Uroš Dimitrijević: DA SAD MORAM U SIMSU DA NAPRAVIM SOPSTVENU VERZIJU MINI-RAJA, OVAKO BI IZGLEDAO

Iz busa izlazimo kod zgrade TV5. Već je pao mrak i nikome nije posebno do vožnje, naročito ne meni, koji više i nemam funkcionalan skejt. Ovo je i dobro mesto za rastanak jer je otprilike na pola puta svima. Bojana je na Bulevaru, Kaća je kod Voždove škole, a Mitar i ja kod Tasine.

– E, je l neko gladan možda? – pitam.

– Mogla bih nešto da jedem – kaže Kaća.

– I ja – dodaje Bojana.

– Ja sam uvek gladan – kaže Mitar.

– Ajmo na pljesku – predlažem – Znaš, Bojana, kao hamburger, samo domaća, istovremeno socijalna, ali i bolja verzija, s pravim mesom, a ne sa sojom.

– Ammm, znam šta je pljeskavica. Nisam otišla pre sto godina, niti su mi izbrisali pamćenje – malo uvređeno kaže Bojana.

– Znam, znam, zajebavam se. Ajmo u Pikant.


Posle svih mesta za vožnju skejta, Mekdonaldsa i sobe u kojoj mi je komp, Pikant je moje omiljeno mesto u gradu. To je stara ćevabdžinica, prekoputa TV5 zgrade, u koju me je baba vodila posle parka. Da, i baba me je vodila u Čair, ne samo deda. Kada bih se toliko istrčao i iskakako da više ne bih mogao da stojim na nogama, baba bi me odvela u Pikant na pljeskavicu, da mi doda dovoljno energije da mogu na nogama da se vratim kući. Oduvek sam obožavao da jedem pljeskavice, ali do otprilike jedanaeste godine nisam mogao da pojedem celu, već sam uvek jeo bez gornjeg dela lepinje. I uvek praznu. Tek sam nedavno počeo da stavljam urnebes i kisele krastavce.

– Nemojte da vadite još – kažem kad izađemo iz Pikanta.

– Brate, bukvalno umirem od gladi – kaže Kaća.

– Mitre, je l radi Boki večeras? – pitam.

– Otkud znam, što? – odgovara Mitar.

– Pa, pitaj ga, pusti mu poruku.

– A zašto?

– Ako je tu sad, možda može da nas pusti na krov.

Boki je lik koji radi na TV5. Zgradu zovemo TV5 zato što se televizija nalazi na poslednjem spratu i ima ogromni svetleći signal, koji se vidi s bilo koje tačke u gradu. TV5 zgrada je jedna od najviših zgrada u Nišu i – ako verujemo Ivani iz moje osnovne, koja živi u njoj, i koja se u drugom razredu hvalila brojem spratova – ima 22 sprata. Mitar zna tog lika, Bokija, koji nas je nekoliko puta pustio gore. Pogled s krova je neverovatan.

– Aj, sad ću da ga cimam – kaže Mitar.

– Ja neću da jedem hladno meso – kaže Kaća.

– Kaćo, aj ne smaraj. Boki je zalepljen za mobilni, verovatno mu već odgovara.

– Tu je, kaže da se popnemo, ali da donesemo i njemu pljeskavicu – javlja Mitar.

Boki uglavnom radi noćne smene i zadužen je za reklame. Tip je opsednut TV reklamama i često se ljudima predstavlja kao reklamofil ili reklamožder. Mitar i ja ga zovemo EPP-men, ali on i nije nešto oduševljan tim nadimkom. Hvali se da kod kuće ima više od 300 VHS kaseta isključivo s reklamama s niških, regionalnih i nacionalnih TV kanala. Ima i nekog kuma u Nemačkoj, navodno jednako opsednutog, koji mu nasnimava i šalje kasete s tamošnjim reklamama. Kaže da mu je cilj da jednog dana otvori muzej reklama – prostor ispunjen gomilom televizora na kojima bi se non-stop vrtele samo reklame. Svaki TV bi imao po dva para slušalica, tako da možete s devojkom da uživate u reklamama, koje inače izbegavate kada gledate TV kod kuće. Da, Boki je čovek s ubedljivo najopskurnijim hobijem na svetu.

– Ima sve? – pita Boki i pruža ruku kroz, jedva odškrinuta, metalna vrata.

– Sve što si tražio. Urnebes, kupus, senf i ljutenica – odgovaram.

– A tucana? Ne puštam ako nema i tucana.

– Ima i tucana, ajde otvaraj – kažem mu.

– Pa, fala na dostavi, izvolte – kaže i pušta nas na terasu na krovu.

– Kaću znaš, a ovo je Bojana, naša drugarica iz Čikaga , i ne, ne može da ti snima reklame tamo – kaže Mitar.

– Čikago? Opa Miki. Let za Čikago. Lepo. Trebalo je da tražim gurmansku onda.

Kaća i Bojana odlaze do visoke ograde i odmah vade pljeskavice. Krećemo za njima, ali nas Boki zaustavlja.

– Ček, ček, de ćete be? – pita.

– Pa da jedemo – kaže Mitar.

– Polako, pa neće se istopi.

– Ali će da se ohladi – kažem.

– Će je zagrejemo na reflektor, ne brini, hehe.

Boki nam deset minuta priča o tome kako traži način da prebaci sve kasete na DVD diskove. Ne zna koliko bi to moglo da ga košta, samo zna da je potrebno puno vremena. Fora s njim je što je relativno zanimljiv, što znači da je zanimljiv samo dok imate strpljenja za njegove budalaštine, a kad vam se pljeskavica hladi, a devojka koja vam se sviđa više vremena provodi s vašom bivšom devojkom, malo i nemate živaca za razgovor o različitim video formatima.

– Ajde, nemoj mi cupkate više tu – konačno kaže Boki – Će crknete gladni. A će vam pobegnu i cure.

Kad im priđemo, Kaća i Bojana su pojele već po pola pljeskavice.

– Šta kažeš? – pitam Bojanu.

– Vau, stvarno pravo meso, ne mogu da verujem – odgovara ironično i punih usta.

– Ma jebi se, bre – kažem, ali ne mislim to istinski, već više onako, na sladak način, kao, kažete to i zamišljate da vas ona potom udari u rame, pa vas juri, pa se zagrlite, pa zagrizete njenu pljeskavicu, pa se malo ljuti, ali zapravo joj se to sviđa, pa se poljubite, sve to u službi čiste romantike.

S krova se vidi skoro ceo grad. Fudbalski stadion Radničkog, zapravo i čitav Čair, kad bolje razmislim, Bulevar prema Banji, odakle smo došli, Crveni pevac, pa dalje Voždovom ulicom prema centru grada. Noću, ovako osvetljen, Niš izgleda kao one makete kojima se simulira centralni nervni sistem ili neko kompleksno postrojenje, kad se ne vidi kako zaista izgleda, već je kao neka metropola, kao Njujork. Ok, preterujem, ali izgleda jako dobro, mnogo veći nego što zapravo jeste. I ne znam da li je to zbog nadmorske visine ili čega već, ali nekako je vazduh čistiji ovde i nije ni toliko vruće. Sve je bolje na krovu zgrade TV5.

Iz pravca raskrsnice na Crvenom pevcu čuje se škripa guma, a potom i udarac. Dva automobila su se sudarila. Jedan je skretao levo na semaforu, a drugi se iz suprotnog pravca kretao pravo. Nemam pojma ko je kriv, ali deluje kao dosta glup sudar.

Ne možemo da vidimo koliko su kola oštećena, ali obojica vozača su izašla iz automobila i urlaju jedan na drugog. Ne uspevamo da razaznamo sve reči, ali psovke poprilično jasno odzvanjaju čak do krova dvadesetdvospratnice. Bojana počinje da jauče.

– Šta je bilo? – pitam, strahujući da nije u lepinji slučajno zagrizla parče stakla ili tako nešto.

– Ništa, samo me saobraćajke uvek iseku.

– Šta, imaš traumu neku? – pita Kaća.

– Aha, imali smo saobraćajku pre dve godine. Bilo je poprilično zajebano.

– Sranje… Neko stradao? – pita Mitar.

– Samo auto, srećom. Ja sam završila s potresom mozga, a mama i tata solidno ugruvani. Ali, da, isprevrtali smo se i kola su završila na đubrištu. Jako, jako zajebano.

– Da, ono, near death experience – kažem.

– I ja sam imao jedno near death experience – ubacuje se Mitar.

– Jao, brate, ajde ne seri, molim te – kažem.

– Što? Šta je bilo? – pita Bojana.

– Ma, kreten lupa gluposti, nikad nije bio ni blizu near death experience.

– Ti znaš! – kaže Mitar.

– Naravno da znam, moronu, to se ne računa!

– Sad me još više zanima šta se desilo – kaže Bojana.

– Samo će da ti zgadi pljeskavicu – uveravam je.

– Ne brini, nisam gadljiva uopšte.

– Si sigurna? Ova priča uključuje mrtvu babu i gradski autobus.

– Ajde, pusti ga da ispriča, aman – kaže Kaća.

– Spavao sam kod babe na Panteleju tad jer smo krečili, pa sam išao busom u školu – počinje priču Mitar.

– Ne mogu ovo po stoti put da slušam – kažem i sklanjam se na drugi kraj terase, da na miru završim večeru.

Naravno da Mitar nikada nije bio ni blizu smrti, barem ne sopstvene. Sedeo je u tom busu i prolazio kroz formule jer smo tog dana imali pismeni iz matematike, kada je neka baba sela na sedište pored njegovog. Nije prošlo puno vremena, a baba se navalila na njega i naslonila mu glavu na rame. Mitar, tupson kakav jeste, nije se uopšte pobunio, već je samo nastavio da bulji u formule. Sedeo je tako zgrčen čitav put, štrebajući, a babina glava ga je sve više i više pritiskala. Tek kad je morao da siđe na stanici kod škole, zamolio je babu da se pomeri. Ali ona nije reagovala. Delovalo je kao da čvrsto spava, a Mitar se uplašio da će se vrata zatvoriti, bus nastaviti, a on zakasniti na pismeni. Izdrao se babi u uvo i prodrmao je, ali ona i dalje nije reagovala. Nije ni mogla da reaguje jer je bila mrtva, verovatno već neko vreme.

Kasnio je sat vremena na pismeni. Kada je ušao u učionicu, izgledao je kao, pa, kao lik na kome je pre sat vremena umrla baba. Beo kao kreč, znojav i izgubljenog pogleda. Kada ga je videla u tom stanju, profesorka mu je rekla da ide kući, da ne brine i da će raditi pismeni sledeće nedelje, kad uspe da se vrati na fabrička podešavanja. Svi smo mu čestitali kako je uspeo to da izvede.

Generalno, volim ovu priču, dosta je jaka, ali me nervira to što Mitar sebe predstavlja kao neku žrtvu. Pored cele mrtve babe, nekako je on žrtva. I priča tu usranu priču svaki put kad upozna neku novu devojku. Svaki. Jebeni. Put. Ne znam da li pokušava da smuva Bojanu, jer do sada uopšte nije izgledao zainteresovano, i ne znam da li bi bio toliki izdajnik, toliki Juda, Jago i Vuk Branković u jednoj osobi, pa da mi tako zabode nož u leđa i počne da muva devojku koja mi se sviđa.

Ali kreten je to, a ovo mu je oprobana taktika za muvanje riba. Misli da će, ako ispriča priču koja više priliči jeftinom italijanskom hororu, devojke pomisliti kako je osećajan i smuvati se s njim iz sažaljenja. Mada, ne brinem previše, jer mu zapravo nikada nije uspelo da tako smuva devojku.

Jednom je, doduše, prvo smuvao devojku, a kada je ova provalila da je Mitar budaletina i polako počela da radi na planu evakuacije, posegao je za tajnim oružjem – pričom o mrtvoj babi. Ne samo da devojka nije pala na tu foru, nego ga je pitala na koje rame mu se baba navalila, da ona ne bi napravila istu grešku. Zapravo, na kraju su raskinuli zbog njenog sujeverja, jer je počela da se tripuje da je Mitar nekakav vesnik smrti. Predlagao sam mu više puta da, ako već ide s tom pričom, proba malo da je obogati jer, očigledno, nije dovoljno efektna. Mogla bi babi da krene pena na usta, da joj krvare oči ili, možda najbolje od svega, da uopšte ni nema oči.

Čujem Bojanu kako umire od smeha i udaram još jednu recku na listu Mitrovih potpunih promašaja. On jeste moj najbolji prijatelj, ali je potpuni idiot. Često se pitam da li mi je najbolji prijatelj zato što je potpuni idiot ili je potpuni idiot zato što mi je najbolji prijatelj.


Čitate odlomak iz izdanja Doma kulture Studentski grad, roman Uroša Dimitrijevića DASKE, ovenčan književnom nagradom Politikinog zabavnika.


Do knjige samo nekoliko klika, nakon prvog, gore, klikom na knjigu, do onlajn knjižare Delfi.

– Reci, kakav heroj – kažem kad se vratim.

– Oduševljena sam – kaže Bojana.

– E, jebite se oboje. Ne dao vam Bog da ikada doživite nešto slično – kaže Mitar.

– Šta? Da nam neko umre od dosade pored nas? – kaže Kaća.

– Jebi se i ti Katarina, znaš!

Boki iznosi kasetofon na terasu i uključuje radio. TV5 ima i radio stanicu. Ne mogu da se pohvale jednako kvalitetnim sadržajem kao na TV-u, ali uveče često ide bolja muzika nego preko dana, verovatno zato što je slušanost manja, otkud znam.

– El imaju dame neku muzičku želju? – pita.

U Mitrovu čast, Bojana naručuje Elderly Woman Behind the Counter in a Small Town od Pearl Jam, ali nemaju tu pesmu, pa se odlučuje za nešto malo komercijalnije, I Heard It Through The Grapevine od Creedence Clearwater Revival. Boki ulazi unutra i sledeća na repertoaru je Bojanina muzička želja. Sve četvoro igramo, podrigujući na pljeskavice, koje se nisu slegle. Dobar deo imam snimljen kamerom.




Creedence Clearwater Revival I Heard It Through The Grapevine

Boki je, po svemu sudeći, šampion romantike. Da sad moram u Simsu da napravim sopstvenu verziju mini-raja, ovako bi izgledao. Soliter, noć, osvetljen grad, pljeskavice iz Pikanta i plesanje s najlepšom devojkom na svetu uz Creedence Clearwater Revival. Kaću i Mitra bih izbrisao ili bi ih poslao da obiđu ćaletovog miljenika Novicu.


Piše: Uroš DIMITRIJEVIĆ

Odlomak iz romana DASKE



PROČITAJ JOŠ

Aleksandar Vojinović Najjači: DRUGO SUNCE ZA NIRVANU ZAUVEK!

ODABERI JOŠ


Danijela Kostadinović: O PESNIKU DEČJE DUŠE, LJUBAVI, ŽENE I SNOVIDNIH VIZIJA

Žiri Književne kolonije Sićevo, u sastavu: Zoran Živković, prošlogodišnji laureat Nagrade, Danijela Kostadinović, predsednik, Aleksandar Kostadinović, član, na sednici održanoj 5. septembra 2024. godine, doneo je jednoglasnu odluku da nagradu „Ramonda serbika” za 2024. godinu za celokupno književno delo i doprinos srpskoj književnosti i kulturi dodeli pesniku, proznom i dramskom piscu, scenaristi, novinaru, književnom i likovnom kritičaru, antologičaru, prevodiocu, javnom i kulturnom radniku, Peru Zupcu.


Pero Zubac, pesnik dečje duše, zavičaja, ljubavi, žene i snovidnih vizija, lucidni istraživač u neprekidnoj potrazi za stanjima duha koja se kristališu u kreativni čin, već nekoliko decenija jednako je prisutan u književnosti i kulturi jednim posebnim i autentičnim glasom izraženim u raznovidnom i bogatom opusu, sačinjenom od poetskih i proznih ostvarenja, kritike i esejistike, lirskih studija, parodija, velikog broja antologija i scenarija za filmove i televizijske emisije, knjiga za decu, kolumni u dnevnim listovima i novinama, libreta za balet i operu, prevoda i prepeva sa ruskog, nemačkog, mađarskog, turskog, holandskog, slovenačkog i makedonskog na srpski jezik.

Svoj umetnički put započeo je pesmom Tuga kao sedamnaestogodišnji širokobreški gimnazijalac, objavljenoj u studentskom sarajevskom listu Naši dani, da bi se već 1965. godine, poemom Mostarske kiše, publikovanoj u zagrebačkom Telegramu pod uredništvom Zvonimira Goloba, upisao u red vrhunskih liričara. Gotovo da i ne postoji čitalac koji ne zna naizust stihove u Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni, / jao kad bih znao sa kim sada spava, / ne bi joj glava, ne bi joj glava, / jao kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi joj zubi, ne bi joj zubi, /  jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije / još nedozrele.

Od prvih pesničkih radova i prve knjige Nevermore iz 1967. godine, štampane u prestižnom izdanju „Prva knjiga” Matice srpske, pa do danas, bibliografija Pera Zupca beleži više od 120 naslova. Ovako impozantan stvaralački opus svedoči o velikoj posvećenosti pisanju i o visoko izgrađenoj svesti o značaju i značenju uloge pisca u vremenu u kome živi. Treba biti zagledan u juče da bi se moglo videti daleko, da bi se u tišini mogla osetiti krv koja se iz pesnika u čitaoca uliva dok se, nemirna, u more ne razlije ‒ svojevrstan je pesnički kredo Pera Zupca.

Tehnika njegovog pisanja skoro uvek uključuje metafiziku smrti, stvarne slike i zamišljene snove i niz nijansi stvaralačke sumnje i straha u blistavoj evokaciji prometejske pobune ili očajanja: Zapevao bih ali se / plašim / da će se u mom glasu / nazreti jesenilo, glase stihovi pesme Podne se glaska zrikom. I kao što naslov ove pesme pokazuje, poezija Pera Zupca teži dovođenju slika i zvuka u konstelaciju sinestetike, spajanju sa prirodom i prevođenju celog sveta u melanholičnu melodiju vetra, oblaka, kiše kojom se sluti lapis budućeg doba.

Zupčeva poetika je u isto vreme i čulna i samosvesna, zasnovana na ontologiji uzleta ka biću, umiranju i egzistencijalnoj zebnji.

Ima u tim stihovima nečeg mističnog, duboko sakrivenog u dubinama mita, i onda kada peva o vidrama u telu voljene devojke u Trpanjskim elegijama, i onda kada ga nose talasi orfičke egzaltacije, i onda kada sa spokojnim zrenjem i blagošću posmatra starenje, i onda kada razgovara sa svojom književnom sabraćom, Duškom Trifunovićem, Miroslavom Mikom Antićem i drugima ili, u drugom slučaju, onda kada Matija Bećković, loveći na ruke med zlatnih meridijana, umesto svoje poeme Vera Pavladoljska, kazuje Mostarske kiše ne bi li afirmisao tada mladog književnika Pera Zupca u kojem je prepoznao nesvakidašnji dar.

Konkretni smisao tog pesničkog putovanja od neegzistencije do postojanja u svim oblicima i u sveukupnosti, nagovešten je poetskim rečnikom toplog i jednostavnog izraza sa gustim emocionalnim valerima tame i svetlosti, tuge i radosti, smrti i života.

S druge strane, linija Zupčevog umetničkog sveta i izraza okrenuta je i zemlji, istoriji, društvu, književnosti pa čitamo i knjige eseja Ti dani, O vremenu i nevremenu, Zapisi iz tihog vremena, lirsku studiju o Lenki Dunđerskoj, parodije na jugoslovensko pesništvo Smejuljci, Perodije, Pantologya Nuova, poetske zbirke Tito je naš drug, San im čuva istorija, Postoji vatra, Vukovarski uspomenar, antologije pripovedača, antologije pesnika Vojvodine, izbore iz svetske i domaće ljubavne lirike, priređena izdanja Desanke Maksimović, Miroslava Mike Antića, izbore književnog stvaralaštva za decu, koji nam daju pravo da ga nazovemo i angažovanim piscem sa snažnim osećajem da književnost treba biti estetska, ali i moralna i duhovna vertikala jednog doba.

U tom kontekstu, mogao bi se sagledati i njegov novinarski i urednički rad, kao i angažovanje u izdavačkim kućama i na televiziji. Pomenimo da je tri decenije bio zaposlen na Televiziji Novi Sad, da je bio glavni i odgovorni urednik Kulturno-umetničkog programa, urednik programa za decu i mlade, koordinator Programa za decu Radio televizije Srbije, pomoćnik glavnog i odgovornog urednika Zabavno-rekreativnog i sportskog programa Radio televizije Srbije, prvi direktor umetničke manifestacije Brankovo kolo, urednik popularnih serijala za decu Muzički tobogan i Fazoni i fore, urednik popularne serije klasične muzike Harmonija sfera, glavni i odgovorni urednik časopisa Detinjstvo Zmajevih dečjih igara i časopisa za decu Vitez iz Beograda, kao i autor i koautor multimedijalnih spektakala poput Dana mladosti, olimpijskih takmičenja i slično.

Bavljenje novinarstvom i rad na televiziji, omogućili su mu širu društvenu i umetničku integraciju sa scenom i publikom i posredovanje između literarnog teksta i njegovog daljeg širenja u čemu je pokazao i posebno umeće.


No, i pre rada na uređivanju serijala za decu i pisanja scenarija za celovečernji film o Jovanu Jovanoviću Zmaju, rodonačelniku srpske književnosti za decu, Pero Zubac je bio već oformljeni i priznati pisac za decu i mlade mada je teško razlučiti da li su to knjige samo za decu i/ili za decu i odrasle čitaoce. Prvu knjigu za decu Hoću neću objavio je 1972. godine.

Danas ima status školskog pisca čija se dela nalaze u lektiri i u čitankama. Poeziju za decu kao i poeziju za odrasle on piše lirski jednostavno, nenametljivo unoseći autobiografske momente i fragmente iz svog zavičaja i detinjstva. Stalno oživljavanje dečaštva kao da je uslovilo harmoničnu fakturu stihova i impresiju da su pesme nastale u prvom nadahnuću.

Pero Zubac, u našoj konačnoj spoznaji, pesnik je SEBE, pesnik u kojem su lična, intimna, doživljena iskustva sjedinjena sa stradanjem, uzaludnošću, lepotom i radošću postojanja svih bića i tvari u univerzumu.

Neka ova dodela nagrade „Ramonda serbika” bude jedna u veku koji ćemo izmeniti ljubavlju!

U Sićevu, 17. 9. 2024. godine


Izvor: Obrazloženje Žirija za dodelu nagrade „Ramonda serbika” 2024

Piše: Danijela KOSTADINOVIĆ



PROČITAJ JOŠ

Aleksandar Kostadinović: MUZIČKI PORTRET SNEŽANE SPASIĆ

Aleksandar Stanković: „SVET JOŠ UVEK FUNKCIONIŠE, MADA OTEŽANO”

Odavno je jasno da međunarodni poredak funkcioniše na leđima retkih entuzijasta koji shvataju transmisijsku važnost države i marljivo rade na njenom očuvanju i unapređenju. Imena većine njih se nikada neće čuti. To su prolaznici na ulici, ljudi sa sedišta ispred, ili iza, u gradskom prevozu, mladići nalakćeni na ogradu bašte kafića, žene koje se sreću u liftovima, u zgradi ili na poslu.

Ima ih svuda i karakteriše ih neupadljivost, nevidljivost i činjenica da ih niko nikada neće čuti da izgovaraju da su zaslužni za nešto. Oh, a kako samo jesu.


Aleksandar Stanković: GDE SU FIKSERI U SVETSKOJ POLITICI?

Oni ipak, nisu tema ovog teksta. Nisu, zapravo, ni jednog. Niti bi njima to odgovaralo. U suprotnom ne bi zaronili u to duboko plavetnilo iz koga se pokreće suština države. To su heroji kalibra Stanislava Petrova koji je sprečio potencijalni nuklearni rat ličnim činom. Malo skretanje na putu koje je on učinio, omogućilo je da sistem nastavi da radi. Iznad takvih stoje ljudi koji su daleko ekstrovertniji, a istovremeno su spremni da snose posledice ukoliko njihovu poziciju to zadesi.

Baš to jeste definicija fiksera, onoga ko ide i čisti otpatke koji ostaju za politikom. Da bi se bilo fikserom, neophodno je pronalaziti mir u nemiru, red u haosu i živeti samo u pauzi između eskapada. Ti kasakaderi države spremni su da budu stigmatizovani i stoje prvi na braniku onoga što niko drugi osim šačice odabranih neće shvatiti, na prvim linijama u odbrani države.

Njihove pozicije su često pretočene iz života na filmsko platno. Uz obaveznu maštovitost, ekranizovani su Majkl Klejton, Rej Donovan, te Elizabet Sloun i mnogi drugi. Lice života fiksera izgleda glamurozno i poželjno. Gledajući te filmove sigurno su mnogi sebe zamišljali kako ulaze na mesta gde ne može niko, pričaju sa atraktivnim muškarcima i ženama, kriju misteriju u sebi koja ih čini nadljudski privlačnim. Ipak, samo retki u sebi imaju iskru, spremnost i konačnu hrabrost za potencijalne fatalne ishode.

Pomenuti likovi čija su imena istovremeno i naslovi filmova, iza onog prvog sloja luksuza, nosili su teret svog posla, koji se ni u jednom trenutku ne može porediti sa onim državnim. Biti fikser u politici znači rizikovati svakodnevno, sa realnim mogućnostima da se završi u zatvoru ili čak završi potpuno. Države su surove i retko praštaju svojim protivnicima, a svi fikseri su, konačno, potrošna roba, ako je potrebno toliku cenu platiti.

Ohrabruje činjenica da svet još uvek funkcioniše, mada otežano. Fiksera ima, ali ih je sve manje. A i ovo malo što ih je ostalo, kao da ne obučava svoje naslednike, ili se oni makar vešto kriju.

O kakvim se prirodama tu radi?

Teškim, čeličnim, odlučnim. Neko bi ih možda pomešao sa onima koji kasno cvetaju, ali pre se radi o ljudima koji su spremni da služe pozivu, državi i da za buduće generacije ostave ono što je njima dato na čuvanje. Njima nije važno na kojoj se poziciji nađu, jedini zadatak je popravka.

Koji god da je razlog, mora se konstatovati masovnost njihovog odsustva. Ranije je svaka država u pojedinim trenucima mogla da se pohvali njihovim prisustvom. Izranjali su kada je bilo teško, kada su bili potrebni, a toliko su toga prošli.

Jedan od najboljih u tom majstorskom zanatu bio je Deng Sjaoping. Bez njegovog mirnog i mudrog navigiranja, pitanje je kako bi Kina uspela da se uključi u globalnu trku i postane sila kakva danas jeste. Ako je uopšte upitno kako je Deng fikser, treba se setiti šta su oni. Od početka je bio uključen u funkcionisanje NR Kine, ali trenutak koji bi mnoge odvratio i otuđio od države, Dengu je, izgleda, služio kao još snažniji lepak.


Kako je Deng Sjaoping zauvek promenio Kinu

U Kulturnoj revoluciji on je satanizovan i izopšten iz elite i Maovog okruženja. Taj progon je trajao desetak godina tokom kojih je uništena čitava Maova opozicija, koja je bila prilično ideološki raznorodna. Izabrani naslednik Lju Šaoći, jedan od Dengovih saveznika, preminuo je, a Lin Biao je stradao u avionskoj nesreći, pod sumnjivim okolnostima. Deng je imao sreću da ostane živ, ali taj deo njegovog života bio je prepun patnje.

Osim stalnog progona od strane režima i konstantne demonizacije, Crvena garda je Dengovog sina zverski mučila i bacila kroz prozor. Zvanična verzija je da je on sam skočio, ali to neće promeniti činjenicu da je tokom tog perioda ispaštao i Deng i njegova porodica.

Na kraju, Deng je morao da odstupi od svojih ideala i da Mau uputi dva pisma u kojima priznaje da je mnogo naučio iz incidenta sa generalnom Biaom, izvinjava se zbog svojih stavova, ali i izražava spremnost da, ako mu bude dopušteno, nastavkom rada za partiju potraži svoje iskupljenje.

Sve to je posmatrao iz prikrajka jedan drugi, mnogo mudriji fikser. Džou Enlaji, o kome je u jednom članku Forin afersa zapisano da je on Mau omogućio da bude Mao, razumeo je trenutak i bio strpljiv. Možda je tačan ovaj zapis u Forin afersu, ali Enlaji je razumeo da je bilo nemoguće boriti se protiv Maove, gotovo božanske, harizme.

Uz to, svakako je bio previše moćan da bi mu se bilo ko usprotivio. Svrstavanje na stranu disidenata i reformatora, ne bi mnogo toga donelo ni Enlajiju, ni zagovornicima promena. Mao Cedung jeste bio ličnost zavedena sopstvenim zabludama koje je silom sopstvene aure želeo da primeni, a razumevajući to Džou Enlaji je čekao pravi trenutak da otpočne sa reformama.

Znajući da kod Maoa postoje simpatije prema Dengu, Džou je svoju simultanku otpočeo čim je Mao pomenuo mogućnost rehabilitacije kadrova. Među njima bio je i Sjaoping oko koga je Enlaji bio najoprezniji. Kako je Dengova rehabilitacija dovršena na Maovo veliko zadovoljstvo, jer se ovaj taktički distancirao od Džoua taman toliko da Cedung bude zadovoljan, ali da savez sa Enlajijom opstane. Džou je, ipak, u tom momentu bio izložen rafalima onih koji su se trudili da oslabe njegove pozicije jer je smatran za nasledinika Cedunga posle njegove smrti.

Slučaj kao glavni cinični skretničar istorije udesio je da Džou umre pre Maoa, ali to više nije moglo da spreči reformističke snage koje su stvorene na čelu sa Dengom. Redovi su zbijeni, a po Maovoj smrti, ekspresno je rešen problem sa četvoročlanom bandom koja je poslata u zatvor i Kina je mogla da počne da bude obnavljana nakon decenija epifanijskog impulsivnog upravljanja zemljom koje je umalo bilo fatalno.

Naravno, sam Sjaoping, nakon svega što je prošao, nije bio antidržavni čovek, niti čovek revolucije, nastavio je sa stvaranjem jače Kine.

Da je među živima Bata Stojković bi sigurno prokomentarisao: „Ala je opravio, svaka mu čast”. Gledajući godine koje su usledile i ostale države iz sistema mogu se složiti sa glumačkim bardom. Deng Sjaoping je uneo prekopotrebne korekcije kako bi Kinu pripremio za novo doba.

Kao faktička mrlja ostaje intervencija na Tjenmenu, ali i to je bila Dengova poruka. Nikada se nije okrenuo protiv države i sistema, ali ga je i te kako unapredio.

Naravno da nije on jedini. Kroz istoriju su se gotovo bez izuzetaka uzdizali fikseri koji su sređivali stvari u državi i poretku, sve kako bi procesi nastavili da se odvijaju nesmetano. Poput sajdžija, oni su štelovali i podmazivali zupčanike kako svetsko vreme nikada ne bi odstupilo od onog realnog.

U poslovično zavađenom svetu, fikseri su uvek bili ono što spaja. Nije se samo Kina mogla pohvaliti njima. Jednako su postojali u Americi, Rusiji, Francuskoj, Nemačkoj… Pa i pojedine srpske diplomate su bile prepoznate kao čuvari sistema, a i Srbiju su popravljali mnogi.

Među najvećima od svih u svetu bio je Henri Kisindžer koji je modus operandi poretka shvatao do najsitnijih kvačica. Kao takav, on je među poslednjima ostavio jasna uputstva kako očuvati sistem, ali i ozbiljan istorijski pogled na njegovu genezu.

Zato se ovaj majstor može parafrazirati u pitanju: „Koga pozvati danas ako se ima popraviti sistem”, a odgovor ne bi bio nimalo lak.

Mnogi su sa padom Berlinskog zida poverovali u neograničenost svojih ovlašćenja, iako su pravi fikseri, oni koji su nežno demontirali Hladni rat ciglu po ciglu, ostavili vrlo jasne upute kako čuvati poredak.

Među njima bio je Džejms Bejker koji je na čelu majstorskog tima uspeo da izbegne Tukdidovu klopku i nije dozvolio državi u opadanju da načini trzaj koji je mogao da bude stravičan po sistem. Da li bi došlo do ovakve sadašnjice da je NATO stao sa svojim širenjem na istok, a što je Bejker implicitno ili eksplicitno, zavisi od interpretacija, sugerisao?

Još konkretnije, da li bi došlo do ovakvih potresa u poretku da je NATO stao na zapadnoj granici Ukrajine? Fikseri su zatajili i zbog toga sada ima toliko posla za njih. Izneverene su nade svih onih koji su se uzdali u trajnu stabilnost i datu reč, ali i razum s neke strane.

Čini se da pravila više nema, a igra je još uvek ista, dok su ulozi sve veći. Na horizontu se naziru samo retki koji su spremni da pravila prilagode vremenu i uvedu VAR u međunarodne odnose, većina želi da napravi neku novu igru. Zato ne iznenađuje što je sve manje poštovanja među igračima, pa i među onima koji sebe smatraju fikserima.

Pominjani Henri Kisindžer je znao kako odati poštovanje ruskom diplomatskom velemajstoru Andreju Gromiku.

On je Rusu priznavao da je u pregovorima držao do časti, da se nije koristio iznenađenjima i da nikada nije Amerikance doveo u ekstremno ponižavajući položaj, a i onda kada je morao da promeni svoje pozicije po naređenju, primećivalo se da mu nije baš prijatno što to čini.

Kakva suštinska suprotnost sadašnjice stoji na drugoj strani. Kao da danas pregovori ne postoje, ako se druga strana javno ne stavi u poziciju koja je neprihvatljiva.

Da li tu ima mesta popravci, dogovoru?

Teško, nekada i nemoguće.

Kisindžer je još rekao da Gromiko nije tretiran sa poštovanjem koje mu je Gorbačov dugovao jer je i decenijski ministar spoljnih poslova učestvovao u Gorbačovljevom usponu. Ako se kao istiniti uzmu svi liberalni navodi o poslednjem predsedniku SSSR-a, očigledno je otkud Gromikova vera u njega.

Zato se može reći da je, nakon svega, Gromiko razumeo sistem i težio da ga popravi i prilagodi vremenu, kao što to pravi fikseri rade.


Gromiko i Džon F. Kenedi, oktobra 1961. godine

Njihov današnji dramatičan nedostatak može se pronaći na istom mestu. Moše Levin je o Gromiku zabeležio razočaranje Egona Bara kada je ovaj izjavio da je znameniti Rus u svojim memoarima ostavio jako malo, a da je ogroman deo svog znanja o međunarodnoj povezanosti i uticaju velikih ličnosti prećutao.

Ipak, Bar u kritici iznosi ono što odlikuje sve fiksere: „Kao odani sluga svoje države, verovao je da sebe treba da ograniči na trezveno i koncizno predstavljanje najnužnijih stvari”. Ovde ne sme biti zabune, u Gromikovom činu nema ničeg lošeg. On je bio državni službenik, čovek države i to je ostao, ali greška jeste na onom mestu u kome izgleda da nije dovoljno uložio u pravljenje svog naslednika.

To je uopšteno zajednička greška svih svetskih fiksera. Ili nisu pokušavali ili su malo pažnje posvećivali tome. Pored prevelikog egoizma Amerike i zloupotrebe apsolutno dominantne pozicije, znanje fiksera moralo je da bude preneto makar na nekoliko proverenih osoba, koje bi kao njihovi naslednici nastavili da krpe svaku pukotinu, a po potrebi i da renoviraju određene delove.

Jako je malo u modernom svetu ljudi koji se mogu pohvaliti mentorstvom onih najvećih koji su pomerali planine. Ovo je zbog toga poslednji alarm da ovo malo današnjih fiksera trebaju hitno da počnu sa obukom svojih naslednika u što većem broju, kako se poredak ponovo ne bi urušio. Samo što ovaj put to može biti fatalno.

Konačno, verovatno najznačajnija stvar kod svakog majstora za međunarodni sistem jeste čast i poštovanje tuđih krajnjih pozicija.

Ta uloga nije nova i seže mnogo dalje od Kisindžera, Gromika, Sjaopinga. Fikseri su bili istorijske ličnosti poput Rišeljea, Meterniha, pa i Taljerana, Gorčakova, Kastlroa, ali i Vilijama Oranskog, možda i neko poput Jakoba Fugera…

Fikseri su bili i Čerčil i De Gol i Ruzvelt, ali i desetine drugih čija se imena nikada neće saznati jer su radili iz dubine. Svima je zajednička bila želja da se pronađe način po kome svet može nastaviti da funkcioniše.

Vraćajući sećanja na Gromika, Kisindžer je još rekao da kada pomisli na njega seti se velikog i predusretljivog profesionalca, snažno posvećenog stvaranju mira između Amerikanaca i Sovjeta.

Fikseri baš to i rade, nalaze načine da prevaziđu razlike i ograničenja i time stvore periode mira. Poput svih ostalih majstora, bez fiksera u politici, sistem je prepušten sam sebi i ludoj sreći kojom kolaps može da se izbegne.


piše: Aleksandar STANKOVIĆ

prenosimo: Forum za strateške studije
Gde su danas fikseri u politici? – FORST.RS



PROČITAJ JOŠ

Atanasije Jevtić: O UZROCIMA RATA I KRITIKA SVOGA NARODA!

Radoman Kanjevac: GREŠNE MISLI NA SVETIM MESTIMA

Jubilarni, peti „Teatar na raskršću” doneo je niškoj publici književno veče Radomana Kanjevca, poznatog srpskog pesnika, koji je govorio svoje stihove u okviru pratećeg programa festivala u Narodnom pozorištu u Nišu. Zahvaljujući velikom srpskom pesniku, sada su njegovi novi stihovi po prvi put i pred čitaocima. Portal GLEDIŠTA sa ponosom predstavlja tri pesme iz njegovog neobjavljenog rukopisa knjige poezije: „Grešne misli na svetim mestima”.


Radoman Kanjevac – Foto: Miroslav Lavrečnić

TAJNA

To je grad o kome se ništa ne zna

Brodski bi rekao: dve ribe koje se prže u tiganju

Ujutru osećaj divnih propuštenih prilika

Danju miris nekadašnjih, ustajalih vekova

Noću tišina kao u tuđem grobu

Talasi koji udaraju o imena i datume

Vlaga memljivih zidova koji ne odaju tajne

Kurve na svakom ćošku

Prazni saloni u kojima odzvanjaju nekadašnji osmesi

Magla u kojoj se ne vidi ništa osim istine

Muzičari koji pevaju kad govore

Čas u kome se čovek može sresti sa sobom

Lepota koja ne prolazi


MAGNETI

Ponekad, u gluvo doba noći

Kad je pun mesec i kad je prazna kuća

Čujem kako razgovaraju magneti na mom frižideru

Tiho, da ne probude ukućane.

Šapat njihovih zubatih, zaraznih jezika

Meša se sa mirisima predgrađa u gradovima

Kroz koja sam prolazio mlad i neukrotiv

I teškom tišinom praznih hotelskih hodnika

U kojima sam ostavio sećanje na budućnost.

Dok razgovaraju, magneti se pomeraju

Pale se i gase u mrklom kuhinjskom mraku

Pretvarajući glatku površinu hladnjaka

U moju malu, virtuelnu Vavilonsku kulu


Četvrti dan, petog festivala TEATAR NA RASKRŠĆU

KAMENOLOM

Na ovom svetom mestu

Na kome je neko odgrizao komad zemlje

Kao parče velike zelene jabuke

Gradi se vavilonska kula, pravi se neprohodan put

Ovde je svakome živome stvoru

Komad kamena dobra zamena za večnost

Ovde se rađaju simboli beskonačnosti

Kule motrilje, sa kojih dobri vojnici

Krišom gledaju raspomamljene kupačice

Ovde je glava nekog budućeg Cezara

Boja za freske, za novi hram u Hori

Kamen za kupus, koji će prehraniti sirotinju

Berlinski zid, koji razdvaja navike

Ovo je rodno mesto materije

Na kome čovek može sačuvati duh

Tupi udarac hladnog oružja u samo srce planete

Koji proizvodi samo klasičnu muziku

Za onoga ko ima apsolutni sluh

Ovde se večnost drobi u sitne komade

I onda ponovo spaja u slike i mozaike

Ovo je mesto na kome je stvaran svet

Raj za pesnike, pakao za prozaike


Za GLEDIŠTA piše: Radoman KANJEVAC



Milica Špadijer: BOG SVE UREDI!

Treba pisati svaki dan, ali ja sam ispala iz prakse, tako da evo sažetka. Danilo je stigao u Gračanicu u ponedeljak, ja sam krenula u utorak popodne sa Živojinom. Usput saznajem da idemo prvo do Zvečana, na „Sokolicu” i da su i mene ubacili u program – festival ima likovnu koloniju i pesnički deo. Prelazimo na Kosovo na Jarinju, relativno brzo i bez problema.


Nadežda Petrović – Kosovski božuri i Gračanica 1913. godine

Sever je okupiran poslednji, pa je okupacija i najvidljivija – patroliraju oklopnim vozilima, a kod Srbovca nas jedno i zaustavlja. Njih petoro, jedna žena i četvorica muškaraca pod punom ratnom opremom – redovna kontrola.

Tablice iz Srbije više ne moraju da se prelepljuju, a na Severu uglavnom nema KS tablica: kad su Srbi morali da menjaju svoje mahom su uzimali nove srbijanske, pa su tako kola BG, VR, KŠ. Mi smo u VR kolima.

Ja ne dižem glavu, Živojin je ekstremno ljubazan, ali odgovara „Dobar dan” na „Mirdita”, traže mu ličnu, vozačku, Kosova ličnu…pre godinu i po su njega i Žarka zaustavili i maltretirali, što je kratko bio skandal za koji – niko na kraju nije odgovarao.

I kad prihvatiš da iza administrativne linije mogu da ti urade šta hoće i da će te Bog sačuvati ili neće, onda se više ne plašiš.

Na kraju jedan od muškaraca govori ženi da nas pusti.

U Zvečanu je osim okupatorskih vozila sve kao u Srbiji, ali su ljudi uplašeni. Dugo su bili graničari, ali granica je sad probijena i narod zbunjen. Organizatorka je sve vreme ispred Doma kulture za slučaj da dođe policija.

Pričaće nam posle Srećko iz Novog Brda, koji radi u staračkom domu: „Ne branim Šiptare, ali i oni se plaše, ne znaju tamo šta ih čeka, pa su takvi. Nas su skoro zaustavili, pitaju imate li oružje, kažemo nemamo ali nas opet izvode iz kola.

Mene su zaista normalno pretresli, ali ostale su naslanjali na kola i tukli po nogama. Znači – kao da si kriminalac…”

Krećemo dalje ka Gračanici. Albanski delovi šljašte. Gomila je praznih zgrada izgrađenih uz put, naročito u Vučitrnu, a benzinskih pumpi je mali milion. Pitam Živojina zašto – objašnjava mi da je zapadni plan za Kosovo podrazumevao da OVK zauzme pumpe da bi gorivo koje se uvozilo iz Makedonije moglo da se prodaje bez ikakvih nameta, sa čistim, ogromnim profitom. Jedina mesta koja stoje kao crna ostrva u moru neona su srpska groblja. U Vučitrnu više nema živih Srba – „sve su nas počistili”.


Stižemo u Gračanicu oko jedan po noći. Sutra ujutru je Velika Gospojina i liturgija u manastiru. Manastir je i centar mesta kroz koje prolazi magistrala – nema trga, nema pešačke zone. Sve je stalno u pokretu. Postoji ideja da se napravi zaobilaznica, ali za sada nema ni pasarele.

Puno je naroda na liturgiji, upoznajemo i staru monahinju Teklu, iz Crne Gore, dok sedi na travi. Vesela je, šali se – radila je nekad davno u fabrici, u manastiru je već 28 godina.

Vidim opet freske Milutina i Simonide, opet sam na tom mestu i pričešćujem se gde se pričestio i kralj Milutin, i Sveti kralj Stefan Dečanski i car Dušan i car Lazar.

Uveče se spremamo za Novo Brdo, u Bostane kod naših oca Steva i Sonje. Njima je 10. godišnjica kako su došli tu. Crkva se oslikava, mesto živi.

Kažem Sonji kako im je lepo, odgovara „Joj Milice, nije bilo. Kad smo došli, imanje je bilo u jako lošem stanju, nisam znala hoćemo li uspeti sve to. Ali Bog sve uredi.” Tu ću rečenicu čuti još dosta puta na Kosovu.


Za GLEDIŠTA piše: Milica ŠPADIJER



Milorad Durutović: UKUS KAMENA – PRASLIKE U PRIČAMA VUKOSAVA DELIBAŠIĆA

Susret s književnim djelom Vukosava Delibašića donosi žal: zašto se ovaj pisac nije oglasio ranije, nego se pisanja latio tek u sedmoj deceniji životajer sudeći po njegovom dosadašnjem književnom učinku, nesumnjivo je riječ o rijetko autentičnom piscu. No možda se takav stvaralački nivo jedino i mogao dostići zahvaljujući zrelošću života i temljenog promišljanja o njegovom smislu.


Rodna kuća Vukosava Delibašića u Trepčima

Nije manje neobično ili neočekivano što se autor oglašava starinskim narativnim manirom, kakav je bio svojstven piscima epohe realizma. Ali i takva pomisao gubi relevantnost kada se ima u vidu savremena eksperimentisanje s narativnim formama u kojima se pisci češće izgube nego što pronađu originalan stvaralački put.

Vukosav Delibašić takav estetski luksuz sebi ne dopušta. On hita da ispiše povijest sopstvenog životnog, porodičnog i zavičajnog iskustva, ali sa jasnom sviješću da umjetnički kvalitet počiva na univerzalnim principima. Otuda se čitalac lako identifikuje s njegovim junacima, kao što se lako može prepoznati u egzistencijalnim situacijama koje autor profiliše kroz tri tematska ciklusa („Putnik u kolijevci”, „Istina je u vremenu”, „Satire”), obuhvatajući vrijeme od pedesetih godina prošlog vijeka pa sve do ovog najmodernijeg doba.

Zbirka priča Ukus kamena nije samo narativ o čovjeku koji svjedoči sopstveni životni put, već funkcioniše i kao svojevrsni arhetip čovjeka koji teži da prekorači granice sopstvenog iskustva, da (svoj) život promišlja očima (a bogme i dušom) svojih roditelja ili svojih potomaka.

U takvom naumu Vukosavu Delibašiću na raspolaganju stoji sjećanje, te vlasitata sposobnost estetskog interpretiranja „Sjećanja su dio moje ličnosti i ma koliko se trudio ne mogu ih se osloboditi. Ona naviru kao zarobljeni prosjaji iz uspomena i bude se u mislima” ‒ kaže se u priči „Damar vremena”.

Navedeno zapažanje, premda ima status elementarnog zaključka, posjeduje visok potencijal za teorijska razmatranja. Ako bismo u takvom ključu tražili razradu Delibašićevog koncepta sjećanja, mogli bismo je naći u riječima Miodraga Pavlovića: „Sećanjem čovek ostvaruje celinu sagledanja svog života, osmišljava svoja dela, dublje razume opšta zbivanja čiji je on deo, rukavac, protok. Sećanje za pojedince, grupe i narode je čuvanje i obnavljanje sopstvene forme, putokaz i podsticaj u daljem delanju, u preduzimljivosti, pronalaženju novih postupaka, oblika”.

Doista bi zapažanje znamenitog pjesnika i esejističara moglo stajati kao moto knjige Ukus kamena, sažimajući, dakle, njenu osnovnu ideju. Međutim, ima još jedan zanimljiv pristup. Riječima Alaide Asman „ono što nazivamo zaboravom po pravilu je latentno pamćenje za koje smo izgubili šifru”.

Junaci knjige Ukus kamena, ili upravo pisac  sâm, taman tragaju za šiframa pamćenja. Pobjeđujući tako strah od prolaznosti života nalaze istovremeno da osim čovjeka, i stablo („Na izvorištu života”) ili fotografija („Stara fotografija”) mogu služiti kao memorijsko skladište.

Dabome, dijelom je to funkcija i smisao fotografije, dok se stablo, „prastari drijen”, u narativnoj imaginaciji Vukosava Delibašića profiliše kao kosmičko drvo, arbor vitae, u kojem su pohranjene pradavne, arhetipske slike. Lako bi brzoplet čitalac mogao da previdi ovakav simbolički nivo priče o drijenu te je primi kao zavičajnu ili porodičnu reportažu.

Ali priča „Na izvorištu života” ima svoj život iza ogledala. S jedne strane, drijen, kao „živi spomenik”, nije samo junak-svjedok ove priče, već i junak pričanja piščevih predaka, a, s druge strane, iako u jednom implicitnom smislu, drijen jeste i sâm pripovjedač, jer priča o njemu jeste i priča o sebi samom, o upitanosti nad sopstvenim životom.

Ovdje se izdvojila samo jedna priča, ali skoro svaka, pogotovo iz uvodnog ciklusa zbirke, raspolaže sličnim nivoima simboličkih i arhetipskih konotacija.

Vrline ovog pisca mogu se tražiti i u ravni onoga što Viktor Šklovski naziva postupkom oneobičavanja („ostranenie”), što izrazito potvrđuje priča „Vučji pir”. No ne samo zato što se pripovijeda iz perspektive djeteta, već što pripovjedač zaista umije da se „uzdigne na nivo deteta”, da se poslužimo riječima Aleksandra Vuča, te svijet sagleda ne infantilnim već začudnim pogledima.

Moglo bi se razmišljati i u smjeru izvjesnih prigovora; recimo, da Delibašić katkad klizi niz samu oštricu patetike ili melodramatike, ali tada bismo uputili prigovor, najprije, na račun najbolje priče u knjizi koja nosi naziv „Putnik u kolijevci”. No bio bi to nedopustiv grijeh, jer pisati o majci, a lišiti se sentimentalnosti, vjerovatno bi moglo voditi samo u smjeru desekralizovanja roditeljice, a na to skoro niko nema pravo.

Unikatnost spomenute priče počiva i na drugim narativnim mehanizmima. Već sam naslov jeste jedan biser, što najavljuje jedno tako neobično putovanje: u kolijevci. A kada se shvati da je glavni junak izvan kolijevke, onda se pred čitaocem otkrije prava ogrlica od bisera. „Krenula je s kolijevkom na plećima i torbom u rukama na daleki put. Zna da će pješačiti od zvijezda do zvijezda. Teško je to breme i za kraći, a ne za tako dug put. Zora se samo nazirala, a ona je grabila, puteljcima i krčanicima kroz klance.”

U slučaju ove priče univerzalnost se ne postiže lakoćom identifikovanja s junakom, već autentičnošću junaka i egzistencijalne situacije. Možda je u vremenu na koje pisac referiše majčinski podvig, što se opisuje u „Putniku u kolijevci”, bio uobičajen, ali iz perspektive savremenog čovjeka prije djeluje kao epizoda iz nekog davnog, mitskog vremena.

Nije se promijenio samo način života, već i odnos prema životu. Stoga je i Delibašić pisac-hroničar jedne životne filosofije kakva će se možda sve više otkrivati kao žal ili čežnja za nekim boljim, ali izgubljenim vremenom.

Povjerenje i divljenje prema predačkom iskustvu tema je, ali iz nešto drugačije perspektive i u ciklusu „Istina je u vremenu”. Glavni junak je đed Mato, oblikovan skoro kao nekakav legendarni junak, što pripada redu narodnih mudraca kakav je bio znameniti Sula Radov. Doduše, sudeći po priči „Filosofija đeda Mata” u njemu po nečemu možemo pronalaziti i odjek Edipa.

Kao što ovaj antički junak sebe kažnjava zbog sopstvenih prestupa i naivnosti, tako i đed Mato uskraćuje sebi pravo na neka životna zadovoljstva zbog ubistva koje je počinio, pa iako „u nesvakidašnjoj, neplaniranoj okolnosti”.

Ma koliko tvrdio Jan Kot da nema tragičkih karaktera, već samo tragičkih situacija, đed Mato je razvio svoju „filosofiju” kojom je odgovarao na usud situacije u kojoj se našao, makar to bio i tragizam[1] koji je sam sebi dodijelio: „Bio mi je život ugrožen. Iako se ne predajem, nijesam imao namjeru, pa toliko puta pomislim, bolje bi bilo da je on mene ubio. Žao mi je što su mu đeca ostala siročad. Ubio sam ja sebe više nego njega.”

No, i u ovoj priči Vukosava Delibašića nalazimo jedan etos kakav je na samoj granici nestajanja. Posebno toga postajemo svjesni kada iz sfere sjećanja narator stupi u prostor savremenog života, koji izgleda jedino može biti antipod vremenu i ljudima koje Delibašić spašava od zaborava.

Zaoštravanje odnosa između prošlog i sadašnjeg katkad skrene u moralisanje i pedagoško rasuđivanje, što se prije može tretirati kao jedan plemeniti nemir koji, ipak, podriva narativni kvalitet knjige. No u katalog vrlina Vukosava Delibašića može se ubrojati i osjećaj za dobru mjeru.

Završni dio zbirke, „Satire”, otkriva još jedan stvaralački impuls ovog autora. Maločas spomenuta tenzija između prošlog i sadašnjeg vremena u ovom ciklusu djeluje veoma produktivno, pošto se u susretu reprezenata ta dva pola, ne samo dva vremena već i dva sistema vrijednosti, proizvodi komički konflikt par excellence.

Humor je češće gorak i ciničan, ali time se ne remeti njegovo ljekovito svojstvo. Možda se to najuspjelije vidi u priči pod nazivom „Drugarice”. U prvi mah se može pomisliti da je to susret tradicionalnog i modernog, što u svom kontrastiranju aktivira mehaniku komičnog konflikta, dok pažljivije čitanje potvrđuje da autor i u komičkom modusu uspješno dostiže nivo univerzalnih principa. Naime, mogla bi ova priča veoma lako poslužiti kao prologomena za neku komediju naravi, neku savremenu pokondirenu tikvu.

Zbirka priča Ukus kamena sadrži tri ciklusa, što se tematski i formalno-žanrovski prilično razlikuju. Međutim, kako se djelimično pokazalo, valja ih tretirati kao jedinstvenu smisaonu cjelinu.

U sva tri ciklusa junaci pripadaju istom prostorno-vremenskom ambijentu; promovišu isti sistem vrijednosti; apeluju da se tradicionalnim vrijednostima, kakve su, recimo, porodica, ljubav prema zavičaju, požrtvovanje, zajedništvo, samokritičnost, moral, čojstvo i junaštvo, uvijek može vraćati ne samo kao ličnim uspomenama, već kao univerzalnim mogućnostima izbavljenja iz egzistencijalnih i duhovnih sunovarata.


[1] Matov tragizam ima, takođe, svoje antičko usmjerenje, jer za razliku od današnjeg poimanja, a antičkom svijetu tragično je ono što je uzvišeno. Stoga i Aristotel kaže da je tragedija podražavanje uzvišene radnje, ugledanje na ljude koji su bolji od nas samih.


Za GLEDIŠTA piše: Milorad DURUTOVIĆ



Milica Trklja: NIJE TOLKO VRUĆE KOLKO JE NEKA SPARINA

Četvrti sprat – ljudi koji glasno žvaću, lopovi, nasilnici, studentkinje sociologije.

Peti sprat – ratni zločinci, makroi, aktivistkinje NVO, ljudi kojima jagnjetina smrdi.

Šesti sprat – novinari, silovatelji, ubice.

Sedmi sprat – dno dna. Izvolite!

Od trenutka kada je kročio na vreli asfalt Pakla, Božidar se osećao kao kod kuće. Pri svakom udahu osećao je kako mu se pluća pune poznatim mirisom Pančeva. Pri svakom koraku osećao je čvrsto tlo pod nogama.


Botičelijev prikaz pakla (1490), inspirisan Danteovom Božanstvenom komedijom

Božidar nikada nije voleo travu. Iako je sebe smatrao veoma pronicljivim, da nije bilo natpisa pri ulazu u lift na kome piše INFERNO, Božidar ne bi ni primetio da je u Paklu. Inferno, naravno, na latinskom znači pakao, što svako ko je gledao onaj film s Tomom Henksom zna. Nije ga ovako zamišljao.

Večni plamen nemilosrdnog ognja koji kažnjava i žeže grešnike, stalaktiti i stalagmiti premazani krvlju osuđenih, kazan vrelog katrana čiji klobuci večno tope, ali nikad ne istope meso prevrtljivih i grlati krici naknadno napaćenih duša bili su zamenjeni jednim dugačkim, prilično svetlim i, pre svega, tihim hodnikom.

Asfalt koji se prostirao do kraja kraja jeste bio vreo i zrak jeste bio zagušljiv, ali nije bilo sasvim nepodnošljivo. „Nije tol᾽ko vruće kol᾽ko je neka sparina”, pomisli Božidar za sebe. Pristojan kakav jeste i kakav je uvek bio, Božidar nije želeo nikoga da uznemirava svojim prisustvom, pa je umesto kucanja na bilo koja od stotinu vrata s obe strane hodnika odlučio da nastavi pravo, dok ne dođe do kraja.

U početku je hodao polako, izbegavajući, iz čiste uviđavnosti, da obznani nekome svoje prisustvo zvukom koraka koji su odzvanjali po asfaltu. Međutim, posle osamsto sati hodanja postao je vrlo nestrpljiv, te je odlučio da stane i odmori se.

Nije bio siguran zašto je stao kada uopšte nije bio umoran, niti odakle mu digitalni sat na ruci kada pouzdano zna da ga nije poneo sa sobom u pandemonijum, ali uvideo je da do kraja kraja neće u skorije vreme stići i da bi možda ipak bilo pametnije da pokuca. „Slobodno“, preduhitrio ga je baršunasti glas iza njega.

Božidar nije bio sasvim siguran šta je baršun niti kakvo je to nešto što je baršunasto, ali, iz nekog razloga, taj pridev su svi koristili kada bi opisivali muške glasove u knjigama, pa ga je tako i Božidar sebi predstavio.

Okrenuvši se, ugledao je sportski odevenog i naočitog čoveka. Božidara je bilo sramota da u sebi izgovori zgodnog,pa je pribegao ovom neutralnom i vrlo zgodnom opisu. Nosio je bele ribok patike, sivu trenerku i belu majicu kratkih rukava.

Pomislio je u sebi: „Kakva seljačina, pa ja ovakav ni po hleb ne bih otišao”, ali ovih misli ga već nije bilo sramota. S ponosom ih je pomislio. Ležerno odeveni zgodni čovek takođe je odmerio svog sagovornika. Prizor Božidara u crnom sakou, crnim pantalonama ispeglanim na crtu i novim, još nerazgaženim cipelama izmamili su mu osmeh. Pružio je ruku.

„Božidare, dobro došli u Pakao.”

„Hvala”, Božidar je samouvereno prihvatio pozdrav. „Rekli su mi tek juče da ću danas doći ovde, pa se i nisam nešto pripremio”, reče on, gušeći se u lažnoj skromnosti. „A ko si ti?”, upita Božidar, više reda radi nego iz radoznalosti.

„Ja ću biti Vaš domaćin”, reče sagovornik, nakrivivši usne u blagi osmeh. Nije mogao a da ne primeti nepripremljeno opeglane pantalone, nepripremljeno skraćene nokte i, verovatno jedino za šta se Božidar zaista nije pripremio, grčenje prstiju u novim, tesnim cipelama. „Obično radim na gornjih šest spratova, ali ponekad svratim i na sedmi. Šta god Vam nije jasno, samo pitajte. Ja sam Dalibor.”

„Zanima me”, snebivao se malo Bole, „koliko još ima do kraja ovog hodnika i šta je u ovim sobama.”

„Ne zanima Vas zašto ste ovde?”, upita ga Dalibor, iskreno začuđeno.

„Ne, ne, samo sam došao nakratko. Ja ti nisam od ovih ovde”, reče on nešto tišim glasom, da ga slučajno ko ne čuje. „Ja sam ovde greškom.” Dalibor se opet osmehnu.

„Uđite slobodno. Možete ući u svaku od ovih prostorija“, reče on Božidaru, šireći ruke i pokazujući iza sebe.

Božidar je, bez kucanja, ušao u najbližu prostoriju. U njoj je, savijen do zemlje, klečao mršavi čovek srednjih godina, starog izgleda i mladalački odabrane garderobe. Prstom je po zemlji crtao krug. Ovo je prvi put za osamsto i jedan sat da je Božidar video nešto što nije asfalt.

„Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio”, ponavljao je neprekidno i neumorno starac u starkama. „Ovo je Božidar”, reče Dalibor starcu. „Reci mu zašto si ovde.”

Ne dižući pogled s kruga u kojem je klečao, starac reče: „U moje vreme toga nije bilo… neukus… šund… kič… šund… neukus… Trst… farmerke… peglica.”

„Voleo je da ostavlja glupe komentare na Jutjubu o tome kako nove generacije nisu ni za kurac”, reče Dalibor. „Jednog dana je ušao u mesaru i kada je na radiju čuo pesmu koja mu se nije sviđala, kupio je ceo svinjski but samo da bi njime udario kasirku u glavu. Istog dana je umro od srčanog udara.”

Božidar nije mnogo mario za muziku, ali je verovao da je ovaj čovek prigodno kažnjen. Zacoktao je par puta, okrenuo se i napustio prostoriju.

Par hiljada kvaka i sati kasnije došli su pred vrata iza kojih je izbijao nesnosan smrad. Unutra je klečala mlada devojka s gumenim rukavicama navučenim do laktova. Držala je klozetsku četku u ruci i, nagnuta nad klozetskom šoljom, zamišljeno posmatrala mlazove vode koji su zapljuskivali ivice daske.

„To je Slavica. Otišla je pre pet godina u Frankfurt zbog posla. Nikada nije dovoljno dobro naučila nemački, ali to je nije sprečavalo da svako malo objavi status na Fejsbuku o tome kako je Srbija ᾽crna rupa᾽ i ᾽smrdljiva žabokrečina᾽ iz koje je ᾽sve što valja pobeglo᾽. Umela je često da kaže i ᾽ko zadnji izađe nek ugasi svetlo᾽, ali to poslednje nije znala šta tačno znači, pa joj se ne uzima za zlo. Dobila je upalu pluća, a nije imala zdravstveno osiguranje.”

Božidar je opet ostao bez reči. Samo je prezrivo coknuo dvaput i odmahnuo glavom, požurivši ka kraju kraja.

Nastavili su dalje ka ničemu. Božidar je već negde oko devetstohiljaditog časa izgarao da pita svog domaćina ima li kraja tom hodniku. Ipak, nije želeo da ispadne glup i neobrazovan, pa su nastavili da šetaju. Odjednom se začuo lavež. Božidar se mahinalno latio kvake. Unutra je zatekao poveću njivu, vezanog psa koji laje i ogromnu nedovršenu kuću iz koje su dopirali duboki glasovi.

Dalibor nije sačekao pitanje: „Ovo je rezidencija Vlada Kutlače.” Božidar se namršti. „Vlado i njegov rođeni brat Momo podigli su sami ovu kuću. Vladovo je prizemlje, Momov prvi sprat, Vladov sin je na drugom, a treći iznajmljuju.” „Pa dobro”, reče Božidar, „ni ja ovde ne bih živeo, ali šta su zgrešili?”

„Nisu oni, nego Stanislav”, odgovori Dalibor. „Na kraju Stanislavljeve ulice stanovala je porodica, koja se, silom prilika, tu doselila sredinom poslednje decenije HH veka. Stanislav nijednom nije propustio priliku da im se ne javi kad prođe pored, da okrene glavu od njih kad oni prolaze, ili, njegovo omiljeno, da u samoposluzi glasno komentariše nešto o dođošima i otimanju posla.”

U tom momentu projurila je ispred njih kolona sitne dece, vrišteći i jureći jedno drugo u igri. „Živeo je sam, tako da su ga, kada ga je strefila kap, mačke pojele.”

„Ali šta je tačno njegova kazna?”, zbunjeno priupita Božidar.

„Još je Heraklitu bilo jasno šta znači pakao”, izjavi znalački Dalibor, dodajući i „a ono što je on tvrdio, u svojim tvrdnjama je Volter samo učvrstio.” Dalibor se poigravao s njim. Znao je da Božidar ne zna šta je ko tvrdio, a još manje šta je ko utvrđivao, ali je isto tako znao i da je osnov pametovanja citiranje Voltera.

Ako se tu još nađe i neki prigodan antički citat, eto otelotvorenja vrhovne mudrosti i zenita erudicije. „Sve teče, dragi moj, sve se menja. Bez konstantne promene čovek ludi. U jednu reku se, pod normalnim okolnostima, ne može dvaput ući. Ipak, Stanislav iz dana u dan proživljava isto. Vlado svaki dan peče prase, njegova žena Zorica svaki dan širi veš, deca svaki dan vrište, a Momo svaki dan ojka. Da parafraziram filozofa – život se sastoji ili iz dosadne obamrlosti ili iz nemirnih trzaja.”

Dalibor je jedva čekao da Božidaru parafrazira filozofa. „Stanislav živi na trećem spratu Vladove kuće, kao podstanar, i bar jednom nedeljno se, naglavačke, baca preko terase. To se uvek završi na isti način – Momo ga zaobiđe uz reči ᾽e vid᾽ budale᾽, nakon čega ga, nepovređenog, nosi opet na treći sprat.”

U tom trenutku Božidar se prvi put zabrinuo za sebe.

„Je l᾽ mogu nešto lično da te pitam?”, upita Božidar dok su koračali dalje. Dalibor je kaskao za Božidarom, koji je maltene počeo da trči.

„Naravno.”

„Zašto si tako obučen?”, upita Božidar.

„Kako?”

„Pa tako. Trenerka i bela majica.”

„A kako si pa ti obučen kod kuće?!”, odbrusi mu Dalibor.

Božidar ućuta. Osetio se posramljeno, ali to svakako nije nameravao da pokaže svom domaćinu. Nije više želeo da obilazi sobe i jedva je čekao da se objasni s gazdom kako on, zapravo, ne pripada ovom ljudskom šoderu.

„A i belo odbija toplotu”, doda Dalibor tiho posle par sekundi i, iako su se već nalazili u najdubljem ponoru svih ponora, time ukopa Božidara još malo.

Zamišljen u sopstvenom paklu poniženja i besa Božidar nije ni primetio kada su ušli u novu sobu. U njoj su za jednim stolom sedela dva čoveka, jedan nasuprot drugog. „Ovaj levi tvrdi da je vernik, a redovno je psovao boga, crkvu, sunce, sve svece i arhangele.

Otišao bi jednom godišnje u crkvu da mu pop preseče kolač. Sina je tukao klompama.” „C, c, c, c”, začuo se Božidar. „Ovaj desni je redovno pisao kolumne u jednim dnevnim novinama o tome kako su vernici zatucani i nazadni, nazivajući ih najpogrdnijim imenima.

Neretko je crtao i vrlo neukusne i neduhovite karikature sveštenika. Ne zna šta je Sveto trojstvo, ali smatra da je dovoljno kompetentan da vodi teološke rasprave s učenjacima.” „Šta sve ljudi sebi dozvoljavaju”, nadoveza se Bole coktavo.

Nije više obraćao pažnju na to šta mu se govori, jer je pripremao u sebi govor kojim je trebalo da objasni svoj slučaj i čitavu ovu zabunu nadležnim organima. Dalibor je otvorio usta da izgovori još nešto, ali Božidar je već bio napolju.

„Hteo bih s nekim da popričam. Gde je kraj?”, upitao je konačno svog vodiča. „Tamo gde ti želiš da bude”, odgovori Dalibor. Božidar ga je zbunjeno gledao. „Ma šalim se, evo odma᾽ tu iza ćoška, dođi.” I stvarno, dugački, naizgled beskrajni hodnih imao je kraj. Zapravo, ne samo da je imao kraj, imao je i ćošak.

Dalibor je svečanim gestom ruke propustio Božidara ka velikoj prostoriji. Sramežljivo, ali iz nekog razloga i počastvovano, Božidar je ušao u tu prostranu sobu. Na sredini se nalazio veliki drveni tron, na kome su stajale zlatom i dragim kamenjem optočena kruna, kao i zlatni skiptar s dijamantom na vrhu. „Gospodaru”, reče Dalibor, ponovo mu persirajući, „izvolite.”

Božidar ga je izbezumljeno gledao. Srce mu je poskočilo na tren, ali ne od straha. „Slobodno”, uveravao ga je domaćin. Korak po korak, približavao se centru sobe. „Drvo diše”, reče mu Dalibor, pokazujući na tron. „Bolje je zbog toplote.” Božidar je primetio svoje ime urezano na uzglavlju glomazne stolice.

Čitava soba bila je okružena i ispunjena satovima – ručnim, zidnim, peščanim, digitalnim. „Zašto ih ima toliko?”, promrmljao je u pravcu svog domaćina, gotovo ne pomerajući usta. „Ovde ne postoji vreme”, objasni Dalibor.

„Oni svi rade, ali vreme ne prolazi. Tu su da Vas podsete da ste ovde zauvek.” Bole je samo klimnuo glavom. „Zašto ja?”, pitao je više sebe nego svog kolegu. „Zato što ste Vi, gospodaru, krunisani, miropomazani, blagosloveni i deklarisani kralj podzemlja!”, Dalibor je maltene zapevao.

„Ja upravljam gornjim spratovima, ubicama, lažovima, kriminalcima, zločincima i svim ostalim grešnicima, ali, Vi, gospodaru”, kliknu Daba, „Vi ste poglavar najgorih od najgorih. Vi ste upravitelj i nalogodavac najgorem i najgnusnijem šljamu, onim slinama koje se, cureći ka zemlji, razvlače niz prste! Vi ste zaduženi za njih.

Od danas pa zanavek svaki malodušnik i malograđanin koji prođe kroz moje kapije biće upućen na Vas. Nije nikakva greška u pitanju i slobodno možete prestati da gledate na sat. Od sada pa do kraja, Vi ste upravnik sedmog sprata.”

Božidar nije baš najbolje shvatao. „Čak ni ja ne želim da se bavim ovim škartom.” Gotovo plešući ka vratima, Đavo dobaci svom slugi, ovaj put opet bez persiranja: „I skini taj sako, neko će pomisliti da si ja”, nakon čega je zalupio vrata za sobom.


Muzička ilustracija povodom Pada Bastilje

Božidar je nemo posmatrao zatvorena vrata. Tačnije, blenuo je u njih kao tele u šarena vrata, ali vrata su zapravo bila bela, a Božidar svakako nije želeo za sebe da kaže da je tele.

Odjednom je postao svestan svakog zrnca peska koje je kapalo i svake kazaljke koja je škljocala. Da je mogao da umre, tada bi to učinio. Dovukao se do trona i podigao tešku krunu.

Na njoj je vrlo sitnim, ali istina i vrlo uredno oblikovanim slovima pisalo: Božidar, gospodar malograđana. Coktač, glavoodmahivač, moralista i, pre svega, pristojan čovek.


Priča ovenčana 2020. prvom nagradom za najbolje STUDENTSKE PRIČE

Objavljivanje na portalu GLEDIŠTA odobrila: Milica TRKLJA



Marina Adamović: TO ŠTO VI NAZIVETE LUDILOM

Sve što je bilo

Prošlošću ne zovi,

A što će biti –

Već u tebi živi

Imala je jedanaest godina kada je nastavnika biologije pitala:

– Čemu služi obnavljanje živih bića, ljudi, pre svega? Zašto se rađa i umire?

On se nasmejao, ljubazno je pogledao, ali nije odgovorio.

Više se nije sećala zašto je to pitala. Ipak, taj trenutak nije zaboravila. Ma šta kasnije učila, radila, često je nailazila na isti problem: kako shvatiti razlog postojanja?

Počela je iznova, širom otvorenih očiju, posmatrati ljude, događaje, stanja i najčešće bi zažmurila, do bola potresena time što vidi. Govorila bi: Svi ćemo završiti na isti način, zašto onda toliko isticati razlike, surovosti? Eto, imam već sto godina. Možda ne izgledam tako, ali imam ih.

O, I am tired of waiting, I will cry suddenly.


Edvard Munk – Krik

Znala je: on ne može i ne želi da je razume, a njoj je bilo dosta razumljivih reči. Očekivala je od njega da može posle toliko godina da se nasmeje i kaže:

– To je moja čudesna osoba, zapušiću jedno uvo, a drugim ću imitirati vernog slušaoca. Neka uživa. Reči ne znače ništa. Bitna su dela koja smo činili jedno drugome.

Ali ne. On je namrštio lice i povređeno dobacio: 

– Dokle ćeš više tako, zašto se pretvaraš u nešto nepoznato? Dosadna si!

Jezik kojim je govorio bio je dobro izgrađena zaštita od raspoznavanja. Odjednom, suze su joj zatreperile u uglovima očiju, kao udari groma začuli su se davni razgovori u kojima je zaboravljala na sebe i prepuštala se njegovim stavovima. Sve je tumačila kao čudesnu sudbinu, kao Božji uticaj. Nije bila svesna da je izgubila snagu da mu se na bilo koji način suprotstavi. Zarivši glavu u jastuk, pokušala je da smiri misli i objasni sebi šta je to, zapravo život.

Često je pričao dugo i nepovezano, objašnjavajući ,,suštinu” svega, tako dosadno i nejasno, da je ona jedino pismom mogla pronaći pravi odgovor. I sada je, po navici, uzela papir i olovku, ali glava je izdiktirala samo ovo:

Moje misli od istine

ludilo samo čuva.

Ni rođena nisam,

ni umreti neću,

ja imena nemam,

glas mi je tišina.

Osetiš li kišu –

moj dah je u tebi.

Uzdrhtalom granom

dotičem ti ruku.

A kad padne noć

zasuće te tuga

mojih misli tajnovitih,

skrivenih od svega.

You must forget him! Go away!

Kada ga je upoznala, na prvi pogled osetila je da se tu neće raditi o ljubavi, nego o nečem „višem”, kao što je odlično razumevanje ili prijateljstvo.

Meseci su prolazili sa iznenadnim promenama: od blaženstva do gubitka volje za bilo čime. Svoje dotadašnje drugarice je, kao po naredbi, polako zapostavljala: on nije želeo ničije društvo. Pretvarao se da ne može upamtiti njihova imena, a sada je bila sigurna da je namerno stavio branu koja će ih zakloniti od drugih ljudi.

Svakoga dana su se viđali. Svaki je minut bio vezan za njegovo raspoloženje: ako bi bio umoran (od čega?) besciljno bi hodali ulicama ne izgovarajući nijednu reč. Ona bi to nekada tumačila kao nadmoć para koji u svemu uživa, a nekada bi jasno uočila da ničim nije zadovoljan. Kada bi ga uhvatila za ruku, za njega to ne bi bio odraz intime, nego neprijatnost koju će, eto ipak, izdržati. Setila se njegove definicije ljubavi: nema tu ničeg posebnog, sve je to hemijski proces.

Tužno je učila principe tog hemijskog procesa, jer je još uvek lebdela u duhovnom, a ne ovozemaljskom svetu. Obradovala se kada je prvi put uspela iz sebe izvući zanosne uzdahe zadovoljstva. Mislila je, obradovaće se, značiće mu još više. Izgleda da mu je stvarno značilo, ali njegove reakcije ličile su na strah od pogubljenja.

Kada bi iznenada otvorila oči i ugledala njegovo lice u grču, oči pretvorene u vijugave trake, usta silom stisnuta da ne prodre ni dah, bila je zgrožena. Nije dopuštao da iko otkrije ta jasna duboka osećanja.

Često, ako ne i uvek, odgovornost je pripisivala sebi. On je čist, obuzet dubokim, umnim tumačenjem svake sitnice – realne ili ne. U čemu je grešila – nije shvatala. U knjigama koje je danonoćno čitala nije nalazila odgovor.

Osim u jednoj zen-budističkoj; ona je smireno ukazivala da svi imamo pravo na greh, ali da to ne znači kako za njega ne moramo da odgovaramo. Dakle, činim nešto loše, sve što mi se posle toga desi, samo je opomena i mogućnost da se ispravi.

Sudbina samo jednog čoveka bila je u njenim rukama. Ostale je nisu doticale. Čak ni sopstvena, koja je lagano postajala isto što i njegova.

– Nije kriv on, ti si – govorila je sebi.

Svet se očigledno menja kada se mi sami promenimo. To je to! Trebaće mi puno vremena da stignem do njegovog nivoa. Mislila je da ga boli što ništa ne može rešiti i da je zato tako isceđen. Pokušavala je da mu predloži neki novi stil života, koji bi značio pomirenje sa tom nemoći, ali i odluku da se sa njom mora živeti.

Nije joj polazilo za rukom. Zato je takvih razgovora bilo sve manje.

Prepričavala je delove njihovih „omiljenih“ romana, jer više nije imala svoj stav ni o čemu. Ako bi počela nekome da objašnjava nešto, vadila bi iz glave njegove reči, ubeđena da su to njene misli. Glumci bar znaju da se poklone i vrate svom stilu razmišljanja, kad završe predstavu. Ona bi se samo poklonila svojoj pameti i tražila inspiraciju za sledeću.

U životu je najbitnije od mladosti reći sebi: „želim TO!“; tada je lakše ostvariti san. Ona je svoju želju zamenila sa „ŠTA MI S NEBA PADNE“ i predavala se tome kao jedino zacrtanom cilju. Setila se kako je oduvek, u teškim trenucima, bila sama. Usamljenost mladih je neizlečiva – oni sazrevaju u apstraktne, drugačije odrasle osobe.

I kad takva ličnost pomisli da je upoznala srodnu i pouzdanu, veže se za nju verujući da će joj pružiti sve što joj nedostaje. Međutim, toga nema. Nikada se ne spoje ljudi koji se pogledom, naizgled, prepoznaju. I dalje je bila sama. „Nikada me, stvarno, upoznati nećeš.”

Nije znala šta želi da bude i zašto bi o tome više pričala. Izgubila je veru, osećala se kao seme bačeno ni od kuda koje neće opstati nezasađeno. Dugo je živela u glavi. Svesno. Od tolikog analiziranja svega, postala je stara, zaboravljena i iscepana knjiga. Doduše, nikada nije volela realnost. Ona joj je budila samo strahove zbog kojih joj se gubila moć govora ili hoda. Nažalost, bliski to nikada nisu primetili. Jedino joj je jednom neki rođak dobacio:

– Tako ne možeš promeniti svet!

Tada mu je prkosila i uporno pokušavala da dokaže da se stalnim kritikama može promeniti svet. Zatim je došla do faze kada joj nije bilo jasno zašto svi u njoj vide „nedozrelu” ličnost. Najzad je samu sebe počela da tumači kao takvu.

Napisala mu je skriveno pismo: „Nikada neću biti ono što jesam. Optuživala sam tebe za to, ali priznajem, delom sam i sama odgovorna. Urođeni mazohizam me je navodio da bežim od slatkih izazova. A oni su mi bili na dlanu, kao poklonjeni. Rasula bih ih bez žaljenja, kao moćnica koja ne želi jednom već viđeno.

U stvari, plašila sam se njih, lakog ostvarivanja svega, i zarivala bih nož u svoje srce – sa puno zadovoljstva. Nikada neću razjasniti sebi svoj odnos prema tebi. Moguće da je u pitanju dugotrajno taloženje neprijatnih doživljaja, ne znam više. Ponekad mi osorno prebaciš vidljivi bezobrazluk i tada me, još dublje, gurneš u ponor mržnje.

Ako bih lagano razmotala film, ne bi bilo stvari koja me ne bi dovela do vriska! Tvoja nerazumljiva tumačenja ljudi i pojava, tvoj nasleđeni jednosmerni pogled, sve je prijalo mojoj znatiželjnoj duši, ali samo imaginarno, nikako stvarno!

Sada se čudiš što bežim bez pozdrava!? Sada me pitaš: „Čemu takav gnev?”

Eh, ja tebe tada nisam pitala:

„Zašto biti tako usamljen udvoje?” Molim te, beži! Idi bilo gde. To što je „naše”, zapravo je MOJE. TO sam želela JA, a ti si samo ravnodušno prihvatio. Nemam više snage da ti pogledom kažem: „ne, nemoj mi prići.”  Takav je jaz – nepremostiv.

Ma šta ti objašnjavala, deluje mi kao suluda trka mačke i vuka. Ne, ja nisam racionalna (zato sam jednom davno i potpala pod tvoj uticaj), bežim i dalje u predele iracionalnog.

TO, što si ti prihvatio, deo je tvoje odgovornosti koja nekoga može spasiti fizički, ali i ubiti psihički. Tvoja malodušna odgovornost je odgovornost za stvar, za život, za „biti”, a ne za duševni mir. Žao mi je, ali nikada se ništa ne može reći do kraja. Život je kratak, a misli beskrajne. Izgovoriš li samo kako sam ja neodgovorna – opisaću hiljadu tvojih, filozofiranjem zakamufliranih, neodgovornih postupaka.

Da bi ostala „poštena”, morala je većini priznati: Što se neke vrste pameti tiče, skidam mu kapu. Mogao je da postane vrhunski lekar. Izveo bi na živom čoveku obdukciju da bi bio siguran da ga je detaljno ispitao. I kada bi, na kraju, ustanovio da pacijent pati od alergije na kupus, otpustio bi samog sebe i pao u neizlečivu depresiju.

Svašta joj se vrzmalo po glavi, ali sve se svodilo na neizmernu želju da sve okrene „naopačke“ i zaspi. Brzim, iscrpljujućim pokretima dohvatila je najjači marker u sobi i, na interesantnoj podlozi, ispisala: „PRODAJEM NAMEŠTAJ“

Kada su prvi susedi videli šta je zalepila na zid kuće, začuđeno su je zapitali:

– Ej, a šta je to?

– Ništa. Odlazim za Australiju. Jedva sam dobila dozvolu za useljenje. Drugarica mi je tamo našla posao.

– Ma nije moguće!

– Da, da. Pričaćemo o tome drugi put. Umorna sam.

Oni su se pogledali zbunjeno, ali ništa više nisu dobacivali.

Ne može se reći da malčice nije uživala u svojoj glumi. Da, i to sam JA.

Pošto je bilo puno zainteresovanih, kuću je ispraznila za pet-šest dana. Ostli su samo računar, televizor, bojler i šporet. Isprativši i zadnjeg kupca, odahnula je:

– Sada ćemo živeti po svojim pravilima. Gotovo je.

Za nekoliko minuta zaspala je u vreći.

U stvari, nigde nije ona putovala. Pokušavala je samo da ostvari svoj dugogodišnji, nesvesno prikriveni san, da živi u praznoj kući sa samo nekoliko neophodnih stvari. U životu je izgubila mnogo: ljubav, posao, poštovanje. Pomislila je: „Ako mi se nešto desi, na ovaj ili onaj način, neka to bude u svetu koji sam sama sebi stvorila i u kome se osećam kao u majčinoj utrobi.“

Otrčala je u prvu farbaru, kupila nekoliko boja i krenula sa izazovnim poslom. Za dva dana, sobe su ličile na osunčane borove šume koje nadleću čudesne ptice.

Lepo je! Divno! Verovatno je istu ovu potrebu imao pećinski čovek!

Mirno je zaspala. Sanjala je da se nalazi u svemiru i da posmatra neverovatne hemijske procese na Suncu. Odjednom, odjeknulo je zvono. Učinilo joj se da je to onaj monstrum sa druge planete! Protrljala je oči da još jednom pogleda kroz staklo svog kosmičkog broda.

– Da, napali su me! Vrisnula je.

Dobri stari komšija je brzo obio vrata, pozvao Hitnu pomoć i injekcijom umireni kosmonaut, završio je u ludnici. Zadnja misao koja joj se javila pre dubokog sna, bila je:  „Eh, čini mi se da ni ovo, ipak, nije moja postojbina.’’

Posle buđenja, jedva da je shvatila gde se nalazi. Prišao joj je neki doktor i počeo laganu priču prekrivenu blagim osmehom; ona nije reagovala. Pogledala je listu na kojoj je bila ispisana njena terapija i duhovito je prokomentarisala:

Čoveče, pa oni stvarno ne znaju o čemu se radi!

„Dr Monkey, ja još uvek ne znam ko sam, ali najzad sam shvatila da nisam ON. Kada sam upoznala NJEGA – postala sam bezlični stvor sa stoprocentnim gubitkom želje da istrajem u svojim izučavanjima. ON postoji samo kada jadno živi, bez pohvala. Ja sam to preuzela, ne videći kako padam u klopku zvanu – gubitak identiteta. Sada, HOĆU SEBE, MA KAKVA BILA! To, čime želite da me lečite – ne prihvatam; i da jesam depresivna, lakše mi je ispoljiti sebe, makar i tako, nego uništiti se sasvim. Dr Monkey, zar ne shvatate da najzad pokazujem sebe pravu? Danas sam klonula, iscrpljena dudogodišnjim gaženjem svoga „JA“, sutra sam hiperaktivni vaspitač, kreator, pisac, narator.

Sunce se probijalo poput saznanja da je svet tako širok da u njemu ima mesta i za nju.

Čovek je stao pored nje i pogledom je upitao kako je danas. Bez uvoda je počela da izbacuje bujicu misli koje su cele noći kapale iz mozga.

– Tačno je da su samo neinformisana deca i čisti umetnici prava bića. Ostali se formiraju kao pošteni, pametni, inicijatori, ali, svesno ili nesvesno, oni su zli, pohotni, egoisti, gramzivi. Kako je formirao prvu zajednicu, čovek je istupio iz toka evolucije. Tvorac se poigrao na kraju svog dela. Smeškali ste se i tretirali me kao zabavnu dok Vam je za to bilo plaćano. A sada, dižete ruke, šaljete mi kojekakve folirante, a ne shvatate da je Vaša dijagnoza svima čitljiva! I ne znam zašto ne zamenimo uloge?

Lekar, očigledno beskrajno iznerviran, pobeže na drugi kraj sobe i jedva izgovori:

– Pa, ostajete li ovde ili hoćete u dnevnu?

– Ništa ja neću, ali moram. Želim da Vam dokažem koliko grešite! Moj problem nije bolesna psiha, već bolesna posvećenost zaostalim stvorovima koji su iskoristili moju dobročiniteljsku pamet.

Udahnula je kao davljenik. Odavno nije izgovorila toliko reči za dva minuta. U glavi joj se mutio bes prema njemu i lekaru koji ju je dočekao rečima: Ovde se ne radi o relapsu MS-a, ali nikada lošije nisi izgledala.

– MONKEY!

Opet je upala u duboki san. Nije smela svesno da misli na ono što je podsećalo na njenu opsednutost „drugim ja”. U snu je postojalo lakše objašnjenje: „ovo je plod moje prozne nadarenosti, tumačiću sebe kao pisca psiho-drama!“

I počela je lagano da se priseća njegovog lika, satkanog od depresije i svog širokogrudog i stvarnog. Tako uzdignuta, duboko inspirisana, smišljala je neprekidne nizove reči kojima je pokušavala da ga vrati u svakodnevne radosti. Bio je to jedini, kratki period u njihovoj vezi, kada je on bez reči priznao:

– Zaista ne znam šta ću sa sobom. Gotovo je.

Preživljavala je sve tada rečeno. On je prvi put bio totalno nem, ali je, vidljivo, vapio za njenom pomoći. Vladala je samopouzdano njegovim životom. Da ga je odbacila, njega više ne bi bilo. Unela se svim srcem, da bi najzad kreirala čoveka kakvim ga je u početku zamišljala: otvorenog za njene netipične igre sa dosadnim, tradicionalnim stilom života, duboko zainteresovanim za drugačiji stav prema svemu, ali ne u tamnom, nedorečenom i nejasnom bežanju od stvarnosti, već u živom, idiličnom i avangardnom slikanju života.

Međutim, ne. Ljudski porok ima svoje poreklo u neznanju, rekao je Sokrat. Njegovo neznanje je u agresivnoj gluposti! Nikada nije upoznao sebe. Kada bi došlo do nekog problema, ostao bi zbunjen, ne znajući da li da preduzme ono što mu bliski savetuju ili da sedi skrštenih ruku.

Najtragičnije bi shvatio tu nedoumicu, živci bi mu titrali, ali ponos odbačene pameti doveo bi ga do zaključka kako ni u čemu nema promene, kako je svaki dan isti, kako je teško, ali nužno živeti s tom istinom.

– Jedino što želim da Vas zamolim je – nikada mu ne recite gde sam.

– Dobro, hajdete, polako.

– Doktore, nemam više vremena, pozvala sam Vas da Vam otkrijem tajnu razložnog života, a Vi me ućutkujete!

– Ne umorno je odgovorio, škrgućući u sebi zubima od iznenadne promene profesije – do pre nekoliko dana bio je neurolog, a sada – psihijatar.

– Da. Ništa Vi ne shvatate. – nekoliko suza kliznulo joj je niz obraz.

– Čula sam šta ste pričali o Titu. Imate li nešto protiv Pitagore?

– Hmmm. Pa, ne. Otkud Vam je on na pameti?

– E, pa otud što je osnivač masonerije kojoj je i Tito pripadao! Pa?!

– Molim te, da li pričamo o Pitagori, Titu ili Njemu?

– Prešli smo na TI? U redu, pričamo o NJEMU, ali dokazujem ti da je vrlo teško razumeti čoveka. Tebi je dovoljno da vidiš kako sam uplakana i da me proglasiš depresivnom. A meni je trebalo dvadeset godina ne bih li shvatila da depresivan čovek može biti lud, dubokouman, sadista, mazohista ili dobročinitelj. Nauči nešto, čoveče! Položio si Hipokratovu zakletvu, a ne znaš ni kojoj je veri ili sekti on pripadao. Nećeš ni znati jer je daleko od tebe. Ipak, koristiš ga kao potvrdu svoje odanosti čoveku. Od toga nema ništa. Izađi, molim te, treba da se presvučem.

Namrgođen, iznerviran, izašao je iz sobe, došao do svoje, uhvatio kolač sa stola i glasno mljackao. Ona je, delimično smirena, polako došla do njegove prostorije. Zakucala je i nabacila prijateljski, pokajnički izraz. Lekar samo što nije urliknuo i zario joj ostatak svoje užine u dušnik. Ipak, uspeo je da se savlada i samo pogledom upita:

– Šta je sad?

 – Doktore, ja više ne umem da se smejem!

On je pogledao poluzbunjeno – poluozbiljno. Osetila je kako smišlja šta da odgovori.

 – Doktore, gledam ljude kako pričaju, smeju se, ja to ne razumem! Ti, očigledno, ne shvataš koliko to boli.

Njegove oči su postale nepomične. Znala je da mu nije na pameti ona, već samo postupak. Bila je slomljena, tuđa, nestvarna, izgubljena. Da je očekivala svoju smrt, zahvalno bi pogledala u Boga.

Ali ona je pogledala u prozor, drveće. Setila se neuropsihijatra koga je napustila. Kada su razgovarali, muke joj nisu izgledale tako teške. Nije znala ko je, kuda bi, ali, osećala je život oko sebe i čeznula za njim. I taj gospodin je tada mogao da joj propiše antidepresive i kaže:

– Znate, morate da nađete cilj, morate nečemu da se nadate, ne dozvolite da Vas premeštaju kao stvar s jednog mesta na drugo.

Ne, on je rekao:

– Dušo, ti si psihički zdrava, ostavićemo lekove, pričaćemo.

I, pričali su. Godinu dana ju je čovek dočekivao kao da je pozvana u goste, ćutao je, smešio se, slušao je; iz očiju mu je izbijala neposrednost. Ljudi koji su pametni, koji poznaju život, nemaju problema s ophođenjem. Kad joj je bilo najteže, govorio je:

– Ma, pogledaj prirodu, drveće, nebo.

Petnaest godina je ona posmatrala prirodu tražeći u tome spas od gomile nejasnih osećanja.

– Doktore, ne želim antidepresive!

Začuđeno ju je pogledao: 

– Pa, moramo od nečega da krenemo.

Odmah je sklonio pogled u krilo. Nije mu bilo važno šta će ona reći, već samo kako će je podneti.

Raniji lekar bi izneo hrpu argumenata; ako se u nečemu ne bi složili, ona bi prasnula u smeh ili ispoljila ljutnju. Ovog je lekara, sasvim jasno, mrzela. Samo joj je još to osećanje prema muškom rodu srednjih godina ostalo. Očajnički je zamišljala starijeg gospodina!

Počela je, opet, neku beskrajnu priču, neprekidno zureći u prozor, kao Mali Princ u zalaske Sunca. Gospodine, tako sam ti zahvalna što postojiš. Godinama pamtim svaku tvoju reč, mišljenje i postavljam te za jedinog sagovornika.

Telo joj se treslo. Nije mogla da mrdne. Zažmurila je, ali su joj suze same zalile lice. Trebalo je da krene, ali nije mogla. Čoveče, nemam više snage. Noge me bole, ne osećam kad piškim, teško čitam, nervozna sam i beskrajno nezadovoljna. Nigde ne pripadam. Otkad sam upoznala tvoj način razmišljanja i prepoznala ga u svojoj duši, uspevala sam da se „muški“ borim. Ali sada, šta je sada?

Ustala je naglo:

– Izvinite, nije trebalo da Vas maltretiram (majmune).

Više je niko nije video. ON ju je često pozivao telefonom, „prijateljice“ su visile pred ulaznim vratima, i ništa. Padalo im je na pamet kako je opet, onako totalno izmenjena, došla na na neku suludu ideju i da će, za dan-dva, otvoriti i reći: „uspela sam, najzad, da vas taknem, a?“

Međutim, ništa od sveg. Četvrtog dana od odluke da se nikome ne javi, komšija im je pomogao da nasilno otvore. ON ju je prvi pozvao. Ej, gde si, šta više izvodiš? Tajac. Bez odgovora. Bacio je pogled na krevet – na jastuku je ležao samo presavijeni papir i olovka. Rasklopio je polako, prvi put se uplašivši da nije ON uzrok svemu.

Na papiru je bila ispisana njena pesma:

PONAVLJAM REČI I

OSMEH,

PONAVLJAM I

SVOJE IME.

NEŠTO TEK NAZIREM TIHO

KÔ „KRENI, DOĐI..PA TU SMO..

JEDNA, OH, SUZA MI KLIZNU

ŠALJUĆI POZDRAV TIŠINI…

OSEĆAM –

NISAM JOŠ BUDNA…

ODGOVOR ŠALJEM

PRAZNINI..

„Začudo, čula su čista i nevina kad ih ja ne opterećujem nasiljem misli, ili želja, oslobađala su i mene i vraćala me u mir, u neko daleko vrijeme koje možda nije ni postojalo, toliko je lepo i čisto da ne vjerujem u njegovo bivše postojanje, iako ga sjećanje nosi. Najljepše bi bilo ono što je nemoguće, vratiti se u taj san, u nesaznano djetinjstvo…“ Meša Selimović

„Da, niko je više nije sreo… Osim što je ona samu sebe našla. Stegla je sebi ruku i rekla: da li će ikada shvatiti koliko je život lep i kako su prljava njihova nastojanja da im duša bude nedodirljiva?! Dobro jutro, srećo!“


Za GLEDIŠTA piše: Marina ADAMOVIĆ



Gradina: SNEŽANA SPASIĆ – BELA VILA

U okviru programa 29. Internacionalnih horskih svečanosti u Nišu predstavljen je specijalni broj GRADINE sa tematskim blokom Snežana Spasić – Bela vila, objavljenom u broju 104/2023. Povod za predstavljanje broja u okviru ove najznačajnije horske manifestacije u ovom delu sveta jeste to da će od ove godine nagrada za najboljeg solistu na Internacionalnim horskim svečanostima nositi ime Snežane Spasić.


Snežana Spasić (1969-2020) foto Dušan Mitić Car

O broju su govorili Aleksandar Kostadinović, Ivan Blagojević i Velibor Petković. Tematski blok sadrži opsežnu etnomuzikološku studiju dr Jelene Jovanović „Snežana Spasić i njen album Bela Vila: Živi glas i autentično srpsko pevačko nasleđe”, kratke poetske tekstove Dragana Jovanovića Danilova i Saše Hadži Tančića, zatim „Priče sa koncerata“ same Snežane Spasić, kratke, jezgrovite komentare i najave svojih pesama na koncertima i u medijima, kao i biografije Snežane i članova njene grupe Naissa i izabrane fotografije sa njihovih koncerata.

Sastavni deo ovog broja GRADINE čini DVD na kojem je snimak koncerta koji su Snežana Spasić i grupa Naissa održali 15. avgusta 2007. godina na Letnjoj pozornici u Nišu, na otvaranju Nissvile Jazz festivala te godine. Prenosimo izlaganje Aleksandra Kostadinovića, urednika časopisa GRADINA.



Aleksandar Kostadinović: MUZIČKI PORTRET SNEŽANE SPASIĆ

Želeo bih najpre da se zahvalim organizatoru Internacionalnih horskih svečanosti na ustupljenom terminu i prostoru da široj kulturnoj javnosti predstavimo 104. broj Gradine, niškog časopisa za književnost, umetnost i kulturu. Ova, na prvi pogled neobična okolnost da se literarni časopis promoviše tokom muzičke kulturne manifestacije iziskuje izvesno obrazloženje, pa ću u svojstvu urednika ovog časopsa nastojati najpre da pomenutu okolnost obrazložim.

Naime, ova sveska Gradine, svojim vrednosno najznačajnijim segmentom posvećena je muzici, odnosno životu i radu Snežane Spasić (1969-2020), izvođačice tradicionalne muzike, koja nas je, nažalost, prerano napustila pre bezmalo četiri godine. U pitanju je rubrika „Bela vila – Snežana Spasić“, koja iako predstavlja neku vrstu kurioziteta u dosadašnjoj koncepciji našeg časopisa, ipak ima uporište i oslonac u temeljenim načelima njegove uređivačke politike.

Dugogodišnji urednik i pokretač nove serije Gradine Zoran Pešić Sigma smatrao je da je jedan od prioritetnih zadataka u okviru kulturne misije književnih časopisa i to da budu svojevrsni čuvari vremena, ne samo aktuelnog književnog trenutka, već i dublet kulturnog pamćenja. U stvari, on je smatrao da je estetska, pa i kulturna dimenzija čovekovog postojanja svojevrstan obračun s vremenom, odnosno sa njegovim negativnim učincima: prolaznošću, propadljivošću i zaboravom, pa je tako i za tradiciju smatrao da predstavlja ono malo prošlosti koje uspemo da sačuvamo od demona vremena.

Upravo iz pomenutih razloga, a sa ciljem čuvanja tradicije i naročito u obavezi prema kulturi pamćenja, bila je pokrenuta periodična rubrika Muzej književnosti, posvećena počivšim niškim pesnicima Branku Miljkoviću, Gordani Todorović, Ljiljani Bibović, Milivoju Pejčiću, za čije je uređivanje uglavnom bio zadužen Jovan Mladenović, viši muzejski kustos Narodnog muzeja u Nišu.

Ova rubrika je suštinski bila „spomeničarske” prirode, jer „spomenica” jeste tradicionalni literarni okvir kojim se čuva sećanja na značajne ličnosti i događaje iz prošlosti, a po svom sklopu i sadržini bila je najbliži srodnik rubrici „Književni portret” jer je predstavljala mozaik napisa i priloga različitih kakvoća i boja: pored teorijsko-kritičkih napisa, najčešće je tu bilo dosta memoarskih tekstova i svečanih dedikcija.

Na sličan način je koncipiran i temat posvećen Snežani Spasić: otvara ce jednim teorijsko-analitičkim napisom Jelene Jovanović, muzikološkinje iz Instituta SANU, čija je osnovna stručna preokupacija etnomuzikolške prirode: elementi seoske vokalne i instrumentalne tradicije Šumadije i centralne Srbije, nakon čega sledi proza pesnika Dragana Jovanovića Danilova „Ja sam bela, balkanska ruža” koja je eksplicitno posvećena Snežani Spasić, a zatim i dva mikroeseja Saše Hadži Tančića, podstaknutih solističkim, a capella koncertima koje je Spasićeva tokom dvehiljaditih održala u Nišu.

Pored obaveznog, standarnog dela takvih rubrika koje predstavljaju kratke biografije, u ovom slučaju Spasićeve, ali i članova grupe Naissa, koji su sa njom učestvovali na koncertu kojim je otvoren Nišvil džez festival 2007. godine u Nišu (u pitanju su biografije Vladimira Kovačevića, Slobodan Jevtića, Marjana Radevskog, Aleksandra Vasova, Dragana Tomića, Gorana Đorđevića i Akaša Bata), želeo bih naročito da istaknem dva priloga.

Najpre, tu su kratki napisi same Snežane Spasić, čiju je žanrovsku prirodu teško precizno odrediti: njihova osnovna odlika je autoreferencijalnost, koja se manifestuje kroz neobičan i nesvakidašnji preplet autobiografskih, autopoetičkih i ispovednih činilaca. I, napokon prateći deo sveske Gradine, a ja bih voleo da kažem sastavni, pa meni i najznačajniji deo predstavlja DVD, kojim se prezentuje već pominjani nastup Snežane Spasić i grupe Naissa na Nišvilu 2007. godine (disk sadrži izvođenje sedam numera koje su analitički razmatrane u pomenutom tekstu Jelene Jovanović), disk je publikovan uz dozvolu Nišvil festivala, a urednik ovog video izdanja je član naše redakcije Goran Stanković.

Zoran Pešić Sigma je voleo da kaže da pesma predstavlja zamrznuti dah pesnika, kao vid kristalizacije duše koje prkosi demonu vremena. U skladu sa tim, ali i sa ličnim uverenjima Snežan Spasić, koja je smatrala da pirotski ćilim svojim tradicionalnim, a opet neponovljivim šarama predstavlja materijalni duplikat nečije duše, voleo bih da ovaj disk, pa i čitav temat, predstavlja tkanicu koja će jasno predstaviti sasvim osobenu, ličnu i neponovljivu, umetničku pojavu Snežane Spasić.



Redakcija GLEDIŠTA © 2024



Vladan Matijević: NA BULEVARU NEŠTO NE ŠTIMA!

U Nišu je održan dugo očekivani književni razgovor sa Vladanom Matijevićem o romanu Pakrac, a ovo čitano i nagrađivano književno delo našlo se pred Nišlijama u inspirativnom razgovoru tokom kojeg su pored gosta iz Čačka govorile doc. dr Mirjana Bojanić Ćirković i Milena Mišić Filipović.

Književni put prozaiste Vladana Matijevića započeo je u Nišu početkom devedesetih godina prošlog veka. Podsećamo da je tada književni list Gradina objavio i nagradio deo iz kasnijeg debitantskog Matijevićevog proznog dela Van kontrole, u tom trenutku još uvek samo rukopisa.

Zvučni zapis sa književnog razgovora možete čuti ovde, a u nastavku donosimo odlomak iz romana Pakrac.


Golubovi © Dalibor Popović Mikša (1980-2017)

NA BULEVARU NEŠTO NE ŠTIMA! – Odlomak iz romana Pakrac

Pokušao sam sebi da dočaram unutrašnjost podzemne garaže u Ulici Žorža Bataja. Smatrao sam da prostor nije veliki i da se predstava odigrava u kavezu oko kojeg stoji publika.

Žrtva se uvodi u kavez u koji se kasnije puštaju psi. Ili je psi već čekaju u kavezu, ali im je radi dužeg trajanja predstave ograničen radijus kretanja dužinom lanca. A onda sam zaključio da previše gledam američke filmove i da nikakvog kaveza nema unutra.

Prisetio sam se kako izgledaju tipične garaže kod nas i shvatio da se psi nalaze u kanalu i da golog mladića ubacuju dole. Ili ga polako spuštaju hidrauličnom dizalicom, eventualno lancem preko čekrka, a psi skaču uvis dok ga ne dohvate.

Ima tu mnogo mogućnosti za dobru režiju, pogotovo kada se bolesnoj mašti pusti na volju. Sve je u garaži obično, nema u njoj nikakvog luksuza. Po zidovima je okačen alat, ukrug smotan produžni kabl sa sijalicom i stari kalendar na kojem je gola žena, na podu je presečena kanta sa korišćenim uljem, prljavo pucvalo, kutija sa šrafovima…

Bilo bi dobro da ima i česma sa crevom da posle može da se spere krv. Kada sam poželeo da pobegnem od tih slika, uključio sam televizor.

Pepi, mi imamo evropski standard. Mi imamo sigurne poslove sa dobrom zaradom, od kojih naše porodice mogu pristojno da žive. Mi imamo kvalitetno obrazovanje, naša deca svakog jutra odlaze u čiste i sigurne škole.

U toku su značajne investicije, a obezbeđen je i novac za pomoć poplavljenima. Samo, ako je stvarno tako, onda na Bulevaru nešto ne štima.

Tamo se govori da našu decu ispred škole sačekuju dileri droge. Tamo se govori da firme iz Azije i Afrike na našoj zemlji grade svoje auto-puteve, tunele i mostove. To će sve, istina, za sto godina biti naše, ako nas za sto godina bude.

Sa neba je sijao pun mesec. Kao i svaki put, takav je na mene delovao uznemiravajuće. Posmatrao sam ga stojeći na raskrsnici Ulice Milana Rakića i Kordunaške. Menjao sam mesta. Čas bih sedeo na gelenderu stepeništa koje se spuštalo do Ulice Tihomira Višnjevca, čas bih se naslonio na visoku plavu ogradu sa oštrim zupcima koja je ograđivala zemljište sa velikom, divljom travom u vlasništvu Beogradskog vodovoda, onda bih stajao naslonjen na jedan od dva bagrema koji su donekle rasli spojeni, pa se na visini od metar i po blago udaljavali.

Bagremovi su istina bili sa druge strane olabavljene žičane ograde, ali toliko blizu da se sa ulice moglo o njih nasloniti. Na parkingu restorana, koji se nalazio na samoj raskrsnici, bila su parkirana troja kola, na prostoru gde je zabranjeno parkiranje još dvoja, kao i nekoliko kola duž Kordunaške ulice.

Uz zid restorana su bila tri prepuna kontejnera. Iz restorana se čula preglasna muzika. Svake večeri se, Pepi, iz naših restorana, kafana, kafića, iz kuća i dvorišta, iz stanova sa otvorenim prozorima, sa terasa čula odvratna muzika sa neartikulisanim pevanjem razularenih ljudi. Na sve strane su trajala veselja, po nebu su praštali vatrometi.

Možda se restoran ispred mene i dalje zvao Rifat Burdžević, kao u vreme dok sam bio mlad, kako se i dalje zove obližnji studenski dom, mada je na reklami iznad njegovog ulaza, da li zato da se ne bi provocirali nacionalisti, stajalo RB.


Vladan Matijević – Odlomak iz romana Pakrac

Bio sam svestan da nisam sposoban da upotrebim oružje, ali sam i dalje sa sobom nosio pištolj. Te večeri sam na njegovu cev montirao prigušivač. Iskreno, potajno s nadao da, kao ni prethodnih noći, mladić sa dobermanom neće naići ni te, i da ću se u ranim jutarnjim satima pokupiti sa ulice i otići u stan da malo odspavam.

Najradije bih, Pepi, od svega digao ruke i već sutra zauzeo svoje mesto na Bulevaru, međutim, osećao sam obavezu da čekam sumnjivog mladića i pratim ga.

Srećom, i za mene, koji sam samo povremeno jako hramajući prošetao ulicom, vreme je odmicalo sigurnim hodom. Pred zoru sam zbog umora seo na ivičnjak ulice, ispod bagremova drhtureći sve više. Gledao sam netremice uz vlažnu, prljavu i klizavu Kordunašku ulicu. Muzika iz restorana je već odavno utihnula, svi parkirani automobili, osim jednog belog, odvezeni su.

Mladić sa dobermanom iznenada je naišao, a sekund kasnije stvorio si se ti ispred njega. Pas je počeo potmulo da reži. Izgledao je zastrašujuće, ogrlica sa bodljama mu je priličila bolje nego ikad. Mladić je iz ušiju naglo iščupao slušalice, osetio je nešto sudbonosno u tvom izgledu. Čuo se klik, u njegovoj ruci se nalazio rasklopljen skakavac.

Pepi, video sam kada si ispružio ruku ka njemu, u njoj si držao pištolj. Pucao si prvo u psa, jedan metak, pa mladiću u grudi, takođe jedan metak. Ništa se nije čulo, upitao sam se da li sanjam. Pun mesec mi je davao za pravo da je sve moguće.

Prvo je pao mladić, tek kasnije pas. Pre nego što su ih izdale noge, oko njih je bilo krvi kao u nekom Tarantinovom filmu. Zbog poze koju je zauzimao leš mladića izgledao je kao da se penje uz merdevine. Ali to je bila varka, nije on mogao uvis. Ležao je na stomaku. Na mestu gde je iz njega izašao metak bila je vrtača iz koje je izvirala krv.

Sagnuo si se i sa mladićevog vrata skinuo njegov debeli lančić. Iz nekog razloga hramajući isto kao i ja, došao si do kontejnera i u jedan od njih ubacio pištolj.

Okrenuo sam glavu od tebe, nisam želeo da znam gde ćeš zamaći. Najbolje bi bilo da kažem inspektoru Vasoviću, ako budem primoran, da si otišao u nepoznatom pravcu. Tek sam na Bulevaru, ni sam ne znam koliko minuta ili sati kasnije, spoznao da mi u džepu nema pištolja.

Zaključio sam da si mi ga ti neopaženo izvukao i njime počinio ubistvo. Zbog toga ti nisam zamerio, čak mi je ta činjenica i imponovala. Nisam se upitao kako si to izveo, ali jesam se začudio kada sam u džepu, u kojem sam ranije držao pištolj, prvo napipao, pa izvukao mladićev zlatni lančić. Nije mi bilo jasno kako si uspeo da ga staviš u moj džep, kada mi nakon ubistva uopšte nisi prilazio.

Gledao sam televiziju. Naša zemlja je, Pepi, uređena, napredna i radna. U njoj je za tri meseca iskovano četiri hiljade odlikovanja. Mi odlikujemo uspešne, popularne, zaslužne…

Međunarodni ugled naše zemlje je sve bolji, naša zemlja je postala ključni faktor stabilnosti u regionu i uživa poštovanje na istoku, na zapadu, na severu i jugu.

Samo, ako je stvarno tako, onda na Bulevaru nešto ne štima. Tamo tvrde da odlikujemo i optužene za genocid, za aparthejd, za terorizam i da je malo ko sposoban na karti sveta da nađe našu zemlju, ako rodom nije sa Balkana.


PAKRAC (odlomak)

Objavljivanje na portalu GLEDIŠTA odobrio: Vladan MATIJEVIĆ