Pojedini pronicljivi tumači poezije s pravom vjeruju da kada se upokoji autentični pjesnik da se tada sa njegovom dušom kanonizuje i pretvori u jedno novo sazvježđe čitav njegov pjesnički svijet. Ovih dana smo upravo ispratili na vječni počinak jednog takvog autentičnog savremenog lirskih pjesnika, Tomislava Marinkovića.

---

Od samih početaka književnog stvaranja, u osmoj i devetoj deceniji HH vijeka, poeziju je doživljavao kao čin samospoznavanja, kao način prepoznavanja bića svijeta u sebi, svijeta nad sobom i svijeta oko sebe, a pjesnički jezik, riječi i figure tog jezika, razumijevao je kao izraz stvaralačkog nadahnuća, kao logos postojanja i svekoliko putovanje do izvora tog samospoznavanja.

Takvu vrstu tragalačkog pjesničkog iskušenja pronalazimo u svim objavljenim knjigama Tomislava Marinkovića: Dvojnik (1983), Izvesno vreme (1985), Stihovi (1991), Sumnja u ogledalo (1996), Škola trajanja (2003), Svet na koži (2007), Običan život (2011), Nevidljiva mesta (2015), Večito sada (2018), Šta o nama misle anđeli (2024). U poetičkom smislu veoma im je bliska i Marinkovićeva knjiga priča Putovanje u orahovoj ljusci (2017).

Kako smo već istakli, poezija za Tomislava Marinkovića počiva na otkrivanju vidljivih i nevidljivih mesta u svijetu izvan nas, kao i u svijetu duboko uronjenom u nama, ali i svijetu koji je iznad nas u onim vječnim i nepropadljivim metafizičkim prostorima. Takav poetički pristup je na kreativan način možda najviše došao do izražaja u jednoj od njegovih najboljih zbirki pjesama Nevidljiva mesta.

Marinković kao pjesnik snažno je zastupao vjerovanje da je svijet zasnovan na ukrštaju vidljivog i nevidljivog, tamo gdje se „jasno sa nejasnim spaja”, te da se u tim prostorima podjednako iskazuju lijepo i ružno, tragično i komično, srećno i nesrećno, svijetlo i tamno, dokazano i nedokazano. Pisanje pjesme je trenutak kada želimo da zapišemo ono što je misao već upisala u pjesnikovo srce.

Pjesma predstavlja povjerljivi dijalog sa samim sobom, ali i svijetom oko nas, te svijetom nad nama. U tom razgovoru podjednako važno mjesto pripada i čitaocima, pogotovo onda kada su čitalački pogledi bliski sa pjesnikovim duhovnim vidicima. U tim tačkama podudaranja ukrštaju se vidljiva i nevidljiva mjesta svijeta poezije sa svakodnevnim životom, ali i svijetom prošlosti i sadašnjosti.

Otuda, nastanak pjesme nije nikakva varka, a podjednako počiva na šapatu neke „daleke zvezde”, na sumnjičavom istraživanju „nestvarnih oblina neba”, kao i na poniranju „u neraspoznatljiva polja ogrnuta tminom”.

Rodno mjesto lirskog pjesnika nalazi se u prostorima nevidljivog, u danima ispunjenim „smolastom maglom”, jer pjesnikovo „unutrašnje oko” sluti i osjeća bolje i dalekovidije od bilo kod drugog čula. U tome se nalazi ona pjesnikova „lozinka za odgonetanje večnosti”, ali i put da se nepjesničkoj svakodnevici vrati smisao duhovnosti i umjetničke ljepote, te da se makar i na trenutak dopre do istine ljudskog bića i svijeta u kojem postoji, do smisla postojanja i stvaranja.

Otuda u Marinkovićevom lirskom jeziku iznova vaskrsava značaj pjesničke funkcije jezika sa složenim značenjima i mogućnostima koje taj jezik nosi. Jezik je božanskog porijekla, kao što je i porijeklo poezije utemeljeno u metafizičkim prostorima, a riječ kao materijalizovani vid jezika nalazi se u temeljima ljudske civilizacije. Otuda pjesnik posjeduje moć nemuštog jezika pomoću kojeg razgovara sa materijalnim i nematerijalnim svijetom, sa bićima i stvarima, mjesecom i travom, oblacima i kišom, kamenom i cvijetom, sa čitavim spoljašnjim i unutrašnjim svijetom koji je ispunjen brojnim tajnama.

U najnovijoj zbirci pjesama Šta o nama misle anđeli taj put lirske samospoznaje okrenut je prevashodno prema metafizičkim prostorima i razotkrivanju tajni svijeta koji se nalazi „nad nama”, koji predstavlja osnovu oblikovanja i postojanja ljudskog bića, a iznad svega njegovih emocija i misaonih potencijala, kao i svekolikog umjetničkog nadahnuća.

To su duboko oduhovljeni pjesnički tekstovi u kojima raspravlja o postojanju i nepostojanju čovjeka na zemlji i njegovoj vezi sa kosmičkim horizontima. To su razmišljanja koja pjesnika i njegove čitaoce vode u ono vrijeme i na one granične prostore koji su smješteni između zemaljskog i nebesnog, kao i između materijalnog i duhovnog utemeljenja.

U Marinkovićevom lirskom hronotopu upravo onda kada smo suočeni sa anđelima započinjemo da svodimo sve naše životne račune. To je onaj trenutak kada osjećamo viši nivo prepoznavanja bića, onda kada sunce zaspi, kada vjetrovi zastanu, kada trava prestane da raste, kada presahnu svi naši izvori i prestanu da teku sve naše vode, kada se utišaju svi okeani i kad, njegoševskim jezikom rečeno, „vrijeme prestane da ratuje sa vječnošću”. To je ono mjesto gdje se otvaraju metafore svih naših stihova, gdje počinju, rađaju se i uskrsavaju značenja svih naših riječi, to je ona prapostojbina u kojoj se poezija stapa sa vječnošću.

Poetičke sinteze Tomislava Marinkovića na lijep način su uspostavljene i u njegovim objavljenim knjigama izabranih pjesama: Putovanja kroz blizine (2013), Izdvojene tišine (2016), Izabrane pesme (2019) i Duge senke iza trenutaka (2021). Pogled na književnost i kulturu čitanja na originalan način odslikava i njegova knjiga najljepših priređenih priča i pjesama o biljkama i prijateljstvu Pisac u vrtu (2016).

Poezija mu je prevođena na više stranih jezika, a dobitnik je nekih od najvećih pjesničkih nagrada koje se dodjeljuju za stvaralaštvo na srpskom jeziku: „Branko Miljković”, „Miroslav Antić”, „Vasko Popa”, „Zaplanjski Orfej”, „Vladislav Petković Dis”, „Desanka Maksimović” i „Stevan Raičković”, a neposredno pred upokojenje dobio je i nagradu „Drainac” u Prokuplju.

Marinković je svakim stihom i svakom pjesmom nastojao da povrati onaj autentični smisao pjevanja i umjetničkog stvaranja. Vjerovao je da se samo tako može oduhoviti raščovječeno biće savremenog čovjeka, vaskrsnuti mu vjera i nada, a zatim ga uputiti u puni smisao postojanja i stvaranja.

Sve to iznova potvrđuje vrijednosti njegovoga pjesničkoga djela, kao što se i na sasvim dostojan način Marinkovićevo pjesništvo, sada kad je nastavilo svoj novi život bez fizičkog prisustva svoga tvorca, trajno svrstalo u niz velikih sazvježđa srpske poezije.

---

IZBOR IZ POEZIJE TOMISLAVA MARINKOVIĆA

Taj trenutak

Kamenička ulica

Nadnet nad jednom pesničkom knjigom

„Drugog kraja sveta neće biti.”
Česlav Miloš

Završilo se ili počelo

Goranu Petroviću

Niko

Ja sam tišina

Život
ispunjen
nostalgijom
za životom.
Ljubav
ne prestaje
da krči put ka drugoj
ljubavi.
Na poslužavniku vremena,
sve je u svemu,
ništa ne živi samo za sebe.
Ja sam tišina i živim u drugima.
Morao sam da zaboravim ko sam,
svoje ime, jezik i svoju patnju.
Tvojim prstima dodirujem stvari.
Tvoj glas čujem na svakom mestu.
Ali ostajem nem kao
drveće na mesečini –
i u meni odzvanja nečija neopisiva radost.

Bežeći od reči

Svakog dana

Tačka

---

---

---

PROČITAJ JOŠ

---

ODABERI VIŠE

---

Pridružite se kanalima Gledišta:
• Viber | Votsap •

---

---