Oznaka: Gledišta

Elis Bektaš: DANAS SE KAVEZI PRAVE I OD RIJEČI!

gledista.drustvoknjizevnika.com

Kad sam svojevremeno otišao u Beograd nisam to učinio vođen željom da tamo postanem slavan i priznat pisac, što će reći željom koja je u tu čaršiju odvela mnoge domaće subjekte, jer mi tad uopšte na um nije padala tako suluda i pokvarena misao da bih i ja jednog dana mogao završit u književnosti, ali jednom sam se, bazajući Čuburom, neoprezno prepustio mišljenju, ne sluteći da je to početak moje neumitne propasti.

Beograd na kiši © Dalibor Popović Mikša

NAPOMENA: Sledi “Istinita pripovijest o jednom dubokom i iskrenom prijateljstvu” Elisa Bektaša u prevodu sa humskog na srpski jezik.

Jedino što sebi danas mogu ponuditi kao utjehu, i jedino čime mogu laskati svojoj sujeti, jeste to što sam učinio sve da ne postanem slavan i priznat u Beogradu, a i bilo gdje drugo, no bilo je nemoguće izbjeći neumitnu sudbinu koja je htjela da postanem pisac, ali eto ne tužim se i ne kukam jer je u mom sistemu vrijednosti ipak bolje biti pisac, nego biti slavan i priznat.

Ako ništa drugo, pisac uživa veću slobodu i nema nad glavom imperativ da vazda glumi nekakvu veličinu i društveni uzor, niti se mora upinjati da vlastite gadaluke i poganluke predstavi publici kao nekakvu plemenitost, već može jednostavno kazati – da, to su moji gadaluci i poganluci i šta vas boli kurac za to.

Ti počeci mog mišljenja bili su mučni i bolni kao i svaki početak, tim više što ja pojma nisam imao šta mi se dešava i kroz kakve preobražaje prolazim, te sam stoga znao osjećati da mi je čitav nebeski svod na plećima i da od takvog tereta mogu bukvalno nestati. Evo, ovako, samo puc prstima i čovjek nestane i nema ga.

To mišljenje je onda počelo postajati prepreka između mene i drugih pojava u mom životu, kako živih tako i neživih, i što je više vremena prolazilo to su te prepreke postajale sve teže za savlađivanje, a na kraju su to bile dugačke linije eskarpi i kontraeskarpi te kombinovana minska polja velike gustine i dubine.

Zbog svega toga ja sam se počeo odavati samoći, misleći da ću u njoj naći podesno sklonište, ali ta je samoća bila samo razvojna faza u procesu preobražaja u pisca što ja tad nikako nisam mogo znati, iako sam dobro pamtio Ekinovu misao da je poezija u stvari samoća.

A kako dođavola da tu misao povežem sa sobom u tom času, kad tad nisam imao nijednu pjesmu, niti priču napisanu, izuzev jednog soneta iz srednjoškolskih dana, koji mi je služio za kurčenje i razmetanje i koji nije kurcu valjao ko poetsko svjedočanstvo, pa je iz tog razloga taj sonet bio omiljen među košpama.

Jedini ahbab s kojim sam u to svoje beogradsko doba mogao provoditi vrijeme bez osjećanja uzaludnosti i potrošenosti bio je šutljivi i odmjereni gospodin u zrelim godinama koji je živio odmah ispod Kalemegdana. Tačnije, živio je u zoološkom vrtu, i vama sad možda izgleda čudno to da neko živi u zoološkom vrtu, ali eto u njegovom slučaju to ipak nije bilo čudno jer je taj gospodin bio vuk.

Ja inače ne volim zoološke vrtove i smatram ih opominjućim dokazom hinjave ljudske prirode, koja u kavezu vidi problem tek kad nju neko metne u kavez, no jednog sam sunčanog dana ušao u taj zoološki vrt, pojma nemajući zašto, i kao omađijan sam išao sve dok mi nešto iznutra nije reklo da stanem.

A stao sam baš ispred kaveza sa vukom koji je lijeno izašao iz one svoje rupe, udno tog njegovog staništa, pa prišao šipkama i pogledao me pravo u oči, a onda se propeo na zadnje noge i gurnuo prednju šapu kroz šipke ko biva da se rukujemo. To rukovanje označilo je početak jednog, ne toliko dugog, koliko dubokog i iskrenog prijateljstva, i otad sam povremeno znao otići do zoološkog vrta i posjetiti svog prijatelja s kojim sam vodio iskrene i neuvijene razgovore o suštinskim pitanjima.

Vi ćete mene sad pitati kako sam mogao razgovarat s vukom kad ne znam vučji jezik, a to me pitate jer ste već zaboravili šta sam vam kazao na samom početku. A kazao sam vam da sam u to doba počeo misliti, a čovjek koji misli i vuk vazda se mogu razumjeti na način koji će vam odmah postati jasan čim i sami počnete misliti.

Jednog od tih mislećih dana naglo me spopao neobičan i neugodan osjećaj da sam ja u stvari izgubljen usred pustinje i da je sve to oko mene samo fatamorgana. I kao da užas takve pomisli nije bio dovoljan još me spopao i nezemaljski strah da možda ipak nisam u pravu i da to oko mene nije fatamorgana već zapravo java.

Tako rastrgan između izgubljenosti u pustinji i straha da oko mene nema privida sam otišao posjetiti svog ahbaba vuka, koji je odmah shvatio šta me muči pa mi je pružio šapu, a onda je i vrh njuške gurnuo kroz šipke i zagledao se u mene onim svojim očima, koje su nekim čudom uspjele ostati na slobodi, za razliku od ostatka njegovog tijela, pa mi je ovako kazao:

– Nemoj mi se tu prenemagati već izdrži muški taj teret za koji si sam kriv. Da nisi bio neoprezan ne bi te mišljenje zaskočilo i bio bi odgovoran i razuman građanin koji ne razgovara sa divljim zvijerima. A ako misliš da je tebi teško onda se zapitaj kako je meni. Kao da nije dovoljno to što su me metnuli u ovaj kavez, već je taj kavez morao biti baš u Beogradu, pa svaki dan moram gledati ovu neodgojenu žgepčad što se krevelji, i koja će sebe smatrati vrijednima, mada nikad nisu ulovili srndaća u planini, niti su zavijali na pun mjesec, ali će zato zavijati na sve oko sebe, počev od parova na ponudi kladionice pa do komšija.

Misliš da je meni lako što ja moram biti u ovom kavezu, mada bi oni sa svojim zavijanjem bili znatno zanimljiviji za normalne posjetioce ovog vrta, ali onda se podsjetim, ta otkud ovdje normalni posjetioci. Eno pogledaj ono bublavo žgepče što mu mater upravo govori da je njeno pametno zlato.

Mali kreten već sad zna za koga navija i to će znanje biti jedino koje će imati tokom čitavog svog života, kog će provesti ubijeđen da zna sve o sebi, i tek će na samrtnoj postelji shvatiti da je sve bilo laž, i da je možda i ta smrt koja mu prilazi laž, a najgore će mu biti kad pomisli da je laž i to što mu sin govori da je njegov klub dobio utakmicu tog dana.

Znaš li koliko ja takvih sudbina ovdje vidim svakog dana? Znaš li koliko je ponižavajuće gledati svježu hranu kako se smuca ovuda i krevelji se životinjama baš kao da životinje ne znaju ko su, a ovi što se krevelje kao da znaju za sebe ko su?

Ti si tek počeo misliti i barem se možeš nadati da ćeš jednom dočekati svoju propast i postati pisac, a onda se više nećeš morati mučiti sa dvojbama i slutnjama koje te sad muče jer su pisci ljudska govna koja uvijek nađu načina da sebe opravdaju pred sobom samima, a ja ću zauvijek ostati vuk što je inače jedna divna stvar, ali u mom slučaju je nepodnošljiva jer sam ja vuk u kavezu.

A kakve sam sreće još ću dočekati da budem vuk zatočen u zemlji kojom vlada vučić. Vi ljudi ste možda i navikli da vam vladaju najgori među vama, ali kod nas životinja se zna neki red i jedino gdje taj red ne postoji to je u ovim zoološkim vrtovima koji su plod vašeg bolesnog i izopačenog doživljaja pojma reda.

– Ako su čeljadi tako beznadežan slučaj, upitah svog ahbaba, kako to da onda pričaš sa mnom?

– Ti si drugačiji, odgovori vuk, u tebi ima nešto vučje i divlje. I koliko god pokušavao to zatomiti vazda će naći načina da izbije na površinu, makar samo u vidu bljeska u očima. Zato će druga čeljad za tebe vazda govoriti da si lud i mahnit, ali nemoj da te to pogađa jer mufloni ne mogu drugačije protumačiti to što izbija iz tebe.

– Hvala ti na ovim riječima, rekoh mu ganut, ohrabrio si me njima.

– Nemoj se pretjerano uzoholiti, opomenu me moj prijatelj, tačno je da u tebi ima nešto vučje, ali otiđi do onog dolje kaveza sa šimpanzama pa će ti i one reći da u tebi ima nešto majmunsko i to će takođe biti istina.

Snažan proljetni pljusak sa grmljavinom naglo je prekinuo taj razgovor između mene i mog ahbaba vuka, a poslije toga smo se vidjeli još nekoliko puta i vodili manje dramatične razgovore. Onda se završio moj boravak u Beogradu, za kog ni dan danas ne znam da li je bio priviđenje u pustinji ili je bio stvarnost što je još užasnija mogućnost, no ne za mene, koji više nisam tamo, već za Beograd.

Prolazile su godine, a ja sam sve rjeđe i rjeđe pomišljao na svog šutljivog i gospodstvenog prijatelja vuka i na važne razgovore što smo ih vodili pred njegovim kavezom u kalemegdanskom zoološkom vrtu. Danas više ne znam ni da li je moj prijatelj još uvijek živ niti se želim raspitivati o tome.

No nedavno sam ga se sjetio kad sam čitav jedan dan potrošio na razmišljanje o stvarnosti koja me ovdje okružuje, a nakon što sam razmišljanje priveo kraju – naglas sam se obratio svom dragom prijatelju, nadajući se da će me on ipak čuti jer vukovi imaju čudne sposobnosti, pa i tu da čuju ono što je izgovoreno daleko od njih. A rekao sam mu ovo:

– Kad si mi govorio o muci svog zatočenja u kavezu ja sam ti vjerovao, dragi moj prijatelju, ali tek te danas odista razumijem. Danas i sam u iskustvu nosim to stanje zatočenja, dok oko mene hodaju kreature koje kroz život nose samo jedno pouzdano znanje i to ono o klubu za koji navijaju. To što me nisu metnuli u kavez kao tebe ne čini nikakvu razliku jer me samo nisu metnuli u kavez od čeličnih šipki.

Danas se kavezi prave i od riječi, dragi moj prijatelju. Znaj da se radujem ponovnom susretu pa makar to bio samo susret bljeskova ludila iz naših očiju gore među sazviježđima ili susret naših davnih zavijanja na mjesec koja još uvijek jašu gorske vjetrove i jahaće ih do kraja vremena.

Za GLEDIŠTA piše: Elis BEKTAŠ

Ognjen Avlijaš: NIKO ZAPRAVO NIJE DAO TAČAN ODGOVOR ŠTA SE TO TAČNO ODIGRALO SA PLANETOM ZEMLJOM

gledista.drustvoknjizevnika.com

– O čemu planiraš da pišeš?

Pita me moj prijatelj – čovjek koji bez pitanja planira da pomogne da se objavi ovaj tekst. Interesantno, postavlja pitanje, čini mi se zaista, bez trunke stvarnog interesovanja. Vjeruje, iako skeptik po opredeljenju, da će napisano vrijediti zalaganje njegovog imena za moje. Ime. Ili se meni bar tako čini.

Vreme teče pet puta sporije u najranijem svemiru

Ćutim, slagao bih kad bih rekao da mi se sto misli vrzma po glavi. Ne vrzma se. Već par godina vrzma mi se samo jedna. Čini mi se, tačno od sekunde kada se osušilo mastilo na prvom izdanju „Vinograd Mehmed bega“ a ja istog trenutka riješio da napišem nešto novo. Samo jedan citat iz Biblije.

– U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Reč beše Bog. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i od onoga što je postalo ništa nije postalo bez nje.

Odgovaram mu. Baš tako, od riječi do riječi.

Nasmija se, veli:  „Pa to je prijatelju plagijat, o tome je sve rečeno“.

Ćutim, opet!

 U pravu je, ali i nije!

Razmišljam, pametan je čovjek, vanredno mudar – štaviše; možda nije zalud da mu objašnjavam. Znam ja da on dobro zna da je to Jevanđelje po Jovanu, ili bilo kom drugom.

Ili bilo kom drugom.

Sve je krug, i sve se ponavalja – u skoro pa idealno planiranim cikličnim krugovima. Ipak, pokušaću i njemu, i vama koji čitate ova slova, a ponajviše sebi da objasnim – kako slijedi.

– Znaš Dragane, moja sestra od ujaka me prije koji dan zamolila – mjesec i koji dan – više, zapravo (da ne budem jedini koji laže od likova u ovom tekstu) da sačinim kratak video prilog za gimnaziju „28. Juni“. Video prilog za gimnazijalce. Video prilog, u kojem će pisac (jelte) srednjoškolcima da objasni zašto je neophodno da čitaju. Da pisac, u mutnu prednju kameru „Samsunga“, prethodno neobrisanu i zamrljanu od ostataka na brzinu pojedenih ćevapa u kajmaku, dakle doručka oskrnavljenog skrolovanjem po instagramu (da se nešto ne propusti), u par riječi koje neće trajati duže od dva minuta pokuša  plastično približiti kako je čitanje prijeko potrebno srednjoškolcima za njihovo mlado mentalno zdravlje. Zapravo, za njihovo obrazovanje, tačnije.

Bar sam tako shvatio. Dakle, Ja – koji u tom trenutku, svoje vrijeme za odmor na poslu, između dva sudska spisa,  trošim na opskurnu radnju provjere stanja životnih   događaja objavljenih na internet profilima ljudi koje ne poznajem, treba da djeci koja to isto svakodnevno čine objasnim neophodnost potrebe za čitanjem ljudi, koji opisuju druge ljude, slovima, a ne slikama. Težak zadatak, s obzirom na moju licemernost.

Vodim telefonski razgovor sa Draganom, običan – nije video poziv, pa ne mogu da ocjenim da li ćutanje sa druge strane žice predstavlja zgranutost onim što je upravo čuo, dosadu, smaranje ili ljubopitljivost u vezi  onoga što mu upravo izgovorih. Nije dugo trajalo,  ćutanje.  Na sreću. Odgovori mi čovjek:

– Ma piši o čemu hoćeš, samo napiši tih dvijehiljadeisedamsto karaktera. Ako možeš.

Brzo sam mu odgovorio

– Mogu, u treningu sam, pišem treći roman.

Jebote, kao da se roman piše u teretani.

E, tu skapirah svu pocijepanost razuma koja mi se dešava između moja  dva romana. Novog i budućeg. Poslednjeg kojeg sam napisao i izdao u vrijeme korone,  dok su nas držali svezane u boksove sa brnjicama na ustima. Maskama na licu, koje su čini mi se manje služile  da nas zaštite od onoga što bi moglo da nam se desi kada udahnemo opoganjen vazduh, a više služile  zbog toga da nam se ne bi desilo da izgovorimo nešto što bi izlazilo izvan okvira mejnstrim prihvatljivog, čime bi narušili naručeni feritejl saosjećajnosti za drugoga – zapravo šareni, ukrasni papir kojim smo  umotali brigu nastalu iz straha za sopstvenu guzicu. I novog romana, koji pišem nakon što smo preživjeli tu apokaliptičnu pošast sa ekrana, praćenu sahranjivanjem poznatih u limenim sanducima, sa pozivima na svjedočenje upokojenju skinutih sa respiratora, pozivnicama koje su Bože me prosti imale VIP oznake.

Sad već moram da objasnim razliku između njih, između dva romana. Romana koji je već  odavno izdat i onog koji je u porođajnim mukama. Romana napisanog i romana koji je u postupku stvaranja, oba  pisana od istog pisca ali različitog čovjeka. Ne laskajte sebi, to neću činiti ni zbog sebe, ni zbog vas koji ovo čitate,  činim ovo zbog gimnazijalaca kojima sam namjerio da pošaljem ovaj tekst, nakon što možda bude objavljen, kao izvinjenje zbog obećanog a  neposlatog , suštinski jezivog obraćanja nepoznatog sredovječnog čovjeka koji se kezi u prednju kameru svog mobilnog telefona i javlja im se kao kakav loše daulendovan Zevs sa visina viralnog Olimpa. Kratkog video uredka u kojem im pisac drži predavanje, zašto je čitanje štiva njegovog i njemu sličnih dobro za njihove mlade duše.

Za početak, možda će pokoji/a od gimnazijalaca koji budu čitali ili slušali čitanje ovog teksta iz čiste znatiženje izguglati pojmove Zevs-a ili Olimp-a pa nakon čitanja ili slušanja o istima,  na taj način otkriti čudesni svijet starogrčke mitologije za koju su Marvelovi filmovi pičkin dim (naravno da uživam u projektovanoj slici vaše profesorice srpskog jezika dok čita ove redove, i njenih obraza zasutih rumenilom zbog pročitanog prostakluka, s tim što ipak ne treba da zaboravite da su njen i moj zadatak isti, a to je –  da vas  natjeramo da kao u hladnu vodu zaronite u more slova i nađete smisao u čitanju, zaboravljajući bar na trenutak da vas skrolovanje neće odvesti u dubine).

U čemu je razlika između ta dva moja romana. Razlika je u riječima, i rečenicama. I zbog toga sam Draganu izrecitovao, na početku mog razgovora, a njegovog vrbovanja, rečenice iz Biblije. Ipak je ona najveći bestseler na svijetu, sa sjajnim slovnim pastelnim pejsažima, onomatopejama i metaforama. Svim onim čudima, malim ili velikim, koje su krasile književnost, dok ju je imao ko čitati. Naslonjen na taj bestseler, na njegovu zapravo apdejtovanu verziju od ljudi nazvanu „Novi zavjet“ napisan je moj izdati roman „Vinograd Mehmed bega“, pun je priče o oproštanju, ljubavi, samospoznaji, prirodi i Bogu, njenom stvoritelju. On mi je i svjedok, da sam ga pisao iskreno. Ali je ipak to roman anahronosti, starih arhaičnih riječi koje trebaju da čitaocu omoguće da domašta i namašta negdašnje vrijeme. Takve romane je, ukoliko te stvoritelj bar malo pospe magičnim prahom po ramenima, lako pisati. Vjerovatno lako i čitati.

S druge strane, roman koji pišem je drugojačiji. Ljubomorno ću naravno sačuvati njegovu sadržinu, jer se roman ipak mora prodati, ali ću dati ipak mali hint. Pišem o ljudima sutrašnjosti, o onome što nas čeka, ili bar mislim da nas čeka gledajući kroz naočare onoga što čini danas osvjedočenu suštinu ljudskih obrazaca i odnosa projektujući ono što nam sutra kuca na vrata. A ljudi budućnosti su vrlo prosti, i ogledaju se u emotikonima. Za trenutak ostavite po strani ovaj tekst koji čitate, odgurnite njegovu elektronsku, pisanu, ili verziju koju vam drugi čitaju. Uđite u svijet svojih malih viralnih pomagala, otvorite viber, instagram ili tviter i pročitajte poslednju poruku koju ste poslali svojim prijateljima ili ste je od njih dobili.

Saberite broj emotikona, skraćenica, vatfk škrtih engleskih izvedenica, a u stvari vavilonskih riječi koje ste poslali ili primili. Postavite sebi pitanje, šta se dešava  ako svi na svijetu od Arktika do Antarktika razumiju vaše dopisivanje, bez obzira na maternji jezik kojim se poštapaju. Zatim te emotikone i skraćenice  podijelite sa brojem onih iz pročitanog teksta koje su gramatički pravilne i smislene, izvan neposrednog odnosa sa onim sa kojim se dopisujete. Rezultat će biti poražavajući za smislenost. Poražavajući, i to  ne za vas, već za sve nas. Roman koji pišem temelji se na takvim riječima, novim riječima, skraćenicama. Čini se kao nemoguća misija, zar ne. Pa ipak, upravo za takvu sam se odlučio. Jer šta je život nego izazov, beskrajno čikanje samog sebe da dobaciš preko svojih granica. 

Na početku beše reč. A šta će biti na kraju.

Zaista, šta će se desiti sa nama kada dođemo u momentum kojem tako, brzinom svjelosti žurimo. Duboko sam ubjeđen da ćemo izgubiti jezik. Naime, nakon što smo sa skraćenica, prešli na govorne poruke poslate u vožnji na semaforu koji se crveni, jer nas mrzi da kucamo, pa potom govorne poruke zamjenili emotikonima, pa suzili i tako uprošćene emotikone na srce, palac gore ili dole, nasmijanu žutu okruglu glavu, sa suzama od smijeha, bijesa ili od tuge, šta će nas sačekati na ćošku budućnosti. Aksiom je da međusobno nećemo komunucirati. Ko bude progovorio, smaraće, biće traš, otpadnik u raljama krindža. Kad već ne razgovaramo, neće biti potrebe ni da se viđamo.

Jedan video poziv mijenja sve. Ako već ne pričamo, nema nikakve potrebe ni da oplemenjujemo svoj jezik, pa ćemo stoga prestati da čitamo. Čemu čitanje. Radnju nam može skratiti i sažeti lagani isječak na tik-toku. Uvod u radnju i epilog je gubljenje vremena. Prestaćemo da vodimo računa o našem izgledu, neće biti bitno zbog zdravlja jer će gojaznost, zakrčenja arterija, holasterol i strije na početku rješavati medicinski zahvati. Posle toga će doći šarene pilule, ili vakcine protiv gojaznosti – vanredna stvar. Da bi se dopali drugima tu su već razni filteri, a u budućnosti, sami ćemo projektovati avatare, umjesto nas avatari će držati za prste na prvim sastancima i tresti od uzbuđenja. Ili sam optimista, možda sastanaka i neće biti. Bum – tras, gotovo!

Zvuči li vam pregrubo?

Otvorite svoju poslednju viralnu konverzacije.

Pišem ovaj tekst, neposredno nakon što sam došao sa slave, i već mi se drijema. Prijatelj slavi Svetog Nikolu, šaran je bio odličan ali za mrvu masniji, bijelo vino slatko, sasvim dovoljno da zavara za dvije čaše više od dozvoljenog, obara me prvi san ili još gore, međusan….

……..Niko zapravo nije dao tačan odgovor šta se to tačno odigralo sa planetom Zemljom u prvoj polovini dvadeset i prvog vijeka. Sve je počelo polako, sa lokalnim sukobima, bez jasno povučene crte ko je koga podržavao u tim lokalnim čarkama. Tek za manje od desetak godina jedan naizgled spolja uređen sistem, u kojem su bile jasno definisane granice između država, raspao se pred očima stanovnika plave planete u paramparčad. Sve je mirisalo na apokalipsu toliko puta najavljivanu u svim svetim knjigama. Nervozni prsti još nervoznijih svjetskih lidera tapkali su po tasterima oružja za masovno uništenje.

Vladao je opšti strah. Ratove su pratile  epidemije koje su se ponavljale na svakih pet godina. U poređenju sa kugom, po smrtnosti značajno manje opasne, svoj danak su naplaćivale redovno, što u broju ljudskih života, što u paničnom strahu koji ih je pratio. Istekom prve godine epidemije, po pravilu bi se pojavio čudotvorni lijek, vakcina, tableta, sirup, bilo šta što je moderna farmacija pružala kao odgovor. Prestanak epidemije i bolesti bio je zvižduk za nastavak ratova. U krug. Bez prestanka. Skoro dvije decenije.

U tom sistemu, koji je naizgled još funkcionisao, i gdje su države, koliko-toliko pružale garanciju običnim građanima pravo na zaštitu života i imovine, začudo, valjda zbog tog privida, nije bilo socijalnih i egzistencijalnih buntova. Polako, i skoro sistematično, stanovništvo se navikavalo na vanredno stanje. Svaki dan je počinjao sa katastrofičnim vijestima na nekom od meridijana, tako da se ljudski mozak, relativno brzo navikao da ga ne može zgroziti baš nikakva vijest. Razmišljalo se površno, od dana do dana bez velikih planova.

Ratove i bolest nije pratila nemaština i glad u većim razmjerama. Nekako se uvijek, po pravilu na neuralgičnim tačkama pojavljivala ruka spasa, kroz pomoć međunarodnih korporacija koje su kroz oči običnog građana, bez obzira na vanredne profite koje su ostvarivale baš kroz vođenje ratova i divljanje epidemija, bile viđene kao spasioci. Paradoks je da one te profite nisu ni prikrivale, dapače, vrlo su otvoreno objavljivale podatke.  O svemu su uredno obavještavale, o prihodima, o rashodima, novcu utrošenom na marketing, na kraju bez trunke prikrivanja u bilansima su prikazivale koliko ih koštaju političari.

Niko više nije preispitivao da li je određeni podatak tačan ili ne. Sve što je ulazilo na oči, jer su uši odavno prestale da budu receptor informacije, prihvatano je zdravo za gotovo. Teorije zavjere su postale aksiomi. Rat je od medijskog spektakla kakav je bio devedesetih dvadesetog vijeka, postao interaktivna igrica za običan svijet. Oni koji nisu ratovali, navijali su za zaraćene strane kao na košarkaškim i fudbalskim utakmicama. Sve dok nisu sami u tom začaranom krugu postajali učesnici rata, a oni za koje su navijali, preuzimali ulogu navijača. Statistika je bila sve. Broj projektila, metri preko noći pomjerene linije između zaraćenih strana, uništeni avioni i dronovi, sve je žarilo oči običnog navijača.  Mrtvi, ranjeni i protjerani bili su broj na kraju kolone.

Nebitan broj. O njima se pri kraju prestalo i pisati, jer nisu donosili odgovarajući broj klikova na netu. Nema klika, nema profita, izbačeno iz rubrike. Demokratija je cvjetala. Na izborima, koji su održavani na svakom kutku planete, čak i na onima na kojima se početkom drugog milenijuma nije moglo ni zamisliti da će se održati, birane su kompletne budale. Kao da su se građani svake države utrkivali da izaberu što većeg idiota. Birokratija se nije mijenjala. Ona je samo dočekivala i ispraćala. Idiote. Stid je nestao. Moral je postao rastegljiv poput žvakaće gume.

Vjerske vođe su mecene tražile u međunarodnim korporacijama, slaveći ih kao svece, izlečitelje, mesije. Bogomolje su zatvarane, rušene, rentirane.  U Boga se vjerovalo, po potrebi. Individualnoj. Broj novorođenčadi se rapidno smanjivao. Apsurdno, ne zbog ratova ili bolesti, čak ne ni zbog straha da se djeci ne bi mogla pružiti sigurna budućnost. Djeca se nisu rađala jer su postajala teret svakodnevnice. Previše dosadna, naporna, na koncu nezahvalna. Uzimala su previše slobodnog vremena prosječnom čovjeku. Nisu davala ništa zauzvrat.

Početkom četrdesetih godina, dvadeset i prvog vijeka, zbog velikog sloma papirnog novca, naročito juana, izazvanog nekontrolisanim štampanjem  bez stvarnog pokrića, a radi zaštite kriptovaluta i čuvanja svjetskog tržišta, dotadašnjih šest velikih međunarodnih korporacija, izvršilo je ukrupnjavanje kapitala i kapaciteta na način da su se ujedinile u dvije velike, superkorporacije. Južnu i Sjevernu. Bez jasne geografske granice, poput leopardove kože, ali sa jasno povučenim korporacijskim upravljanjem i različitom kriptovalutom kao osnovom obračuna unutar njih. U rano proljeće 2044. godine, u martu mjesecu, došlo je do „iznenadnog“ izbijanja epidemije virusa nazvanog „Sekmet“, koji je napadao moždanu koru malog mozga a prenosio se neposrednim dodirom ljudske kože od ljudsku kožu, i to samo kožom gornjih ekstremiteta. Od virusa su umirali samo oni sa A krvnom grupom, ali su preniosici mogli biti svi.

Srećnici koji nisu imali A krvnu grupu, ukoliko su imali teže kliničko stanje, ostajali su nakon preležanog virusa sa trajnim tikovima gornjih ekstremiteta, dok su oni sa lakšom kliničkom slikom nakon par dana od preležanog virusa postajali zdravi ali ne i imuni. Kao odgovor na virus, naučnici zaposleni u međunarodnim korporacijama, vrlo brzo su pronašli vakcinu koja se u osnovi temeljila na hemijskoj komponenti pronađenoj u kori kivija. Začudo, kad su se ranije pojavljivale ovakve epidemije, ratna stanja, kako je to do tada bio slučaj, nisu obustavljana. Naprotiv, pojačala su se. Rusija, koja je već ranije, nakon rata u Ukrajini i povlačenja vojske SAD i zvaničnog raspada NATO pakta nastalog jednostranim povlačenjem Amerike iz saveza, okupirala Poljsku, Rumuniju i Bugarsku, izvela je iznenadan napad malim taktičkim nuklearnim raketama na Tursku, najveću saveznicu Kine. Kao odgovor na taj napad, Kina je prešla novu granicu sa Rusijom kod Jakutska i nezadrživo krenula dalje na Sjever. U rat se umješao najveći ruski saveznik na tom dijelu svijeta, Japan, gađajući kineske nosače aviona u Ohotskom moru.

Evropa nije ratovala, stara dama je bila stara, umorna i uglavnom nenaseljena. Raspad penzionog sistema i fondova, one koji su preživjeli veliki slom natjeralo je da se presele južnije, u Afriku, jer su sa svojom ličnom ušteđevinom zbog značajno manjih troškova života, mogli pristojno da žive sve do smrti. Kako je natalitet u Evropi već u dvadesetim godinama značajno pao a do četrdesetih potpuno nestao, Evropa kao kontinent (kako je u dvadesetom vijeku sama sebi tepala) bez većih prirodnih bogatstava i ispražnjena od stanovništva više nikom nije bila interesantna.

S druge strane Atlantika nakon što su se SAD podijelile na Istočne Američke države i Zapadnu uniju Amerike, faktički bez ispucanog metka i uz civilizovan dogovor, nakon dvadeset godina blagostanja i prospariteta, iznenada je došlo do napada Istočne na Zapadnu usled neočekivane aneksije od strane Istočnih Američkih država na teritorije nekadašnje Argentine na koju je Zapadna Amerika polagala pravo. Čudnom rukom slučajnosti u novembru mjesecu 2044. godine svi predsedici velikih sila koji su izabrani na izborima, uglavnom održanim tokom 2042. godine  nisu bili nosioci A krvne grupe. I svi su prebolovali „Sekmet“. Nije bilo poznato da li su zbog toga trpili posledice, i da li su usled navedenog imali tikove u rukama ili prstima.

U javnosti se podgrijavala sumnja da bi vođe Japana, Kine, Rusije, Istočne Američke države, Zapadne unije Amerike, Sjedinjenih arapskih kalifata, Indoiraka, mogle sa kontrolisanog taktičkog nuklearnog oružja preći na opštenuklearni rat. Zebnja se uvukla u svakog stanovnika Zemlje. Neprestano su čelnici Južne i Sjeverne korporacije pozivali na mir, razum i uzdržanost. Uzalud. Napetost je svakodnevno rasla. Stanje neizdrživog dočekivanja neminovnosti je bilo neprekidno. Sve do kraja novembra. Zbog nekontrolisanog tika prstiju predsednika Zapadne unije Amerike nad crvenim tasterom nuklearnog arsenala umalo je dovelo da Kina bude sravnjena sa zemljom za dvije minute a ostatak planete vjerovatno da nestane u strašnim mukama od posledica velikog nuklearnog rata za manje mjesec dana.

Iako se nikad nije saznalo kako i od koga,  u javnost su procurjeli detalji incidenta, koji su izazvali paniku, i po prvi put u dvadesetprvom vijeku na planeti Zemlji  doveli do opštih demonstracija na ulicama svih svjetskih metropola. Rulja je bila nezadrživa i prijetio je opšti haos. Svijet se klackao na rubu propasti. Srećom, mudri ljudi iz Uprave Južne i Sjeverne korporacije, reagovali su hitno i odlučno.

Portale i internet stavili su pod svoju punu kontrolu. Za noć su sa interneta nestale sve moguće i nemoguće teorije zavjere. Momentalno je proglašena dospjelost kredita svim svjetskim silama. Države su bankrotirale u roku od deset dana. Ratovi su prestali za manje od dvadeset dana uz manja tinjajuća žarišta, gdje se puškaralo dok konvencionalna municija nije sasvim potrošena a novo snadbjevanje onemogućeno. Lideri svjetskih sila, pohapšeni su i internirani na Novi Zeland.

Pogled na planetu Zemlja

Nukelarni arsenal prikupljen je  i zaključan u dva megapodzemna skladišta u vlasništvu korporacija. Zavladao je mir. Svjetski mir. Konačno. Tokom  naredne dvije decenije, stanovnici zemlje podsticani su da napuste svoje kuće i stanove i pređu da žive u ogromnim novim gradovima, u „kloksićima“ – malim sobastanovima, čiji korisnici su u njima imali sve što je pojedincu bilo dovoljno za srećan život. Nisu morali da brinu ni o čemu. O njima su brinuli drugi.  Blagostanje je bilo vidno.

Budim se. Vino me baš preuzelo. Sutra je drugi dan slave. Moraću opreznije da pijem.

za GLEDIŠTA piše: Ognjen Avlijaš

Đorđe Matić: NEMA PISANJA BEZ ČITANJA!

gledista.drustvoknjizevnika.com

Pesnik i esejista Đorđe Matić iz Zagreba, boravio je prvi put na jugu Srbije u Sićevačkoj klisuri, tokom međunarodne 32. Književne kolonije Sićevo, ali i u Biblioteci STEVAN SREMAC u Nišu gde je zabeležen razgovor: NEMA PISANJA BEZ ČITANJA!

Đorđe Matić – Dizajn Miljan Nedeljković

Program međunarodne 32. Književne kolonije Sićevo, održan u sredu 13. septembra 2023. godine na dan Svetih Novomučenika Jasenovačkih. Govori: Đorđe Matić, pesnik i esejista; Razgovara: Dalibor Popović Pop; Dobacuje: Velibor Petković

Premijera samo na TRI TAČKE GLEDIŠTA

Učesnici Trideset druge Književne kolonije Sićevo: Zoran Živković (Beograd), Đorđe Matić (Zagreb), Danica Vukićević (Beograd), Laura Barna (Beograd), Bojan Džodan (Beograd), Vojislav Pantić (Beograd), Aleksandar Petrović (Beograd), Nikola Marković (Niš)

Nagrada Ramonda serbika za višegodišnje stvaralaštvo koje je ostavilo poseban pečat u istoriji savremene književnosti dodeljena srpskom piscu, esejisti, prevodiocu, izdavaču, uredniku, scenaristi, profesoru dr Zoranu Živkoviću.

Podsećamo, međunarodna Književna kolonija Sićevo je autentička književna manifestacija, jedna od najstarijih takvog umetničkog oblika u Evropi. Pokretač kolonije bio je niški književnik i prevodilac dr Mika Ignjatović, a utemeljivači članovi Društva književnika i književnih prevodilaca Niša i tadašnja Kulturno prosvetna zajednica.

Prepoznajući njen značaj, Skupština Grada Niša 2005. godine donosi pravilnik po kojem Književna kolonija Sićevo prerasta u javnu gradsku manifestaciju čiji je osnivač i generalni pokrovitelj Grad Niš, a organizator Niški kulturni centar.

Vojislav Pantić i Nikola Marković

Poslednjih decenije suorganizatori kolonije su članovi Društva književnika i književnih prevodilaca Niša i Narodna biblioteka „Stevan Sremac“ Niš, uz saradnju sa svim gradskim institucijama kulture: Narodni muzej Niš, Galerija savremenih likovnih umetnosti Niš, a posebnu pažnju svim gostima posveti domaćinski gradska Opština Niška Banja.

Pokrovitelj Književne kolonije Sićevo je Ministarstvo kulture Republike Srbije.

književna kolonija Sićevo

Kratkometražni film međunarodna 32. Književne kolonija Sićevo – Producent: Goran Stanković; Snimatelj: Miroslav Mitić; Montaža: Emil Keser; Produkcija: GLEDIŠTA

međunarodna 32. Književna kolonija Sićevo

Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša, kao temeljna organizacija niškog književnog staleža, baštini tradiciju društva koje je pre sedamdeset godina osnovano u Nišu. U danima značajnog jubileja Društvo je, prisećajući se svog ranijeg naziva, osnovalo internet knjižaru «Nestor Žučni» da otrgne zaboravu stvaralaštvo Proke Jovkića, prvog srpsko-američkog pesnika.

Redakcija GLEDIŠTA

Stanislav Vinaver: AKO SE REČENICE NE IZGOVORE KAKO TREBA, ONE GUBE OD SVOJE UBEDLJIVOSTI, ZNAČAJA, VAŽNOSTI!

gledista.drustvoknjizevnika.com
Stanislav Vinaver i nekadašnji enterijer Narodnog pozorišta u Nišu

Štampano u prvom broju časopisa GLEDIŠTA oktobra 1953. godine u Nišu

Tražite od mene, u vezi sa svojom anketom o pozorištu, da vam nešto kažem o potrebi ili izlišnosti savremenoga repertoara. Mislim da je savremeni repertoar neophodan, pa makar bio i slab i preslab.

Život se stalno menja, a govorni akcenti i govorna melodija dobijaju stalno nove odbleske i odsjaje. Ono što se nekad moćno naglašavalo, gubi od naglaska u sadašnjem govoru, i obratno: što je nekada izgledalo sporedno, dobija snagu i značaj. Zato je veliki savremeni pesnik Eliot tražio: da se ponova približimo prostonarodnom govoru.

Zašto, upitajmo se opet i opet? Zato, što je ova ubedljivost u boji glasa, u treperenju glasa, u akcentima, u ritmu, u zastancima. Neka je misao i neka je osećaj već i ne znam kako određen i razgovetan, ipak, ako se rečenice ne izgovore kako treba, one gube od svoje ubedljivosti, značaja, važnosti.

A jezik, kao nosilac ubedljivosti, raspolaže akcentima, ritmovima i zastancima, ne samo na predvidljiv način, nego i na način posve nepredvidljiv.

Svako doba ima svoju jezičnu ubedljivost. Stvari koje su nekada bile naglašene nada sve, u modernoj rečenici dobijaju sasvim drugu zvučnu ulogu. Ubedljivost menja svoj ritam: nešto se kruni tokom vremena, nešto se iznova saznaje.

Zato se moramo držati živoga jezika, jer samo on omogućava da budemo ubedljivi i izraziti, pa i svesni i razumljivi.

Jezik se stalno obnavlja, a još najmanje u pojedinim rečima i izrazima. On se obnavlja tonom, prelivima, skokovima, nijansama, kolebanjima, i svakojakim zvučnim pokretima, koji nisu popisani, ni u gramatike upisani, ali koji su gvozdeni zakoni svakoga razdoblja.

Zato treba obnoviti čak i stare prevode. Veća je muka sa starim tekstovima. Smeju li se menjati? Ako ih bukvalno ne menjamo, ipak naše današnje fraziranje posve im menja smer, pravac i snagu.

Da bi se sačuvao duh ubedljivosti pojedinih pisaca, mora se pribeći novim jezičnim naglasima i preglasima. To mi činimo čak i nagonski.

Potrebno je da smo savremeni: da bismo mogli da se služimo kako treba savremenim jezikom. Srpski književni jezik neobično se promenio u toku poslednjeg stoleća. Više no ijedan književni jezik sadašnje Evrope. Taj jezik danas, izražava najtananije slutnje, a ne samo drevne epske zamahe!

On to ne postiže novim rečnikom, koliko novom govornom melodijom. Zakoni tih promena očevidni su. Gramatičari ih nisu utvrdili, nisu ni sanjali o tom da ih utvrde. Taj naš novi jezik, ta naša nova melodija — dramatični su.

Oni zanemaruju izlišne naglaske, i svode ih na najmanju meru. Oni odbacuju sve izlišne dužine.

Arhaični naš čovek, od pre sto godina, ne bi uopšte razumeo sadašnji govor — ma da bi, naravno, razumeo pojedine reči koje su ostale iste. Duša našega govora promenila se. Ona je modernija. Ona je tananija. Ona je ozarena modernim težnjama i snovima. Ona ima drugu perspektivu, druge odnose u rečenici.

Pogledaj dokumentarni film VINAVER
Režija – Petar M. Teslić
Proizvodnja – Televizija Beograd 1991.

Za to se negovanje novijeg repertoara — izraženog, neminovno, na sadašnjem našem dramskom i užurbanom jeziku, – nameće: ne samo kao potreba vremena, već i kao nešto neminovno u svakom pogledu: mi moramo da budemo doslovni svetu u kome živimo, i sebi samima.

Možda bi neko rekao i ovo: ako je težište problema u novom govoru, u novoj govornoj melodiji, Onda — uzeti stare tekstove i stari repertoar, pa ih preraditi u novom duhu.

Taj recept važi samo donekle, jer naš novi jezik, naša nova govorna melodija više pristaju uz moderni život, izražen modernim repertoarom, u kome nema arhaičnih zaokreta i okoliša.

Za GLEDIŠTA piše: Stanislav Vinaver