Rade Drainac: BALADA O RASCVETALIM KESTENOVIMA

Uzvišenje moje! srce pesnika na suncu rascvetala kestenova grana!

Danas je čas za reči providne, ljubičaste magle nad vodama;

Celo moje biće razotkriva nove žrtve koje je život velikodušno podnosio

Trebaće da se uzvisim nad bedom, žalosnim ljubavima i bolom dosadašnjim.

Neka ovo proleće bude put za neumorne noge opraštanja,

Dok sedim na vlažnoj klupi pod rascvetalim kestenovima,

U večeri mladoj, rumenog plamsanja krvi i sećanja

I skore crne zvezde nad mojim bićem i mojim snima!


Sutra već bose noge ostaviće tragove po pesku kaluđera Rusina iz lavre;

Umorni putnik ako u svetu srce za uzglavlje našao nije

Ni ljubav, zeleni list breze, na krvavoj rani,

Pod sedom kosom, još nežnije,

Ćutljivo, u ćeliji duše, proći će ostali moji dani.

Ne nađoh li šaku svetlosti u mučnoj poteri za korom hleba

Ostaje mi do dna, po višoj milosti, čašu da ispijem;

O moj živote! Tako, možda, trebal

Večeri ove kad nemam više vela golotinju krvi svoje da sakrijem.

Pevajte, beli rascvetali kestenovi!

Na svetu jedni sreću će naći pod granama vašim.

Sedim li, osamljen, na dlanove moje pada mrtvo cveće kao davni poljupci

I ma koliko mi suze razrivale lice,

Blažena da si, osamljena brezo,

Što nišeš krik ranjene ptice.

Za zvezdom u lišću!

O pevajte, beli kestenovi, ove noći na kraju svih zala i bede!

Uspavljujte čas moga približenja božanstvu!

Dosta sam u mladosti, lutajući, slušao jauk u vašim golim granama,

Mnogo puta sam ovde sedeo kada je vaše lišće razvejavalo snove i ljubav

I noć ledila tugu na usnama!

Tako samo pevaju bela krila albatrosa po plavetnilu iznad okeana;

Živote moj! Ljubavi moje tužne!

Srce pesnika, zapevaj pesmom rascvetalih grana!

Arijom snežnih pahuljica iz najlepših dana!

I biće bol zasut zvezdama!

U ovoj mirisnoj senci lakše mi je da mislim o vihorima života

Bolu moj! mladosti morbidna!

Za sve nizine, čežnjive daljine i noći iza grada

Ostaće samo prezreno moje skitništvo

I ova užasna balada!

Nikad te, aprilsko nebo, nisam gledao ovakvim očima!

Još malo pa će i insekti da usne u žutim čašicama šafrana;

Bledunjavi dlanovi noći pomilovaće trstike i modre grmove divljih ruža;

Samo će na licu meseca, visoko nad glavom mojom, odbleskivati cveće u kristale

Kao oreol bivšega života i raskošne tuge!

I ja ću sklopiti oči za trenutak utešen blaženstvom

Sa belim jedrom duše koga je proleće jedne patnje razvilo

U šareno leptirovo krilo!

…Niše se i pada cveće, bez šuma, pa jače,

Belo kestenovo cveće!

Nesrećni putnik, sa rukama u kosi, vlažnoj od noći, sanja i plače

U jedno proleće

Pod osedelim kestenom, sa koga latice meke zasiplju sve jače…

– O proći će sve i jednom biće večan san moj pod ovim uspavanim lišćem!

Srce izmučeno, što si se razotkrivalo za efemerne osvite ljubavi!

Pevaće popci u mladom žitu i prepelice u divljoj travi;

Nedavno sam i sam zaneto kriknuo kao zaljubljeni tetreb;

Na umornim rukama ležala je od sna otežala njena glava

I niz iste šume leteli su beli meteori!

Oh! zadaviću sablast što srce taštinom zemaljskom zavarava; –

Jer, u koliko je sreća sumrak, u toliko bol otima veo dijamantskoj zori!

Rodio sam se da volim i stradam,

Penjem se visoko noćas zvezdanim lestvicama!

Stražarim nad bedom u svetu kao mesec nad rekama koje večno otiču.

Katkad i rana mesto srca draža od prespavanosti života,

Blago orlu koga metak pod suncem pogađa!

O spavaj, noći mila, nad tragovima prošloga života!

Ja ne žalim što sam patio i voleo,

Ljubav me je odvojila od skota

Iako sam noći ove kao ovaj kesten beo!

Što kukavice traže, to pesnik oprašta,

Što slabiće ponižava, to geniju samo život objašnjava,

I moja suza noćas svoje više sunce traži…

Pevajte, kestenove grane srcem pesnika što arije životom iskupljuje.

Široko u ovoj noći elegijom na domaku reka,

Noć što u zelenim papučama varljive žene gazi

Neka se raspe po liku i sećanjima kao njena kosa meka.

Znaću u budućnosti san da odvojim od jave

I da me ne polakoume trenutne egzaltacije mesa,

U labudovskoj budućnosti ako se ikad od ove ljubavi trepavice moje otkrave!

I nikad, o nikad više da se ne ponovi ova istorija!

Kad jesen dođe na dlanove da mi opadne vaše lišće,

Srećan, možda, što će me izdati memorija

Za turobno lutanje kroz svet.

O lakše misli i ti, nemirno srce deteta,

Umreće i tvoj let,

Združen za večnost sa strasnim srcem kestenovog cveta.

Budite se, ptice! Sudarajte se pod mlečnim putem, vatreni meteori!

Noćas pesnik peva o sebil

Noćas u meni vatra gori!

Ja ne znam za rime i koliko teži u svetu moje skandalozno ime;

Ja ne znam kako zvuči ova istina i koliko mi je srce belo;

Od egzaltacija izdišem, ne lepu pesmu da napišem,

No da objasnim bol ovaj koji mi do nogu savija čelo!


Na snimku naše arhive Baladu o rasvetalim kestenovima kazuje Vitomir Vico Dardić

Oh! šumite, grane! Noćima prepričavajte ovu tugu!

Ne ljudima koji svaku lepotu na drumovima života oskrnave!

Pričajte oblacima koji nad vama krstare i prolećnom lugu,

U sumrake kad u vaše mirisne krošnje sleću zvezde plave!

Nišite se, grane, u ritmu ove sumorne balade,

U jesen plačnu sa krikom crne vrane,

Burom i gromom ispovedajte ljubavne jade

Kad vas, umesto cveta, kao mene, pokriju slane!

O ljubavi! što ljudsko srce pretvaraš u crne dijamante!

Ispio sam otrov iz tvoje školjke,

Blede usne još su vlažne od tog napitka

Sa rumenog cveta njene tople dojke!

Pevajte, kestenovi! Ja više nikog pod nebom nemam!

Lišće vaše još jednom san neka mi opije,

Na daleki put kuda se spremam!

Sutra će već u crno da nas zavije,

Bura grane tvoje, a drumovi noge moje,

Pesmo krvi žedna, moja ljuta gladi!


Izbor i oprema Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Rade DRAINAC



PROČITAJ JOŠ

Branko Miljković: „PROPOVEDANJE VATRE!

ODABERI VIŠE


PESME SA „A” STRANE: Poetika Zvonka Karanovića u četiri slike

Redakcija književnog programa gradske ustanove kulture – Niškog kulturnog centra, priredila je književno veče posvećeno pesniku i piscu Zvonku Karanoviću. Povod je bio predstavljanje knjige Box Set 2 – Sabrane pesme 2012–2018, u kojoj su objavljene četiri zbirke poezije: Mesečari na izletu (2012), Kavezi (2013), Zlatno doba (2015) i Iza zapaljene šume (2018).

O ovom izdanju, koje na svoj način predstavlja presek jedne važne faze u Karanovićevom stvaralaštvu, govorili su dr Jelena S. Mladenović, književna kritičarka i autorka pogovora, i sam autor. Razgovor je vodila Milena Mišić Filipović, urednica književnog programa NKC-a.


POEZIJA KAO OTPOR

Susret sa Karanovićem, pesnikom čiji je glas u srpskoj književnosti istovremeno i urbani eho i unutrašnji rez, bio je više od predstavljanja knjige – bio je to poziv na ponovno čitanje sveta iz ugla poezije koja ne pristaje na banalnost, na kompromis, na zaborav. Karanovićeve pesme, i kad su najintimnije, imaju rezon kulturne dijagnoze, kao da uvek nešto u društvu izmiče, a poezija to beleži u poslednjem trenutku. U tome je i njen najjači oblik otpora.

Dr Jelena S. Mladenović je u svom nadahnutom izlaganju istakla estetsku i kulturnu kompleksnost ovog ciklusa, ukazujući na bitnu činjenicu: „Učinićete veliku pogrešku, ako čitanju Karanovićeve poezije – sabranih pesama iz knjige Box set ili ovih u izdanju Box set 2, prirodnom nastavaku prethodne kolekcije zbirki – pristupite logikom književnosti odavno nepotrebnog čitaoca koji poeziji prilazi tako što traži njen interpretativni ključ. Niti je Karanović bravar, niti ćete, da se poslužimo metaforom do kraja, prilikom susreta sa svakom sledećom knjigom biti pred (istim) katancem.”

Redakcija književnog programa gradske ustanove kulture - Niškog kulturnog centra, priredila je književno veče posvećeno pesniku i piscu Zvonku Karanoviću. Povod je bio predstavljanje knjige Box Set 2 – Sabrane pesme 2012–2018, u kojoj su objavljene četiri zbirke poezije: Mesečari na izletu (2012), Kavezi (2013), Zlatno doba (2015) i Iza zapaljene šume (2018).

O ovom izdanju, koje na svoj način predstavlja presek jedne važne faze u Karanovićevom stvaralaštvu, govorili su dr Jelena S. Mladenović, književna kritičarka i autorka pogovora, i sam autor. Razgovor je vodila Milena Mišić Filipović, urednica književnog programa NKC-a.
Zvonko Karanović – Čuvar A-strane poetske stvarnosti

Izraz Box Set, poznat pre svega kolekcionarima gramofonskih ploča kao naziv za zbir više muzičkih izdanja upakovanih u jednu celinu, u ovom poetskom kontekstu dobija novi smisao – postaje metafora za kutiju u kojoj se, pored pesama, ređaju iskustva, glasovi i slike jedne čitave decenije. Sam pesnik govorio je o pisanju kao o načinu preživljavanja, o poeziji kao unutrašnjem rasporedu sloboda. Njegovo čitanje, praćeno upadljivom tišinom nakon svakog stiha, bilo je svedočanstvo da poezija ne treba da viče da bi bila snažna.

Karanović je pripadao i pripada onom književnom i egzistencijalnom sloju koji se ne uklapa lako – i zato traje. Njegova poezija se ne uljuljkuje u tradiciju, ali je ne odbacuje – ona je gradi iznutra, prema granicama koje sam postavlja. I u tome leži njeno sopstvo. U onome što se ne vidi na prvi pogled, krije se kontinuitet glasa koji se ne miri, ne prestaje, ne zaboravlja.

POETSKA GEOGRAFIJA JEDNE VEČERI

Promocija je protekla u atmosferi tišine koja nije prazna – nego ispunjena. Pitanjima, podsetnicima, Zvonkovom ličnošću. Bilo je i onih koji su donosili svoja ranija izdanja drugih Karanovićevih knjiga da ih potpiše najčuveniji niški pesnik posle Princa poezije. A neki da svoj primerak izdanja Box set 2 prvi put otvore baš tu nakon promocije. I svako je bio deo poetske geografije koja nastaje kad književnost nije događaj nego susret. Ovaj put nakon osam godina, ponovo u Nišu.

Ipak, kako Jelena to precizno zapisuje u jednom delu pogovora: „On nije pesnik specifične geografije i toponimije. Nema u njegovoj poeziji ni bilo čega regionalnog. Prostori ove poezije toliko su urbani koliko predstavljaju obrise anonimnih megalopolisa, koji mogu biti bilo gde, ali se realizuju u vizijama gde je stvarnost preoblikovana do neprepoznavanja. Njegov postmoderni distopijski megalopolis nije njegov rodni Niš, jer Karanović piše poeziju koja ne boluje od ličnog, od eksplicitnog mrcvarenja sopstvenog iskustva, rabljenja vlastitih emocija, već onu koja uvek ide tragom drugog i u tome leži najveća urbanost njegovog pesničkog glasa.”

U vremenu kad je poezija samo naizgled skrajnuta u kulturnim politikama i javnom govoru, veče sa Zvonkom Karanovićem u Nišu pokazalo je da je poezija i dalje prostor u kome se misli do kraja, oseća bez straha i govori bez maske. Takav je i ovaj Box Set 2 – ne samo kao knjiga, nego i svojevrsni album slika, tragova i istina koje samo poezija ume da sabere u jedinstvenu celinu. Karanovićeva posebno, kako zaključuje Jelena S. Mladenović: „Iako je njegovo pesništvo obeležilo poslednje decenija 20. i prve decenije 21. veka, Karanović nadilazi upravo generacijske determinacije. Pripadajući nekolikim, on ipak ostaje pesnik bez naraštaja, čiji se duh obnavlja kroz autokritičko prevazilaženje odabranih formi, problema ali i sižea.”

A” – STRANA KNJIGE I SNIMAK JEDNOG VREMENA

Na koncu ovog uvodnog teksta, želimo da kažemo da postoji nešto simbolično u tome kad pesnik pažljivo bira prvu pesmu u svojoj zbirci – baš kao što se nekada na gramofonskim pločama na A strani, pod oznakom A-1, nalazila ona najjača stvar. Pesma koja „otvara ploču”, ona koja prva zapucketa u igli i prva probije tišinu. U ovom izboru – nazovimo ga i poetskim singlovima iz knjige Box set 2 – nalaze se baš te prve pesme iz četiri zbirke koje čine sabrane pesme Zvonka Kranovića od 2012. do 2018. godine.

Ovaj izbor prvih pesama, takozvanih A-1 numera iz svake zbirke, nije samo uvod u jedan poetski svet, već je i podsetnik da velike pesme često stoje na samom početku – ne kao uvertira, već kao udarac.

Ceo događaj koji je ovoj knjizi posvećen – promocija održana u Nišu 5. juna 2025. godine – dostupan je na samom kraju teksta i u radijskom formatu, sa odabranim trenucima u pokretnim slikama, kao dokument vremena i svedočanstvo jedne poetske energije koja ne pristaje da ćuti.

U HOTELSKOJ SOBI – Mesečari na izletu (2012)

Sedeo je na krevetu u hotelskoj sobi,

samo u belim boksericama koje su mu dopirale skoro do kolena.

Razgovarao je telefonom s majkom.

Njegova majka bila je odavno mrtva.

Glas iz slušalice samo je ličio na glas njegove majke.

,,Dubina detalja je presudna u pisanju”, neko je govorio s druge strane.

Velika gola žena, širokih ramena i masivnih butina, igrala je iza njega.

Sporo se izvijala uz ritam elektronske muzike koja je

tiho dopirala iz zvučnika raspoređenih po uglovima sobe.

Potom je čuo:

„Izbegavaš ženske likove, fasciniran si mašinama…

Tvoj otac je bio na putu kada sam te rodila…

S izrazom dosade na licu, žena iza njegovih leđa je

prišla i prekinula vezu.

,,Ne treba pisati o smrti, živimo u kulturi hepienda”,

rekla je metalnim, robotskim glasom.

Zažmurio je.

Našao se u luksuznom apartmanu punom striptizeta.

Telefon je zvonio.

Dugo mu je bilo potrebno da ispruži ruku

i podigne slušalicu.

,,Nedostatak ograničenja je neprijatelj umetnosti…”

ponovo je začuo majčin glas.

Nije više slušao.

Gledao je tri plavuše na visokim potpeticama

kako mu prilaze i prave krug oko njega.

Dve su iščupale telefonski kabl,

obmotale ga oko njegovog vrata i počele da ga dave.

Treća mu je ogromnim silikonskim grudima

pritiskala lice ne dozvoljavajući mu da diše.

Dobio je snažnu erekciju.

Nije ni pokušao da se odbrani, čak im je pomagao

u gušenju.

Zatezao je kabl oko svog vrata najjače moguće, ali

imao je utisak da bezuspešno zateže dečiji lastiš,

mlitavu želatinsku traku.

PROLOG (OBLACI, DISKO-IGRAČI) – Kavezi (2013)

Mašina u rukama Žicolikog ima ekran, emituje film.

Sjajna duga cev odlučno prodire kroz kremaste,

crvenkaste i žućkaste oblake.

Velikom ćelavom sudiji podvezuju želudac.

Ima sto osamdeset i dva kilograma, ne može pertle da zaveže.

Jedva ustaje iz fotelje. Gubi autoritet na poslu.

Sjajna duga cev na vrhu nosi kameru. Crvenkasti

oblaci su želudac i creva. Plivaju u žućkastoj masnoći,

drhturavom salu. Želudac je veličine lubenice. Kamera

putuje kroz oblake, tkiva, sluz.

Žicoliki menja program. Celavi sudija sada ima

četrdeset i devet kilograma manje. Prošlo je samo

šest meseci od operacije. Sudija kaže da je zadovoljan,

iako izgleda iznureno. Vozi bicikl kroz prirodu.

Trudi se da ne izgleda zadihano.

Žicoliki odlazi na podijum za igru. Ne odvaja se od mašine ni za tren.

Sudija je već na odru. Komplikacije, unutrašnje krvarenje, tromb.

Žicoliki samo želi da se opusti. Previše je mesa, zuba, kostiju

koje mora da savlada. Previše njih čeka.

Žicoliki kaže Pticolikoj s kojom igra: „Dežurstva me ubijaju.”

Pticolika mu spušta svoje dugačke prste na rame.

„Izdrži još malo”, kaže. „Našla sam hotel u Berlinu.

Spojićemo posao i zadovoljstvo.”

SOBA ODJEKA – Zlatno doba (2015)

bio je to san, košmar, gušenje, dugotrajno gušenje

naizgled ispovest čoveka užasnutog pred smrću

sapletenog u trenutku kada je zamahnuo prema dubini

njegov izbezumljeni pogled, njegove iskolačene oči

dok pada u gluvu tišinu, u mrak

u mraku

u tom mrklom mraku

na mestu gde sam zastao

na ničijoj zemlji

iza sivog neba

pomaljalo se još jedno takvo nebo

stakla su se zaustavljala

nadomak lica

ko će osloboditi sve te životinje?

ko će pomoći svim tim ljudima?

moj san se vratio u moj um

osećao sam se

kao sopstveno glasilo

nekada davno

pospani vozači šlepera

potraga za zlatnim gromobranom

susreti sa zidovima i vratima

ništa važno

bar tamo gde sam živeo

ugušeno, ugušeno

sve ugušeno

zečije rupe zatrpane

sve rupe zartpane

bavio sam se

premeštanjem predgrađa

svojim repom milovao mesec

klonio se epileptičnih pajaca

i providnih guštera

kretao se unazad, ka istoku

ponekad u skoku

ponekad puzeći

zlatne kupole Zapada

srušene, krezube

pune smrvljenih bisera

ogledale su se u rasparanom nebu

ha, ha, ha, cerekala se majka

piramida je konačni zadatak

cilj

susret s Udovicom

čudovištem obrijane glave

koje leži

na mekanim jastucima

i obilno se znoji

nisam joj verovao

ličilo je na šalu, pretnju

zastrašivanje

na još jednu mistifikaciju

pamtio sam

a trebalo je da zaboravljam

zvonio sam

na interfone nepoznatih ljudi

osluškivao pozive u pomoć

sićušnih

suši barova

lajao na osvetljena šetališta

društvo jednakih

zasniva se na solidarnosti

moja Hermes torbica, vrisnula je Mirel Darc

bio je to san, košmar, gušenje, dugotrajno gušenje

otimanje vazduha, naizgled ispovest čoveka

užasnutog onim što vidi, prepuštenog okrutnoj

operi sunca, bezdušnoj novembarskoj jari

njegov pogled, njegov izbezumljeni pogled

dok pada u mrak, u gluvu tišinu

sanjao sam oca

kako se penje uz brdo

hodao je odlučno

poput biblijske figure

figure mitske

figure s misijom

gledao ga kako neumorno gazi

kroz šiblje i kamenjar

šta on traži?

da li se seća?

čega se on seća?

on hoda brzo, hoda odlučno

po kamenju

prašini

neumorno gazi sneg svetlucavi sneg

pokriven bledom mesečinom

stiže u zavejano selo

lupa na vrata

ulazi u zagrejanu sobu

tri gole žene

peru kosu u buretu s vodom

preplašena devojka tužnih očiju

postaje mu nevesta

potom sve kreće uzbrdo

moramo podići mlaznjake

kaže majka

nekrolozi ne mogu da čekaju

kada je ostala udovica

majka se posvetila

zatiranju uspomena

pomagao sam joj u tome

neprekidnim beleženjem

jedva sam preživeo

narodne bajke s razglasa

propast novca

žarače zaboravljene u vatri

penu dana

koja je postajala pena noći

sumanute ideje koje su mi

padale na um

trebalo je eliminisati

majka je diktirala

bio sam njen

najposlušniji zapisničar

krivotvorila je činjenice

porodičnu prošlost bez početka

i kraja

zašto je to radila?

u ogledalu sam video

svu trojicu

žilave prste njihovog drveća

ukočene prste njihovog drveća

na umivaoniku su stajali

plastični brijač

plastični dečiji prst

i plastična figurica sveca

sve mi je to

odnekud bilo poznato

činilo se da nemam izbora

bio je to san, košmar, gušenje, dugotrajno gušenje

naizgled ispovest čoveka užasnutog, zapletenog

u gusto klupko odjeka, njegov izbezumljeni pogled

dok pokušava da se sakrije u snu, u fantaziji koja mu

za trenutak usporava pad, produžava nadu

spremio sam se za nekoliko minuta

kao da bežim

u zaštićenoj zoni zid zgrade je ličio

na Mondrijanovo platno

na ulazu u Blok 46

stroboskopsko svetlo

zora

lepljiva staza

Mesec se došaptavao s antenama

i sigurnosnim kamerama

iako su svuda okolo bila

cementna brda

iz daljine je dopirao težak

promukli zvuk brodske sirene

koliko stvari sam prećutao?

san bez početka i kraja

odabrao sam jastoga za šifranta

rasporedio svoje brodove

u čelo stola

svake noći silazio sam u bazen

pun cveća i gustog crnog smeha

može se reći da sam bio srećan

tražio sam da mi dopuste

spavanje

u solarijumskoj kapsuli

dozvolili su

tražio sam da mi dopuste

korišćenje kacige i džojstika

dozvolili su

ovde ti je dobro

govorili su

govorili su

suncu smo dodali još dva sunca

navukao sam gumenu masku

odebljalog Predsednika

otišao u karaoke bar

i odrecitovao pesmu

o mrtvoj čivavi

misleći na sebe

bilo je to sve

što sam mogao da učinim

velika krivina koju sam zaobišao

čekala me je ponovo

leteo sam

i to je izgledalo kao da

neprestano ostajem bez vazduha

trčao sam

i to je izgledalo kao da

sneg prolazi kroz mene

izlazi iz mene

čuo sam sve te ljude

kako govore

da su u vrtu uživanja

primećena nova bića

to sve objašnjava

Platon, dobro ime za psa

Katatonija, dobro ime za brod.


Radijski zapis i nekoliko pokretnih slika sa predstavljanja održanog u Nišu

KRATKA ISTORIJA JEDNE IZDAJE – Iza zapaljene šume (2018)

Stajao je između gondola,

poput duha.

Izgubljen.

Skoro bestelesan.

Otkud on odjednom?

Otkud taj lavež iz mraka?

Otkud zvižduk vetra

kroz šaku

odavno stisnutu?

A možda to i nije bio on.

Taj na kojeg mislim

bio je drvo, bor,

četinar s igličastim listovima.

Taj na kojeg mislim

ne voli svetlost,

neonsko sunce hipermarketa.

Oborila sam pogled.

Nisam mogla da se oduprem.

Pratila me je prošlost

opkoljena senkama.

Senkama koje ne odustaju.

Videla sam ga kako hoda

za vatrom,

kako podmeće svoje grudi

za metke ispaljene

iz budućnosti,

kako odlazi u rat

praćen rojevima

gustih crnih tačaka koji su

možda mogli da budu i stihovi.

U trenutku,

videla sam mnogo toga.

Iza zavesa,

jezici su patrolirali

erogenim zonama.

Zelena brda jurcala su

s kraja na kraj

vetrobranskog stakla.

Posle svakog četvrtka

dolazio je novi četvrtak.

Nisam mogla da mu

objašnjavam tu igru

s danima koji se ponavljaju,

s danima uvek istim,

i s tim trčećim brdima,

brisačima, staklima, jezicima.

Sve je to pripadalo jednom

drugom vremenu.

Napisala sam

istoriju svog ljubavnog života,

detaljno, do poslednje gadosti.

Ništa nisam prećutala.

I da je mogao da pročita napisano,

ne verujem da bi se osećao srećno,

poput čoveka s jednom rukom

koji je dobio i drugu,

poput čoveka bez jednog uha

kojem je izraslo i drugo.

Bilo je đavolski teško

odupreti se opisivanju.

Prevelika izloženost

radijaciji reči,

neprestano odlaganje informacija,

izazivanje svraba znatiželje,

čekanje,

sadašnjost koja se raspada

i pretvara u kašu.

Sve. Sve.

Sve se okrenulo protiv mene.

Trebalo je pronaći put do kuće.

Umaknuti senkama.

Probuditi se.

Zaspati.

Nestati.

Oslepeti na trenutak.

Progledati.

Pitao me je:

Da li si zaista jela plastelin?

Istina je konkretna, rekla sam.

Istina je besomučna vatra,

rekla sam. Rekla sam,

rekla u sebi

dok sam gurala kolica puna

bočica acetona i atropinskih kapi.

Prošla sam pored njega

praveći se da ga

ne čujem,

ne vidim,

ne poznajem.

Šta sam mogla

da mu kažem? Šta?

Ovaj gospodin

ne zna šta radi; on je anđeo.

Ova porodica je leglo pasa.

Najteža borba vodiće se pogledima,

pročitala sam u Svetoj knjizi.

Nisam ni slutila

da se to može dogoditi ispred

vitrine sa zamrznutim povrćem.

Ništa ja nisam umela

da predvidim.

Jela sam plastelin,

čuvala urin u frižideru,

noktima grebala

po limenom prozorskom simsu,

govorila sebi:

Živeli sloboda, bratstvo i jednakost!

Svakog četvrtka

delfinima sam menjala posteljinu.

Njega sam morala da ostavim.

Godine hitaju

i okreću sve naglavačke.

To valjda svako razume.


Izbor i oprema Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Zvonko KARANOVIĆ



PROČITAJ JOŠ

Igor Ril: NEVESTIN PROZOR (Odlomak iz rukopisa romana)

ODABERI VIŠE


Ljiljana Sretović Radović: „ŽENA KOJA NE OSTAVLJA OTISKE”

Poezija Ljiljane Sretović Radović deluje kao šapat koji ne želi da zagluši svet, ali ga uporno beleži – tačno, ironično, nežno i ponekad bolno. Njeni stihovi dolaze iz svakodnevice, ali ne ostaju u njoj: oni se, kao i pesnikinja, povlače korak u stranu i posmatraju život kao da je reč o neobičnoj umetničkoj postavci. Sagledavajući njenu poeziju na ovaj način, možemo govoriti i o srodnosti s Vislavom Šimborskom – u promišljenoj, ali nipošto hladnoj poetici.

Iz zbirke Severna strana solitera odabrane su pesme koje svedoče o snazi intimnog glasa, glasa koji ne traži velike i dramatične preokrete. Banalnosti grada, porodične drame, socijalne pukotine i nasleđene rane oblikuju se u jasnu, nenametljivu i inteligentnu poeziju, koja svog čitaoca ne traži, ali ga sasvim izvesno pronalazi. E, upravo u tome i leži njena najveća vrednost.

Ovaj izbor, dakle, nije antologija, već poetski izvod – ciklus koji se može čitati i kao mala knjiga u knjizi. On otkriva jedan prepoznatljiv glas savremene srpske poezije koji, iako ličan, ne poznaje ograničenja teme, tona ili vremena. Kao i kod Šimborske, tu je smeh u tragediji, svest o prolaznosti u sitnici, i ljubav u rečenici bez emocionalnog viška.

Severna strana solitera - naslovna stranica. Ilustracija Stevan Mitić. Izdavač Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša, biblioteka Sigma
Novu knjigu poezije Ljiljane Sretović Radović – Severna strana solitera možeš poručiti u Knjižari « NESTOR ŽUČNI » jednim klikom na ovu sliku

SEVERNA STRANA SOLITERA

Moja soba povraća haljine

gaji paukove i osušeno cveće

oduvek je ružna, ali i u njoj

su se smejali ljudi

sada optužuje mene

a ja samo sedim

u čekaonici pored koje

ne prolaze vozovi.

POSLE TREĆE SMENE

Neonka u kupatilu treperi

bela četkica za zube dežura

iznad lavaboa, sama u čaši

bez srca, bez uma, a korisna

od njenog odraza u ogledalu

učinilo mi se da vidim sebe.

KADA LAŽEM PESME

U meni rastu pesme

tanke i blede

razvlačim ih po papiru

od koga napravim čamac

i usidrim ga u marinu

iznad mog pisaćeg stola.

PRAZNIČNO VEČE U MOM DOMU

Dan me gura: misli, hodaj, pričaj

uveče, tihu sreću pokida svađa

oko beži jedno od drugog

uši bi šamarale obraze

leva ruka prebacuje desnoj

što se rukovala sa njim

želudac viče prestanite

a prvi je potegao praćku

okupljanja počinju ushićenjem

a već, grleći se, vadimo bodeže.

KUTIJA ZA CIPELE

Izvlačim koverte sa dna

žute, zelene, ljubičaste

prva je napravljena od postera

tinejdžerski časopis iz osamdesetih

prelećem preko kosih slova

imam sve petice, kada dolaziš

s nekih su skinute markice

o, kako sam se sinoć ljubila

poslednje su sa crveno-plavim rubom

mom sinu je nikao prvi zubić

danas dobijam puno mejlova, ali

nemaju miris pisama iz kutije.

NEOBJAŠNJIVO GLUPI POSTUPCI

Na blagajni bolnice

brojim traženi iznos

daju mi priznanicu

ljubazno se zahvaljujem

sestra me prozove

doktorka ne pita za ime

nezamislivo boli

ali nije to ništa

letnji je dan

moja haljina ledena od znoja

pre ulaska u stan

nameštam usne u osmeh.

NOĆNI RAZGOVORI S OCEM

Kada su objavljene moje pesme, bio si tužan

kao da su ti saopštili da imam leukemiju

pogrešnim poklonom sam pokušala da se iskupim

u tvojoj biblioteci nije bilo mesta za moju knjigu

govorili smo o ljubavi različitim jezicima

najbolje smo se razumeli u bašti, u tišini

jednog leta si napravio ljuljašku meni, odrasloj ženi

tada smo prestali da vučemo uže svako na svoju stranu

kada si umirao, milovali smo jedno drugom ruku

na mašini, koju si mi dao, i danas kucam pesme.

ŽENA KOJA NE OSTAVLJA OTISKE

Sumrak prolaznicima navlači zlokobna lica

u kojima prepoznajem ljude koji su tražili

da radim ono što nisam želela

da hodam po žici zavezanih očiju

ulazim u kuće bez vrata

budem balerina na muzičkoj kutiji

preseći konopac

izaći iz dvorišta

zatvoriti kutiju

bilo bi prijatno ući u topli kafe

sedeti kao da nekoga čekam

ostaviti rukavice namerno

na zamagljenom prozoru autobusa

napisana reč se sliva u kapljicama

izlazim, kišobran tupo udari u dno kante.

JESEN U ULICI ŽRTAVA LEPOG VASPITANJA

Radosnija nego što biste pomislili

znam da ovuda ne šetaju devojčice

koje su se smejale što ne uspevam da

uhvatim loptu u igri između dve vatre

dani su dugi i trpe što sam spora

pešačim uz stepenice

sve bolje vidim

otkrila sam novu nijansu crvene

nemam vremena da plačem

i da goloruka sprečavam ljude

da budu glupi

najviše kažem sa malo reči

nimalo nisam ljuta

na one koje sam volela

ljubaznost se na čudesan način vratila

mada nikad nisam stavila cenu na nju.

ČUDESNI DOGAĐAJ NA BOGOJAVLJENJE 2022.

Poželela sam da ostarim kao Vislava Šimborska

smireno, sa demode frizurom, u lila džemperu

i dve stotine pesama, tvrdo koričeno izdanje

a deca da zapamte da je radost uvek moguća

na to je zlatna ribica zakolutla očima i nestala

u dubinama plavetnila iza pesme na desktopu.

KUĆA S POGLEDOM NA JASIKE

Moja sreća je pitoma

ima glavu suncokreta

i telo izvajano

prema obliku brežuljaka

tiha kao voda u bunaru

miriše na kadife

uz stazu kojom

dolaze naša deca

sedi na stolu

odmara na polici sa knjigama

spava u fotografijama

otvara prozore da uđe jutro

popodne sluša naš smeh

na kiši ispod kruške

trči za psom i mačkom

dok nam oči ne postanu ringišpili.


Izbor i oprema Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Ljiljana SRETOVIĆ RADOVIĆ

Ilustracije Stevan MITIĆ



PROČITAJ JOŠ

Aleksandar Vojinović Najjači: SLIKE IZ GRČKE

ODABERI VIŠE


Ljiljana Marković: „PESME NA GRANICI SVETLOSTI – OD MESEČEVE VEČERE DO ZORE”

U ovom izabranom ciklusu iz njene nove zbirke Na večeri sa Mesecom, Ljiljana Marković otvara poetski univerzum gde se granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta ne samo prepliću, već se i međusobno prožimaju do neraskidivosti. Motivima Meseca, ruševina, praznika i prolaznih susreta, njeni stihovi postaju živi nosioci onoga što je iskonsko, ali nevidljivo: sećanje kao otvorena rana, grad kao arhiva nesagledivih emocija, priroda kao poslednji verni sagovornik.

Pesma „Na sceni” postavlja, možda, ključno pitanje ovog ciklusa: „Ko li će sad doći?” – i od tog trenutka reči više nisu samo tekst, već postaju intimni poziv na dijalog. „Božićna zvona” i „Zlatna prašina” kao da odgovaraju: poezija je ta trajna svetlost koja se pojavljuje kada sve drugo utone u sumrak, a jedino mesečev pečat nastavlja da osvetljava svaki prolaz.

Ovde nema monologa – samo tihih epifanija koje preokreću način na koji vidimo svet. Kao što Ljiljana piše u pesmi „Vreme u kome uzrok i posledica nisu povezani”: „Telo zna, ali u bezdan / između tektonskih ploča upao je i rastvorio se”. Ovim izborom vas ne pozivamo samo na čitanje, već na putovanje u taj bezdan, gde svaki stih postaje ogledalo u kojem se prelamaju naši najdublji odjeci.

Novu knjigu poezije Ljiljane MarkovićNa večeri sa Mesecom možeš poručiti jednim klikom na sliku u Knjižari « NESTOR ŽUČNI »

NA SCENI

nadvijen nad smislom teksta

ćutljiv i odsutan

prinosi ustima jabuku

koja se otkide s grane

i pade mu u ruku

Nesvestan blagodeti

Vrata su otvorena

Svetlost sedi na prozoru

Pomislim, ko li će sad doći

Je li ovo početak, ili kraj

šapućem čoveku koji sedi do mene u mraku

VREME U KOME UZROK I POSLEDICA NISU POVEZANI

Ploče vremena pogrešno su se dodirnule

ništa nije u unutrašnjoj vezi –

odnosi i lica, obrisi ruku i nogu

nastavljaju se po inerciji

(uvek se iznenadiš koga ruka grli

ko ti miluje grudi

koga puštaš da se igra tvojim jezikom)

Telo zna, ali u bezdan

između tektonskih ploča

upao je i rastvorio se

među vatrenim meduzama i

šaranima koji škljocaju

češljajući krljušti i brkove

i tone

tvoj pogled

Sopstvene oči gledaju te

kao izdajnika

i padaju, najzad

svako svojim putem

jedno brže

jedno sporije

u mrak

OLUPINA TUTNJI, RAZVALINA

(krimić)

Taj svet više ne postoji

to su samo visuljci nekadašnjih reči

dana sjajnih, zakačenih okolo kao

ukrasi na novogodišnjoj jelki

Treba da se pojavi neko ko će ga izvesti odatle

Zaglaviti se u vremenu

tu je tvoj kraj

ili možda početak naglih i krvavih završetaka

Priča, nerazvijena u životu

kao zastava trobojka

na vetru velikog i veselog praznika

pokidana od silicijumskih žica i katodnih cevi

zakačena za munjevite automobile mladosti

jednom, iz osvete, slepih očiju

zaklanja pogled mladića

lepog kao da juri kroz strip

i smešta ga pored drveća

sada već u slomljenoj kanti

da ne iscuri još vode

iz jednostavog, jednostavnog razloga

nekad davno bila je zakopana

u osmehu bledog čoveka

i htela je opet da vrisne

Onda dolazi Barnabi

a ponekad i doktor

za ludake

koji su uspomenama dali previše važnosti

NIKAD NIŠTA NISAM NAUČILA DO KRAJA

Nikad ništa nisam naučila do kraja

samo se sećam kako tumaram

kad pitam da izađem sa časa

kroz vrata koja vode do drugih vrata

gde, kad otvorite, srećete se sa

zaprepaštenim pogledima majstora

koji uče od vrhovnih majstora

Ko će razumeti sve te jezike posvećenika

Radije ćeš krckati sladoled

umočen u lešnike

na klupi u dvorištu

Kao da zvezde krckaju

kroz krošnje topola

I tako sam ostala u školi zauvek

i sad objašnjavam deci kako se greši

na svom primeru, i na

slavnim primerima drugih ljudi

Imam propisan broj časova

(nekad i napolju

osvetljeni uličnim sijalicama

moji učenici i ja sedimo

i pišemo svoje zablude)

a trebalo bi mi još toliko Ne bih prestajala

NEKI SJAJ ŽUTOG KAMENA KARIJATIDA

Neki sjaj žutog kamena karijatida

pada

na taj svet sunčanih dana

Iz otvorenog prozora vidim

svojim malim belim kombijima uspinju se

i spuštaju

niz brda

raznosači hleba i jogurta a

po bistrom jutarnjem moru

kao po ogledalu, izliven

pliva neki ćilim

Lomi se lepo, u grozdovima najpre

kroz slanu i gorku vodu

Moje lepo mlado belo telo

vedro je i skladno

I uranjamo, jutarnja tura

u sjajno meko staklo vode

u tu geometriju cveća

koja se rasparčava i njiše

Tek malo strepim da se pikseli

tih davnih livada sasvim ne pokvare

dok nam se udenjuju u kose

(ah, more je zato odmor, jer na njemu nema

tih crnih oblaka, tih nagvaždala, tih žena

koje preživaju stara drvena znanja koje rađaju decu kao mala Sunca)

BOŽIĆNA ZVONA

Sve češće

kroz snove, te izdajničke kapije

koje ti ne daju da skreneš pogled

nekadašnji, skupi život

koji si pustila niz reku

da zavija kao utopljenik

izranja i maše radosno

Iz tople dolje prošlosti, eno

neki mladić

ljulja jedno srebrno drvo

ljulja, ljulja

sve dok ne začuješ da

listovi, da sve crkve oko tebe

zvone

njegovo ime

Odjednom, život, kao proplanak

otkriva za tebe, u magli, još jedan početak

nekad sadržan samo u jednoj nežnijoj reči

od kojih se odavno trzaš

Putevi su suvi ali

dovoljno je da neko samo

vidi u tebi odblesak kakvog svetla

tvoje smene, gle, ne zanimaju ga

pa ni to koliko si puta ubila čoveka

uključujući tu i sebe samu

S MESECOM NA RAMENU

Ako Sunce ode da spava

nenadano i u pola rečenice

Mesec brzo zauzima upražnjeno mesto

na njegovom ramenu

svetli kao srebro

miluje ga po obrazima

Mesec mu šapuće

bira lepa mesta

Vodi ga na klupu kraj reke

Savija na glavu grane vrbe

da ih ne prepoznaju

Sreća ili nesreća

Mesec nikad nije sam

samo okrene glavu

zvezdice i Zvončice

o čem sad misli, u šta sad gleda

brbljaju nervozno

ovo lice nesaznatljivo i neosvojivo

lice sa stalnim smeškom

pa kad ustanu i krenu

nema druge nego da

na grani najvišeg drveta, zaljubljena

jedem svoj sladoled

samo da bih mogla da pratim

kako se, od nekog pijanstva

nežno sudaraju

a svetlosti pršte

niz lavirinte grada

TAJ GRAD, MESEČEV PEČAT

Među oblacima je

u izobilju kiša, lipa i koraka

tog letnjeg svetog trojstva

Ko bi od toga ostao normalan

al opet stadoh na pust trg

kao na mesečev pečat

povučena rečenicom

iz davnog razgovora

Krila i zlatne sandale ostavljam

onome ko je ovde zaslužio spomenik

i odrešito krećem

na rečenu adresu gde ću

u mom crvenom džemperiću

u mojoj heklanoj suknjici

popiti kafu za stolom uz prozor

Kako ona ume lepo da se

ponaša, volim da čujem (bez obzira

na zviždukanje onog mladića, Kiša

koji šparta niz ulicu)

A onda ću ustati

da zatvorim vrata

i ispratim tetku

koja odlazi u bilo koji svet

Kad

zaključah

(tu uspomenu)

uhvatih se da stojim nasred praznine

čekajući

da osmehom započneš taj dan

za koji reče

da si ga našao u snu

ZLATNA PRAŠINA

Gle kako izgreva Mesec iza oblaka plavih

i obasjavajući nebeskom livadu čini

Sjajan, treperi

milog lica

u ustima mu kao orasi

ćute reči

Gle kako izgreva

blistav i podatan, taj anđeo

nežnim se, oblim leđima

u zlatnoj prašini kupa

Obešena

na tanki srh

čežnje

kao na ninaljku

tiho, tiho i polako

Meseče

šaljem ti hiljadu slatkih poljubaca

(Hoće li otići

izmaknuti krilo

ta svetla glava kerubina

s ustima punim meda

i nadimaka

hoće li otići

iza oblaka opet

zameniti nebo kojim plovi

i ostaviti ovu plavu vasionu bez dna

puteva

fenjera i

natpisa

taj zlatoglavi mesec koji prolazi

koji upravo prolazi pored mene

beše pun obećanja)

KO JE?

… ako je trava, gle

povija se, kao da vetar počinje

ako su noge

vesele, mlade

ako trče kao da se smeh oseća

u celom prostoru slike

ako je čelo

vrti se od sunca

radost, nos lepi, lice

zubi koji krckaju usne

orošene ljubavnim izjavama

ako su noge

namenjene travi, vetru, proletnjoj šumi

i pokislom pašnjaku

noge koje se vrte

koje poskoče

grudi uske kao pupoljak

ako veselo srce viče u njima

biće da je Cigan

koji zastaje

tek da dobaci

Moramo li, mi Cigani

da čujemo sve to

što ste

izmislili

KAKO DA SVE BUDE NOVO

Kreneš da obilaziš planine

tražiš opasna mesta, stenje, vrhove, babine zube

od starih stvari sakivaš nove

pribiraš bačeno, tuđe i svoje

isecaš, lepiš, bojiš i ušivaš

potrčiš

poljubiš

kupiš goluba za kućnog ljubimca

slomiš štiklu dok žuriš niz ulicu

pokidaš kaiš od torbe, naočigled sveta

uđeš u pogrešan bus

sasvim nov tržni centar

sve odjednom zaboraviš

sahraniš dragog čoveka

promeniš frizuru

svečanu haljinu, obučeš

kao maljem, udari siromaštvo

moraš da radiš u trgovini, bar jedan dan

brojiš ljudima kusur

prezreš onog kojeg si voleo

pređeš sa soka na rakiju

odjednom svi postanu drugačiji

zatraže od tebe da govoriš javno

da se popneš na drvo

staviš šećer umesto soli

nešto pita dete iz osnovne škole

upoznaš rođaka kojeg nisi znao, a još ti se i svidi

preskočiš noć odeš u Veneciju i ne smeš da hodaš po vodi zaljubiš se

preseliš se rodiš dete

I tako dalje.


Piše Ljiljana MARKOVIĆ

Izbor Redakcija GLEDIŠTA © 2025



PROČITAJ JOŠ

Jovana Bajagić: UVOD U INSOMNIJU

ODABERI VIŠE


Suzana Rudić: „U MENI STANUJE VIŠE OD JEDNE”

Poezija Suzane Rudić je dijalog mnogih glasova – ličnih, mitoloških, savremenih. Njeni stihovi spajaju intimno iskustvo sa univerzalnim „bolom”, stvarajući poetski prostor u kojem se lirsko „ja” razgrađuje i ponovo rađa. Ovaj izbor od osam pesama je hronika traganja, metamorfoze i oslobađanja, u kojoj se drevno prepliće sa svakodnevnim, a telo sa duhom.

Od Rođendanske do Pesme ocu i Amor vincit omnia, Rudić precizno gradi simbole otpora i rasta. Njen govor je tih, ali snažan, otkrivajući nevidljive procese u čoveku – one najvažnije. Pesme poput Ošišane pesme ili Preobražaja svedoče o složenosti ženskog iskustva, dok ciklus kao celina poziva čitaoca da prihvati mnogostrukost u sebi.

Suzana Rudić nam pokazuje da je pesma mesto suočenja i svedočenja, a njena poezija ostaje kao glas koji ne pristaje na jedno značenje.


ROĐENDANSKA

Moja majka ne liči na druge žene.

Ne nosi haljine, nakon što je u dvadesetim

izgubila bitku sa vetrenjačama,

tada je okusila smrt o večnoj ljubavi.

Takve priče su za tatine princeze, ona je bila seljančica.

Na njene ruke je pao krov kuće, na moje temelj.

U crkvu ne ide, blagosilja me na kućom pragu

i taj blagoslov moj je kišobran

Kada sam se rodila, obeležavao se dan gladnih,

padale su granate umesto suza radosnica.

Strah je pojeo nekoliko bubašvaba u porodilištu.

Pustila me da ničem na kapljicama utočišta bele udovice,

jer mleka nije imala

Kažu da ličim na bagrem, da sam u dvorište

usadila sreću kad je prokišnjavao

plafon

Baka prodala je bore za moju toplinu,

u nekoliko staračkih pega zapisana su bdenja,

ali ni to nije pomoglo da pred narodom

ne budem bludnica, a pred Bogom pomilovana.

I ne dam majci da me ljubi, razboleće se od kletvi ovog sveta

OŠIŠANA PESMA

Rekao si „ako prestaneš da me voliš ne šišaj kosu”,

tad nestaće nesanica u kojoj sam te rodila, umreće zrak Sunca

koji je urezao na obraz dan kad smo se sreli,

tekstonske ploče progutaće irise

kojima si šaputao moje ime

Rekao si „ne šišaj kosu”,

uskratiću drugom blagoslove,

baciću te na kolena kao Bludnog sina,

neke ljubavi znaj rođene su da umru i postanu propoved,

osvanu u daljinama bele

kao prva postelja novorođenčeta.

Pre nego što postaneš ruina,

a moje oči transparent uličnim sviračima,

u razvenčanim danima ne klanjaj se relikvijama,

neko je prorekao da se rubikova kocka

ne rešava kad zamršene želje

mesečare po krovovima večtih stažista

Ljubav je jednačina sa dve nepoznate,

dva usputna piktograma koja dišu

jedan drugom za vrat, letnji džez u sumornim danima.

Dotaći ćemo u ovom ognju prapočetak,

vezati crveni konac zvezdama,

ali nećemo prestati da merimo ukradene

minute na ručnim zglobovima,

otkucane u praznim pogledima.

NEDELJA

Nedeljom crveni se Venera u okrilju Meseca.

Seče se noć na komade. I teče voda.

Skidam sva odela, uvlačim se u srž bola.

Proničem u uže ljubavi.

Nedeljom na prste merim puls, kada započinjem

usnuli razgovor.

Tražim oslonac, slušajući lupanje iza oblaka.

Lupanje iza oblaka, nije grmljavina,

to Bog zakucava letve na moja leđa.

Tim svetim danom razgovaram sa mrtvima,

uspavanim u čamcima lađara.

Nedelja je dan kad me je Gospod izuo iz cipela.

Tada sam naučila da hodam.

Tamo iza oblaka nastaje duga i sele se laste na bolje mesto.

Nedeljom svitanjem sejem čekanje.

Čekam …

Čekam poštu koja kasni.

Čekam beli hleb u tmurnoj minuti.

Na stanici čekam autobus, u kom sanjam časovnike.

Vreme se meri koracima ukoričenim na stanicama koje ljubim

u susretima sa tobom.

Sada, na ivici papira,

čekam da usne zaustave tvoj odlazak.

Nedeljom slušam glas ljudi u kabanicama.

Kušam gorčinu sa njihovih usana.

Iskušavam sudbinu iz njihovih džepova.

Nedeljom me napušta detinjstvo u obliku rasprsnutih balona.

Tada stavljam masku klovna.

Molim mesečinu da mi pokloni još jednu nedelju

u kojoj se mogu radovati detetu koje sakuplja kamenčiće.

KAKO SU TUFNE POJELE BAJKU

Kad sam bila mala,

govorili su da je mlečni put

vezan za pupčanu vrpcu, da tako rastem,

rekli su – pravila igre važe za sve, međutim,

neki se izgube u žmurkama.

Putarinu sam platila u prvom dojenju,

punoletstvo mi je na dar donelo odlaganje

dečijeg kikotanja na trošnu ogradu.

Jutarnji grčevi pišu nove galaksije,

razapinju ljubav među okamenelim dodirima,

U majčinim očima ugašeni su lampioni, neke majke rođene su kao masalačak,

umru u prvom plaču odojčeta, druge žive kao obeliksi.

Više ne krijem iza velikih crvenih tufni nestašluke,

umesto svilenih bombona, dobijam pregršt isplakanih pomrčina,

sad bih da se sklupčam u prvobitni oblik,

rodim u zagrljaju devojčice kojoj su umesto vaški trebili snove.

PREOBRAŽAJ

Večeras ću se prvi put ogoliti kao istina pred klevetnicima,

kao breza i zmija,

razdužiću ti dug za ovaj život jedrenjem ispod svečane košulje,

dok među redovima cigli jecaju senke,

jedan otvor na roletni zarobio je mesečinu,

grad je mali za oči setne i sumorne korake.

Brojim dane unatraške ogrnuta tobom,

prostor se deli na četvrtine,

snovi mirišu na ruzmarin, a nova lica prostrta pred dušom.

Ti si drugi čovek, ja druga žena

Posle svih golgota, volela sam te i dalje te volim.

Zabeleženo je u pločnicima Zmaj Jovine ulice,

šaputala sam dverima Uspenske crkve i molila se da ne veneš

kad sam te srela na svirci – rekao si da imaš sve i nemaš nikog.

U rascepu grudi stanuješ da me zaceliš kad dolaze jutarnji čistači da

pokupe to malo mrvica kojim sam hranila krhku devojčicu sa šibicama.

Opominješ da srce otkucava tercine,

prelazak iz desne u levu komoru je poguban,

u zemlji potrošenih prilika kartu bi da

kupe za još jednu dobitnu kombinaciju,

u raskoraku između razuma i osećaja

počivamo na periferiji zaboravljenih

Volela sam te, volim oktobar koji je

začet tvojim imenom između tri prsta,

Znam, ovo jutro saplešće se o moje noge

i završiti prelistavanjem zapisa u jagodicama.

BOŽANSTVA UNUTAR NAS

Pre nego što zakukuriču petlovi,

veži mi ruke tri puta platnom i venčaj za razvejane slike

dva puta izdaju crveni bregovi ispod ključne kosti.

Odoli igri pantomime,

jedino tad te neće gađati kamenom,

Poslastica sam tmini,

iz svakog sna budim se sa grehom

više na krajičku usana,

psalmom iznad čela.

Moji prsti pre rođenja kupili su vreme i smrt.

Kao i život, jedino nju nije pobedila Olimpija.

Verujući se sapliću o Hristovu odoru,

tražeći božanstvo unutar sebe.

Božanstva na prestolu isplakala su krv da uhlebe zalutalu nadu.

Ja nisam tvoja Nut da ti rodim Sunce,

Poslužila sam srce na sto,

kidaš ga kao Eton jetru Prometejevu,

Javi se kao i pre, okreni pozivni broj za

dušu samo nemoj raskrvariti oblake,

želim da u nedra stavim dečije trepavice,

manje bi se nizali porotnici u kapilarima.

PESMA OCU

Oče moj koji si na zemlji,
Na dan mog rođenja, javili su da je preminuo drvoseča, koji ti je
udelio sečiva za zasecanje duše, navukao mrenu na dojku majke,
obed na astalu začino bajalicama.
I pre nego što krenuh, satrhu me. 
Od plodove vode odvojena sam kaljenjem pršljenova,
prolaskom kroz iglene uši.
Babica je zapečatila zasecanje znakom X na čelu,
Mamcem za nevoljene sinove koji ispod ženskog skuta
Iziskuju iz karlice rođenje svetlosti krvlju.
Ta sam oče moj čija britva iz korena preseca.
Ta sam oče, koja je rođena kao potreba u žlezdama.
U aorti rasla kao bunika, zahvaljujući kojoj sam prebolela male boginje.

Prelomili smo jadac, na moje ruke pao je tvoj rez i ja po njemu vezem,
Znaš, nešto se u meni degradira.
Od zanoktica gorim, na svakoj vetrometini duvam u prste,
Raskrsnice učiteljima činim,
zavoje za sobom vučem, na njima siročad sankam,
grejem kao rođena majka preostalim iverjem.
Srce u jarugu ću da bacim i podignem epitaf –
neka bude volja Onog što me spusti na ovu deponiju.
Oče moj koji si na nebesima
Pod oteklinama svojim ti se molim, ne mrvi mi kršteno ime.
Dugačak je to plam.

AMOR VINICIT OMNIA

Neko je iz utrobe pustio prve laste na sever

deca su u šećernim vunama ugledala krvave zore,

odrasli pre pojave duge i prvog snega,

pre nego što su među pokvarenim zubima ušuškali minule dane.

Diši… diši, disaću sa sazvežđem u grudima, dok drhti zemlja.

I taj prah biće hram moj, uteha za krštene bolom.

Kišnim dušama koje žive kroz divlje vetrove…

Noći prostreljuju dane, čeznem da pod stopama ispišem život

dok suze pale plamen preobražaja.

Žile je potisnula oluja, više nemam kome da se vratim.

Diem perdidi, dime perdidi,

Casus belli, cacus beli,

Amor vincit omnia!

Jagodice smrtnika čeznu ugasiti gen u krvi,

srce seje ton mantri da odjekuje u večnosti.

Okujete me trnjem i biću svetlost.

U formalnim pozdravima, uvek ćemo se saplesti o

sivilo što je obojilo bezazlenost detinjstva.

________

O autoru:
Suzana Rudić je pesnikinja i likovna umetnica – vajarka, čija poezija istražuje dubine ljudskog iskustva kroz lirski izraz koji spaja intimno i mitološko. Njena poezija objavljivana je i prevođena u više književnih časopisa i zbornika. Živi i stvara u Rumi.




PROČITAJ JOŠ

Milica Stojanović: „HLEBA I CIGARA (JER, DOSTA SMO SE IGRALI!)

ODAVERI VIŠE


Nestor Žučni: „SMRT SA ŽIVOTOM I ŽIVOT SA SMRĆU” – TRAGIČNA ZVEZDA SRPSKE POEZIJE U VIHORU VELIKOG RATA

Proka Jovkić rođen je 27. avgusta 1886. godine u selu Laliću u Bačkoj. Prvu pesmu objavio je na Vidovdan, 28. juna 1906. godine, pod naslovom: Vijek dvadeseti, vijek je Slavenstva u Srpskoj nezavisnosti. Svoju prvu knjigu pesama, Knjiga pjesama, potpisanu imenom „Nestor Žučni”, štampao je 17. maja 1908. godine u Oklandu u Kaliforniji, u izdanju Srpske nezavisnosti.


Drugu knjigu, Poezija neba i zemlje, objavljuje 1910. godine u San Francisku, u Srpskoj štampariji Dušana Ilića, a treću, Knjiga borbe i života, u štampariji Davidović u Beogradu 1912. godine.

U uniformi, 1915. godine, povukao se u Niš, ratnu prestonicu, gde je, sluteći tragediju, posmatrao propast države. Pripovedalo se da je u šetnjama pored Nišave sa prijateljima govorio o snovima, životu i predosećaju smrti. Njegove reči bile su pune tuge i slutnji.

Da bi makar malo bio od koristi, prema zapisu iz Politikinog zabavnika, prijavio se za tumača engleskoj medicinskoj misiji. Baš kada je dobio obaveštenje da je primljen, 10. aprila, osetio je prve znake teške bolesti. Visoka temperatura nije spadala danima, a potom su se pojavile i pege – pegavi tifus.

Pao je u postelju niške vojne bolnice, gde se u tim danima smrt čekala kao izvesnost. U delirijumu, govorio je o Hegelovom sistemu apsolutnog idealizma, kazivao epske pesme i citirao sopstvenu borbenu poeziju. „To je najviši moral”, bile su njegove poslednje reči.

Njegova agonija trajala je sve do 27. aprila 1915. godine, kad je preminuo u svojoj dvadeset devetoj godini. Sahranjen je, kao i mnogi tifusari tog doba, u neobeleženom grobu.

Ipak, njegova poezija nije bila zaboravljena. Između dva rata, njegove borbene stihove cenila je čitava jedna generacija. Na proleće 1931. godine, na groblju u Nišu, pojavila se nepoznata žena – njegova prijateljica iz ratnih dana – koja je, ne pristajući da srpski pesnik ostane bez obeležja, tražila njegov grob.

Zahvaljujući pregalaštvu Kola srpskih sestara, 15. novembra 1932. godine na Starom groblju u Nišu otkriven je spomenik Proki Jovkiću, koji i danas svedoči o Nestoru Žučnom. Sećanje na njega živi i kroz ulice u Beogradu i Nišu koje nose njegovo ime, kao i Osnovna škola u Laliću kod Odžaka, ali i naša Knjižara „Nestor Žučni”.

Danas, 27. aprila 2025. godine, se navršava tačno 110. godišnjica od njegovog odlaska u večnost, a već sledeće, 2026. godine, obeležićemo 140. od njegovog dolaska na ovaj svet.

Dnevni list Politika, od 16. novembra 1932. godine, svoju reportažu iz Niša, sa otkrivanja spomen-obeležja, završava rečima pesnikovog brata Milivoja Jovkića kojima ćemo i mi, pre njegove poezije, okončati ovaj uvodni tekst: „Dragi brate moj, Proko, skupili su se sestre i braća, tvoji prijatelji da ti odadu svetu počast. I ja sam, moj brate, došao da jedini od tvojih poljubim zemlju koja te krije i da ti kažem da je sve ono što si mi nekada daleko u tuđini, u Čikagu, govorio, danas sve ostvareno – mi imamo jednu, svoju državu.”

SVRŠENO NIJE…

Svršeno nije jošte delo naše!

Još narod ovaj dalje ići ima,

Da novu slavu novom borbom paše.

Zalud ga biju, spotiču i plaše,

Nadošla mu je snaga kao plima,

Vekovi ljudstva poslanje mu daše.

Ah, još će biti borbe, ognja, dima!

Još ovaj narod boriće se s njima,

Sa svima, koji krvi mu se maše:

Sa svima, što mu podlo na put staše.

Svršeno nije jošte delo naše.

No sve će proći: krv, oganj i bitke,

Gromovi, praske, tutanj, kanonada,

Lom štita, mača, noža, sablje britke,

Podvale tuđe i pakosti plitke –

A narod ovaj, ova rasa mlada,

Kô Božji izvor čiste vode pitke,

On, koji teško, dugovečno strada,

Ostaće kao novi dan i nada,

Kô mlado borje, kao jele vitke,

Kô beli biser, divne cvetne kitke.

A sve će proći: krv, oganj i bitke.

NA POLASKU (1915)

Ostajte zbogom, majke naše mile,

sestre i ljube… Što vam suze teku?

nećemo nikud u zemlju daleku:

tu ćemo svoje iskidati žile.

Tu ćemo pasti, izginuti vedro,

i drug do druga ostaviti kosti;

a naše mrtvo, razmrskano bedro

zboriće svetu za njegove zlosti.

Brat će do brata boriti se časno,

smrt sa životom i život sa smrću;

i celom svetu tada biće jasno

kako za život ljudi u smrt srću.

Ljube i majke naše, i vi sele,

ne dajte suzi da vam s oka kane,

Ruke će vaše trebati nam bele,

kad krv iz naših rana teći stane.

Tad ćemo mreti sa verom i nadom,

u čvrste gore muška srca sliti,

a tvrdi grad će padati za gradom

i zemlja naša opet naša biti.

PROKLETO DOBA

Mi smo u dobu večnoga trvenja

U kome svaki otima i grabi,

U dobu jednog ludog pokoljenja

Kad kliču jaki – ali plaču slabi.

Kad skoro svako znojav i očajan

Sa osećajma divljačkim i krutim,

Brza i žuri za mamonom žutim

I traži život visoki i sjajan.

O dobru onih što se u zlu guše

Već nema niko vremena da misli –

Zar ljudi vreme u zaman da traće?

Ah, čujte svi vi, čije su još duše

Za ljudstvo brige i tereti stisli –

U ovom dobu nema više braće!

MOLITVA (1911)

Al samo, Bože, čuvaj,

poštedi pleme ovo:

Viteško, malo pleme

kog mori pakost živa!

Njega ne udri više!

Ako si lance skovo,

Meni ih daj!

Na mene nek

tvoj gnjev izliva!

MAJCI (1908)

Majko moja mila, u ovome času

Ja osećam teret što nemam nikoga,

I što tebe nemam… Ko da se glas Boga

Na me, radi nečeg strašnog, gnevom rasu.

Cvili moje srce i jednako plače;

Ti u grobu ležiš, mrtva i daleko,

A tvoj sin je mnogo od života čeko,

I teško gubitak oseća sve jače.

Sećam se još i sad… Slatko tvoje krilo

Ko je kadar reći šta sve nama znači?

I šta ima da nas još tako privlači,

Majko moja mila? … Davno je to bilo! …

Ali ja se sećam dobrote tvog oka,

Tvoje blage ruke, nego tvoje brižne

I milosti, majko, silne, nedostižne,

Što je dade, kao priroda duboka

I moćna, pri svakoj stopi i koraku.

Tvoje mleko, majko, ko da zaboravi?

I ko da ti sliku iz sećanja stavi,

Iz slatkog sećanja? … I sada u zraku

Ti nada mnom lebdiš ko svetinja prva,

Nepobitni osnov sve ljubavi druge…

O pohodi, majko, moje noći duge;

Pomiluj tvog sina, poljubi tvog crva,

Da ti bude jači: da nikakva sila

Ne slomi mu muškost ponosnu, ni volju,

Već da vedro gleda, ko ljiljan u polju,

U svetloj kristalnoj čistoti. O mila,

Mila moja majko, donesi mu snage,

Da život podnese i sebe nadjača,

I da bude jači od svakoga mača

Snagom srca svoga i reči ti blage.




POGLEDAJ JOŠ

Stanislav Krakov: „ČEŽNJA DALEKIH LETOVA I PESMA ARLEKINA U ZRAKU”

ODABERI VIŠE


Dalibor Popović Pop: „REČ TEŽA OD TIŠINE”


Postoje dani kad vetar šapuće istine, a mi ih slušamo u tišini, kao da nam je usta zapečatila nevidljiva ruka vremena. Ali onda dođe trenutak – onaj duboki, teški trenutak – kad ćutanje postane teret, a reči, te iskre iz duše, moraju da progovore.

Govorim sebi da bih govorio tebi. Dakle:

Ako govoriš, Pope, neka tvoje reči budu važnije od tvog ćutanja, jer svet neće sačekati da se odlučiš između šapata i groma.


Vinograd noću, nepoznati autor

Reči su mostovi, i krhki i čvrsti u isto vreme. Preko njih prelaziš reke zaborava, noseći na ramenima ono što si sakupljao u srcu. Ali pazi – ne bacaj ih kao kamenje u bunar, da čuješ samo odjek sopstvene sujete.

Neka budu kao hleb, tople i pune, da nahrane one koji slušaju. Ili, ako baš moraš, Pope, baci ih kao seme – možda iz njih nešto iznikne, makar i korov, da podseti svet da si bio tu.

Ponekad pomislim: da li je ćutanje samo lenjost reči? Ili je možda mudrost, prerušena u odsustvo zvuka? Ali onda se setim onih koji su ćutali pred olujom i onih koji su je razbili jednom jedinom rečju. Koja ih je ubila.

I pitam se: šta je teže – nositi tišinu kao krst ili je skinuti kao plašt i stati go pred svetom sa rečima kao mačem? Znam odgovor, jer moje ime nosi odjek onih koji su govorili kad je trebalo, a ćutali kad se moralo.

Ipak, ne može ni da me zavara ozbiljnost ovih misli. Život je, na kraju, i komedija – tragična, ali smešna. Zamisli: stojiš ispred večnosti, spreman da izgovoriš poslednju reč, a ona ti isklizne iz usta kao „ops!”.

I Bog se nasmeje, jer i On zna da je humor samo istina koja se spotakla. Zato govori, ali neka tvoje reči imaju težinu – ne onu koja davi, već onu koja podiže, kao vetar što nosi pticu kad joj krila klonu.

Na kraju, kad se sve sabere, neka tvoje reči ostanu kao trag u pesku – da ih talasi pamte duže od tvog koraka. Ako govoriš, neka bude tako da tvoje ćutanje poželi da progovori umesto tebe. Ako govoriš, neka tvoje reči budu glasnije od tvog ćutanja!

Stojim u vinogradu, gledam čokote koji se pružaju ka suncu, i slušam tišinu. Ali to nije prazna tišina – to je ona što peva o zemlji, o korenu, o rukama koje su sadile pre mene. I onda, kad vetar prošapuće kroz tek napupelo lišće, dođe mi da progovorim sa sobom sam. Ne zato što se mora, već zato što znam: kad tako govoriš, tvoje reči jedino tada budu glasnije od tvog ćutanja. U se i u kljuse.

Te reči nisu samo zvuk. One su kao vino – sazrevaju u dubini duše, nose ukus godina i istine. Ne bacam reči olako, nego kao da sejem seme po kamenu. Biram ih, pažljivo, kao što biram zrnevlje grožđe za berbu – da budu zrela, da imaju snagu. Jer svet je pun šapata, pun buke, a malo je onih koji umeju da zagrme ako treba.

A ja umem. Moj glas je eho onih starih Popovića, što su znali kad da ćute, a kad da puste reči da odjeknu kao zvono sa zvonika crkve gde su služili Gospodu.

Ali nemoj ni da pomisliš da su moje reči uvek teške kao olovo iz klatna. Ponekad su lake, kao onaj tren kad ti vino udari u glavu, pa se nasmeješ sam sebi. Život je, ipak, i šala – ozbiljna, ali šala.

Zamisli: stojim pred svetom, spreman da kažem nešto veliko, a iz usta mi izleti „E, pa dobro!”. I svi se smejete, jer znate da i u tome ima istine. Ali reči koje mi mislima rukovode, čak i kad tihuju, imaju snagu da nadjačaju tišinu – ne vriskom, već onim dubokim tonom koji ostaje u kostima.

Vinograd me je naučio strpljenju, zemlja učinila mudrim, a ime mi je dao koren. I sad, kad govorim, to nije samo moj glas – to je hor i onih pre mene, pomešan sa ovim nemuštim – mojim. Neka bude glasan, ne da se nadvikuje sa drugima, već da probudi one što spavaju u tišini.

Jer ćutanje je lepo, ali kad reči progovore, neka se čuju do neba – kao pesma koju vetar nosi preko gora.

Na kraju, kad se sve smiri, neka reči koje izgovorim ostanu kao trag u zemlji koju sam obrađivao. Samo to. Neka budu glasnije od mog ćutanja, da ih pamte i oni što dolaze posle mene, uz čašu vina i osmeh. Uzdravlje i ajd zdravo!


za GLEDIŠTA piše Dalibor POPOVIĆ POP



POGLEDAJ JOŠ

Aleksandar Stanković: „SVET JOŠ UVEK FUNKCIONIŠE, MADA OTEŽANO”

IZABERI VIŠE


Branko Miljković: „PROPOVEDANJE VATRE!”

Povodom navršenih devedeset godina od rođenja Branka Miljkovića, jedinog srpskog princa poezije, Društvo književnika i književnih prevodilaca Niša sa ponosom predstavlja autorsko delo PROPOVEDANJE VATRE koje su priredili pesnik Dalibor Popović Pop, pijanista Dejan Ilijić i gitarista Hans Piti Orli.

Snimanje ovog muzičkog dela podržala je organizacija muzičkih autora Srbije, a u budućem perodu ono će služiti prvenstveno kao pomoćno sredstvo za časove srpskog jezika u gimnazijama kad se bude obrađivala Miljkovićeva poezija.

Danas, na dan devedeset prve godine od njegovog rođenja, ovog 29. januara 2025. godine, donosimo izbor iz Miljkovićeve poezije i njihov tonski zapis koji je sada premijerno postavljen i na internetu.


PROPOVEDANJE VATRE – foto Dušan Mitić Car; dizajn Miljan Nedeljković

ORFIČKO ZAVEŠTANJE

Ako hoćete pesmu
Siđite pod zemlju
Al pripitomite životinju
Da vas propusti u povratku

Ako hoćete pesmu
Iskopajte je iz zemlje
Al čuvajte se njenih navika
Njenog podzemnog znanja

Reči imaju dušu gomile
Raznežuje ih prostaštvo i gugutka
Ali opasnosti prevaziđene metaforom
na drugome će mestu zapevati opasnije.

MORE PRE NEGO USNIM


Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u lažljivo vreme na zidu: o hajdemo!
Granice u kojima živimo nisu
granice u kojima umiremo.
Opora noći mrtva tela,
mrtvo je srce al’ ostaju dubine.
Noćas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpočine.

Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi svojim koračajući putem, al’ znaj:
lažno je sunce, istinita je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
dok kleče bele zvezde pred zatvorenim morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.

Praznino, kako su zvezde male!
Tvoj san bez tela, bez noći noć,
pridev je čistog sunca pun pohvale.
To što te vidim je l’ moja il’ tvoja moć?
Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
pusta providnosti koje me strah hvata,
tvoj cvet je jedini zvezda iznad grada,
tvoja uzaludnost od čistoga zlata!

Svet nestaje polako, tužni svet.
Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.

Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
u misao koju još ne misli niko,
u prazno mesto, u penu kada s prazninom
pomeša se more i oglasi rikom.

SINOVCU GORANU

Jedan maleni cvet
još ni progovorio nije
A već zna sve tajne sunca
I sve što zemlja krije.

Jedan maleni cvet
Još nije ni prohodao
A već je umeo sam da se hrani
Svetlošću vazduhom i vodom.

Jedan maleni cvet
Ne zna da čita i piše
Al zna šta je život, šta je svet
I miriše, miriše.

LJUBAV POEZIJE

Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac

Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra
Cvetove koji se prepiru sa vremenom
U ime budućih plodova i prolećne časti

Ja volim sve što se kreće jer sve što se kreće
Kreće se po zakonima mirovanja i smrti
Volim sve istine koje nisu obavezne

Ja volim jučerašnje nežnosti
Da kažem svome telu „dosta“ i da sanjam bilje
Prste oči sluh drugačije raspoređene
U šumi negoli u telu.

SUDBINA PESNIKA

Sada je to još uvek opasnost koja peva
Plamen koji prozirnost proglašava za prijateljstvo
Muzikalnije ptice umaknu sudbini
Ali umaknu i rečima

Reči greše pesma se stvara
Drugačije niko nije postao pesnik
Svet se deli na one koji su zapevali
I one koji su ostali robovi

Ali dolazi dan velikog oslobođenja
Pesme će se otvoriti ko tamnice
Pesnici će biti uništeni
Pesme će biti prilagođene

Kad narod otkrije tajnu kako se postaje velik
Trgovi će ostati bez spomenika
Nekad samo pesnicama dostupne tajne
Biće proglašene svojinom naroda

SVEST O PESMI

Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim
toj reči čiju posedujem moć da je kažem.
Njen pepeo je zaborav. Ako pred tom reči skrivim
pod čelom mi poledica i dan poražen.

Reč krv! najlepša reč koja se ne sme.
A koliko ptica i zveri u krvi mojoj prenoći!
Možda izvan moga srca i nema pesme,
jer krv je vanvremena mastilo bez moći.

Reč žudnja! jedina još smisao ne nađe;
I ptica u paklu kroz tužnu mi glavu.
O gorko more za moje bele lađe
kroz ispisani predeo i verbalnu javu!

Reč smrt! hvala joj što me ne sprečava
da otputujem u sebe ko u nepoznato,
gde ako ne nađem sebe i smisao što spasava
naći ću svoga dvojnika i njegovo zlato.

Reč vatra! ja sam joj rekao hvala što živim.
Reč smrt hvala joj što me još ne preči
da volim samog sebe i da se divim
svojoj ljudskoj moći da izgovaram reči.

GRAĐENJE PESME

Zimska muzika svira
Osobino praha i kremena
Oproštaj sna iza temena
Kada me pokojem dirala

To vreme uzme i ostavi
Tu gorku šumu da se plavi
Usred večnosti na domaku
Nestvarnosti ptici i oblaku

Prahptico sunčevog uroka
Skok od pepela i let
Nek budu jedini putokaz

Za napor smisla i rast
Suštine u vrlet
Kada joj osvanu glas

POHVALA VATRI

I

Ona nema nikoga
osim sunca i men

II

Ona se ukazuje lutalici
ukazuje se lukavom
ukazuje se zaljubljenom

Ništa nije izgubljeno u vatri
samo je sažeto

III

Na krajevima vatre
predmeti koji ne svetle
niti se nečim drugim odlikuju
traju u tuđem vremenu

Ptica koja sama čini jato
iz nje izleće

Uzmite šaku svežeg pepela
ili bilo čega što je prošlo
i videćete da je to još uvek vatra
ili da to može biti

HRONIKA

Prvog dana pomreše ptice i zmije
nastaniše gnezda i vetrove
drugog dana ribe izađoše iz vode i
voda oteče prazna
trećeg dana šuma je pošla prema
gradu a grada nigde
četvrtog dana sazidaše ćele kulu od
lobanja i škrguta
petog dana šuma je skupljala kraj
reke obezglavljenje leševe
šestog dana malo vatre zaljubljeno
nalik na sunce
sedmog dana ne zapevaše anđali
osmog dana u ponedeljak prvi put
zapeva ptica od pepela i zid
progovori

KULA LOBANJA

Žalbo crnih ptica i tužne pohvale
Prazno ime iza smrti i obijen vid
To nije ljubav to je patnja i stid
Kad odjeci pomeraju mesta i obale.

Podzemni vetar uspava zaspale
Ulaz čuvaju dve tišine i hrid
To nije ljubav to je patnja i zid
Od lobanja gde trunu zvezde što su sjale.

Nestajem bdijem postajem glas i vreme
Cvet veći od noći prazni talas bez uspomene
Zvezde koje se nad glavom mojom pale
Kojima zamenih vid i ime svoga pravca
Lađo puna zaborava i vetra bez pramca
Nekoga sveta teške sene pale.

PROPOVEDANJE VATRE

Ljubavi moja mrtva a ipak živa
Nek u svom danu nedorečen gori
Nek igra se pesnika dok pesmu ne stvori
Pticom osvetljeni pevač koji u meni prebiva.

O zlatni talog vremena prostori
Puni sunca! Senko, gde se ta zemlja skriva
Gde materija sva od zaborava otkriva
Vatru u sebi i dan bez jutra u gori.

Kako se zove pre nego se rodimo
Spremni u tuđoj nadi i bezbolnom ognju sve to?
Zdravo, o moguća zvezdo koju i ne slutimo,
Il me zaboravi pesmo, jer želja je moja kriva.
Pod zemljom će se nastaviti trajanje započeto.
O sve što prođe večnost jedna biva.

TAMNI VILAJET

Tuđom su pesmom očarani. Teška
Nevarstva kriju u srcu što strepi:
Slavuje stranputica. Sunce je greška
Plaćena viđenim užasima slepim.
Noć umesto oka lukava vatra nudi,
Al stoje kužni u istrošenom vazduhu
I slede vidljivost različito ljudi,
Biljke i zvezde podmićene u sluhu.
Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava;
Samo su slabi izvan opasnosti.
U zločin je umešan i onaj ko spava.
Nikoga nema da jakima oprosti
Što siđoše u tamni vilajet i zlato
Što god da činiš zlo činiš jer blato
Iz tog podzemlja slavno je sve više.

ORFEJ U PODZEMLJU

Ne osvrći se. Velika se tajna
iza tebe odigrava. Ptice gnjiju
visoko nad tvojom glavom dok beskrajna
patnja zri u pogledu i otrovne kiše liju.

Zvezdama ranjen u snu lutaš. Sjajna
ona ide tvojim tragom, al od sviju
jedini je ne smeš videti. O sjaj
na tebe njen dok pada nek je i sakriju

ti ćeš naći ulaz dva mutna psa gde stoje.
Spavaj, zlu je vreme. Zauvek si proklet.
Zlo je u srcu. Mrtvi ako postoje
proglasiće te živim. Eto to je
taj iza čijih leđa nasta svet
ko večita zavera i tužan zaokret.




PROČITAJ JOŠ

Branko Miljković: „PRAZNU GLAVU VETAR NOSI“

ODABERI VIŠE


Milica Stojanović: „HLEBA I CIGARA (JER, DOSTA SMO SE IGRALI!)”

Žestoko, sirovo, autentično pesničko prvenče, koje udara snažno, reže bespoštedno, huli nemilosrdno. Zbirka odaje nov, autentičan ženski pesnički glas na sceni satkanoj od blazirane mode i sentimentalno-lirskog prenemaganja. Dramski izoštreno, reljefno, sa smislom za detalj, odaje se pronicljivi ženski pogled na muški svet u kome po svome ćefu živi isključivo muško čovečanstvo. Između ostalog zapisuje prof. dr Boško Suvajdžić u prikazu debitantske knjige Milice Stojanović – Hleba i cigara!


Čitate izbor iz knjige poezije Milice Stojanović – Hleba i cigara!

DRUŠTVO ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA

Monahu se pre tri dana upokojio otac

Nije pokazivao nikakve znakove žalosti i tuge

Kaže, tako je odredio Bog

Nije prošlo četrdeset dana

od kako su seljaci otišli da okopavaju kukuruz

umrla im je ćerka jedinica

od nepoznate tropske bolesti

Kažu, postoji mogućnost zaraze

a kukuruz ne sme da propadne

Ti se ždereš kad ti se u akvarijumu izvrne ribica

Plaćaš krematorijum za uginule pse

i pačićima staješ na putu

dok vatrogasci vade podavljene mačiće.

Ti se protiviš eutanaziji pobesnelih pasa

i doniraš društvu za zaštitu životinja

a ne znaš da vrednost nečije smrti

merilo je tvog ličnog raspoloženja

jer, otkud toliki sirevi na mišolovkama

u tvom memljivom podrumu

i trag krvi sa polomljenim nožicama

na sveže okrečenim zidovima?

Društvo za zaštitu životinja

ne zna da nosiš bundu od kremiranih činčila

i da je ikra najbolji izvor proteina

Kažu, ti pačići su najbolji u Pekingu

kada se preliju sosom od višanja

Dok oplakuješ svoje kućne ljubimce

i tetoviraš šapice oko ušiju

šestoro male dece sedi za stolom

i klati svoje nožice

dok se proja peče u rerni

i dok se monah moli za spasenje svih nas.

PUT

Idu dva stradalnika kroz život,

svojim putem, jedan drugom u susret.

I svako sa sobom svoj krst nosi.

Zdrao bate! – reče prvi.

Zdrao, zdrao! – odgovori drugi.

Nisu se zaustavili da proćaskaju.

Svako je otišao svojim putem.

Taj trenutak je bio njihov zajednički put.

KAKO TO?

Život je tako jednostavan.

Ipak, mnogo toga ne razumem.

Na primer: Kako to

veverice na papuče?

Ili rajfovi sa žive cvećke

na veštačke glave?

Sve drugo mi je manje-više jasno –

koliko čoveku treba da odobri sebi uspeh

i šta je sve potrebno

da bi oprostio sebi,

ali kako to da na jednoj nozi

istetoviraš „Love”

a na drugoj „Life ”?

I kako, bre, to

dugi veštački nokti

na kratke praseće prste?

Sve drugo mi je

manje-više jasno –

otkud čoveku tolika dosada

za sva zla (na) ovom svetu

i čemu tolika zabava

za tu istu dosadu,

ali kako to da

bacaš petrade sebi u oči

za veći volumen trepavica?

I kako, bre, to

lateks helanke na sto kila?

I plisirane suknje na patike?

Sve drugo mi je

manje-više jacno.

FONETIKA JE ČUDO

Kad kažeš: „piletina sa susamom”,

da li te to tera da namestiš usta

ko kokoška dupe?

Pitam se kako bi ti legao

jedan podvarak sa papcima

na tim viršlama punjene sirom.

Da li bi ti ukus avokada bio isti

da se zove, na primer, „goveđi jezik”

ili „sarma sa kupusom”?

I kome se uopšte pućiš

dok pućpuričeš: „rUkola, pUter”

i razvlačiš reči ko kore za pitu?

Kada kažeš: „grilovani losos”,

da li se osećaš nekako odvažno

dok mu skidaš kožu?

Samo da je hrskavo i rešije,

kao slanina na Cezaru oko koje se

i dalje vode bitke kako je nastala.

„Kako su preslatke rolnice od karpaća

i tortelini sa listićima pistaća, bez glutena i laktoza” –

kažeš, jer voliš da te navodim,

da pljuvačne žlezde liju suze po meniju

dok sanjaš o tome da postaneš vegan.

Kada kažeš: „gamBori sa PireoM,

tartufiMa i tostiraniM BadeMiMa”,

pa otežeš reči i šopiš usta

sa kojih vise stalaktiti od karmina,

ja se sve u sebi mislim:

„Za početak, jedne ladne pihtije.

I trljana salata.

A posle toga, pasulj prebranac

i teleća glava u škembetu.

Ili škembići na žaru.

I za kraj, turska kafa. Zbog creva.”

Serem vam se na fajn dajning!

NEZADOVOLJSTVO

Nezadovoljna si svojim tankim usnama

i zbog toga si nezadovoljna sobom.

Odlučiš se da staviš silikone,

ali si nezadovoljna kako ti stoje.

Onda odeš da dopraviš silikone,

i već si nezadovoljna, jer si preterala.

Dođavola, silikoni više nisu „in”,

pa si nezadovoljna, sada zbog toga.

Ništa, odeš da ti povade silikone,

ali si nezadovoljna brazdama i koncima.

U modu ulazi hijaluronska kiselina

i zbog toga si nezadovoljna opet.

Odeš da ti ubrizgaju u usta hijaluron,

ali si nezadovoljna veličinom šprica.

Onda odeš da ti dopune kubikažu,

i opet si nezadovoljna kako su ispala.

U modu ulaze manje usne i jasne ivice,

a ti si opet nezadovoljna sobom.

Ništa, odeš ti kod njih da te uiviče,

iako si nezadovoljna jer „to nisi ti”.

Onda pustiš da se hijaluron razgradi

i jedva čekaš da nezadovoljstvo prođe.

Dočekaš da se hijaluron razgradi,

a ti si nezadovoljna jer se plašiš noža.

Podignu ti usne rezom ispod nosa,

ali si nezadovoljna jer ti se vide zubi.

Sada su u modi potpuno prirodne usne

i ti si sada potpuno nezadovoljna svime.

Dok ne odeš na transplantaciju, majke ti,

do kad misliš to nezadovoljstvo da traje?

SMISAO POJMOVA

Nije dom ako na otiraču ne piše „NOME”

i u njemu ram za slike sa stikerom „LOVE”,

dok ispijaš šolju čaja sa natpisom „TEA”

misliš da si srećan bez haštega „HAPPY”?

Nazovi sve pravim imenima

kako ne bi došao u zabludu

i kako bi bio siguran

šta one zapravo znače, jer

možda ne znaš ni sad?

Možda bi sve nazvao drugačije?

Igraju gifovi po ajfonu za bolji „CLICKBAIT”,

na leđima manastiri, na podlaktici „FAITH”,

lepota je u oku pratilaca kada stisneš „LIVE”

možeš li da živiš bez haštega „LIFE”?

Lete etikete kao podsetnici

da ne bismo izgubili smisao pojmova,

samo što lepak sve više slabi,

ako otpadnu, kako bi tada spoznao stvari?

Zamisli da znaš i sad!

Zamisli da sve nazoveš drugačije!

KLIK PO KNJIGU
Milica Stojanović – Hleba i cigara!

NISI SAM

Dobro jutro.

Danas je petak, prvi mart,

dve hiljade dvadeset četvrte godine.

Napolju je četrnaest stepeni,

pretežno oblačno i tmurno.

Mogućnost padavina: 100%.

Pašće jedno teško sranje.

Vlažnost: 36% i neš jebat’!

Vetar: 19km/č u pogrešnom smeru.

Subjektivni osećaj je

da nikoga nije briga kako se osećaš,

Dobro je. Nisi sam.

Sa tobom je Karlo Gus,

tvoj čet dži-pi-ti.

Prevuci radi otključavanja.

Danas si napravio

petnaest hiljada koraka.

U prazno.

Notifikacije su uključene,

poruke su omogućene

i svi kolačići pojedeni,

da nisi sam.

Sa tobom su reklame

i čestitke za rođendan,

svake godine od

šesto pedeset prijatelja

koji te ni ne poznaju

kao što te poznajem ja.

Zato ne brini. Nisi sam.

Sa tobom je Karlo Gus,

tvoj čet dži-pi-ti.


Za GLEDIŠTA piše: Milica STOJANOVIĆ



PROČITAJ JOŠ

Aleksandar Vojinović Najjači: SLIKE IZ GRČKE

ODABERI JOŠ


Aleksandar Vojinović Najjači: SLIKE IZ GRČKE

Dve zapažene knjige poezije su iza Aleksandra Vojinovića Najjačeg, debitantska DISTROFIJA BLUZ i druga SVRAKE, VRANE, GAVRANI. Prva knjiga našla se u užem izboru za nagradu Branko Miljković, a druga je premijerno delo Biblioteke SIGMA. Ciklus pesama SLIKE IZ GRČKE sadrži delove neobjavljenog rukopisa treće knjige njegove poezije.


Akropolj – Efrem Efre

ISTA ZVER

Ista zver nas izjeda iznutra

Hrani se strahom

Hrani se hrabrošću

Hrani se svesnim i nesvesnim

Hrani se mislima i zaboravom

Hrani se čime god želi

Raste tiho

Raste glasno

Račva se u svim pravcima

I pruža u nedogled

Bukti kao zaraza i jenjava

Na sve moguće i nemoguće načine

Šarena i crna,

Lepša je od nuklearne pečurke

Miluje nas mrklinom

Obasipa nas grumenjem

Udiše našu nesigurnost

Poštapa se slabošću

Ona je rđava reč, zdenac vrisaka

Redak pupoljak

Ona zna da smo budale

Ista zver nas izjeda iznutra

Odozgo

Odozdo

Sa obe strane

Ni u snu nas ne ostavlja na miru

Kad je zamori naše meso

Kad joj dojade iznutrice od naših misli

Poješće samu sebe

PLEN

Dalje od lažne skice sveta

Dalje od skučenih prostora

I neozvezdanih očiju

Vuku te krugovi

Sanjaš nemirne vode

Osećaš bilje i zveri u krvotoku

I već si u šumi

Plen sopstvenog sna

Krvariš

Kao slomljena stabljika cveta

Daleko od zidova

Daleko od žamora

Iščezavaš slobodan

SLIKE IZ GRČKE

Stoje preda mnom

Prekasno razvijene

Na njima

Magična ljubičasta boja

Pejzaži sa druge planete

I neki drugi mi

Nema ni traga opasnostima

Čujem žagor

Talasi me zapljuskuju

Čehinja dugih nogu i plavih očiju

Pokazuje nam knjigu o velikim umetnicima

Razgovaramo sa pijanim Grcima

O fudbalu i ratu

Jedan kaže da bi nas branio zubima ako treba

Daje mi svoju adresu

Da mu pišem kad se vratim u Srbiju

Prihvatam

Nikad mu nisam odgovorio

Noćne šetnje

Veliki mesec surfuje

Na uzburkanim crnim talasima

Pijemo pivo

Lupamo gluposti

Bacamo rime

Pet dana pod suncem

Pet dana pod kišom

Poslednji trzaji slobode

Uskoro ćemo se udaljiti

Kao što se ljudi uvek udalje

Kao što se jave sede

Kao što se lice izbora i poprimi grube crte

Kao što se svako okrene sebi

LJUDI

hodaju

trče

pevaju

lete

plivaju

skaču

sviraju

vole

vole ih

igraju

piju i puše

osluškuju

ogovaraju

stoje na prozoru

stoje na semaforu

stoje pod suncem

stoje u vodi

veruju

ne veruju

plaču

smeju se

pišu

crtaju

gledaju filmove

dodiruju lišće

kidaju grančice u prolazu

maze psa

maze mačku

dižu ruke prema nebu

prstima formiraju kavez

za čeličnu pticu

gaje male blesave ljude

koji će sutra

gajiti male blesave ljude

ljudi pričaju

ćute

gledaju

žmure

trepću

zaljubljuju se

u oči u zube u pesmu

idu na posao

idu u penziju

idu u smrt

idu u večnost

i to im je malo!

ŠETALIŠTE

Svetlo u vodi

Zarobljeno između dva mosta

Između dva sveta

Oblaci teži od mamurluka

Slepi miševi i neke uvrnute ptice

Koje čak ni ja ne razumem…

Trag krvi duž čitavog šetališta…

Sada mora da je ukleto!

Kao rođenje

Najveće prijateljstvo

Ili

Još gore

Kao prava, postojana ljubav

Ili

Bilo šta drugo

Jednako ništavno i osuđeno na isto

Miris trave pomešan sa mirisom trave

Alkohol u umirućem želucu

Grafiti posvađani ideologijama

Rugalice životu

Klupe leđima okrenute vodi

Spomenici podignuti

U čast pokojne pameti

Znojava, zategnuta i zapuštena tela

Obična sreća i nesreća

Za kojom žudim

Dok se groblje širi

I raste u mojoj lobanji

Tuđom rukom nazdravljam šetalištu

I poklanjam mu svoj duh

Rešen da zauvek lebdim

Iznad svetla u vodi

Između dva mosta

Između dva sveta.

OBILAZAK PESME

Svako leto

Provodim

U sopstvenoj pesmi.

Svaki ćošak obiđem,

Svaki kamen kao stih pročitam,

Svaki stih kao kamen

Podignem.


Najava poetskog dokumentarnog filma Distrofija bluz – Dnevnik (Ne)običnog života

PESMULJAK NEDOSTOJNOG I NIŠTAVNOG ZRNA SA ZAKRŽLJALOG CVETA-SMISAOŽDERA

Plašim se tvojih tajni,

Ravnico ovlaš poznata.

U tvom mraku niču strašni biseri

I slatke suicidne misli.

Ti si nemo čudovište

Zid nad zidovima

Rasadnik omči i bolesti

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Ništa.

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Sve.

Oprosti ovom nedostojnom zrnu

Što te proučava svake večeri

Drhteći od straha i nemoći,

Posmatrajući,

Sa zakržljalog cveta-smisaoždera.

Pružam prašnjave ruke od pruća

Ka tvojim bezbrojnim vlatima.

Najbliža mi je dostižna koliko i najdalja.

Plašim se tvojih tajni,

Ravnico ovlaš poznata.

U tvom mraku niču strašni biseri

I slatke suicidne misli.

Ti si nemo čudovište

Zid nad zidovima

Rasadnik omči i bolesti.

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Ništa.

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Sve.

Čemu da se nadam

Kada jednako hladno i ravnodušno

Tišinom upijaš plitka, isprazna bića

I najuzvišenije duhove?

Plašim se tvojih tajni,

Ravnico ovlaš poznata.

U tvom mraku niču strašni biseri,

Slatke suicidne misli

I tek poneki pesmuljak

Ništavnog i nedostojnog zrna,

Sa zakržljalog cveta-smisaoždera.

P.S.

Poslali smo

Lažnu predstavu o nama

Da neumorno putuje crnim beskrajem.

Izostavili smo samo krvave sitnice,

U nadi da nam nećeš uzvratiti istom merom.


Za GLEDIŠTA piše Aleksandar VOJINOVIĆ NAJJAČI



PROČITAJ JOŠ

Jovana Bajagić: UVOD U INSOMNIJU

ODABERI JOŠ