Željko Mitić: PESME IZ NORVEŠKE

Ovaj ciklus pesama Željka Mitića, prethodno je objavljen u časopisima: Poezija, časopis pjesničke prakse; broj 3-4, prosinac 2023, Zagreb, Gradina, časopis za književnost, umetnost i kulturu, br. 105-106/2023, Niš. Fotoilustracije su iz muzeja Edvarda Munka.

Pesmu Ovo nije zemlja za samce prvi put objavljuju GLEDIŠTA.


Edvard Munk Autoportret pored prozora

MOJA BORBA

Nisam umeo da lažem

pa rekoh volim nju

ali volim i tebe,

mogli bismo da živimo svi skupa.

Mada sam verovao

da će u mom predlogu

prepoznati dobru ideju,

to se nije dogodilo.

Saopštila je kako ću

ipak morati da biram.

Promena ne može da bude loša,

pomislio sam

i odabrao novu devojku.

Kasnije sam se opametio

i rešen da više ne ulazim u veze

zbog kojih ću se osećati

mlađe i poželjnije

vratio se kući

donevši sa sobom

polno prenosivu bolest.

A ona mi je sve oprostila.

Živeli smo srećno

nekoliko narednih godina

dok nismo zaključili

kako bismo mogli da živimo još srećnije.

Pa se odselila na Sever

našla posao

kupila kuću

i odvela decu.

Nije mi oprostila.

ŽENE FILMOVA B PRODUKCIJE

Lude, histerične, ljubomorne, jebozovne,

žene koje vole ili bar misle da vole,

spremne su da ubiju za tuđeg muža

ali ne i da se povuku ili predaju.

U stalnom uzbuđenju koje nosi

muvanje s takvim ženama,

izgubio sam mnogo.

Jednom sam propustio

ponudu života,

da objavim knjigu u Londonu.

S druge strane sam i dobio.

Između ostalog, redovnu terapiju.

A Šodan kaže:

Objavljena knjiga na engleskom jeziku,

zaglavljeno je stopalo

u jednom odškrinuta vrata

svetske književnosti.

Nikad nisi previše star za uspešnu karijeru

i nikad nije kasno za popravni,

osim posle seksa

sa književnom kritičarkom.

KRALJ DRAME

Nekad stvari nisu kao što izgledaju

ili nisu sasvim jasno postavljene,

kao što jelen ne prelazi magistralu

nego magistrala prolazi kroz šumu.

Nekad me čudno gledaju,

ovde sam stranac,

i na dečjem fudbalskom turniru

ne aplaudiram kao u pozorištu

poput ostalih roditelja,

već galamim,

psujem i pretim sudiji.

Nekad stvari umeju da budu

u nesporazumu sa sobom,

sa prvim sunčanim danima proleća

broj hitne pomoći postavljam

na brzo biranje,

zaljubljen sam u ženu koja je otišla,

ljudi se bolje osećaju kad nisam

u njihovom društvu.

Poziv na pivo

odbijaju fantastičnim razlozima.

A Aleks kaže:

Ne postoji nerazumevanje

već samo loša trava.

Prošlo je mnogo godina

kako nisam duvao,

paranoje sam sačuvao kao

suvenire.


Edvard Munk – Ubica

NEKO JE POPIO MOJU VOTKU

Kada sam se posle tri meseca              

iz Srbije vratio u Norvešku,

stvari su uglavnom bile tamo

gde sam ih i ostavio.

Primetio sam par novih predmeta,

verovatno dobijenih

kao poklon za praznike,

i da je moja votka

popijena.

Iz divne staklene ljudske lobanje

sa čepom na vrhu,

nestala je sva tečnost.

Zagledan u šupljine očnih duplji

pokušavao sam da odgonetnem:

Žena ne pije votku,

deca su još uvek mala,

naši gosti Srbi mahom su ljubitelji

rakije.

Kao u priči o zlatokosoj devojčici

što na putu kroz šumu

nabasa na kuću medveda

koji su izašli u šetnju dok im se ohladi

ručak

neko je sedeo na mojoj stolici

neko je jeo moju kašu

neko je spavao u mom krevetu

neko je popio moju votku

ili sve to zajedno.

Stranac je bio ovde i ukazana mu je čast

koju ne zaslužuje.

A Karanović kaže:

Pijem votku kad želim da se brzo napijem,

jer ona hvata brže od ostalih pića.

Osim one ukrajinske s medom i ljutim 

papričicama,

nikad nisam voleo votku.

A sad mi je ta votka važna.      

Kao što su mi važni detalji koji govore

o neprikosnovenoj vladavini ovim

prostorom

o tronu

koji mi izmiče.

MOŽDA OVE PESME IPAK NE GOVORE MNOGO

Umetnost pisanja pesme je

kao umetnost pripreme bifteka.

Neko to svakako ume bolje.

Posle četrdeset godina

bilans je sledeći:

Nejasno sećanje na detinjstvo

košmar devedesetih

alkoholizam i tabletomanija

i sasvim malo preostalih sati

za istinske radosti.

Ne traći vreme na prepečen biftek

i prosečne pesme!

A Isidora kaže:

Brutalnost je iščezla iz poezije naroda

koji je nekada pevao o krvi

kao o rosi na maču vikinga.

Nova norveška lirika neće vas zatući

maljem metafore.

NORVEŠKA LETNJA ZIMA

Plaža nije pusta uprkos svežini vetra.

More je hladno.

Noge počinju da bole

ako stojiš u vodi duže od minuta.

Vidim kupače.

Naši ljudi kažu da ipak prija

striktna satnica rada ovde

i za razliku od domovine,

pošteno plaćen svaki minut

oduzet od slobodnog vremena.

Nikad se zapravo ne navikneš.

Prazni kafići u podne i teskoba

koju samo na kratko smekšaju

alkoholna pića prekomernih cena.

Raduje me što nisam onaj stari.

Svejedno,

ovde sam a nisam ovde.

Krupna plava žena

pokazuje prstom na mene

dok odlazi kući

a u stvari

misli na nekog sasvim drugog.

SOBA 316

Da li bi nešto bilo drugačije

kada bih poetsku pravdu

proglasio avanturom

kroz nepoznate predele,

pogrešnom taktikom

osvojene nove teritorije?

Soba 316 i dalje bi bila

skučena ćelija

u koju ne moraš da se vratiš

posle napornog dana

ako već imaš kud

i čitava obala Arktika,

Alkatraz u belom,

bez kalifornijskog sunca

bez ikakvog sunca.

Kakve veze imam

sa svim tim ljudima

koji mi izranjaju iz mraka

Delmor Švarc

Oskar Vajld

Džim Morison

Džek Torens

kad sam samo

pomoćni kuhinjski radnik

pisac bez druge knjige

sa prespavanih

petnaest minuta slave.

I koliko je osoblju

uopšte potrebno da shvati

da je neko od stanara umro

u svom kavezu?

Ponovo prestravljen

mogućim susretom

samoće i smrti

usred noći

silazim do recepcije

i postavljam isto pitanje.

Kad me na kraju ubede

kako su sva naša kretanja

pod nadzorom kamera

osetim olakšanje

i vratim se u krevet

svoje primetno komfornije sobe

broj 316 samačkog hotela

na obodu polarnog kruga.


Edvard Munk – Henrik Ibzen u Grand kafeu

OVO NIJE ZEMLJA ZA SAMCE

Nije ovo zemlja za samce,

gradovi su ostrva

klima je surova

lokalci su licemeri

doseljenici nužno zlo.

Zato zasnuj porodicu,

ovog puta razboritije.

Nema veće greške od ponovljene

ni bolje žene od druge žene.

Nikad nisi previše star za rokenrol,

svi mogu da budu

zvezde pred ogledalom,

svako mesto je nenastanjivo

ako si se unapred predao.


Za GLEDIŠTA piše: Željko Mitić



Dimitrije Milenković: TAJNE BESMRTNOSTI DUŠE

Branko Miljković po završetu studija

Poglavlje iz knjige: Branko Miljković – Sudbinski glas pesnika

Pouzdanih podataka o tome koliko je Branko Miljković bio religiozan u onom „isihatskom” smislu nisam uspeo da pronađem, a verujem da ih i nema. Hrišćansku reč Bog prvi put je, u epistolarnom smislu, upotrebio kada je pominjao Platona i potpunu lepotu zbog koje se i pobožni sveštenik „odrekne Boga”.

U pesmi Ariljski anđeo njegove inspirativne prečice su dublje i znatno misaono i vizionarno šire od direktnog sučeljavanja sa religioznim zanosima, od onog čime Isidora Sekulić dočarava svoje ubeđenje da je sva umetnost izašla iz „religioznih osećanja, iz kontemplacije, iz gledanja na život iz ugla večnosti”.

I sama Isidora umela je, donekle, da odstupi od težine i izričitosti ovakve formulacije, da bi njenu misao do kraja krasila mudrost i jasnoća: „Kao nekada i danas svaka viša umetnost, visoka pogotovu, svetla je i čarobna i moćna, nad čovekom, religioznim osećanjima”.

Miljković će u svom nadahnutom Ariljskom anđelu uspeti da interpretira oplemenjene vizije, slutnje koje odgoneta, a pritom širi krila, zagoneta:

Da nisi anđeo koga strah moj kroti

Čudovište bi bio u svojoj lepoti

Čije poreklo u mojoj je želji

Da uništen budem tamo gde prestaje

Moja nemoć moja snaga koja daje

Istinu rečima u lažnoj povelji.

Citirali smo samo jednu od strofa pred čijom sublimacijom i paralelizmima zastaju ozbiljni istraživači Miljkovićeve poezije. Stižemo tako do praga hrama na kome je ovaj pesnik bio već pri prvim suočavanjima sa nastajanjem i nestajanjem, pred pitanjima o besmrtnosti duše, pred ispovestima antičkih i inih filozofa, putevima duhovnim i stranputicama staza do otkrića i stvaralačkog uznesenja.

Kritičar Jovan Pejčić, jedan od retkih koji je na inspirativnim tragovima znamenitih pesnika, u toku skoro četiri decenije, osmislio, Rečnik srpskih pesnika 20. veka u kome je dužnu pažnju posvetio Branku Miljkoviću, jezgrovito, mudro: „Stvaralac orfejskog nadahnuća opsednut voljom da pevanju i mišljenju da jedinstven jezičko-poetski i diskurzivni lik, Miljković pesmu vidi kao istovremeni plod intelekta i intuitivno – lirske percepcije.

Osnovni pojmovi njegove poetike su zaborav i praznina; oni proizilaze iz autorove koncepcije o poeziji kao negativnoj ontologiji, što je učenje po kom se smisao postojanja pesme sastoji u njenom odvajanju od stvarnosti, u oslobađanju pesničkog iskaza od tereta sadržaja, u prenošenju poezije u carstvo mnogoznačnih ideja koje se, koliko god bile spekulativne, ne lišavaju ni svoje čulno-slikovne dubine (ciklus Kritika poezije i Svest o pesmi).

Ovakvo opredeljenje u bliskoj je vezi s izvorima Miljkovićeve poetike: ona se zasniva na · protivrečnom spoju nadrealističkih iskustava sa simbolističkim shvatanjima jednog Malarmea i Valerija. Ova sklonost ka izmirivanju krajnosti prenela se sa poetičke u transcendentalnu sferu: na metaforičkom planu, Miljkovićeva poezija iskazuje se kao pokušaj ostvarivanja sinteze takvih egzistencijalnih i metafizičkih kategorija kao što su: vatra i pepeo, biće i ništavilo, život i smrt, ciklusi Tragični soneti i Patetika vatre. Misaonom opsegu srazmeran je tematsko-motivski raspon Miljkovićeve poezije.

On je baštinik koliko helenske filozofske i mitološke tradicije, toliko i srpskoga folklornog, epsko-lirskog Utva zlatokrila, ikonografsko-duhovnog Ariljski anđeo i individualno-umetničkog nasleđa Sedam mrtvih pesnika. Briljantan versifikator, majstor lirske forme s posebnim smislom za ritmičko i zvučno oblikovanje stiha, on je u isti mah pesnik jedne imaginativno-retoričke i stilske kulture, kakvu posle njega niko nije ponovio.”

* * *

U sali Filozofskog fakulteta u Beogradu gde smo studirali, jednog decembarskog dana 1957. godine, Branko i ja dugo smo sedeli dok je napolju besnela mećava. Toliko smo toga imali da ispričamo jedan drugom. Kako reče posle trogodišnjeg „obijanja pragova redakcija izdavačkih kuća”. zauzimanjem Oskara Daviča, izašla je njegova prva knjiga Uzalud je budim u beogradskoj „Omladini”.

„Ispovedao” se da su i tu bile ozbiljne peripetije. I posle potpisanog ugovora ispostavilo se da izdavač nema para da objavi knjigu. Ozbiljno ljut Davičo, koji je knjigu recenzirao, „završi posao opomenom da će se i on pridružiti pretnji sudom”. I čarobna vrata su se otvorila. Kada je mećava već počela da se stišava, Branko vadi iz džepa tanušnu knjižicu na čijim je koricama pisalo Gotfrid Vilhelm LajbnicIspovest filozofa.


Branko Miljković kao gimnazijalac

Zamišljen tiho reče: „Proputovao sam antičku filozofiju. Znam da ću tim stazama još dugo da putujem – čitanjem i pisanjem, pre svega poezije. Očekuju me brojni zadaci, a ovaj boemski život oduzima dragoceno vreme… Lajbnica sigurno nisi čitao, ponovo se vraćam ovim stranicama naslovljenim O pravednosti Boga”.

Mudri filozofi ponekad previše rabe reči, a Lajbnicovi dijalozi ih štede.

Bio bi dobar pesnik, ali zaokupljen je besmrtnošću duše. Posle one niške poplave 1948. godine pronađoh u jednom podrumu časopis Misao koji je uređivao naš Maѕѕuka sa Simom Pandurovićem, mirisao je odbojno na memlu, slepljenih strana. Mene privuče dugačak tekst o besmrtnosti duše. Malo toga sam razumeo, a sad Lajbnic uspeva da mi pomaže. Pročitaj Ispovest filozofa.

Nevreme se beše stišalo i mi zakoračismo u snežno predvečerje svako na svoju stranu.


Za GLEDIŠTA piše: Dimitrije Milenković