Zdravko Šotra dao nam je seriju „Više od igre”, u kojoj heroji mogu biti i mladi skojevci i pripadnici „sitne buržoazije”; u kojoj su jednaki po rodoljublju momci socijalisti iz nogometnog kluba „Radnički” i kraljevski oficir Šljivić, veteran Velikog rata. Jedini negativci su izdajice svoje zemlje.
Nedavno je preminuo Zdravko Šotra, redatelj, ili režiser, dražom riječju, filmski i televizijski. Živio je dug, ostvaren i – preslabo rečeno – zanimljiv život. Uz ove dane nakon vijesti o Šotrinom odlasku u 93. godini, osjećam i sjećam se, sjetim se svako malo i kao gledatelj, od najranijeg djetinjstva, i poslije kao čovjek ovoga poziva, pa zaključujem nešto sasvim određeno. U mnogočemu, to lično preklapa se i s iskustvom mnogih, s masama, s čitavom kulturom zapravo, i kroz više generacija.
Bez mnogo truda i prizivanja, javlja mi se koliko mi je i koliko nam je Šotra ostavio. U rasponu od onih najveselijih, estradnih i ludičkih, „lakih” sadržaja koji su naše živote činili opuštenijim, zabavnijim i lepršavijim, do tema i motiva filmskih koji su, čak ponekad nezavisno od kvaliteta radova, išli do dubokih i spoznajnih razina, do razumijevanja nekih od najtežih i suštinskih pitanja.
Ostavio nam je davno „Obraz uz obraz” – prvi jugoslavenski televizijski „šou” s voditeljskim parom istinskih zvijezda, Gagom i Milenom – davši ionako bogatom i inovativnom medijskom i pop-kulturnom životu naše zemlje priliku da ima svoje Dika Van Dajka i Meri Tajler Mur, Lusil Bol i Desija Arnaza, Al Bana i Rominu Pauer. Da ih ima na ponos i divljenje.
REDITELJ KOJI JE OBJEDINIO SVETOVE
Dao nam je „Više od igre”, seriju u kojoj je, jednako kao Felini i Kapra ranije, kao Venders i Džarmuš poslije, pokazao da je dovoljna jedna varošica, tridesetih, da pokaže čitav jedan mikrokozmos odnosa, karaktera, psihologija, likova i ideja, svijet udaljen vremenom, čitavom epohom, a silno blizak i prisan. Seriju bez koje teško da bi bilo i „Velog mista” kasnije.
Ali, važnije, seriju iz druge polovice sedamdesetih u kojoj heroji mogu biti i mladi skojevci i pripadnici „sitne buržoazije”; u kojoj su jednaki po rodoljublju momci socijalisti iz nogometnog kluba „Radnički” i kraljevski oficir Šljivić, veteran Velikog rata. Jedini negativci su izdajice svoje zemlje i suradnici okupatora.
Dao nam je i film „Idemo dalje” i seriju „Učitelj”, o vremenu neposredno poslije stravičnog rata, 1945., i uspio da se o tom teškom dobu govori najnježnijim tonom. Priča o mladom učitelju partizanu i predivnoj djeci, ima i jedini vic bez poante ispričan u našem filmu – „vic” koji ingeniozni Bata Stojković priča djeci da bi ih iz žalosti natjerao u smijeh. Bata priča, i igra, takvim načinom da djeca, mali glumci, zaista prelaze iz plača u radosno smijanje, dok su nama pred ekranima u isti čas tekle suze.
U toj je seriji i scena susreta oca, povratnika sa strašnoga mjesta, i njegove male kćeri na praznom peronu željezničke stanice gradića. Moguće da je to bio i moment kad sam shvatio koje ime ću dati svojoj kćeri, decenijama kasnije.
Dao nam je Šotra i „Igmanski marš” – s jedinom scenom gdje mi se, u vrijeme panka već i pripadajućeg mu prezira prema „svemu”, učinilo, u trenutku kad Radko Polič kaže „Ančka, zapojmo”, da ta stvar s tada i dalje proklamiranim bratstvom i jedinstvom možda nije samo parola i privid.
POREKLO, ISKUŠENJA I MORALNA DUBINA JEDNOG AUTORA
Mnogi od nas tada nisu znali (i nisu marili) da je režiser neobičnog prezimena Srbin. Ono što smo vidjeli, a kako je stario uviđali sve više, jest i da se radi o vedrom čovjeku, vickastom i zajebantu naročitog, hercegovačkog tipa. Što je to važno sad? Taj, u mladosti naočiti čovjek, s neprekidnim titrajem ironičnog osmijeha na usnama, autor koji nikad nije snimio nešto lišeno humora, svjetski čovjek, koji je osim što je bio istinski radnik, „šljaker” filma, bio bonvivan, čak pomalo i plejboj oženjen s Mis Jugoslavije, svakako uživalac života – rođen je u hercegovačkom selu, u Kozicama kraj Stoca. Trideset i osam članova obitelji Šotra 1941. godine ubijeno je i bačeno u jame.
Nakon mnogo godina, u vremena kad mračne sile već polako podižu ponovo svoje ružne glave, a užasno dijeljenje počinje, Šotra je napravio film u kojem je glavni lik Braco Gavran (igra ga nezaboravni Laušević, naravno) – ustaški sin i pripadnik ekstremne emigracije. Šotra ga je ocrtao bez karikaturalnosti, s dubokim razumijevanjem i nijansirano.
Šotra je kao dječak spašen od pokolja tako što su ga prebacili na Kosovo. A zanimljivo, njegov najslabiji film je upravo „Boj na Kosovu”. Iako rađen po scenariju velikog Ljube Simovića i apsolutnom „ol stars” glumačkom podjelom, sve je ispalo grbavo i na momente skoro diletantski. Pravdalo ga se i pravdao se prekratkim rokovima za snimanje, malim budžetom i takozvanom „ukupnom situacijom”. Nitko kao da nije htio reći da je problem bio drugdje. Ali ovdašnji glupani i jovanovićevski poluintelektualci koji ovih dana moraju zaprljati sve tako što Šotru prozivaju i mrtvoga, nikada neće shvatiti pak zašto je rekao da bi film s ovom temom snimio i danas.
POVRATAK VEDRINE
Kad je nakon toga sveopći užas počeo i jednom ipak završio, Šotra, već skoro sedamdesetogodišnjak snimio je početkom ovoga milenija najgledaniji srpski film svih vremena. Lako za to, međutim. On je shvatio, hercegovački promućurno, i poučio kulturu nečemu neusporedivo važnijem.
Ako su Britanci viktorijanskim i edvardijanskim kostimiranim dramama zavladali ponovo kinematografijom, a Francuzi spektaklima o katoličko-hugenotskim kraljevima i kraljicama – e pa imamo i mi 19. vijek, oslobođenu i novu rođenu državu, i u njoj Niš, njegove nove građane i stare zanatlije, modu po „meri Jevrope” i tursko „odelo”, džandare i učitelje, „čorbadžije” i „kujundžije”, vrele južne noći, strast, dert, ora i čočeke, ljubav čednu i putenu – i Zone Zamfirsko.
Šotra je iznurenu zemlju naučio ponovo šta su životnost, senzualnost, merak, nježan humor, ali i to da vlastito kulturno naslijeđe ne zaostaje za onima poznatijima i slavnijima. Ako oni imaju Džejn Ostin – i mi imamo Sremca.
OBNOVITELJ NARODNOG FILMA
Tako je i bilo i sa skoro svakim sljedećim. „Ivkova slava” donijela je smijeh od srca i „Nesanicu”. Naizgled naivni „Ranjeni orao” i scena gdje nezaboravni, neprežaljeni Madžgalj kao Safet Omerović pjeva „Kradem ti se” Slobodi Mićalović, na jednoj predubokoj razini učinila je više na izmirenju braće od svih uvredljivo neinteligentnih stranih NVO-a.
A „Gde cveta limun žut”, film o Albanskoj golgoti i dolasku vojske i naroda na Krf, dao je… Eh. Dao je Gagu Nikolića, trideset punih godina nakon radosti i bezbrižnosti „Obraza uz obraz”, a nakon još jedne kataklizme. Unuk redova Radonje Nikolića iz Velikog rata, na pramcu broda govori Bojićevu „Plavu grobnicu”. Kad tiho i promuklo intonira:
„Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.”
…i kad mu glas prepukne, a lice mu je Šotra beskrajno delikatno pokrio kadrom morske pučine i jednim vijencem na površini – mi smo plakali, ne znajući jedni za druge, na svim crtama globusa i u našim zemljama. I ako dotad nismo, tad smo znali kome i čemu pripadamo, odakle god bili.
Na tome ti, Šole, hvala. Uza sve drugo.
Vječna pamjat.
Piše Đorđe MATIĆ
Prenosimo P-portal
PROČITAJ JOŠ
ODABERI VIŠE