Prema nekadašnjem listu Privrednik žene su s preslicom i iglom još u doba srednjovjekovne srpske države dovele kreativnost i kvalitetu života na visoku razinu, pritom se ističe kako su radile i sve poslove u kući, preuzimale svu brigu za djecu, a istodobno i radile u polju s muškarcima.

---

OTPOR I MORALNA SNAGA U VREMENIMA PROMENA

Ideja Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga, baš kao i njegovog glasila Privrednik, od početka djelovanja, potkraj 19. stoljeća, bila je poticanje emancipacije – Srba kao političkog subjekta u Austro-Ugarskoj i seoskog stanovništva na gospodarskom planu. Emancipatorske poruke Privrednika na isti su način bile usmjeravane i prema ženama, s namjerom razvijanja njihove samosvijesti kao ključnih članova kućanstva i zadruge, uz motiviranje za ravnopravno sudjelovanje u radu i životu zajednice.

Ne čudi stoga što je još u prvim godinama rada, točnije između 1900. i 1901., uredništvo Privrednika kreiralo feljton „Uloga žene u našem privrednom radu”, pozicioniran kao uvodni tekst na prve dvije stranice lista.

Nit vodilja ovih tekstova, napisanih perom Aćima Đermanovića, prvog tajnika Saveza, bila je prikazati važnost žena u nastajanju i očuvanju narodnog identiteta, tradicije, zajedništva i proizvodnje kroz povijest, dakako uz naputak da, u tad aktualnom procesu obnavljanja zadruga, njihova uloga nikako ne bi smjela biti zanemarena.

ŽENA KAO TEMELj PORODICE I ZADRUGE

Otvarajući pitanje kako osnažiti vlastitu privredu, odnosno kako ne zaostajati za svijetom, Đermanović samorazumljivim ističe da je potrebno prepoznati i prihvatiti one najsposobnije, najvještije i najmudrije članove zajednice i čitavog naroda. Po njegovu mišljenju, riječ je o ženama, jer „kada je riječ o narodnoj privredi, onda moramo da se sjetimo u prvome redu žene, ta osnova našega porodičnoga i društvenog života, a i privrednoga rada, koja nam je osvjetljala obraz svojim divnim rukotvorinama i u doba našeg privrednog zaostajanja i mrtvila”.

Stavljajući težište na poljoprivredni rad, jer „u ogromnoj svojoj većini naš je narod poljoprivredni”, tekstovi Privrednika brzo dolaze do zaključka kako je „žena-poljoprivrednica” nesumnjivi temelj kuće i porodice, pa tako i seoske zadruge. Pritom se ističe kako su žene radile sve poslove u kući, preuzimale svu brigu za djecu, a istodobno i radile u polju s muškarcima.

Kao potkrepa ovim tvrdnjama iznose se i analiziraju brojne narodne izreke, primjerice „Žena drži tri ćoška kuće, a muž samo jedan” ili „Ne stoji kuća na zemlji nego na ženi”, ili pak pjesme poput „Hrani majka dva nejaka sina/U zlo doba i gladne godine/Na preslicu i desnicu ruku”. Uz navod kako svaka takva izjava ima svoje duboko značenje oblikovano kroz povijest, zaključuje se kako je narod „bez sumnje tu mislio na ženu kao majku, kao kućanicu, ali ponajviše na ženu kao privrednicu”.

MUČENICE RADA I STVARALAČKE VEŠTINE

Opis podjele posla u kojem su žene „vrijedno radile dan i noć kao prave mučenice da valjano odjenu i nahrane svoju porodicu” potkrepljuje se podacima kako su one u pravilu na spavanje odlazile u 10 ili 11 sati noću, a ustajale već u 2 ili 3 sata ujutro, radeći često u potpunom mraku.

Kao jedna od vidljivijih zasluga tolikog rada prepoznato je izrađivanje odjeće. Pritom se naglašava kako su sve žene iz naroda prerađivale lan, konoplju ili vunu, pa „nije bilo srpske kuće koja nije sijala lan ili konoplju”.

Đermanović tako ponosno ističe da su „žene s preslicom i iglom” još u doba srednjovjekovne srpske države dovele kreativnost, a i kvalitetu života na visoku razinu, te potom uspoređuje kako je krojački rad u izradi svega od košulja preko stolnjaka do džepnih rubaca, a i carskih pokrova, kod Srba stoljećima ostajao napredniji nego u drugim, većim državama poput Engleske ili Španjolske.

Ukratko, upravo su žene utemeljile srpsku tekstilnu industriju, a pritom i osmislile ono što je kasnije postalo poznato kao srpska narodna nošnja. Na taj su način osnaživale i srpsku privredu općenito, jer „nije svejedno da li narod pripravlja sam odijelo ili ga kupuje – u prvom slučaju ostaje novac u narodu, a u drugom izmiče se on iz šaka”.

ŽENSKA SOLIDARNOST I PRELA KAO ČUVARI KULTURE

Presudan faktor u uspješnosti svih oblika njihova rada po Privrednikovim tekstovima jest žensko zajedništvo, kao vjerojatno najvidljiviji oblik zajedništva u radu i uzajamne pomoći,  jer „ženski poslovi” običavali su se obavljati uz okupljanje žena iz cijelog sela.

Tako su nastala prela kao poseban institut seoskog života, a čak i nakon što su Osmanlije, u želji za uspostavom monopola na što više privrednih grana zabranili srpskim ženama tkati ćilime, prela su nastavila postojati kao mjesta očuvanja narodnih pjesama i pripovijetki. Tako su upravo žene kod Srba zaslužne za održavanje svijesti o pripadnosti narodu.

Zbog toga se naglašava i kako su Osmanlije uništavali zanate, ali nikad nisu uspjeli uništiti „kućnu industriju” jer je ondje „carovala” žena, pa svaki takav pokušaj „obijao se kao valovi o klisurinu”. Kasnija propast porodičnih zadruga, kao ključni problem kojem su Savez i Privrednik željeli stati na kraj, također je opisan kao proces kojem su se upravo žene najviše opirale, ponovno uz niz primjera iz narodnih pjesama gdje su mirile zavađenu braću.

Štoviše, kritiziraju se „muške glave” jer se stalno međusobno bore i očekuju da ih drugi vrednuju, a „naše Srpkinje dotle rade sasvim drugačije, baš onako kako treba, jer Srbi moraju svoga posla gledati”. Đermanović je svoj niz tekstova zaključio željom „da nam žena u privrednom radu zauzme mjesto na kojem bi carovala, pa da nas vidi Bog!”, a Privrednikovi su suradnici nastavili upozoravati „ugledajte se Srbi na Srpkinje”.

Rad predratnog Privrednika, zajedno s djelovanjem zagrebačke dobrotvorne zadruge Srpkinja stoga se, iako u današnjem svijetu arhaičan, treba promatrati i kao pionirski u progovaranju o važnosti ženskog rada i ženske solidarnosti za zajednicu.

---

---

---

PROČITAJ JOŠ

---

ODABERI VIŠE

---

---

SRBI PREČANI U AUSTROUGARSKOJ

Srbi Prečani, stanovništvo koje je tokom vremena prihvatilo nauk Srpske pravoslavne crkve i srpski kulturni identitet, ali je živjelo izvan granica srpske države, na austro-ugarskom teritoriju, prijelaz 19. u 20. stoljeće dočekali su u nezahvalnoj poziciji.

Dok je njegov civilni dio još u 18. stoljeću počeo osiromašivati potčinjavajući se mađarskom plemstvu, demilitarizacija Vojne krajine i njezino finalno pripojenje Banskoj Hrvatskoj zbog nestanka osmanske opasnosti obezvrijedili su ulogu koju su tamošnji Srbi imali u očima Austrijanaca ili Mađara.

Osamostaljivanje Srbije dodatno je pogoršalo odnose, budući da je Austrija u njoj, doživljavanoj kao „Pijemont na Balkanu”, vidjela prijetnju opstanka svoje vlasti među južnim Slavenima. Različiti oblici ekonomskih pritisaka ili izoliranja, kao i nizanje optužbi za veleizdaju, zajedno s idejama o aneksiji Bosne i Hercegovine, stoga su za cilj imali spriječiti Prečane da postanu bitan faktor u Monarhiji.

Rezultat ovakvog djelovanja bio je, međutim, vidljiv tek u jačanju nepovjerenja Srba prema vlasti, sada doživljavanoj jednako zloćudnom kao osmanska. Pratilo ga je, međutim, i jače solidariziranje Srba, čime su brzo okončani stalni sukobi između samostalnijega građanskog i uz crkvu vezanijeg seoskog dijela prečanskoga korpusa.

POČECI PRIVREDNIKA I NJEGOVA ULOGA

Logičnim slijedom, sve je ovo u pojedinim krugovima Prečana dovelo do institucionalnog povezivanja i međusobnog pomaganja. Iz te ideje je 1897. pokrenuto i Srpsko privredno društvo Privrednik, a godinu kasnije list Privrednik – najprije kao organ Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga.

Uloga Privrednika, kako društva tako i glasila, stoga je najprije bila emancipatorska, sa svrhom povezivanja svih slojeva Srba u Hrvatskoj, Vojvodini, BiH i ostatku Monarhije, a jednako tako i prosvjetiteljska, s namjerom podučavanja Srba o ulaganju u vlastiti rad i, potom, različite vidove njegova unapređivanja.

PRIVREDNIKOVA VIZIJA I CILJEVI

Riječima iz prvog broja lista, radilo se o rodoljubivom nastojanju da treba „neverne uveriti, neuke podučavati, a voljne i orne osokoliti, da u razboritom i poštenom zajedničkom radu traže i nađu svoju sopstvenu privrednu korist“, odnosno „upućivati svakoga da o svojoj koristi i probitku na poštenoj osnovi zrelo promišlja”.

Privrednikova vizija tako je bila preporod narodne privrede i njegovo postavljanje na „zdravije temelje današnjih, svetskih zahteva” i to na način da Srbi „štednjom, međusobnim pomaganjem i zajedničkim radom svoje privredne probitke unapređuju”, jer će „svaki svoj sopstveni napredak najbolje moći osigurati u poštenoj zadružnoj zajednici“.

Potreba za ugledanjem u druge narode pritom je bila samorazumljiva, najprije na Francuze i Nijemce, ali i bliže Čehe i Slovake koji su, prema listu Privrednik, bili napredniji od Srba samo jer „nikad nisu gubili pouzdanja u sebe same i u svoju privrednu snagu. U tome su se razlikovali od nas. Mnogi su Srbi izgubili veru u sebe, u svoga seljaka, trgovca i zanatliju i privrednu snagu svoga naroda, pa zato i u mogućnost svoga rada i napretka”.

Prepoznajući kako mali proizvođač i seljak najgore stoje, izolirani su i dovodi ih se, a i sami sebe letargijom ili neorganiziranošću dovode na put propasti, članovi društva Privrednik upozoravali su kako će Srbi u Monarhiji biti svedeni na razinu „Indijanaca”.

S druge strane, redovito su isticani i pozitivni primjeri, „naučenjaci Nikola Tesla Ličanin i Mihailo Pupin Banaćanin, Srbi velikog uma kojima se ljudi po svetu dive”, kao rezultat kretanja nekim drugačijim smjerom. Isto tako, iako fokusiran na Srbe, Privrednik je svoje ideje predstavljao i kao korisne za banatske Rumunje, slavonske Šokce i ostale skupine koje loše stoje u usporedbi s poslovnim i imućnim Austrijancima i Mađarima.

TRI TEMELjNA POSTULATA: RAD, ŠTEDNJA I ČESTITOST

Upravo je ovo vrijeme i ovakvo razmišljanje ubrzo iskristaliziralo i tri temeljna postulata Privrednikova djelovanja, koji su se kao geslo održali sve do danas. To su rad, štednja i čestitost.

Promoviranju i raznolikom, realističkom ili poetskom definiranju rada bilo je posvećeno najviše prostora. Već drugi broj Privrednika tako su otvorile rečenice „Rad je izvor svega onog što imamo. Niti nam što pada gotovo iz oblaka, niti niče iz zemlje. I što zemlja daje čovjeku, ne daje mu bez truda i znoja njegova“, a ubrzo potom uvedena je i stalna rubrika „Poslovice o radu“.

U njoj su se mogle pročitati maksime poput „koga ne služe svoje noge i svoje ruke, živi kao bogalj, a ne gospoduje” ili paragrafi nalik ovom: „Umesto što se kaže: ko peva zlo ne misli, bolje bi bilo da se kaže: ko radi zlo ne misli. Pevati može čovek i kraj ukradena vina, a ko bi se potkrao pa tuđu njivu okopao, ne bi tome zla učinio, nego dobra”.

Budući da je sve ovo ukazivalo kako čovjek koji radi samim time misli dobro i čini dobro, dok čovjek u dokolici dobiva loše misli i želje, Privrednikovo definiranje rada katkada je dobivalo gotovo vjersku dimenziju – „Budi valjan i radan – kad nekome ili pred kim izgovoriš te reči, to znači toliko kao da si mu rekao budi blažen i srećan. Bez rada zaista nema napretka, dakle ni blaženstva ni sreće”. Kao dokaz ovakvim stavovima, čitateljima su redovito prezentirane i poučne priče iz svijeta, poput jedne naslovljene „Od čobanina milijunar”, o slučaju iz Londona.

RAD KAO MORALNA I DUHOVNA VREDNOST

Kao vrijeme u koje se treba ugledati Privrednik je isticao ono u kojem su djelovali cehovi, a po čijim je pravilima glavna vještina pridobivanja kupaca bila ozbiljnost trgovca. U to su doba, po Privrednikovim autorima, „srpska sela i gradovi obilovali srpskim zanatlijama”,  a „zanatlije u svojim cehovima sami odlučivali o moralnoj vrednosti i veštini podmlatka”. U suprotnosti s time, iako je sad lakše pokrenuti posao, „sajmovi bivaju sve slabiji, a zarada sve manja. Većina ljudi traži samo robu koja je jeftina, a na oko lepa. Malo se polaže na solidnu i jaku izradu proizvoda”.

Ipak, kao još važniji oblik rada isticana je poljoprivreda, pa je Privrednik tako navodio da se njezinom učenju treba posvetiti najviše pažnje, i pisao „Ratar je temelj društvu. I po broju i po značaju ratari ostale tako natkriljuju da se oni i ne vide. Nema dana da se ne naiđe na pokoju novu važnost koju imaju ratari po društvo. Da nema ratara, nestalo bi sveta. Pa kad je ratar temelj društvu, onda se mora na njega skrenuti i veća pažnja. Što je ratarski stalež zdraviji i zadovoljniji, time će biti državi čvršći temelj”.

ZNANJE, ZANATI I OMLADINSKO OBRAZOVANJE

Povezivanje potencijalnih radnika i poslodavaca očekivano je tako utvrđeno kao jedna od osnovnih zadaća Privrednika, a od samog je početka istaknuto: „Javljaćemo komu treba rada, komu radnika. Naš narod živi u plodnim i kršnim krajevima. Ima ga bogata i siromašna.

Dužnost je sirotinji olakšati da nađe leba i zarade, a korisno je poslodavca upozoriti na dobra i vredna radnika”, a sve sa ciljem stvaranja novih „dobrih majstora”, što je po Privrednikovoj definiciji podrazumijevalo one koji mogu djelovati samostalno. Poticanje i pomaganje roditeljima da šalju djecu na zanate zato je određeno kao najveće moguće ulaganje u njihovo znanje, a „znanje je svetlost, znanje je moć, znanje je zlato koje se ne može rastočiti, znanje je imanje koje se ne može rasuti”.

Isticanje štednje dolazi pak kao nadgradnja ideje rada, jer „bez štednje, zalud i rad i vrednoća”, odnosno „što se radom stvori, može se odmah potrošiti, a može se nešto i na stranu staviti. Štednja spada i u znanje i u veštinu, čovek se mora na nju učiti i navikavati”. Privrednik je pritom redovito naglašavao kako bogatstvo nije samo po sebi sreća, kritizirajući svijet u kojem se sve vrti oko novca i zalažući se za drugačije poimanje bogastva.

Štednja se tako poistovjećuje s mudrošću, kao rijetko ispravan način shvaćanja toga pojma. Velik broj kritika u novinama bio je stoga usmjeren protiv pomodarstva, a za očuvanje nekih stalnijih vrijednosti, što je vidljivo već iz naslova članka „Moda – naše srpsko zlo i propast”, koji kritizira kako narod sve više troši „na dukate, svilu, kadifu, suncobrane, šešire, lepeze, belilo, rumenilo, kićenje i kinđurenje, kao i na svatove, terevenke, provađanje po birtijama, ludorije i besmislice”, sa zaključkom „moda nas ubi”.

ČESTITOST KAO TEMELj ZAJEDNICE

Ideal čestitosti spajao je prethodna dva, pri čemu se čestitost definirala kao opreka nizu negativnih osobina i praksi – neradu, bekrijanju, dangubljenju, alkoholizmu i ostalim vidovima „bogatstva u mladosti koje sprema prosjački štap u starosti“. Psihu svakog čovjeka Privrednikovi su autori vidjeli kroz metaforu „rata uma sa srcem” koja je isticala „da je čovek pokorio srce umu, ne bi bilo mnogih zala među ljudima.

Najveći junak na svetu nije onaj koji druge pobeđuje nego onaj ko može sam sebe da pobedi. Ako te srce vuče na zlo, stegni ga, pobedi ga i ne daj mu na volju. To će ti junaštvo doneti zadovoljstvo”. I u ovom se slučaju govorilo o potrebi za ugledanjem na starija vremena, što dobro sažima izjava „Naši stari, kad su jedan drugome što poveravali, obično su to činili na ‘poštenu reč’. Tu se nije gledalo da li je ko bogat ili siromah. Glavno je da je umeo reč časno održati”.

„Najveći junak nije onaj koji druge pobeđuje nego onaj ko može sam sebe da pobedi. Ako te srce vuče na zlo, stegni ga, pobedi ga i ne daj mu na volju”, isticano je u listu Privrednik

ZAJEDNIŠTVO KAO VRHUNAC IDEALA

Finalno, ključni Privrednikov ideal koji je ostao neizrečen, ali ipak sveprisutan, svakako je zajedništvo – zajedništvo Srba, zajedništvo radnika i zajedništvo poštenih ljudi. Riječima iz Privrednikova lista „bez društva nema junaštva – to znači da Srbi ne treba da se jedan od drugoga odvajaju, nego da prilaze u zajednicu, kako bi jedan drugom pomagali i od zla se branili”. Stoga nimalo ne čudi da je upravo Privrednik postao organizacija koja je već u prvim godinama postojanja inicirala suradnju sa svim bitnim srpskim udruženjima u zemlji.

Najvažniji element tog zajedništva, međutim, ipak je onaj usmjeren k mladima. Privrednik, opisujući se kao „savjetnik, učitelj i putovođa”, kao „poklič omladini” da radi, uči i stvara, a starijima da osvijeste kako su djeca „vrednija nego li alem kamen”, nastojao je usmjeriti sve trgovce i zanatlije da otvaraju poslove za đake i šegrte.

Cilj je bio okupiti sve dobre i zdrave, a siromašne đake od 12 do 15 godina, da ih Privrednik uputi kod odabranih, „najodličnijih, svetskih majstora u sve korisne i napredne struke”, a potom ih, kao odrasle i poslovno sposobne ljude, održi na okupu. Budući da je, do 1941. i zabrane djelovanja od strane ustaškog režima, na taj način omogućio školovanje za više od 36 hiljada pitomaca u 60 različitih zanata pod patronatom hiljada dobrotvora, lako je zaključiti kako je Privrednik ostvario svoj naum. Štoviše, obnavljanje rada Društva uz stavljanje naglaska na stipendiranje, osigurava da ga ostvaruje i danas.

---

---

---

PROČITAJ JOŠ

---

ODABERI VIŠE

---