Jovana Bajagić: UVOD U INSOMNIJU

Knjiga poezije MUVE u izdanju Društva književnika i književnih prevodilaca Niša izašla je u Biblioteci SIGMA krajem 2023. godine. Od premijernog predstavljanja na Niškom sajmu knjiga te godine, zbirka je ponela epitet najvažnije debitantske knjige poezije pesnikinje iz Niša od početka ovog veka.


Ilustracija na naslovnoj stranici – Stevan Mitić

PUCANJ NA KRAJU SELA

Buket plastičnih kesa iz bašte

položila sam pored

nadgrobne ploče detinjstvu.

Na kamenoj česmi

još uvek sijaju moji crteži sunca.

U staroj porodičnoj kući

krezuba vilica vremena

vreba iz goblena.

Na zidu baba Dragica

učaurena u venčanici.

Gnjavim je pričama o tebi.

Voleti te znači

repetirati naše poruke

kada niko ne gleda.

Biti uvek nasmejana meta.

Baba ispija duplu rakiju

sprema se da me rasklopi i sastavi

za osam sekundi.

Za nju sam običan ćorak.

U staklenoj ćasi leži revolver

njenog pokojnog muža.

Sećanja mi se zaglavljuju u cevi.

Nišanim u ogledalo

koje su ispljuvale muve.

POŽAR U GORNJEM STOLIVU

Oganj nastaje kad Loki slavi rođendan.

Pucne prstima i pokrene vatromet

u narandžaste vrhove borova                                

duva kao u svećice na torti.

Tada se treba čuvati                               

tišine pored velike vode

iskri što tinjaju pod kapcima

egzotermnih procesa među našim prstima.                                          

Posle zabave ostaju ćelava brda

i mrtve pčele po površini mora.

Crne konfete pokazuju mi put.

Prazan prostor uči veštini

zaboravljanja drveća.

Preživeli i dalje gore iznutra.   

Još uvek nismo otporni na plamen

i rođendanske želje.

UVOD U INSOMNIJU

Predavanja pohađam kod eminentnih profesora

improvizovanih scenarija

pogrešnih skretanja

i napada panike u salonu nameštaja.

Noći su laboratorijske vežbe 

vožnje kroz pokušaj zaborava

u kojima svet nestaje u izmaglici 

Kad okolna brda zapale cigarete

i magla se spusti na kružne tokove

menjam osigurače na mesecu.

Na kraju semestra 

soba sa ogledalima postaće oko insekta

iz koga ću izlomljene slike 

naslagati u život 

efektom stroboskopa.

Možda završim kurs nemačkog 

isplaniram zimovanje

naučim slikanje akvarel tehnikom.

Možda pesme

budu moj diplomski rad

muholovka za misli 

na ivici radnog stola.

TUŽBALICA SA BALKONA

Uselili smo se u kutiju

dok je vod čeličnih žirafa

stražario nad kvartom.

Kolonije mrava

sa žutim šlemovima

rušile su piramide od peska

Kroz sitno sočivo

gledali smo kako se šire pukotine

u komšijskim zidovima.

Daljinski nije menjao

programsku šemu predgrađa

i prezimena su obolevala od anemije.

Nikada neću postati temelj

nekog novog doma.

Za to se kopa isuviše duboko.

Na velikom betonskom ekranu

moje oko

biće mrtav piksel.

LUJ PASTER PERSONA NON GRATA

Lisice sa tavana

odbijaju da predaju lične karte

čak i kada u njih uperim očev pištolj.

Dugim repovima šibaju do smrti

tenk na baterije

pehare sa takmičenja

o vrat kače neuspehe

glođu stihove

kao pileća krilca.

Nikome ih ne pominjem.

Moja biografija zaražena besnilom

sluša kako drugi sve rade bolje.

U ruci nosim očev pištolj

napunjen sa šest efikasnih doza

vakcine o kojoj je Paster ćutao.

LJULJAŠKA OBEŠENA O BREST

U meni se vodi devetogodišnji rat. Vojska je razorila letovališta u Kotoru. Spalila musaku tvoje majke. Povređeni su se vukli po kafanama. Rane lečili kipućim uljem. Jedne me je noći na štakama jurio neko s licem nalik tvom. Popela sam se na brest i sakrila iza lišća.

Mislila sam na more. Gledala mladice kako rastu iz mene. Ipak, nisam mogla dugo da se držim za granu. Pala sam na svoj grob. Žrtvovala svoj narod. Potpisali smo primirje i zaklali lubenice.

Ponovo se ljuljam nad provalijom. Nož niče iz mog pupka. Ljuljaška prazna. Brest će poseći i tu će sagraditi garažu na tri nivoa. Niko ne zna šta će biti sa mnom.


Priča o knjizi MUVE u Kulturnom dnevniku RTS-a

U METROU

Otići.

Skliznuti niz vazduh.

Podzemna železnica je skoro prazna.

Malo šta je tako jadno

kao kad u zoru tutnjim

u tesnoj prostoriji bez odjeka.

Svaka reč se uklapa u bilo vagona.

Unazad.

voleti naopakog sebe.

Polako nestati sa prizemlja života.

Udovoljiti mraku u trbuhu.

prirodno se odvojiti od straha.

Osedeću gledajući sebe u potiljak.

A mislila sam

bar smrti ima dovoljno za sve.

AKO ME IKADA POZOVEŠ NA DEJT

Od štapića za sladoled

napravićemo krst

na grobu tvog mačka.

Poješćemo tri parčeta lubenice

mačevati se kišobranima

na poleđini bioskopske ulaznice

napisaću ti ljubavnu poruku

Morzeovom azbukom.

Reći ću ti

kao mala mislila sam da su muve

akrobate u cirkusu za patuljke

a paukova mreža sigurnosni sistem.

Priznaću ti

često se osećam kao motel

na periferiji grada

ili nevažeći kalendar

iznad kuhinjskog šporeta

Jednog dana sve kaktuse sveta

spakovaću u gepek polovnog automobila

krenuti čak do Askuma

na nas će padati bombe

pucaće kao plastični baloni.


Za GLEDIŠTA izbor priredio: Željko MITIĆ

Piše: Jovana BAJAGIĆ



PROČITAJ JOŠ

Željko Mitić: PESME IZ NORVEŠKE

ODABERI JOŠ


Radoman Kanjevac: GREŠNE MISLI NA SVETIM MESTIMA

Jubilarni, peti „Teatar na raskršću” doneo je niškoj publici književno veče Radomana Kanjevca, poznatog srpskog pesnika, koji je govorio svoje stihove u okviru pratećeg programa festivala u Narodnom pozorištu u Nišu. Zahvaljujući velikom srpskom pesniku, sada su njegovi novi stihovi po prvi put i pred čitaocima. Portal GLEDIŠTA sa ponosom predstavlja tri pesme iz njegovog neobjavljenog rukopisa knjige poezije: „Grešne misli na svetim mestima”.


Radoman Kanjevac – Foto: Miroslav Lavrečnić

TAJNA

To je grad o kome se ništa ne zna

Brodski bi rekao: dve ribe koje se prže u tiganju

Ujutru osećaj divnih propuštenih prilika

Danju miris nekadašnjih, ustajalih vekova

Noću tišina kao u tuđem grobu

Talasi koji udaraju o imena i datume

Vlaga memljivih zidova koji ne odaju tajne

Kurve na svakom ćošku

Prazni saloni u kojima odzvanjaju nekadašnji osmesi

Magla u kojoj se ne vidi ništa osim istine

Muzičari koji pevaju kad govore

Čas u kome se čovek može sresti sa sobom

Lepota koja ne prolazi


MAGNETI

Ponekad, u gluvo doba noći

Kad je pun mesec i kad je prazna kuća

Čujem kako razgovaraju magneti na mom frižideru

Tiho, da ne probude ukućane.

Šapat njihovih zubatih, zaraznih jezika

Meša se sa mirisima predgrađa u gradovima

Kroz koja sam prolazio mlad i neukrotiv

I teškom tišinom praznih hotelskih hodnika

U kojima sam ostavio sećanje na budućnost.

Dok razgovaraju, magneti se pomeraju

Pale se i gase u mrklom kuhinjskom mraku

Pretvarajući glatku površinu hladnjaka

U moju malu, virtuelnu Vavilonsku kulu


Četvrti dan, petog festivala TEATAR NA RASKRŠĆU

KAMENOLOM

Na ovom svetom mestu

Na kome je neko odgrizao komad zemlje

Kao parče velike zelene jabuke

Gradi se vavilonska kula, pravi se neprohodan put

Ovde je svakome živome stvoru

Komad kamena dobra zamena za večnost

Ovde se rađaju simboli beskonačnosti

Kule motrilje, sa kojih dobri vojnici

Krišom gledaju raspomamljene kupačice

Ovde je glava nekog budućeg Cezara

Boja za freske, za novi hram u Hori

Kamen za kupus, koji će prehraniti sirotinju

Berlinski zid, koji razdvaja navike

Ovo je rodno mesto materije

Na kome čovek može sačuvati duh

Tupi udarac hladnog oružja u samo srce planete

Koji proizvodi samo klasičnu muziku

Za onoga ko ima apsolutni sluh

Ovde se večnost drobi u sitne komade

I onda ponovo spaja u slike i mozaike

Ovo je mesto na kome je stvaran svet

Raj za pesnike, pakao za prozaike


Za GLEDIŠTA piše: Radoman KANJEVAC



Željko Mitić: PESME IZ NORVEŠKE

Ovaj ciklus pesama Željka Mitića, prethodno je objavljen u časopisima: Poezija, časopis pjesničke prakse; broj 3-4, prosinac 2023, Zagreb, Gradina, časopis za književnost, umetnost i kulturu, br. 105-106/2023, Niš. Fotoilustracije su iz muzeja Edvarda Munka.

Pesmu Ovo nije zemlja za samce prvi put objavljuju GLEDIŠTA.


Edvard Munk Autoportret pored prozora

MOJA BORBA

Nisam umeo da lažem

pa rekoh volim nju

ali volim i tebe,

mogli bismo da živimo svi skupa.

Mada sam verovao

da će u mom predlogu

prepoznati dobru ideju,

to se nije dogodilo.

Saopštila je kako ću

ipak morati da biram.

Promena ne može da bude loša,

pomislio sam

i odabrao novu devojku.

Kasnije sam se opametio

i rešen da više ne ulazim u veze

zbog kojih ću se osećati

mlađe i poželjnije

vratio se kući

donevši sa sobom

polno prenosivu bolest.

A ona mi je sve oprostila.

Živeli smo srećno

nekoliko narednih godina

dok nismo zaključili

kako bismo mogli da živimo još srećnije.

Pa se odselila na Sever

našla posao

kupila kuću

i odvela decu.

Nije mi oprostila.

ŽENE FILMOVA B PRODUKCIJE

Lude, histerične, ljubomorne, jebozovne,

žene koje vole ili bar misle da vole,

spremne su da ubiju za tuđeg muža

ali ne i da se povuku ili predaju.

U stalnom uzbuđenju koje nosi

muvanje s takvim ženama,

izgubio sam mnogo.

Jednom sam propustio

ponudu života,

da objavim knjigu u Londonu.

S druge strane sam i dobio.

Između ostalog, redovnu terapiju.

A Šodan kaže:

Objavljena knjiga na engleskom jeziku,

zaglavljeno je stopalo

u jednom odškrinuta vrata

svetske književnosti.

Nikad nisi previše star za uspešnu karijeru

i nikad nije kasno za popravni,

osim posle seksa

sa književnom kritičarkom.

KRALJ DRAME

Nekad stvari nisu kao što izgledaju

ili nisu sasvim jasno postavljene,

kao što jelen ne prelazi magistralu

nego magistrala prolazi kroz šumu.

Nekad me čudno gledaju,

ovde sam stranac,

i na dečjem fudbalskom turniru

ne aplaudiram kao u pozorištu

poput ostalih roditelja,

već galamim,

psujem i pretim sudiji.

Nekad stvari umeju da budu

u nesporazumu sa sobom,

sa prvim sunčanim danima proleća

broj hitne pomoći postavljam

na brzo biranje,

zaljubljen sam u ženu koja je otišla,

ljudi se bolje osećaju kad nisam

u njihovom društvu.

Poziv na pivo

odbijaju fantastičnim razlozima.

A Aleks kaže:

Ne postoji nerazumevanje

već samo loša trava.

Prošlo je mnogo godina

kako nisam duvao,

paranoje sam sačuvao kao

suvenire.


Edvard Munk – Ubica

NEKO JE POPIO MOJU VOTKU

Kada sam se posle tri meseca              

iz Srbije vratio u Norvešku,

stvari su uglavnom bile tamo

gde sam ih i ostavio.

Primetio sam par novih predmeta,

verovatno dobijenih

kao poklon za praznike,

i da je moja votka

popijena.

Iz divne staklene ljudske lobanje

sa čepom na vrhu,

nestala je sva tečnost.

Zagledan u šupljine očnih duplji

pokušavao sam da odgonetnem:

Žena ne pije votku,

deca su još uvek mala,

naši gosti Srbi mahom su ljubitelji

rakije.

Kao u priči o zlatokosoj devojčici

što na putu kroz šumu

nabasa na kuću medveda

koji su izašli u šetnju dok im se ohladi

ručak

neko je sedeo na mojoj stolici

neko je jeo moju kašu

neko je spavao u mom krevetu

neko je popio moju votku

ili sve to zajedno.

Stranac je bio ovde i ukazana mu je čast

koju ne zaslužuje.

A Karanović kaže:

Pijem votku kad želim da se brzo napijem,

jer ona hvata brže od ostalih pića.

Osim one ukrajinske s medom i ljutim 

papričicama,

nikad nisam voleo votku.

A sad mi je ta votka važna.      

Kao što su mi važni detalji koji govore

o neprikosnovenoj vladavini ovim

prostorom

o tronu

koji mi izmiče.

MOŽDA OVE PESME IPAK NE GOVORE MNOGO

Umetnost pisanja pesme je

kao umetnost pripreme bifteka.

Neko to svakako ume bolje.

Posle četrdeset godina

bilans je sledeći:

Nejasno sećanje na detinjstvo

košmar devedesetih

alkoholizam i tabletomanija

i sasvim malo preostalih sati

za istinske radosti.

Ne traći vreme na prepečen biftek

i prosečne pesme!

A Isidora kaže:

Brutalnost je iščezla iz poezije naroda

koji je nekada pevao o krvi

kao o rosi na maču vikinga.

Nova norveška lirika neće vas zatući

maljem metafore.

NORVEŠKA LETNJA ZIMA

Plaža nije pusta uprkos svežini vetra.

More je hladno.

Noge počinju da bole

ako stojiš u vodi duže od minuta.

Vidim kupače.

Naši ljudi kažu da ipak prija

striktna satnica rada ovde

i za razliku od domovine,

pošteno plaćen svaki minut

oduzet od slobodnog vremena.

Nikad se zapravo ne navikneš.

Prazni kafići u podne i teskoba

koju samo na kratko smekšaju

alkoholna pića prekomernih cena.

Raduje me što nisam onaj stari.

Svejedno,

ovde sam a nisam ovde.

Krupna plava žena

pokazuje prstom na mene

dok odlazi kući

a u stvari

misli na nekog sasvim drugog.

SOBA 316

Da li bi nešto bilo drugačije

kada bih poetsku pravdu

proglasio avanturom

kroz nepoznate predele,

pogrešnom taktikom

osvojene nove teritorije?

Soba 316 i dalje bi bila

skučena ćelija

u koju ne moraš da se vratiš

posle napornog dana

ako već imaš kud

i čitava obala Arktika,

Alkatraz u belom,

bez kalifornijskog sunca

bez ikakvog sunca.

Kakve veze imam

sa svim tim ljudima

koji mi izranjaju iz mraka

Delmor Švarc

Oskar Vajld

Džim Morison

Džek Torens

kad sam samo

pomoćni kuhinjski radnik

pisac bez druge knjige

sa prespavanih

petnaest minuta slave.

I koliko je osoblju

uopšte potrebno da shvati

da je neko od stanara umro

u svom kavezu?

Ponovo prestravljen

mogućim susretom

samoće i smrti

usred noći

silazim do recepcije

i postavljam isto pitanje.

Kad me na kraju ubede

kako su sva naša kretanja

pod nadzorom kamera

osetim olakšanje

i vratim se u krevet

svoje primetno komfornije sobe

broj 316 samačkog hotela

na obodu polarnog kruga.


Edvard Munk – Henrik Ibzen u Grand kafeu

OVO NIJE ZEMLJA ZA SAMCE

Nije ovo zemlja za samce,

gradovi su ostrva

klima je surova

lokalci su licemeri

doseljenici nužno zlo.

Zato zasnuj porodicu,

ovog puta razboritije.

Nema veće greške od ponovljene

ni bolje žene od druge žene.

Nikad nisi previše star za rokenrol,

svi mogu da budu

zvezde pred ogledalom,

svako mesto je nenastanjivo

ako si se unapred predao.


Za GLEDIŠTA piše: Željko Mitić



Dimitrije Milenković: TAJNE BESMRTNOSTI DUŠE

Branko Miljković po završetu studija

Poglavlje iz knjige: Branko Miljković – Sudbinski glas pesnika

Pouzdanih podataka o tome koliko je Branko Miljković bio religiozan u onom „isihatskom” smislu nisam uspeo da pronađem, a verujem da ih i nema. Hrišćansku reč Bog prvi put je, u epistolarnom smislu, upotrebio kada je pominjao Platona i potpunu lepotu zbog koje se i pobožni sveštenik „odrekne Boga”.

U pesmi Ariljski anđeo njegove inspirativne prečice su dublje i znatno misaono i vizionarno šire od direktnog sučeljavanja sa religioznim zanosima, od onog čime Isidora Sekulić dočarava svoje ubeđenje da je sva umetnost izašla iz „religioznih osećanja, iz kontemplacije, iz gledanja na život iz ugla večnosti”.

I sama Isidora umela je, donekle, da odstupi od težine i izričitosti ovakve formulacije, da bi njenu misao do kraja krasila mudrost i jasnoća: „Kao nekada i danas svaka viša umetnost, visoka pogotovu, svetla je i čarobna i moćna, nad čovekom, religioznim osećanjima”.

Miljković će u svom nadahnutom Ariljskom anđelu uspeti da interpretira oplemenjene vizije, slutnje koje odgoneta, a pritom širi krila, zagoneta:

Da nisi anđeo koga strah moj kroti

Čudovište bi bio u svojoj lepoti

Čije poreklo u mojoj je želji

Da uništen budem tamo gde prestaje

Moja nemoć moja snaga koja daje

Istinu rečima u lažnoj povelji.

Citirali smo samo jednu od strofa pred čijom sublimacijom i paralelizmima zastaju ozbiljni istraživači Miljkovićeve poezije. Stižemo tako do praga hrama na kome je ovaj pesnik bio već pri prvim suočavanjima sa nastajanjem i nestajanjem, pred pitanjima o besmrtnosti duše, pred ispovestima antičkih i inih filozofa, putevima duhovnim i stranputicama staza do otkrića i stvaralačkog uznesenja.

Kritičar Jovan Pejčić, jedan od retkih koji je na inspirativnim tragovima znamenitih pesnika, u toku skoro četiri decenije, osmislio, Rečnik srpskih pesnika 20. veka u kome je dužnu pažnju posvetio Branku Miljkoviću, jezgrovito, mudro: „Stvaralac orfejskog nadahnuća opsednut voljom da pevanju i mišljenju da jedinstven jezičko-poetski i diskurzivni lik, Miljković pesmu vidi kao istovremeni plod intelekta i intuitivno – lirske percepcije.

Osnovni pojmovi njegove poetike su zaborav i praznina; oni proizilaze iz autorove koncepcije o poeziji kao negativnoj ontologiji, što je učenje po kom se smisao postojanja pesme sastoji u njenom odvajanju od stvarnosti, u oslobađanju pesničkog iskaza od tereta sadržaja, u prenošenju poezije u carstvo mnogoznačnih ideja koje se, koliko god bile spekulativne, ne lišavaju ni svoje čulno-slikovne dubine (ciklus Kritika poezije i Svest o pesmi).

Ovakvo opredeljenje u bliskoj je vezi s izvorima Miljkovićeve poetike: ona se zasniva na · protivrečnom spoju nadrealističkih iskustava sa simbolističkim shvatanjima jednog Malarmea i Valerija. Ova sklonost ka izmirivanju krajnosti prenela se sa poetičke u transcendentalnu sferu: na metaforičkom planu, Miljkovićeva poezija iskazuje se kao pokušaj ostvarivanja sinteze takvih egzistencijalnih i metafizičkih kategorija kao što su: vatra i pepeo, biće i ništavilo, život i smrt, ciklusi Tragični soneti i Patetika vatre. Misaonom opsegu srazmeran je tematsko-motivski raspon Miljkovićeve poezije.

On je baštinik koliko helenske filozofske i mitološke tradicije, toliko i srpskoga folklornog, epsko-lirskog Utva zlatokrila, ikonografsko-duhovnog Ariljski anđeo i individualno-umetničkog nasleđa Sedam mrtvih pesnika. Briljantan versifikator, majstor lirske forme s posebnim smislom za ritmičko i zvučno oblikovanje stiha, on je u isti mah pesnik jedne imaginativno-retoričke i stilske kulture, kakvu posle njega niko nije ponovio.”

* * *

U sali Filozofskog fakulteta u Beogradu gde smo studirali, jednog decembarskog dana 1957. godine, Branko i ja dugo smo sedeli dok je napolju besnela mećava. Toliko smo toga imali da ispričamo jedan drugom. Kako reče posle trogodišnjeg „obijanja pragova redakcija izdavačkih kuća”. zauzimanjem Oskara Daviča, izašla je njegova prva knjiga Uzalud je budim u beogradskoj „Omladini”.

„Ispovedao” se da su i tu bile ozbiljne peripetije. I posle potpisanog ugovora ispostavilo se da izdavač nema para da objavi knjigu. Ozbiljno ljut Davičo, koji je knjigu recenzirao, „završi posao opomenom da će se i on pridružiti pretnji sudom”. I čarobna vrata su se otvorila. Kada je mećava već počela da se stišava, Branko vadi iz džepa tanušnu knjižicu na čijim je koricama pisalo Gotfrid Vilhelm LajbnicIspovest filozofa.


Branko Miljković kao gimnazijalac

Zamišljen tiho reče: „Proputovao sam antičku filozofiju. Znam da ću tim stazama još dugo da putujem – čitanjem i pisanjem, pre svega poezije. Očekuju me brojni zadaci, a ovaj boemski život oduzima dragoceno vreme… Lajbnica sigurno nisi čitao, ponovo se vraćam ovim stranicama naslovljenim O pravednosti Boga”.

Mudri filozofi ponekad previše rabe reči, a Lajbnicovi dijalozi ih štede.

Bio bi dobar pesnik, ali zaokupljen je besmrtnošću duše. Posle one niške poplave 1948. godine pronađoh u jednom podrumu časopis Misao koji je uređivao naš Maѕѕuka sa Simom Pandurovićem, mirisao je odbojno na memlu, slepljenih strana. Mene privuče dugačak tekst o besmrtnosti duše. Malo toga sam razumeo, a sad Lajbnic uspeva da mi pomaže. Pročitaj Ispovest filozofa.

Nevreme se beše stišalo i mi zakoračismo u snežno predvečerje svako na svoju stranu.


Za GLEDIŠTA piše: Dimitrije Milenković