I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila
usta svoja da primi krv brata tvog iz ruke tvoje.
Post. 4,11
Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, avgust 1914. godine
Čaršija uobičajeno bruji, ne sluti da samo dvadesetak kilometara dalje, preko rijeke Drine, već bukti rat za koji se u tom trenutku još ne zna da će promijeniti kartu stare Evrope. Ništa na to ne ukazuje, osim zatamnjenih i novinama izlijepljenih stakala na izlozima, ili bar onome što je ostalo od njih, na dućanima i zanatskim radnjama čiji su vlasnici Srbi.
Nije prošlo ni dva mjeseca od kada je Princip ubio prestolonasljednika žute carevine, od mračnih sila određenog da bude glineni golub čije obaranje treba označiti početak rata i biti okidač za krvave sukobe. Ubrzo nakon atentata, širom zemlje, kreće linč i proganjanje svih viđenijih pravoslavnih glava.
Njihove komšije muslimani uglavnom ćute, pokoji efendija se glasno javlja i protestuje, reis Čaušević krije srpske domaćine iz Sarajeva, Austrougari škripe zubima na njega, ali ga ne hapse. Ne treba im još jedan front. Kao u svim nemirima, lopovi, uhljupi, razbojnici i seoske kabadahije dočekali su svoju šansu. Ne čekaju policiju, idu prije njih na srpske kuće, tuku, pljačkaju i maltretiraju, vlast prećutno odobrava.
U narod se uvukao strah i nemir. Kasabom odjekuju zvona, sazivaju u rat. Ispred zgrade opštine danima se ne pomjera veliki sto; što je zdravo i staro za vojsku stoji u redu, ćutke, bez galame čeka da bude upisano i raspoređeno. Ne gleda se vjera ni porijeklo. Caru se imaju svi odazvati na poziv za danak u krvi.
Dvojica mladića sjede na obali rijeke Drine. Pored njih za vrbu zavezan čamac. Dimitrije Popović i Abdulah Filipović. Tek im pokoja dlaka iznad usana probija. Obojica tek napunila osamnaest. Dimitrije, crn kao ugarak, oštrih crta lica, kose duge skoro do ramena, do prije tri mjeseca bio je šegrt kod oca kazandžije.
Kako mu je otac umro malo prije atentata, tako je i on, nespreman, na sebe preuzeo vođenje radnje. U jadima koji su sve njegove poslije ubistva Ferninanda sačekali, snašao se kako zna i umije. Sačuvao je nešto robe i materijala, ono što nije bilo izloženo i opljačkano. Drugi mladić, Abdulah, plav je, visok i lijep, kratko ošišan, sin dućandžije, viđenog i uvaženog u čaršiji.
Obojica porijeklom iz istog sela. Obojici su se đedovi poslije ulaska Austrougara u Bosnu istovremeno preselili sa sela u grad. Najbolji su jarani, a zovu se i kumovima. Neko staro kumstvo, Bog sami zna kada i ko ga je započeo. Prema ranijem dogovoru, našli su se na rijeci da zajedno čamcem pređu Drinu i jave se kao dobrovoljci u srpsku vojsku. Obojica su dobili poziv za mobilizaciju za carevinu, a ne ide im se za tuđina boriti.
Ćute, gledaju u rijeku, Abdulah nervozno baca kamenčiće. Mjesto na kom sjede prikriveno je rastinjem, čini se da samo oni znaju za taj riječni zaliv; ne vidi se ni s puta, ni s druge strane rijeke. Grane vrbe se svijaju do same vode koja teče ispod njih. Mnogo puta su već ovdje sjedili, još kao djeca, bježeći iz čaršije i od svojih. Ovo je samo njihovo tajno mjesto.
Odjednom, kao iz puške, Avdo prekide tišinu:
– Kume, ja ne mogu! Ne mogu i ubij me! Babo je nekako dokučio šta spremam. Sinoć je gorilo kod nas u avliji. Kaže, nisam ja sina rađô, školovô i spremô za vlašku vojsku i vlaškog kralja. Veli, svakako će ovi tvoji izgubit, jer su šaka jada, pregaziće ih Švabo kô plitak potok. Kaže da ne idemo i da zalud ne gubimo glavu. I tebi je poručio da ne mahnitaš i da čuvaš majku, samo ti je ona ostala. Kaže i tebi će, kȏ i meni, sa Mehmedom Ćesarom dogovorit da nas ne uzmu u vojsku, daće nas proglasit za nesposobne. Već je spremio dukate za obojicu. Tako ti je poručio.
– Avdo, koji moji!? Avdo! Valjda naši, pobogu kume?!
– Ne gleda on tako, kume, on je starinski čoek, znaš ga ko i mene. Ne zna on za te naše Južne Slovene i ne priznaje to. Psuje majku i Gavrilu i Mladobosancima. Kaže da su razbojnici, uhljupi i neradnici i da poštenom insanu kvare posô i trgovinu. On to sve po ranijim adetima. Znaš da nije loš, znaš ga, bolan, znaš da ne bi mrava zgazio, znaš da ti ne misli zlo kô ni meni.
Opet muk i tišina. Drina huči i nosi grane, pravi male virove.
– Dimšo, kume! Progovori! Što ćutiš?
– Šta da ti rečem, kume? Šta?! Radi kako si naumio, ja ću radit kako smo se dogovorili. Da čekam da me Švabe natjeraju na moje – neću! Ključ od radnje i magaze ti je kod majke, pazi je, ona je tebi u amanet. Možda je i bolje vako. I pametnije.
Izljubiše se na rastanku. Avdo gura čamac, do pasa ušao u vodu. Mokar više od neke tegobe što mu struji tijelom nego od hladne vode. Ode mu kum. Ne zna ni jedan šta onog drugog čeka. Ko zna da li će se i kada vidjeti. A nije ni rastanak baš bio kako treba. Zna Avdo, a zna i Dimšo, da su jedan drugom štošta prećutali i u toplom iza jezika ostavili.
Ne valja iza jezika ostavljati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Neizgovoreno vazda dođe na naplatu, prije ili kasnije, a tad je neizgovorena riječ mnogo skuplja. Glavom se ponekad plaća.
Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, januar 1929. godine
Čaršija ćuti, svuda po ulicama je muk, prije neki dan, na Pravoslavno Badnje veče, Kralj Aleksandar je u državi prekinuo agoniju koja traje još od ubistva Radića u Skupštini i zaveo šestojanuarsku diktaturu. Žandarmi već par dana uveliko hapse i privode, uglavnom zanatske kalfe i nešto radnika iz ciglane i sa željeznice, od ranije su ih vlasti označile kao simpatizere komunista.
Običan svijet, koji nema veze sa strankama, ili ništa ne komentariše, ili to radi šapatom. Ne zna se kud diktatura vodi. Ono što joj je prethodilo izazivalo je nesigurnost i strah, a što će ona da donese – ni najmudriji nisu znali. Narod, navikao da trpi i ne pita, ne mijenja navike. Prilagođava se. Srbi odobravaju, Hrvati se bune ispod glasa, Muslimane svi računaju kao svoje kad im treba brojno stanje, a kad treba odlučivati, onda su tuđi.
Od kraja rata svako se ponaša kao da ne postoje. Svi ih svojataju, a niko ih neće, oni sami ne znaju kuda bi. Imaju Spahu i njegovu organizaciju, neprilagođeni su vremenu u kome se nalaze, zbunjeni i neorganizovani. S jedne strane, prvi put od odlaska Sultana imaju Kralja kojeg djelimično prihvataju kao svog. Uvažava im vjeru, imaju svoj poseban kazan u vojsci, imaju i svoje delegate u Skupštini, polunjihov Kralj prijatelj je s Turskom, njima još uvijek bitnom dalekom zemljom.
S druge strane, znaju da je Kralj Srbin, a kako i da zaborave kad ih njihove komšije malo-malo na to podsjećaju. Bolje im pristaje ovo sadašnje odijelo od onog što su im šile Švabe, lijepo je, ali je ipak odijelo njihovog starijeg brata. Bar im se to tako predstavlja, ili im se samima možda tako čini, ili je i jedno i drugo.
Znaju da su posebni, a ne da im se da budu. Drugi ih svojataju, ali ne propuštaju priliku da im prebace neki prvobitni grijeh. Raspalo carstvo im uzelo ime, a nova kraljevina ga nije vratila.
Srbi dali danak u krvi. Opet. Da bi bili slobodni, ratovali za srpskog, a dobili zajedničkog kralja. Ne vide da to što je zajednički ne znači i da nije srpski. Jedino kao zajednički i može biti srpski, tako da svi Srbi konačno žive u jednoj kući.
A on, Kralj pobjednik, neće da se sveti; one što su ratovali protiv njega neće da kažnjava. Kao da je i mogao pola nove države pokažnjavati. A, opet, mnogo je zločina učinjeno, narod pamti. Možda Kralj nije mogao pola kazniti, ali je mogao one koji su se isticali u progonu i klanju. Nekažnjen zločin uvijek rađa novi. Uvijek. Kao da su svi od velike zajedničke države imali prevelika očekivanja.
Široki kaput južnog slovenstva i preuska anterija ukorijenjenih predrasuda jednih o drugima ne idu jedno s drugim. Sve praćeno nikad izgovorenom mišlju: „Zajebaće nas!”
Stanje u magazi loše. Nakon razvoja i napretka poslije Velikog rata, ekonomska kriza iz evrope prelila se i na Kraljevinu. Bijeda i glad kudgod pogledaš. Evropu guši neuređeni divlji kapitalizam, a na Balkanu se takav neuređeni kapitalizam u začetku miješa sa ostacima nikad okončanog feudalizma.
Agrarna reforma tek u povoju. Ipak, oni koji u njoj žive, da imaju bar malo pameti, imali bi na šta biti ponosni. Silna je ta nova država. Golema! Ali džaba!
Opšta neobrazovanost ne pomaže zacjeljivanju krvavih rana na mladom jugoslovenskom društvu; rane krvare, zavoja ni za lijeka.
Abdulah i Dimitrije sjede u kafani. Nema puno svijeta. Petnaest godina je prošlo od njihovog rastanka na Drini, na onom njihovom tajnom mjestu. Uvala je još uvijek tamo, vrba još uvijek umiva svoje lišće u rijeci, ali oni je više ne obilaze. Odrasli su ljudi. Sakrivanje po džepovima rijeke je za djecu.
U čaršiji ih zovu starim momcima, ni jedan se još nije oženio, stekao porodicu, djecu. Računaju obojica da ima za to još vremena. Naoko su isto bliski kao što su bili i prije Velikog rata. I dalje provode vrijeme zajedno, čak su mimo svog ličnog pokrenuli i jedan mali zajednički posao. Uspješni su, viđeni su, nema za njima smrdljivog traga.
Avdo je sačuvao Dimitrijev imetak koliko je u onim ludim ratnim vremenima mogao. Majku mu nije sačuvao, nije ni mogao, starica je samo uvenula sama od sebe onog trenutka kad je dobila sinovo pismo kojim je obavještava da se povlači sa srpskom vojskom preko nekakve Albanije. Ni Avdo više nema babe. Umro je dan prije nego što je Dimitrije, kao pobjednik, u raspaloj uniformi i bušnim cokulama umarširao u čaršiju.
Maliciozan čovjek bi rekao da je srce starog ratnog liferanta Ejuba puklo za umirućim austrougarskim carstvom. A možda je samo prestalo da kuca od starosti. To samo on zna. I onaj gore – jedini sudija ljudima.
Njih dvojica, u godinama koje su prošle nakon završetka rata, nikad nisu pričali o onome što se desilo na rijeci. Ćutke su prešli preko svega, nastavili sa druženjem i poslom, kao da između njih nije bilo bezdane jame.
U kafani kad Dimšo pije, a ovaj to radi sve češće, kako bi pićem otjerao sablasti Kolubare, Albanije i Kajmakčalana, kum mu pravi društvo. Ne pije. Rijetko pričaju o politici iako su obojica aktivni. Avdo je u Jugoslovenskoj muslimanskoj stranci, a Dimšo u Pašićevim radikalima. Večeras, pod utiskom svega što se dešava oko njih, razgovaraju.
– Kume, šejtanska su ovo posla sa ovim žandarmima na cesti, nemam ja ništa protiv što hapse onu crvenu žgadiju, ali da žandarmi ne okrenu i na nas ostale?
Dimšo otpuhuje dim od cigare, nervozno gasi, jedva pogađa pepeljaru. Uzela ga rakija pod svoje, ona mu i rukama i jezikom upravlja.
– Kumašine, smeta li tebi što su to žandarmi ili što su srpski žandarmi?
Avdo skida fes sa glave, vadi maramicu iz džepa, briše svoju plavu, već prorijeđenu kosu, zna da je kum pijan, ali mu đavo ne da mira.
– Zar to nisu naši žandarmi kume? Zar mi nismo jedno?
Dimšo pijan, sebi u bradu nabraja imena. Radi to često u posljednje vrijeme kad popije, niko ne zna da mu to bijahu saborci koji su mu dušu ispustili na rukama. Rakija ga i uspavljuje i budi.
– Nikad mi nećemo biti jedno. Nikad! Da si prešô rijeku sa mnom – bili bi, vako si i ti, kô pokojni babo, čekô ko će pobijedit.
Ode riječ. Fijuknu! riječ je kuršum, nikad ne znaš gdje će završiti. Riječ neizgovorena kad treba, izgovorena kad je vrijeme već protjeralo pijesak kroz sat, na sebi nosi nataloženu patinu gorčine zbog neizgovorenog. Ne zvuči iskreno i čestito kao da je izgovorena u vakat. Svaka riječ ima svoje vrijeme. Samo svoje.
Ne valja iza jezika ostavljati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Ne valja riječ koju nisi izgovorio kad je trebalo izgovoriti u nevrijeme, kad je već kasno. Zna kasno izgovorena riječ da ujede i dođe na naplatu. Okasnjela riječ bude mnogo skuplja. Ponekad se glavom plaća.
Ćuti Avdo, povrijeđen mu ponos. Za srce ga ujelo, odhukuje, poželi u tom trenutku da je bar malo rakije u njemu, da i on može odapeti slovo, a da to slovo nije zavezano razumom i obzirom. Opet, ne može ni da ne kaže nešto, kako će se ujutro pogledati u ogledalo dok se bude umivao.
– Ko bi ti majku gledao, kume, ko bi ti imetak sačuvao? Džaba govori, kum preklopio oči. Ne čuje ga, rakija namjestila bešiku za njegovog kuma.
Diže kum kuma od kafanskog stola. Valja im krenuti kući, kasno je. Obgrlio ga jednom rukom preko ramena, polako, pa tako koračaju iz kafane kroz čaršiju. Dva još mlada čovjeka, u naponu snage, naoko bi se reklo zdrava i prava, sa obje noge i ruke, podupiru jedan drugog dok hodaju. Hodaju kroz čaršiju, a oba sakata. Đavo ih osakatio, a što đavo jednom osakati, hiljadu molitvi ne pomogne da izraste.
Ode noć.
Zoru dočekaše u magazi, sjede, piju kafu. Dimšo, vidno mamuran, sa krpom oko glave, samo odhukuje.
– Što mi pobogu, kumašine, dade da se nako napijem, imaš li dušu, pobratime?
Avdo se smijulji, podbada ga veselim pogledom, zubato januarsko sunce što je promililo jutros otjeralo je sav mrak od sinoć.
– Aj, Alaha ti, kume, manje jedi, drob ti narastao, sve mi te teže pjanog nosit kući!
Dimši drago, ništa mu Avdo ne govori za ono od sinoć. Laže svako ko je pijan riječ izgovorio da je se ne sjeća. Sjeća se svega, samo više nema rakije da riječ drži i podupire.
– Kume, da ja tebe šta sinoć slučajno ne uvrijedih? Ništa se pod milim bogom ne sjećam o čemu smo sinoć pričali.
– Ne budali, kume, kako ćeš ti mene uvrijediti, mi smo, bolan, svoji.
Sunce otapa snijeg i voda je odnosi po čaršiji. Teče niz čaršijsku kaldrmu prljava voda, blatnjava voda, pogana voda, ode sa tom vodom i kumovska riječ.
Dok je neka nova voda ponovo ne izbaci na površinu.
Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, decembar 1941. godine
Pomračilo se sunce. Krvav mjesec sija i po danu i po noći. Kad su sati ispunjeni strahom, minuti su vječnost. Zlo se nadvilo nad Bosnom. Nijemac ponovo ušao u nju da završi posao od prošlog puta, ali mu se ovaj put nije imao ko suprostaviti. Oni koji je trebalo da mu se suprostave bili su zauzeti jedni drugima. Niko nije čuvar brata svoga. Lako je pričati o strancu i šta je on spreman napraviti našem čovjeku. Tuga i jad nastaje i svaki razum prestaje kad moraš reći šta smo spremni uraditi jedni drugima – svojima.
Svako u nesretnoj zemlji ima svoju verziju događaja. Svako istinu svojata, prisvaja i mijenja, dorađuje, skraćuje i proširuje, da tako skrojena bude samo njegova. A istina je jedna. Šta je čovjek spreman napraviti drugom čovjeku i zašto? Istinu vidiš kad je s mnoštva spustiš na malog čovjeka i njegovu sudbinu. Progledaš tek tad. Čovjek je bitan. Svaki čovjek.
Abdulah i Dimitrije već su zreli ljudi. Zagazili su u petu deceniju. Tek su se nedavno oženili. Prestarjeli. Obojica su žene doveli sa strane. Abdulahova je rodom iz Krajine, a Dimitrijeva sa Romanije. Mlađe su od njih. Zdrave. Neposredno prije šestoaprilskog sloma države rodile su im sinove nasljednike.
Avdo je prvi dobio sina i nadio mu ime po svom rahmetli babi Ejubu. Dimitrije mjesec dana kasnije. Po dogovoru, koji su još kao momci imali, pored krštenog kuma, Avdo je Dimšinom sinu Mitru bio šišani kum i darivao ga šorvanom, kako je red.
A reda otkako je bivša država kapitulirala više nema. Pljačke, deportacije i ubistva na sve strane. Dimšo kao Srbin nema šta da traži u novoj državi, osim da parama otkupljuje svoj mir i mir svoje porodice. Dan za dan. Takva su vremena. I kum se malo udaljio od njega; obilazi ga, ali nema više javnog iskazivanja bliskosti. „Takva su vremena”, govori u sebi, „sad je njihov vakat”.
Kum mu još oprezno mjeri čiji je vakat. Vidi on šta se dešava, nije lud. Ne sviđa mu se. Zna on da na pravdi Boga odvode narod i ubijaju, da pljačkaju i otimaju. Njegova se još u čaršiji uvažava i on neće da učestvuje u tome. Ipak, ne prođe noć da ne razmišlja da li je vrijeme da se svrsta i odredi stranu.
Žao mu je kuma, ali ne zaboravlja da je kum Solunac; da se kumova riječ, ne tako davno, pitala više od njegove; nije se mnogo više pitala, ali se ipak više pitala i uvažavala. Pa zar svaki insan ne bi iskoristio priliku koju on sad ima? Noću to sve premeće po glavi, kao i svaki čovjek kad hoće da opravda odluku koju je već donio, ali mu takva ne priliči, pomalo je se i stidi, na tasove dodaje razloge, stvarne ili izmišljene.
Sve češće Avdo vraća razgovor iz one januarske noći, pa pomalo i dodaje. Zar se nije njegov kum Dimšo pravio lud kad ga je ubrzo nakon toga Avdo molio da pomogne da se Fikret, Avdin jaran iz partije, pusti iz hapsa? Ko zna da li bi i za njega molio načelnika, da su ga kojim slučajem srpski žandarmi uhapsili?! Srpski, ja koji drugi! Njih je tamo bilo najviše! A i ta njegova solunština, na vrh mu je glave, kao da niko drugi nije ratovao sem njega.
Nisam ja od njega tražio da me oslobađa! Nije džaba oslobađô, dao mu njegov Kralj onu šumu i livadu niz rijeku, što meni nije dao i ja sam bio njegov podanik?! A i kako me oslobodio? Samo mi jaram nametnuo! Dobro, jesam ja fino, šućur Alahu, radio i za Kraljeva vakta, ali bi sigurno bolje radio da smo ostali pod švapskim carem.
Švabo je to, uređena država đe se sve zna, ko i šta radi, a ne kao kod ovih kod kojih je moglo sve za dukat da se kupi. Zaboravlja Avdo da je i u švapskoj državi njegov babo Ejub za dukate kod Mehmeda Ćesara uredio da ga kajzer ne uzme kod sebe u vojsku. „Ako ja ne budem njega, možda će on mene.”
Sve tako Avdo sam sa sobom divani, sam sebi postavlja pitanja i odgovara, a možda je trebalo neko od tih pitanja da postavi svom kumu, možda bi mu on pomogao u odluci, možda bi…
I ne ode riječ. Nema zrna da prozuji – kakvo god da je. Riječ koja na riječ ostane postaje barut, pa što je više baruta u buretu neizgovorenog, ono jače eksplodira. Na riječ koja nije izgovorena kad treba, doda se još jedna neizgovorena; postane tutkalo za tuđu. Riječ tuđina i stranca. A tuđin i stranac među kumovima nikad nije dobronamjeran.
Ne valja iza jezika ostavljati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Ne valja riječ koju nisi izgovorio kad je trebalo izgovoriti u nevrijeme, kad je već kasno. Zna kasno izgovorena riječ da ujede i dođe na naplatu. Okasnjela riječ bude mnogo skuplja. Ponekad se glavom plaća.
Kad se Avdo poslije dugih besanih noći, u decembarsku zoru, pred katolički Božić, konačno odlučio – nije znao kolika će biti cijena odluke, ili je sam sebe zavaravao da ne zna.
– Dobro jutro, kume!
– Dobro jutro, kumašine, otkud ti ovako rano, da nije šta bilo?
– Nije kume, jok. Nego, trebalo bi na jedno mjesto da odemo nabrzinu.
– Eto me, kume, odmah, hoćemo daleko, treba li mi kaput?
– Ne treba ti kaput, kume. Brzo ćemo.
Izađe Dimšo iz avlije. Nije se sa svojima ni pozdravio, samo nazuo cipele i ogrnuo kožuh.
Hiljadu se puta dosad vozio sa Avdom u novom automobilu. Godinu dana prije nego će ovaj nesretni rat krenuti, došao mu nov iz Beograda. Ponos čaršije. Malo mu je i zavidio. Njegov je bio mnogo stariji i već dobro izraubovan. Hiljadu puta se sa svojim kumom vozio, ali nikad nije bilo kao ovaj put.
Vazda je on bio taj koji ćuti, a Avdo priča – ne zatvara usta. Ovaj put Avdo ćuti. Nešto ga muči. On sve pokušava pričom izokola da do njega dokuči, ali džaba. Muk. Ne progovara. Samo othukuje i mršti se. Nije ovo njegov Avdo, ovo je neki drugi čovjek. Nepoznat čovjek. Samo ga ona maramica, koju iz džepa vadi i njome briše znojavo čelo kao da je ljeto, a ne zima i decembar, podsjeća na kuma.
Nakon nekog vremena shvati da vozi na rijeku. Prema onom njihovom mjestu. Ništa mu nije jasno, ali mu se mračne misli motaju po glavi. Kad je Avdo stigao do kraja puta dokle se moglo kolima, stade i ugasi motor. Izađe iz auta, Dimšo izađe za njim. Hladno decembarsko jutro uz rijeku, maglu i vlagu koje su se iz nje širile, činilo je da mu biva još hladnije. Pokuša navući onaj kožuh malo više na vrat. „Kud ga poslušah i ne ponesoh kaput, pobogu”, pomisli u sebi.
A Avdo hoda ispred njega, i ne okreće se, samo pomalo ubrzava korak. Gazi prema rijeci. Sto godina nisu bili tamo zajedno. Kad dođe ispod one njihove vrbe, okrenu se i konačno progovori.
– Sjećaš li se, moj kume, kad smo posljednji put bili ovdje?
Dimšo ga gleda, ćuti. Ne vidi on više ovog Avdu, on vidi svog prijatelja dok je bio mladić. Vraća razgovor ispod vrbe, razgovor koji su vodili onog prokletog ljeta kada je otišao u rat. Sad zna, sad konačno zna, da je tog dana zapravo poginuo, da je primio kuršum onog trenutka kad je ušao u čamac. Džaba je i zalud išao. Čitav život, svjesno ili nesvjesno, krivio je Avdu što nije krenuo sa njim, ne shvatajući da je on bio taj koji je ostavljao.
Sad zna i zašto su došli. Zna Dimšo da je Avdo ovamo došao da ga ubije, ili bar da ubije ono što je od njega ostalo poslije ranjene ruke na Kolubari, promrznutih stopala na Prokletijama, stomačnog tifusa na Krfu i krvlju načete duše na Kajmakčalanu – i onako je poslije toga svaki proživljeni dan bio kredit.
– Kumašine moj – neka ti je prosta moja glava!
Skide šubaru sa glave, skide burmu i spusti je ispod vrbe, na vidno mjesto.
– Čuvaj mi ženu i dijete, oni su tebi u amanet.
Tišina. repetiranje pištolja. Prasak presiječe muk i tišinu. U grmu, sa druge strane rijeke, čuje se šum srne koja je došla na vodu kako poplašena iznenadnim pucnjem bježi.
U rijeku ulazi Avdo, do pasa zagazio u vodu. Gura tijelo svog kuma kao onaj čamac u ljeto četrnaeste kad su se rastali na rijeci. Suza pade u rijeku.
Sjeveroistok Bosne i Hercegovine. septembar 1952. godine
Bosna izgleda kao kafanski sto s kog su obrisane fleke i mrve. Niko ne pamti ko je šta žderao, kuda je mrvio i fleke pravio u posljednjem velikom ratu. Krčmar je rekao da je račun u redu, da ga zapravo i nema, i da svi gosti mogu jednostavno da ustanu i idu, potpuno je nebitno ko je šta naručio i ko je krvavo meso prerezao.
Svi su računi plaćeni i nema nijedan nenamiren. O velikoj gozbi se ne priča, osim ukoliko se ne hvali njen domaćin i desert koji je servirao na kraju večere. Sve ostalo što je pokusano prije toga – ne pamti se. Samo slatkiš.
Dva dječaka igraju se na livadi pored željezničke stanice. Ejub Filipović i Mitar Popović šutiraju krpenjaču. Sirotinja su. U svijetu koji ih okružuje, i koji je sav sirotinjski, oni su najveća sirotinja. Sinovi su bivših gazdi – kuluka; živi svjedoci da novo ravnopravno društvo svoju ravnopravnost mora pokazati prvo na onima koji su nekad bili malo bogatiji od ostalih.
Dječaci su svakako odrasli u vrijeme rata i poslije rata, ne pamte vrijeme kada su njihove porodice važile za imućne. Otkad su rođeni ne znaju za bolje. Mitar se zapravo ne sjeća čaršije iz rata, odrastao je u Srbiji. Iz priča svoje majke zna da ih je tamo, na početku rata, kum Avdo sklonio od ustaškog noža. Siroče je, oca ne pamti, ubili su ga na početku rata.
O tome se u kući ne priča. Takva su vremena. Najbolji jaran mu je Ejub – sin kuma Avde. Vršnjaci su. Rijetko da se s kim drugim i mogu igrati, ostala ih djeca uglavnom izbjegavaju; niko ih ne maltretira, ali nisu rado viđeni u ostatku društva.
Jedan drugog driblaju, padaju, trče jedan za drugim i jedan drugog sapliću, stežu zube i dječije pesnice. Često se svađaju i mire; nemaju izbora, možda bi se duže durili i inatili da im je društvo veće. Ovako – imaju samo jedan drugoga.
Oba su jedinci, malo su zbog toga i razmaženi, svi ostali drugovi iz škole imaju bar još po jednog brata ili sestru. Oni su jedan drugome jedina braća.
A braća kô braća. Kad se posvađaju, hoće jedan drugom svašta reći, uvrijediti i za srce ujesti. Uglavnom su to dječje prepirke, kratkotrajne i bez teških riječi. Kad se i pobiju, više je to neko saplitanje i rvanje, stezanje i štipanje, nego prava tuča. Obično ih tad Ejubov babo razvađa i miri. Izvuče im uši, udari po guzici, kaže im da ne budale i ne budu junci.
Čudan je Ejubov otac. Slabo s kim priča. Poslije rata bio je tri godine na robiji. Kad je izašao iz zatvora, od onoga što mu je ostalo, nakon što su mu radnja i roba oduzeti, otvorio je krojačku radnju i u njoj radio sa ženom, Ejubovom majkom, koja je izučila krojački zanat dok je on bio u zatvoru. Mala skromna radnja, dovoljna tek za preživljavanje. Da nije bilo nešto zemlje, što su je Filipovići i Popovići imali jedni pored drugih u selu iz kog su bili rodom, više bi bili gladni nego siti.
Do ove godine, kad bi igrali lopte, dječaci bi se redovno posvađali oko toga ko će biti sovjetska reprezentacija. Nijedan od njih dvojice nije htio igrati za Jugoslaviju. Kako ovog ljeta Sovjeti u njihovoj zemlji više nisu popularni, a dječaci su tu nepopularnost vezali za izgubljenu utakmicu u Helsinkiju koju su zajedno slušali na radiju u čaršiji, njihove svađe su obično bile oko toga ko će igrati za reprezentaciju Jugoslavije.
Na ledini, kod željezničke stanice, ovog puta se oko toga i pobiše, a da loptu nisu ni šutnuli. Mitar nekako nezgodno spotaknu Ejuba, ovaj pade i okrnji prednji zub. Diže se, okrenu se prema njemu krvave vilice, obrisa usne prašnjavom nadlakticom i procijedi:
– Kakav ti Jugosloven možeš biti, kad su ti babu kô četnika partizani ubili?
Reče to, i odmah onako krvlju izmazan otrča kući.
Mitar, skrušen i izbezumljen, osta na ledini. Ne zna on šta ovo što mu je Ejub rekao znači. Vezuje u glavi, izlazi mu pred oči svo ono izbjegavanje od ostale djece, pada mu na pamet da je to što mu je otac bio četnik razlog što ga učitelj više prutom po dlanovima tuče nego ostalu djecu.
Sramota ga samog sebe. Je li moguće da mu majka to ne bi rekla? „Ma sigurno je Ejub u pravu, što bi se mi sakrivali u Srbiji? Mora da je Ejubov babo bio očev jatak, pa je zbog toga bio u zatvoru. Zato Ejub to zna, sigurno mu je to babo rekô.”
Sljedećih par dana Mitar ćuti. Ni u kući ni u školi ne progovara. Povukao se u sebe, sav kopni. Ejub oko njega oblijeće, pomirili su se, ali i prema njemu je Mitar drugačiji. Ubi ga sumnja. Ne spava, ne jede, čini mu se i da ne diše. Majka Stoja ga danima gleda kako kopni i propada. Pokušava da dokuči šta je sa njim, pa ga sve propituje, a on izbjegava da odgovori, pravda se da je zbog škole, da je teško ovo novo gradivo što uči.
Jedan dan prelomi i upita je:
– Majko, jesu pokojnog oca ubili partizani?
Stoja smetena, gleda u njega, prebira po glavi otkud mu takvo pitanje.
– Otkud ti to, crni sine? Kakva ti to glupost pada na pamet?
– Lijepo te pitam, nemoj mi kriti, je li on bio u četnicima i jesu li ga partizani ubili?
Stoja vezuje jače maramu, sklanja kosu pod nju. Mršti se.
– Je li, avetinjo, okle tebi to?
Vidi Mitar da je majka ljuta, zna dobro kad joj donja vilica zaigra da je bijes obuzeo. Razmišlja da li da oda Ejuba, strah ga da se majka još više ne naljuti, pa ode kumu Avdi pred kuću i još veći belaj ispadne nego što je razbijen zub. Bolje da je slaže, tako je bolje i za njega, i za Ejuba, i za majku. Odape iz glave:
– Djeca mi u školi rekla, ali nemoj odmah u školu ići, samo ćeš mi veći problem napraviti! Molim te!
Stoja šuti. Gleda u njega, a gleda kroz njega. Vidi ga, a ne vidi ga. Odjednom, ko iglom ubodena ustade i ode u spavaću sobu. Vrati se s nečim među prstima.
– Ovo ti je vera pokojnog oca – pruži dlan na kojem je stajao zlatan, od vremena malo potamnio prsten – ovo sam, sine, našla na mjestu gdje ti je otac ubijen. Da su ga komunisti ubili, ja je sigurno ne bih našla, kô što se ništa iza njih ne može naći. Drugi su njega ubili. Daće Bog da doživiš da sam saznaš i shvatiš ko. A do tada – o ovome što sam ti rekla ni riječ. Jezik za zube. I za manje se glava gubi.
Kao da je neki ogroman teret sa leđa spustila. Udahnu, pa izdahnu, i spusti šake na koljena. Učini mu se kao da je majka u tom trenutku deset godina ostarjela.
– Biće vakta kada ćemo još o ovome. A sad idi, i nikom ni riječ! Upamti – ni riječ!
Ejub i Mitar su još mnogo puta igrali fudbal, a sve češće su im, kako je vrijeme prolazilo, društvo pravila druga djeca. Nikad se više nisu posvađali oko tima za koji će igrati. Mislili su – šta će im to? Neće valjda zub za zub.
Ode kumovska riječ. A lažljiva riječ se uplete oko lažljivca i slaganog, okruži obojicu kao ladolež, ne dozvoljava nijednoj drugoj riječi, iskrenoj i čestitoj, da nađe put od jednog do drugog srca. Možeš poslije jedne laži gomilu istina i lijepih riječi reći – džaba!
Ona prokletinja stoji kao čuvar na ćupriji i ne da prolaz. Ne valja lagati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Laž vazda dođe na naplatu. Prije ili kasnije. Glavom se tada plati.
Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, novembar 1992. godine
Pomračilo se sunce. Krvav mjesec sija i po danu i po noći. Kad su sati ispunjeni strahom, minuti su vječnost. Zlo se nadvilo nad Bosnom. Opet. Ovaj put nema Nijemaca. Sami smo, sami jedni protiv drugih.
Svako u nesretnoj zemlji ima svoju verziju događaja. Svako istinu svojata, prisvaja i mijenja, dorađuje, skraćuje i proširuje, da tako skrojena bude samo njegova. A istina je jedna. Šta je čovjek spreman napraviti drugom čovjeku i zašto? Istinu vidiš kad je s mnoštva spustiš na malog čovjeka i njegovu sudbinu. Progledaš tek tad. Čovjek je bitan. Svaki čovjek.
Ejub i Mitar su već zreli ljudi. Zagazili su u petu deceniju. Oženjeni su, imaju sinove jedince, kakvi su i oni bili. To je sada moderno, nema više porodica sa mnogo djece. I dalje su bliski. Malo su se otuđili tokom studiranja, studirali su u različitim gradovima; Ejub u Sarajevu, Mitar u Beogradu.
Takav je bio običaj u čaršiji, nisu se postavljala pitanja. Jedni na jednu, drugi na drugu stranu. Šta fali? Jedna je država. Poslije povratka sa studija, nastavili su sa druženjem gdje su stali nakon gimnazije. Zajedno su momkovali, zajedno tražili cure, zaljubljivali se i odljubljivali, zajedno prolazili kroz prve patnje i razočaranja.
Jedan drugom glavu držali nakon prvih pijanstava, zajedno probali kocku, igrali pokera i remija u veće pare, u sobama zamagljenim od duvanskog dima. Zajedno su primljeni u komuniste, jer bez crvene knjižice nije bilo dobrog zaposlenja. Kako su zajedno ušli u komuniste, tako su, među prvima, zajedno i napustili Partiju; čim više nije bilo bitno da li si njen član.
Kraj osamdesetih i početak devedesetih prvi privatluk takođe dočekuju zajedno, kao ortaci, preduzetnički duh njihovih očeva nije iščezao iz njih. Uvoz banana i drugog do tada egzotičnog voća, šverc benzina i deviza, zajednički butik, pa prodavnica bijele tehnike. Obojica su snalažljivi – šta god to značilo u terminologiji novog doba.
Osnivaju se nacionalne stranke, ali im se nijedan ne priključuje, to prolazi mimo njih. Foliraju da ih to ne zanima, da je to primitivno, naravno da će glasati za reformiste. Lažu. Obojica glasaju za nacionalne stranke. Svako za svoju.
Piju pivo i uz njega meze za velikom sofrom kod Ejuba u kući dok na televiziji gledaju rezultate prvih višestranačkih izbora u Bosni. Jedan drugom govore kako su iznenađeni, bijesni i zabrinuti rezultatima. U glavi prebrajaju i zbrajaju rezultate da bi izračunali da li njihovi imaju većinu u čaršiji.
Rat u Hrvatskoj kvari im uigrane poslove. Sve je teže doći do robe. Još uvijek se ne brinu. Sve je to daleko; neće, bolan, biti u Bosni rata. Đe u Bosni – pa mi smo svi raja.
A onda se raja poklala po ulicama. Nenamireni računi od prošlog rata vade se iz teftera sakrivenih pod starinskim komodama i uvećavaju za kamatu. Odjednom se svi sjećaju ko je gdje kakve mrve izmrvio i ko je kome isflekao stoljnjak, ko je naručivao piće, a nije platio račun. Nema više onog krčmara da opet skloni paragon-blokove i kaže da nema neizmirenih računa. Njegov nadaleko čuveni desert postao je bljutav, gnjecav i prokisao.
Pljačke, deportacije i ubistva na sve strane. Ejub kao Bošnjak nema šta da traži u čaršiji, osim da parama otkupljuje svoj mir i mir svoje porodice. Dan za dan. Takva su vremena. I kum se malo udaljio od njega, obilazi ga, ali nema više javnog iskazivanja bliskosti. „Takva su vremena”, govori u sebi, „sad je njihov vakat”.
Kum mu još kantarom mjeri čiji je vakat. Vidi on šta se dešava, nije lud. Ne sviđa mu se. Zna on da na pravdi Boga odvode narod i ubijaju, da pljačkaju i otimaju. Njegova se još u čaršiji uvažava i on neće da učestvuje u tome.
Voli on svog kuma, stvarno ga voli. Ali voli i svog pokojnog oca. Majka mu je na samrti sve ispričala. I to da je kroz zavjesu gledala kako mu otac odlazi sa kumom Avdom u ono decembarsko jutro. I kako ga je tražila danima. I kako je otišla na ono mjesto na Drini na koje je otac volio povremeno otići s njom i ćutati, gledati u rijeku. Tamo je našla i prsten i krvav kamen.
A onda je kum Avdo došao po njih, i prebacio ih u Srbiju. U ruke joj utrpao toliko dukata da nije bila sigurna je li njegovoj kući i njegovoj čeljadi išta ostalo. Bez tih dukata teško da bi preživjeli izbjeglištvo u tuđem gradu među tuđim svijetom.
Eto, sad je došlo vrijeme da on može namiriti glavu svoga oca. Glavom sina njegovog ubice. Može li se glava ubijenog namiriti glavom sina ubice? I mora li? I treba li? Kako će pred oca ako to ne uradi? A kako će i pred rahmetli kuma Avdu? On je parama spasio njegov život. Kako bi ga pokojni otac savjetovao? Šta bi mu rekao?
Noćima se prevrće, noćima šakama udara jastuk da poprimi oblik koji će njegovoj glavi podariti malo sna. Ne zavisi san od perja u jastuku već od paperja u glavi. Nikako da paperje ojača da misli mogu da odlete.
Uoči katoličkog Božića, on odluči.
– Dobro jutro, kume!
– Dobro jutro, kumašine, otkud ti ovako rano, da nije šta bilo?
– Nije kume, ma jok – nego treba da odemo na jedno mjesto nabrzinu.
Ćuti Ejub. Gleda u daljinu, negdje iza kuma, kao da čeka nekoga da se pojavi iz magle koja se još prije par dana spustila na njihovu čaršiju i nikako da se digne. Odjednom, kao da se trgnu iz sna, progovori:
– Ne treba mi kaput? Je li tako, kume?
Mitar stegao vilicu. Svaki mišić mu se čini toliko zategnut kao da će u svakom trenutku pući. Više za sebe nego za njega kroz zube procjedi:
– Naravno da ne treba. Kume!
Ejub ćutke ulazi u automobil. Zna on šta ga čeka. Imao je i on razgovor sa svojim babom prije nego što će preseliti na ahiret. Zna dobro šta je babo uradio svom kumu. Svaki detalj. I nekako u svojoj glavi misli da je možda pravedno da se sve ovako završi.
Nesvjesno, vrhom prsta protrlja navlaku na prednjem zubu, onom nekad davnom polomljenom. Dakle, to je to, zub za zub. Pa sve ukrug. Razmišlja o sinu. Kerim još nije punoljetan, na proljeće će imati osamnaest. Ako pretekne ovaj jad i čemer, hoće li on svog kuma voziti bez kaputa? Ili će biti onakav kakvo je ime dobio – plemenit?
Gleda kuma dok vozi, vidi da mu je stegnuta vilica, da sav treperi, da mu oči gore. Hoće li moći? Da li bi on mogao da je na njegovom mjestu? O čemu je njegov rahmetli babo mislio dok je ovako vozio svog kuma?
Začudo, jedino što ne osjeća je strah.
Stižu do rijeke. Tresak vrata. Zvuk koraka po šljunku, tup i jednoličan. Dolaze do uvale, vrbe još uvijek čuvaju tajno mjesto.
– Znaš, mogao si se sjetiti, pa nam ponijeti rakiju. I tebi i meni bi bilo lakše.
Mitar se kiselo nasmija, vadi lovačku pljosku iz unutrašnjeg džepa, odvrće čep i dodaje Ejubu. Ovaj prinese pljosku usnama, potegnu veliki gutljaj i vrati Mitru. On se prekrsti, pa i on potegnu. Sad je red bio na Ejuba da se gorko nasmije i da mu se lice pretvori u grimasu.
– Čudna je to stvar sa vjerom. Eto ti se prekrsti, a za koji minut ćeš me ubiti.
Pogleda niz rijeku, pa nekako tužno nastavi.
– Znaš mog oca, vjernik čitav život – ni kapi alkohola.
Osim za katolički Božić. Za taj dan, svake godine, ujutro stavi flašu rakije i dvije čaše pred sebe, obje naspe; iz jedne pije, a drugoj nazdravlja i plače. I tako sve dok ne dočeka zoru. A onda rakiju iz druge čaše prospe po podu. Vazda sam se pitao šta mu je to značilo i kakav ga je šejtan gonio na to. Sve dok nije zadnji dah ispustio i meni ispričao priču o kumu i kaputu. Znaš, tek kad mi je na rukama umirao, imao sam osjećaj da se konačno smirio.
Mitar ćuti. gleda u svog kuma, čini se da pogledom pokušava da zapamti svaku crtu njegovog lica, svaku boru, svaku vlas kose.
– Nisam, kume, siguran da li bi više volio da si u mojoj koži sad.
Kad je to čuo, Ejub se glasno nasmija i kroz smijeh reče:
– Ne bih se ja vala, kume, mijenjao s tobom. Ja s ovim danas završavam, a tebi se valja nositi sa sobom dok ne umreš. Nego, da ne dužimo više.
Skide burmu s prsta i spusti je ispod vrbe, na vidno mjesto.
– Nek ti je halal, kume moj! Čuvaj mi ženu i dijete, oni su tebi u amanet!
– Ne brini, kume, sve sam uredio, vozim ih lično do mađarske granice i papire i pare sam spremio.
Tišina. Repetiranje pištolja. Prasak presiječe muk i tišinu. Dok puca u kuma, Mitar ne vidi njegovo lice, vidi lice svog sina Nevena. Nema još osamnaest godina. Tek iduće ljeto će biti punoljetan. Nije on ubio svog kuma već svog sina.
Muk. Tišina. ništa se ne čuje. Kao da je sve živo zamrlo i ne pušta glasa.
Jebem ti kaput! da ti jebem!
roman Vinograd Mehmed-bega (Odlomak)
piše Ognjen AVLIJAŠ
ODABERI JOŠ
