedan, ovozemaljski koji imam. Živim svoj život i život svoje porodice. Živim za svoju đecu.

– Koliko ih imaš?

– Petoro. Dva sina i tri šćeri.

– Pa šta radiš s toliko djece?

– Nijesu to đeca Ljubice, no svi porodični ljudi. Imam i osmoro unučadi.

– I svi žive na selu, da ih jadi biju kao tebe.

– Moja đeca su završila visoke škole i rade odgovorne poslove u Crnoj Gori i Srbiji, a dvoje mi je u inostranstvu.

– Izvoli, reče Ljubica stavljajući kafu pred Anđom, pa dodade – A muž?

– Čojek ka i drugi ljudi.

– Znam da je kao i drugi, no vidim da si ostarala, pa te pitam pije li, bije li te?

– Pije vodu. A što bi me bio? Nijesam razmišljala ka ti da tražim drugoga i trećega, pa da me bije, no smo radili zajedno i podizali đecu.

– Tako su mislile naše prababe. Svijet se osavremenjava, ide se naprijed. Danas su žene gospodari svoga života, rade na tome da i u starosti izgledaju privlačno.

– Kome privlačno? Mi smo, samo, babe, Ljubice.

– Ti jesi zato što tako hoćeš, a ja nisam.

– Zdravija sam i brža sto puta od tebe. Evo ako ćeš da se potrčimo ka ono nekad u školi, pa da vidiš koliko sam brža od tebe, a možemo se i pojakati. Ja vidim da u tebe nema živa damara. – Ljubica kao da je nije čula nastavi svoju priču:

– Držiš životinje, je li?

– Držim u štali, a ne u kolima i u kući.

– Uh, tu je puno balege. Kako živiš sa muvama? Mene jedna uišla u kuću. Napala me, jedva sam se branila. Sleti mi čas na ruku, čas na lice. Čini mi se da sam izašla iz kuće ona bi zamnom.

– Mene napadaju čele i ose, a muve ne… Nikad!

– A što pčele i ose?

– Čele i ose idu na med i na cvijeće, a ti i sama reče muve na balegu, zato si se jedva odbranila.

‒ Doviđenja Ljubice! – reče Anđa, brzo izlazeći iz kuće. Kafa ostade, neomirisana.

Idući prema bratovoj kući misli su joj se premotavale: „Mora joj koža biti zategnuta kad je puna bezobrazluka, ne može joj više pod njom stajati. Crnoga dobra o kojem ona priča. Slušah je i ne mogah razumjeti šta je starost, a šta mladost, niti ko se s kim ženi, a ko za koga udaje.

Hvala ti Gospode, što si mi bio naklonjen da živim u ovoj slobodi. Samo mi daj snage da sačuvam pamet i čuvaj mi đecu da ne izlude po gradova ka što je poluđela ova Ljubica.

Uh, Bože mi oprosti, o čemu ja pričam, kao da u gradu nema normalna svijeta, a ima. Đe god insan živi sam sebe i svoj krst nosi. Kad se rodi zapisano mu je kakav će biti, možda i prije uprav u krvi, njegovih predaka.

Ovo zlo je ista majka. Vazda je prešlicu nosila. Više je na kuđelju sjeđela no što je prela, a cio svijet je oblajavala.

Na moj život se nadovezivala sreća i radost, kroz rađanje, podizanje i školovanje đece. Sad hvala Bogu i kroz unučad. Podigli smo ih, Jovan s blanje i sjekire, ja s natre i prešlice i doveli ih do visokih škola.

Nije bilo lako, ali je to davalo pravac i smisao životu. Ovoj Ljubici je i život zategnut ka ona maska na licu, zato se onako ponaša. Ništa joj te pare i bogatstvo o kojem priča ne znače.

Ona je nezadovoljna sobom i duboko u sebi nesrećna, sa onim nadmenim držanjem krije neku veliku muku. Čuješ, pita me za balege i za muve umjesto da priča o normalnom životu. Brzo će je kotrljani valjati kao loptu napravljenu od balege”.

---

---

---

PROČITAJ JOŠ

---

ODABERI VIŠE

---