Ognjen Avlijaš: „JEBEM TI KAPUT, DA TI JEBEM!”

I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila 

usta svoja da primi krv brata tvog iz ruke tvoje.

Post. 4,11


Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, avgust 1914. godine

Čaršija uobičajeno bruji, ne sluti da samo dvadesetak kilometara dalje, preko rijeke Drine, već bukti rat za koji se u tom trenutku još ne zna da će promijeniti kartu stare Evrope. Ništa na to ne ukazuje, osim zatamnjenih i novinama izlijepljenih stakala na izlozima, ili bar onome što je ostalo od njih, na dućanima i zanatskim radnjama čiji su vlasnici Srbi.

Nije prošlo ni dva mjeseca od kada je Princip ubio prestolonasljednika žute carevine, od mračnih sila određenog da bude glineni golub čije obaranje treba označiti početak rata i biti okidač za krvave sukobe. Ubrzo nakon atentata, širom zemlje, kreće linč i proganjanje svih viđenijih pravoslavnih glava.

Njihove komšije muslimani uglavnom ćute, pokoji efendija se glasno javlja i protestuje, reis Čaušević krije srpske domaćine iz Sarajeva, Austrougari škripe zubima na njega, ali ga ne hapse. Ne treba im još jedan front. Kao u svim nemirima, lopovi, uhljupi, razbojnici i seoske kabadahije dočekali su svoju šansu. Ne čekaju policiju, idu prije njih na srpske kuće, tuku, pljačkaju i maltretiraju, vlast prećutno odobrava.

U narod se uvukao strah i nemir. Kasabom odjekuju zvona, sazivaju u rat. Ispred zgrade opštine danima se ne pomjera veliki sto; što je zdravo i staro za vojsku stoji u redu, ćutke, bez galame čeka da bude upisano i raspoređeno. Ne gleda se vjera ni porijeklo. Caru se imaju svi odazvati na poziv za danak u krvi.

Dvojica mladića sjede na obali rijeke Drine. Pored njih za vrbu zavezan čamac. Dimitrije Popović i Abdulah Filipović. Tek im pokoja dlaka iznad usana probija. Obojica tek napunila osamnaest. Dimitrije, crn kao ugarak, oštrih crta lica, kose duge skoro do ramena, do prije tri mjeseca bio je šegrt kod oca kazandžije.

Kako mu je otac umro malo prije atentata, tako je i on, nespreman, na sebe preuzeo vođenje radnje. U jadima koji su sve njegove poslije ubistva Ferninanda sačekali, snašao se kako zna i umije. Sačuvao je nešto robe i materijala, ono što nije bilo izloženo i opljačkano. Drugi mladić, Abdulah, plav je, visok i lijep, kratko ošišan, sin dućandžije, viđenog i uvaženog u čaršiji.

Obojica porijeklom iz istog sela. Obojici su se đedovi poslije ulaska Austrougara u Bosnu istovremeno preselili sa sela u grad. Najbolji su jarani, a zovu se i kumovima. Neko staro kumstvo, Bog sami zna kada i ko ga je započeo. Prema ranijem dogovoru, našli su se na rijeci da zajedno čamcem pređu Drinu i jave se kao dobrovoljci u srpsku vojsku. Obojica su dobili poziv za mobilizaciju za carevinu, a ne ide im se za tuđina boriti.

Ćute, gledaju u rijeku, Abdulah nervozno baca kamenčiće. Mjesto na kom sjede prikriveno je rastinjem, čini se da samo oni znaju za taj riječni zaliv; ne vidi se ni s puta, ni s druge strane rijeke. Grane vrbe se svijaju do same vode koja teče ispod njih. Mnogo puta su već ovdje sjedili, još kao djeca, bježeći iz čaršije i od svojih. Ovo je samo njihovo tajno mjesto.

Odjednom, kao iz puške, Avdo prekide tišinu:

–   Kume, ja ne mogu! Ne mogu i ubij me! Babo je nekako dokučio šta spremam. Sinoć je gorilo kod nas u avliji. Kaže, nisam ja sina rađô, školovô i spremô za vlašku vojsku i vlaškog kralja. Veli, svakako će ovi tvoji izgubit, jer su šaka jada, pregaziće ih Švabo kô plitak potok. Kaže da ne idemo i da zalud ne gubimo glavu. I tebi je poručio da ne mahnitaš i da čuvaš majku, samo ti je ona ostala. Kaže i tebi će, kȏ i meni, sa Mehmedom Ćesarom dogovorit da nas ne uzmu u vojsku, daće nas proglasit za nesposobne. Već je spremio dukate za obojicu. Tako ti je poručio.

–   Avdo, koji moji!? Avdo! Valjda naši, pobogu kume?!

–   Ne gleda on tako, kume, on je starinski čoek, znaš ga ko i mene. Ne zna on za te naše Južne Slovene i ne priznaje to. Psuje majku i Gavrilu i Mladobosancima. Kaže da su razbojnici, uhljupi i neradnici i da poštenom insanu kvare posô i trgovinu. On to sve po ranijim adetima. Znaš da nije loš, znaš ga, bolan, znaš da ne bi mrava zgazio, znaš da ti ne misli zlo kô ni meni.

Opet muk i tišina. Drina huči i nosi grane, pravi male virove.

–   Dimšo, kume! Progovori! Što ćutiš?

–   Šta da ti rečem, kume? Šta?! Radi kako si naumio, ja ću radit kako smo se dogovorili. Da čekam da me Švabe natjeraju na moje – neću! Ključ od radnje i magaze ti je kod majke, pazi je, ona je tebi u amanet. Možda je i bolje vako. I pametnije.

Izljubiše se na rastanku. Avdo gura čamac, do pasa ušao u vodu. Mokar više od neke tegobe što mu struji tijelom nego od hladne vode. Ode mu kum. Ne zna ni jedan šta onog drugog čeka. Ko zna da li će se i kada vidjeti. A nije ni rastanak baš bio kako treba. Zna Avdo, a zna i Dimšo, da su jedan drugom štošta prećutali i u toplom iza jezika ostavili.

Ne valja iza jezika ostavljati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Neizgovoreno vazda dođe na naplatu, prije ili kasnije, a tad je neizgovorena riječ mnogo skuplja. Glavom se ponekad plaća.

Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, januar 1929. godine

Čaršija ćuti, svuda po ulicama je muk, prije neki dan, na Pravoslavno Badnje veče, Kralj Aleksandar je u državi prekinuo agoniju koja traje još od ubistva Radića u Skupštini i zaveo šestojanuarsku diktaturu. Žandarmi već par dana uveliko hapse i privode, uglavnom zanatske kalfe i nešto radnika iz ciglane i sa željeznice, od ranije su ih vlasti označile  kao simpatizere komunista.

Običan svijet, koji nema veze sa strankama, ili ništa ne komentariše, ili to radi šapatom. Ne zna se kud diktatura vodi. Ono što joj je prethodilo izazivalo je nesigurnost i strah, a što će ona da donese – ni najmudriji nisu znali. Narod, navikao da trpi i ne pita, ne mijenja navike. Prilagođava se. Srbi odobravaju, Hrvati se bune ispod glasa, Muslimane svi računaju kao svoje kad im treba brojno stanje, a kad treba odlučivati, onda su tuđi.

Od kraja rata svako se ponaša kao da ne postoje. Svi ih svojataju, a niko ih neće, oni sami ne znaju kuda bi. Imaju Spahu i njegovu organizaciju, neprilagođeni su vremenu u kome se nalaze, zbunjeni i neorganizovani. S jedne strane, prvi put od odlaska Sultana imaju Kralja kojeg djelimično prihvataju kao svog. Uvažava im vjeru, imaju svoj poseban kazan u vojsci, imaju i svoje delegate u Skupštini, polunjihov Kralj prijatelj je s Turskom, njima još uvijek bitnom dalekom zemljom.

S druge strane, znaju da je Kralj Srbin, a kako i da zaborave kad ih njihove komšije malo-malo na to podsjećaju. Bolje im pristaje ovo sadašnje odijelo od onog što su im šile Švabe, lijepo je, ali je ipak odijelo njihovog starijeg brata. Bar im se to tako predstavlja, ili im se samima možda tako čini, ili je i jedno i drugo.

Znaju da su posebni, a ne da im se da budu. Drugi ih svojataju, ali ne propuštaju priliku da im prebace neki prvobitni grijeh. Raspalo carstvo im uzelo ime, a nova kraljevina ga nije vratila.

Srbi dali danak u krvi. Opet. Da bi bili slobodni, ratovali za srpskog, a dobili zajedničkog kralja. Ne vide da to što je zajednički ne znači i da nije srpski. Jedino kao zajednički i može biti srpski, tako da svi Srbi konačno žive u jednoj kući.

A on, Kralj pobjednik, neće da se sveti; one što su ratovali protiv njega neće da kažnjava. Kao da je i mogao pola nove države pokažnjavati. A, opet, mnogo je zločina učinjeno, narod pamti. Možda Kralj nije mogao pola kazniti, ali je mogao one koji su se isticali u progonu i klanju. Nekažnjen zločin uvijek rađa novi. Uvijek. Kao da su svi od velike zajedničke države imali prevelika očekivanja.

Široki kaput južnog slovenstva i preuska anterija ukorijenjenih predrasuda jednih o drugima ne idu jedno s drugim. Sve praćeno nikad izgovorenom mišlju: „Zajebaće nas!”

Stanje u magazi loše. Nakon razvoja i napretka poslije Velikog rata, ekonomska kriza iz evrope prelila se i na Kraljevinu. Bijeda i glad kudgod pogledaš. Evropu guši neuređeni divlji kapitalizam, a na Balkanu se takav neuređeni kapitalizam u začetku miješa sa ostacima nikad okončanog feudalizma.

Agrarna reforma tek u povoju. Ipak, oni koji u njoj žive, da imaju bar malo pameti, imali bi na šta biti ponosni. Silna je ta nova država. Golema! Ali džaba!

Opšta neobrazovanost ne pomaže zacjeljivanju krvavih rana na mladom jugoslovenskom društvu; rane krvare, zavoja ni za lijeka.

Abdulah i Dimitrije sjede u kafani. Nema puno svijeta. Petnaest godina je prošlo od njihovog rastanka na Drini, na onom njihovom tajnom mjestu. Uvala je još uvijek tamo, vrba još uvijek umiva svoje lišće u rijeci, ali oni je više ne obilaze. Odrasli su ljudi. Sakrivanje po džepovima rijeke je za djecu.

U čaršiji ih zovu starim momcima, ni jedan se još nije oženio, stekao porodicu, djecu. Računaju obojica da ima za to još vremena. Naoko su isto bliski kao što su bili i prije Velikog rata. I dalje provode vrijeme zajedno, čak su mimo svog ličnog pokrenuli i jedan mali zajednički posao. Uspješni su, viđeni su, nema za njima smrdljivog traga.

Avdo je sačuvao Dimitrijev imetak koliko je u onim ludim ratnim vremenima mogao. Majku mu nije sačuvao, nije ni mogao, starica je samo uvenula sama od sebe onog trenutka kad je dobila sinovo pismo kojim je obavještava da se povlači sa srpskom vojskom preko nekakve Albanije. Ni Avdo više nema babe. Umro je dan prije nego što je Dimitrije, kao pobjednik, u raspaloj uniformi i bušnim cokulama umarširao u čaršiju.

Maliciozan čovjek bi rekao da je srce starog ratnog liferanta Ejuba puklo za umirućim austrougarskim carstvom. A možda je samo prestalo da kuca od starosti. To samo on zna. I onaj gore – jedini sudija ljudima.

Njih dvojica, u godinama koje su prošle nakon završetka rata, nikad nisu pričali o onome što se desilo na rijeci. Ćutke su prešli preko svega, nastavili sa druženjem i poslom, kao da između njih nije bilo bezdane jame.

U kafani kad Dimšo pije, a ovaj to radi sve češće, kako bi pićem otjerao sablasti Kolubare, Albanije i Kajmakčalana, kum mu pravi društvo. Ne pije. Rijetko pričaju o politici iako su obojica aktivni. Avdo je u Jugoslovenskoj muslimanskoj stranci, a Dimšo u Pašićevim radikalima. Večeras, pod utiskom svega što se dešava oko njih, razgovaraju.

–   Kume, šejtanska su ovo posla sa ovim žandarmima na cesti, nemam ja ništa protiv što hapse onu crvenu žgadiju, ali da žandarmi ne okrenu i na nas ostale?

Dimšo otpuhuje dim od cigare, nervozno gasi, jedva pogađa pepeljaru. Uzela ga rakija pod svoje, ona mu i rukama i jezikom upravlja.

–   Kumašine, smeta li tebi što su to žandarmi ili što su srpski žandarmi?

Avdo skida fes sa glave, vadi maramicu iz džepa, briše svoju plavu, već prorijeđenu kosu, zna da je kum pijan, ali mu đavo ne da mira.

–   Zar to nisu naši žandarmi kume? Zar mi nismo jedno?

Dimšo pijan, sebi u bradu nabraja imena. Radi to često u posljednje vrijeme kad popije, niko ne zna da mu to bijahu saborci koji su mu dušu ispustili na rukama. Rakija ga i uspavljuje i budi.

–   Nikad mi nećemo biti jedno. Nikad! Da si prešô rijeku sa mnom – bili bi, vako si i ti, kô pokojni babo, čekô ko će pobijedit.

Ode riječ. Fijuknu! riječ je kuršum, nikad ne znaš gdje će završiti. Riječ neizgovorena kad treba, izgovorena kad je vrijeme već protjeralo pijesak kroz sat, na sebi nosi nataloženu patinu gorčine zbog neizgovorenog. Ne zvuči iskreno i čestito kao da je izgovorena u vakat. Svaka riječ ima svoje vrijeme. Samo svoje.

Ne valja iza jezika ostavljati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Ne valja riječ koju nisi izgovorio kad je trebalo izgovoriti u nevrijeme, kad je već kasno. Zna kasno izgovorena riječ da ujede i dođe na naplatu. Okasnjela riječ bude mnogo skuplja. Ponekad se glavom plaća.

Ćuti Avdo, povrijeđen mu ponos. Za srce ga ujelo, odhukuje, poželi u tom trenutku da je bar malo rakije u njemu, da i on može odapeti slovo, a da to slovo nije zavezano razumom i obzirom. Opet, ne može ni da ne kaže nešto, kako će se ujutro pogledati u ogledalo dok se bude umivao.

–   Ko bi ti majku gledao, kume, ko bi ti imetak sačuvao? Džaba govori, kum preklopio oči. Ne čuje ga, rakija namjestila bešiku za njegovog kuma.

Diže kum kuma od kafanskog stola. Valja im krenuti kući, kasno je. Obgrlio ga jednom rukom preko ramena, polako, pa tako koračaju iz kafane kroz čaršiju. Dva još mlada čovjeka, u naponu snage, naoko bi se reklo zdrava i prava, sa obje noge i ruke, podupiru jedan drugog dok hodaju. Hodaju kroz čaršiju, a oba sakata. Đavo ih osakatio, a što đavo jednom osakati, hiljadu molitvi ne pomogne da izraste.

Ode noć.

Zoru dočekaše u magazi, sjede, piju kafu. Dimšo, vidno mamuran, sa krpom oko glave, samo odhukuje.

–   Što mi pobogu, kumašine, dade da se nako napijem, imaš li dušu, pobratime?

Avdo se smijulji, podbada ga veselim pogledom, zubato januarsko sunce što je promililo jutros otjeralo je sav mrak od sinoć.

–   Aj, Alaha ti, kume, manje jedi, drob ti narastao, sve mi te teže pjanog nosit kući!

Dimši drago, ništa mu Avdo ne govori za ono od sinoć. Laže svako ko je pijan riječ izgovorio da je se ne sjeća. Sjeća se svega, samo više nema rakije da riječ drži i podupire.

–   Kume, da ja tebe šta sinoć slučajno ne uvrijedih? Ništa se pod milim bogom ne sjećam o čemu smo sinoć pričali.

–   Ne budali, kume, kako ćeš ti mene uvrijediti, mi smo, bolan, svoji.

Sunce otapa snijeg i voda je odnosi po čaršiji. Teče niz čaršijsku kaldrmu prljava voda, blatnjava voda, pogana voda, ode sa tom vodom i kumovska riječ.

Dok je neka nova voda ponovo ne izbaci na površinu.

Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, decembar 1941. godine

Pomračilo se sunce. Krvav mjesec sija i po danu i po noći. Kad su sati ispunjeni strahom, minuti su vječnost. Zlo se nadvilo nad Bosnom. Nijemac ponovo ušao u nju da završi posao od prošlog puta, ali mu se ovaj put nije imao ko suprostaviti. Oni koji je trebalo da mu se suprostave bili su zauzeti jedni drugima. Niko nije čuvar brata svoga. Lako je pričati o strancu i šta je on spreman napraviti našem čovjeku. Tuga i jad nastaje i svaki razum prestaje kad moraš reći šta smo spremni uraditi jedni drugima – svojima.

Svako u nesretnoj zemlji ima svoju verziju događaja. Svako istinu svojata, prisvaja i mijenja, dorađuje, skraćuje i proširuje, da tako skrojena bude samo njegova. A istina je jedna. Šta je čovjek spreman napraviti drugom čovjeku i zašto? Istinu vidiš kad je s mnoštva spustiš na malog čovjeka i njegovu sudbinu. Progledaš tek tad. Čovjek je bitan. Svaki čovjek.

Abdulah i Dimitrije već su zreli ljudi. Zagazili su u petu deceniju. Tek su se nedavno oženili. Prestarjeli. Obojica su žene doveli sa strane. Abdulahova je rodom iz Krajine, a Dimitrijeva sa Romanije. Mlađe su od njih. Zdrave. Neposredno prije šestoaprilskog sloma države rodile su im sinove nasljednike.

Avdo je prvi dobio sina i nadio mu ime po svom rahmetli babi Ejubu. Dimitrije mjesec dana kasnije. Po dogovoru, koji su još kao momci imali, pored krštenog kuma, Avdo je Dimšinom sinu Mitru bio šišani kum i darivao ga šorvanom, kako je red.

A reda otkako je bivša država kapitulirala više nema. Pljačke, deportacije i ubistva na sve strane. Dimšo kao Srbin nema šta da traži u novoj državi, osim da parama otkupljuje svoj mir i mir svoje porodice. Dan za dan. Takva su vremena. I kum se malo udaljio od njega; obilazi ga, ali nema više javnog iskazivanja bliskosti. „Takva su vremena”, govori u sebi, „sad je njihov vakat”.

Kum mu još oprezno mjeri čiji je vakat. Vidi on šta se dešava, nije lud. Ne sviđa mu se. Zna on da na pravdi Boga odvode narod i ubijaju, da pljačkaju i otimaju. Njegova se još u čaršiji uvažava i on neće da učestvuje u tome. Ipak, ne prođe noć da ne razmišlja da li je vrijeme da se svrsta i odredi stranu.

Žao mu je kuma, ali ne zaboravlja da je kum Solunac; da se kumova riječ, ne tako davno, pitala više od njegove; nije se mnogo više pitala, ali se ipak više pitala i uvažavala. Pa zar svaki insan ne bi iskoristio priliku koju on sad ima? Noću to sve premeće po glavi, kao i svaki čovjek kad hoće da opravda odluku koju je već donio, ali mu takva ne priliči, pomalo je se i stidi, na tasove dodaje razloge, stvarne ili izmišljene.

Sve češće Avdo vraća razgovor iz one januarske noći, pa pomalo i dodaje. Zar se nije njegov kum Dimšo pravio lud kad ga je ubrzo nakon toga Avdo molio da pomogne da se Fikret, Avdin jaran iz partije, pusti iz hapsa? Ko zna da li bi i za njega molio načelnika, da su ga kojim slučajem srpski žandarmi uhapsili?! Srpski, ja koji drugi! Njih je tamo bilo najviše! A i ta njegova solunština, na vrh mu je glave, kao da niko drugi nije ratovao sem njega.

Nisam ja od njega tražio da me oslobađa! Nije džaba oslobađô, dao mu njegov Kralj onu šumu i livadu niz rijeku, što meni nije dao i ja sam bio njegov podanik?! A i kako me oslobodio? Samo mi jaram nametnuo! Dobro, jesam ja fino, šućur Alahu, radio i za Kraljeva vakta, ali bi sigurno bolje radio da smo ostali pod švapskim carem.

Švabo je to, uređena država đe se sve zna, ko i šta radi, a ne kao kod ovih kod kojih je moglo sve za dukat da se kupi. Zaboravlja Avdo da je i u švapskoj državi njegov babo Ejub za dukate kod Mehmeda Ćesara uredio da ga kajzer ne uzme kod sebe u vojsku. „Ako ja ne budem njega, možda će on mene.”

Sve tako Avdo sam sa sobom divani, sam sebi postavlja pitanja i odgovara, a možda je trebalo neko od tih pitanja da postavi svom kumu, možda bi mu on pomogao u odluci, možda bi…

I ne ode riječ. Nema zrna da prozuji – kakvo god da je. Riječ koja na riječ ostane postaje barut, pa što je više baruta u buretu neizgovorenog, ono jače eksplodira. Na riječ koja nije izgovorena kad treba, doda se još jedna neizgovorena; postane tutkalo za tuđu. Riječ tuđina i stranca. A tuđin i stranac među kumovima nikad nije dobronamjeran.

Ne valja iza jezika ostavljati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Ne valja riječ koju nisi izgovorio kad je trebalo izgovoriti u nevrijeme, kad je već kasno. Zna kasno izgovorena riječ da ujede i dođe na naplatu. Okasnjela riječ bude mnogo skuplja. Ponekad se glavom plaća.

Kad se Avdo poslije dugih besanih noći, u decembarsku zoru, pred katolički Božić, konačno odlučio – nije znao kolika će biti cijena odluke, ili je sam sebe zavaravao da ne zna.

–   Dobro jutro, kume!

–   Dobro jutro, kumašine, otkud ti ovako rano, da nije šta bilo?

–   Nije kume, jok. Nego, trebalo bi na jedno mjesto da odemo nabrzinu.

–   Eto me, kume, odmah, hoćemo daleko, treba li mi kaput?

–   Ne treba ti kaput, kume. Brzo ćemo.

Izađe Dimšo iz avlije. Nije se sa svojima ni pozdravio, samo nazuo cipele i ogrnuo kožuh.

Hiljadu se puta dosad vozio sa Avdom u novom automobilu. Godinu dana prije nego će ovaj nesretni rat krenuti, došao mu nov iz Beograda. Ponos čaršije. Malo mu je i zavidio. Njegov je bio mnogo stariji i već dobro izraubovan. Hiljadu puta se sa svojim kumom vozio, ali nikad nije bilo kao ovaj put.

Vazda je on bio taj koji ćuti, a Avdo priča – ne zatvara usta. Ovaj put Avdo ćuti. Nešto ga muči. On sve pokušava pričom izokola da do njega dokuči, ali džaba. Muk. Ne progovara. Samo othukuje i mršti se. Nije ovo njegov Avdo, ovo je neki drugi čovjek. Nepoznat čovjek. Samo ga ona maramica, koju iz džepa vadi i njome briše znojavo čelo kao da je ljeto, a ne zima i decembar, podsjeća na kuma.

Nakon nekog vremena shvati da vozi na rijeku. Prema onom njihovom mjestu. Ništa mu nije jasno, ali mu se mračne misli motaju po glavi. Kad je Avdo stigao do kraja puta dokle se moglo kolima, stade i ugasi motor. Izađe iz auta, Dimšo izađe za njim. Hladno decembarsko jutro uz rijeku, maglu i vlagu koje su se iz nje širile, činilo je da mu biva još hladnije. Pokuša navući onaj kožuh malo više na vrat. „Kud ga poslušah i ne ponesoh kaput, pobogu”, pomisli u sebi.

A Avdo hoda ispred njega, i ne okreće se, samo pomalo ubrzava korak. Gazi prema rijeci. Sto godina nisu bili tamo zajedno. Kad dođe ispod one njihove vrbe, okrenu se i konačno progovori.

–   Sjećaš li se, moj kume, kad smo posljednji put bili ovdje?

Dimšo ga gleda, ćuti. Ne vidi on više ovog Avdu, on vidi svog prijatelja dok je bio mladić. Vraća razgovor ispod vrbe, razgovor koji su vodili onog prokletog ljeta kada je otišao u rat. Sad zna, sad konačno zna, da je tog dana zapravo poginuo, da je primio kuršum onog trenutka kad je ušao u čamac. Džaba je i zalud išao. Čitav život, svjesno ili nesvjesno, krivio je Avdu što nije krenuo sa njim, ne shvatajući da je on bio taj koji je ostavljao.

Sad zna i zašto su došli. Zna Dimšo da je Avdo ovamo došao da ga ubije, ili bar da ubije ono što je od njega ostalo poslije ranjene ruke na Kolubari, promrznutih stopala na Prokletijama, stomačnog tifusa na Krfu i krvlju načete duše na Kajmakčalanu – i onako je poslije toga svaki proživljeni dan bio kredit.

–   Kumašine moj – neka ti je prosta moja glava!

Skide šubaru sa glave, skide burmu i spusti je ispod vrbe, na vidno mjesto.

–   Čuvaj mi ženu i dijete, oni su tebi u amanet.

Tišina. repetiranje pištolja. Prasak presiječe muk i tišinu. U grmu, sa druge strane rijeke, čuje se šum srne koja je došla na vodu kako poplašena iznenadnim pucnjem bježi.

U rijeku ulazi Avdo, do pasa zagazio u vodu. Gura tijelo svog kuma kao onaj čamac u ljeto četrnaeste kad su se rastali na rijeci. Suza pade u rijeku.

Sjeveroistok Bosne i Hercegovine. septembar 1952. godine

Bosna izgleda kao kafanski sto s kog su obrisane fleke i mrve. Niko ne pamti ko je šta žderao, kuda je mrvio i fleke pravio u posljednjem velikom ratu. Krčmar je rekao da je račun u redu, da ga zapravo i nema, i da svi gosti mogu jednostavno da ustanu i idu, potpuno je nebitno ko je šta naručio i ko je krvavo meso prerezao.

Svi su računi plaćeni i nema nijedan nenamiren. O velikoj gozbi se ne priča, osim ukoliko se ne hvali njen domaćin i desert koji je servirao na kraju večere. Sve ostalo što je pokusano prije toga – ne pamti se. Samo slatkiš.

Dva dječaka igraju se na livadi pored željezničke stanice. Ejub Filipović i Mitar Popović  šutiraju krpenjaču. Sirotinja su. U svijetu koji ih okružuje, i koji je sav sirotinjski, oni su najveća sirotinja. Sinovi su bivših gazdi – kuluka; živi svjedoci da novo ravnopravno društvo svoju ravnopravnost mora pokazati prvo na onima koji su nekad bili malo bogatiji od ostalih.

Dječaci su svakako odrasli u vrijeme rata i poslije rata, ne pamte vrijeme kada su njihove porodice važile za imućne. Otkad su rođeni ne znaju za bolje. Mitar se zapravo ne sjeća čaršije iz rata, odrastao je u Srbiji. Iz priča svoje majke zna da ih je tamo, na početku rata, kum Avdo sklonio od ustaškog noža. Siroče je, oca ne pamti, ubili su ga na početku rata.

O tome se u kući ne priča. Takva su vremena. Najbolji jaran mu je Ejub – sin kuma Avde. Vršnjaci su. Rijetko da se s kim drugim i mogu igrati, ostala ih djeca uglavnom izbjegavaju; niko ih ne maltretira, ali nisu rado viđeni u ostatku društva.

Jedan drugog driblaju, padaju, trče jedan za drugim i jedan drugog sapliću, stežu zube i dječije pesnice. Često se svađaju i mire; nemaju izbora, možda bi se duže durili i inatili da im je društvo veće. Ovako – imaju samo jedan drugoga.

Oba su jedinci, malo su zbog toga i razmaženi, svi ostali drugovi iz škole imaju bar još po jednog brata ili sestru. Oni su jedan drugome jedina braća.

A braća kô braća. Kad se posvađaju, hoće jedan drugom svašta reći, uvrijediti i za srce ujesti. Uglavnom su to dječje prepirke, kratkotrajne i bez teških riječi. Kad se i pobiju, više je to neko saplitanje i rvanje, stezanje i štipanje, nego prava tuča. Obično ih tad Ejubov babo razvađa i miri. Izvuče im uši, udari po guzici, kaže im da ne budale i ne budu junci.

Čudan je Ejubov otac. Slabo s kim priča. Poslije rata bio je tri godine na robiji. Kad je izašao iz zatvora, od onoga što mu je ostalo, nakon što su mu radnja i roba oduzeti, otvorio je krojačku radnju i u njoj radio sa ženom, Ejubovom majkom, koja je izučila krojački zanat dok je on bio u zatvoru. Mala skromna radnja, dovoljna tek za preživljavanje. Da nije bilo nešto zemlje, što su je Filipovići i Popovići imali jedni pored drugih u selu iz kog su bili rodom, više bi bili gladni nego siti.

Do ove godine, kad bi igrali lopte, dječaci bi se redovno posvađali oko toga ko će biti sovjetska reprezentacija. Nijedan od njih dvojice nije htio igrati za Jugoslaviju. Kako ovog ljeta Sovjeti u njihovoj zemlji više nisu popularni, a dječaci su tu nepopularnost vezali za izgubljenu utakmicu u Helsinkiju koju su zajedno slušali na radiju u čaršiji, njihove svađe su obično bile oko toga ko će igrati za reprezentaciju Jugoslavije.

Na ledini, kod željezničke stanice, ovog puta se oko toga i pobiše, a da loptu nisu ni šutnuli. Mitar nekako nezgodno spotaknu Ejuba, ovaj pade i okrnji prednji zub. Diže se, okrenu se prema njemu krvave vilice, obrisa usne prašnjavom nadlakticom i procijedi:

–   Kakav ti Jugosloven možeš biti, kad su ti babu kô četnika partizani ubili?

Reče to, i odmah onako krvlju izmazan otrča kući.

Mitar, skrušen i izbezumljen, osta na ledini. Ne zna on šta ovo što mu je Ejub rekao znači. Vezuje u glavi, izlazi mu pred oči svo ono izbjegavanje od ostale djece, pada mu na pamet da je to što mu je otac bio četnik razlog što ga učitelj više prutom po dlanovima tuče nego ostalu djecu.

Sramota ga samog sebe. Je li moguće da mu majka to ne bi rekla? „Ma sigurno je Ejub u pravu, što bi se mi sakrivali u Srbiji? Mora da je Ejubov babo bio očev jatak, pa je zbog toga bio u zatvoru. Zato Ejub to zna, sigurno mu je to babo rekô.”

Sljedećih par dana Mitar ćuti. Ni u kući ni u školi ne progovara. Povukao se u sebe, sav kopni. Ejub oko njega oblijeće, pomirili su se, ali i prema njemu je Mitar drugačiji. Ubi ga sumnja. Ne spava, ne jede, čini mu se i da ne diše. Majka Stoja ga danima gleda kako kopni i propada. Pokušava da dokuči šta je sa njim, pa ga sve propituje, a on izbjegava da odgovori, pravda se da je zbog škole, da je teško ovo novo gradivo što uči.

Jedan dan prelomi i upita je:

–   Majko, jesu pokojnog oca ubili partizani?

Stoja smetena, gleda u njega, prebira po glavi otkud mu takvo pitanje.

–   Otkud ti to, crni sine? Kakva ti to glupost pada na pamet?

–   Lijepo te pitam, nemoj mi kriti, je li on bio u četnicima i jesu li ga partizani ubili?

Stoja vezuje jače maramu, sklanja kosu pod nju. Mršti se.

–   Je li, avetinjo, okle tebi to?

Vidi Mitar da je majka ljuta, zna dobro kad joj donja vilica zaigra da je bijes obuzeo. Razmišlja da li da oda Ejuba, strah ga da se majka još više ne naljuti, pa ode kumu Avdi pred kuću i još veći belaj ispadne nego što je razbijen zub. Bolje da je slaže, tako je bolje i za njega, i za Ejuba, i za majku. Odape iz glave:

–   Djeca mi u školi rekla, ali nemoj odmah u školu ići, samo ćeš mi veći problem napraviti! Molim te!

Stoja šuti. Gleda u njega, a gleda kroz njega. Vidi ga, a ne vidi ga. Odjednom, ko iglom ubodena ustade i ode u spavaću sobu. Vrati se s nečim među prstima.

–   Ovo ti je vera pokojnog oca – pruži dlan na kojem je stajao zlatan, od vremena malo potamnio prsten – ovo sam, sine, našla na mjestu gdje ti je otac ubijen. Da su ga komunisti ubili, ja je sigurno ne bih našla, kô što se ništa iza njih ne može naći. Drugi su njega ubili. Daće Bog da doživiš da sam saznaš i shvatiš ko. A do tada – o ovome što sam ti rekla ni riječ. Jezik za zube. I za manje se glava gubi.

Kao da je neki ogroman teret sa leđa spustila. Udahnu, pa izdahnu, i spusti šake na koljena. Učini mu se kao da je majka u tom trenutku deset godina ostarjela.

–   Biće vakta kada ćemo još o ovome. A sad idi, i nikom ni riječ! Upamti – ni riječ!

Ejub i Mitar su još mnogo puta igrali fudbal, a sve češće su im, kako je vrijeme prolazilo, društvo pravila druga djeca. Nikad se više nisu posvađali oko tima za koji će igrati. Mislili su – šta će im to? Neće valjda zub za zub.

Ode kumovska riječ. A lažljiva riječ se uplete oko lažljivca i slaganog, okruži obojicu kao ladolež, ne dozvoljava nijednoj drugoj riječi, iskrenoj i čestitoj, da nađe put od jednog do drugog srca. Možeš poslije jedne laži gomilu istina i lijepih riječi reći – džaba!

Ona prokletinja stoji kao čuvar na ćupriji i ne da prolaz. Ne valja lagati, ako se hoće biti prijatelj i kum. Laž vazda dođe na naplatu. Prije ili kasnije. Glavom se tada plati.


Sjeveroistok Bosne i Hercegovine, novembar 1992. godine

Pomračilo se sunce. Krvav mjesec sija i po danu i po noći. Kad su sati ispunjeni strahom, minuti su vječnost. Zlo se nadvilo nad Bosnom. Opet. Ovaj put nema Nijemaca. Sami smo, sami jedni protiv drugih.

Svako u nesretnoj zemlji ima svoju verziju događaja. Svako istinu svojata, prisvaja i mijenja, dorađuje, skraćuje i proširuje, da tako skrojena bude samo njegova. A istina je jedna. Šta je čovjek spreman napraviti drugom čovjeku i zašto? Istinu vidiš kad je s mnoštva spustiš na malog čovjeka i njegovu sudbinu. Progledaš tek tad. Čovjek je bitan. Svaki čovjek.

Ejub i Mitar su već zreli ljudi. Zagazili su u petu deceniju. Oženjeni su, imaju sinove jedince, kakvi su i oni bili. To je sada moderno, nema više porodica sa mnogo djece. I dalje su bliski. Malo su se otuđili tokom studiranja, studirali su u različitim gradovima; Ejub u Sarajevu, Mitar u Beogradu.

Takav je bio običaj u čaršiji, nisu se postavljala pitanja. Jedni na jednu, drugi na drugu stranu. Šta fali? Jedna je država. Poslije povratka sa studija, nastavili su sa druženjem gdje su stali nakon gimnazije. Zajedno su momkovali, zajedno tražili cure, zaljubljivali se i odljubljivali, zajedno prolazili kroz prve patnje i razočaranja.

Jedan drugom glavu držali nakon prvih pijanstava, zajedno probali kocku, igrali pokera i remija u veće pare, u sobama zamagljenim od duvanskog dima. Zajedno su primljeni u komuniste, jer bez crvene knjižice nije bilo dobrog zaposlenja. Kako su zajedno ušli u komuniste, tako su, među prvima, zajedno i napustili Partiju; čim više nije bilo bitno da li si njen član.

Kraj osamdesetih i početak devedesetih prvi privatluk takođe dočekuju zajedno, kao ortaci, preduzetnički duh njihovih očeva nije iščezao iz njih. Uvoz banana i drugog do tada egzotičnog voća, šverc benzina i deviza, zajednički butik, pa prodavnica bijele tehnike. Obojica su snalažljivi – šta god to značilo u terminologiji novog doba.

Osnivaju se nacionalne stranke, ali im se nijedan ne priključuje, to prolazi mimo njih. Foliraju da ih to ne zanima, da je to primitivno, naravno da će glasati za reformiste. Lažu. Obojica glasaju za nacionalne stranke. Svako za svoju.

Piju pivo i uz njega meze za velikom sofrom kod Ejuba u kući dok na televiziji gledaju rezultate prvih višestranačkih izbora u Bosni. Jedan drugom govore kako su iznenađeni, bijesni i zabrinuti rezultatima. U glavi prebrajaju i zbrajaju rezultate da bi izračunali da li njihovi imaju većinu u čaršiji.

Rat u Hrvatskoj kvari im uigrane poslove. Sve je teže doći do robe. Još uvijek se ne brinu. Sve je to daleko; neće, bolan, biti u Bosni rata. Đe u Bosni – pa mi smo svi raja.

A onda se raja poklala po ulicama. Nenamireni računi od prošlog rata vade se iz teftera sakrivenih pod starinskim komodama i uvećavaju za kamatu. Odjednom se svi sjećaju ko je gdje kakve mrve izmrvio i ko je kome isflekao stoljnjak, ko je naručivao piće, a nije platio račun. Nema više onog krčmara da opet skloni paragon-blokove i kaže da nema neizmirenih računa. Njegov nadaleko čuveni desert postao je bljutav, gnjecav i prokisao.

Pljačke, deportacije i ubistva na sve strane. Ejub kao Bošnjak nema šta da traži u čaršiji, osim da parama otkupljuje svoj mir i mir svoje porodice. Dan za dan. Takva su vremena. I kum se malo udaljio od njega, obilazi ga, ali nema više javnog iskazivanja bliskosti. „Takva su vremena”, govori u sebi, „sad je njihov vakat”.

Kum mu još kantarom mjeri čiji je vakat. Vidi on šta se dešava, nije lud. Ne sviđa mu se. Zna on da na pravdi Boga odvode narod i ubijaju, da pljačkaju i otimaju. Njegova se još u čaršiji uvažava i on neće da učestvuje u tome.

Voli on svog kuma, stvarno ga voli. Ali voli i svog pokojnog oca. Majka mu je na samrti sve ispričala. I to da je kroz zavjesu gledala kako mu otac odlazi sa kumom Avdom u ono decembarsko jutro. I kako ga je tražila danima. I kako je otišla na ono mjesto na Drini na koje je otac volio povremeno otići s njom i ćutati, gledati u rijeku. Tamo je našla i prsten i krvav kamen.

A onda je kum Avdo došao po njih, i prebacio ih u Srbiju. U ruke joj utrpao toliko dukata da nije bila sigurna je li njegovoj kući i njegovoj čeljadi išta ostalo. Bez tih dukata teško da bi preživjeli izbjeglištvo u tuđem gradu među tuđim svijetom.

Eto, sad je došlo vrijeme da on može namiriti glavu svoga oca. Glavom sina njegovog ubice. Može li se glava ubijenog namiriti glavom sina ubice? I mora li? I treba li? Kako će pred oca ako to ne uradi? A kako će i pred rahmetli kuma Avdu? On je parama spasio njegov život. Kako bi ga pokojni otac savjetovao? Šta bi mu rekao?

Noćima se prevrće, noćima šakama udara jastuk da poprimi oblik koji će njegovoj glavi podariti malo sna. Ne zavisi san od perja u jastuku već od paperja u glavi. Nikako da paperje ojača da misli mogu da odlete.

Uoči katoličkog Božića, on odluči.

–   Dobro jutro, kume!

–   Dobro jutro, kumašine, otkud ti ovako rano, da nije šta bilo?

–   Nije kume, ma jok – nego treba da odemo na jedno mjesto nabrzinu.

Ćuti Ejub. Gleda u daljinu, negdje iza kuma, kao da čeka nekoga da se pojavi iz magle koja se još prije par dana spustila na njihovu čaršiju i nikako da se digne. Odjednom, kao da se trgnu iz sna, progovori:

–   Ne treba mi kaput? Je li tako, kume?

Mitar stegao vilicu. Svaki mišić mu se čini toliko zategnut kao da će u svakom trenutku pući. Više za sebe nego za njega kroz zube procjedi:

–   Naravno da ne treba. Kume!

Ejub ćutke ulazi u automobil. Zna on šta ga čeka. Imao je i on razgovor sa svojim babom prije nego što će preseliti na ahiret. Zna dobro šta je babo uradio svom kumu. Svaki detalj. I nekako u svojoj glavi misli da je možda pravedno da se sve ovako završi.

Nesvjesno, vrhom prsta protrlja navlaku na prednjem zubu, onom nekad davnom polomljenom. Dakle, to je to, zub za zub. Pa sve ukrug. Razmišlja o sinu. Kerim još nije punoljetan, na proljeće će imati osamnaest. Ako pretekne ovaj jad i čemer, hoće li on svog kuma voziti bez kaputa? Ili će biti onakav kakvo je ime dobio – plemenit?

Gleda kuma dok vozi, vidi da mu je stegnuta vilica, da sav treperi, da mu oči gore. Hoće li moći? Da li bi on mogao da je na njegovom mjestu? O čemu je njegov rahmetli babo mislio dok je ovako vozio svog kuma?

Začudo, jedino što ne osjeća je strah.

Stižu do rijeke. Tresak vrata. Zvuk koraka po šljunku, tup i jednoličan. Dolaze do uvale, vrbe još uvijek čuvaju tajno mjesto.

–   Znaš, mogao si se sjetiti, pa nam ponijeti rakiju. I tebi i meni bi bilo lakše.

Mitar se kiselo nasmija, vadi lovačku pljosku iz unutrašnjeg džepa, odvrće čep i dodaje Ejubu. Ovaj prinese pljosku usnama, potegnu veliki gutljaj i vrati Mitru. On se prekrsti, pa i on potegnu. Sad je red bio na Ejuba da se gorko nasmije i da mu se lice pretvori u grimasu.

–   Čudna je to stvar sa vjerom. Eto ti se prekrsti, a za koji minut ćeš me ubiti.

Pogleda niz rijeku, pa nekako tužno nastavi.

–   Znaš mog oca, vjernik čitav život – ni kapi alkohola.

Osim za katolički Božić. Za taj dan, svake godine, ujutro stavi flašu rakije i dvije čaše pred sebe, obje naspe; iz jedne pije, a drugoj nazdravlja i plače. I tako sve dok ne dočeka zoru. A onda rakiju iz druge čaše prospe po podu. Vazda sam se pitao šta mu je to značilo i kakav ga je šejtan gonio na to. Sve dok nije zadnji dah ispustio i meni ispričao priču o kumu i kaputu. Znaš, tek kad mi je na rukama umirao, imao sam osjećaj da se konačno smirio.

Mitar ćuti. gleda u svog kuma, čini se da pogledom pokušava da zapamti svaku crtu njegovog lica, svaku boru, svaku vlas kose.

–   Nisam, kume, siguran da li bi više volio da si u mojoj koži sad.

Kad je to čuo, Ejub se glasno nasmija i kroz smijeh reče:

–   Ne bih se ja vala, kume, mijenjao s tobom. Ja s ovim danas završavam, a tebi se valja nositi sa sobom dok ne umreš. Nego, da ne dužimo više.

Skide burmu s prsta i spusti je ispod vrbe, na vidno mjesto.

–   Nek ti je halal, kume moj! Čuvaj mi ženu i dijete, oni su tebi u amanet!

–   Ne brini, kume, sve sam uredio, vozim ih lično do mađarske granice i papire i pare sam spremio.

Tišina. Repetiranje pištolja. Prasak presiječe muk i tišinu. Dok puca u kuma, Mitar ne vidi njegovo lice, vidi lice svog sina Nevena. Nema još osamnaest godina. Tek iduće ljeto će biti punoljetan. Nije on ubio svog kuma već svog sina.

Muk. Tišina. ništa se ne čuje. Kao da je sve živo zamrlo i ne pušta glasa.

Jebem ti kaput! da ti jebem!


roman Vinograd Mehmed-bega (Odlomak)

piše Ognjen AVLIJAŠ



Ognjen Avlijaš: NAJLAKŠE JE KRITIKOVATI, ZAR NE?

ODABERI JOŠ


Aleksandar Vojinović Najjači: SLIKE IZ GRČKE

Dve zapažene knjige poezije su iza Aleksandra Vojinovića Najjačeg, debitantska DISTROFIJA BLUZ i druga SVRAKE, VRANE, GAVRANI. Prva knjiga našla se u užem izboru za nagradu Branko Miljković, a druga je premijerno delo Biblioteke SIGMA. Ciklus pesama SLIKE IZ GRČKE sadrži delove neobjavljenog rukopisa treće knjige njegove poezije.


Akropolj – Efrem Efre

ISTA ZVER

Ista zver nas izjeda iznutra

Hrani se strahom

Hrani se hrabrošću

Hrani se svesnim i nesvesnim

Hrani se mislima i zaboravom

Hrani se čime god želi

Raste tiho

Raste glasno

Račva se u svim pravcima

I pruža u nedogled

Bukti kao zaraza i jenjava

Na sve moguće i nemoguće načine

Šarena i crna,

Lepša je od nuklearne pečurke

Miluje nas mrklinom

Obasipa nas grumenjem

Udiše našu nesigurnost

Poštapa se slabošću

Ona je rđava reč, zdenac vrisaka

Redak pupoljak

Ona zna da smo budale

Ista zver nas izjeda iznutra

Odozgo

Odozdo

Sa obe strane

Ni u snu nas ne ostavlja na miru

Kad je zamori naše meso

Kad joj dojade iznutrice od naših misli

Poješće samu sebe

PLEN

Dalje od lažne skice sveta

Dalje od skučenih prostora

I neozvezdanih očiju

Vuku te krugovi

Sanjaš nemirne vode

Osećaš bilje i zveri u krvotoku

I već si u šumi

Plen sopstvenog sna

Krvariš

Kao slomljena stabljika cveta

Daleko od zidova

Daleko od žamora

Iščezavaš slobodan

SLIKE IZ GRČKE

Stoje preda mnom

Prekasno razvijene

Na njima

Magična ljubičasta boja

Pejzaži sa druge planete

I neki drugi mi

Nema ni traga opasnostima

Čujem žagor

Talasi me zapljuskuju

Čehinja dugih nogu i plavih očiju

Pokazuje nam knjigu o velikim umetnicima

Razgovaramo sa pijanim Grcima

O fudbalu i ratu

Jedan kaže da bi nas branio zubima ako treba

Daje mi svoju adresu

Da mu pišem kad se vratim u Srbiju

Prihvatam

Nikad mu nisam odgovorio

Noćne šetnje

Veliki mesec surfuje

Na uzburkanim crnim talasima

Pijemo pivo

Lupamo gluposti

Bacamo rime

Pet dana pod suncem

Pet dana pod kišom

Poslednji trzaji slobode

Uskoro ćemo se udaljiti

Kao što se ljudi uvek udalje

Kao što se jave sede

Kao što se lice izbora i poprimi grube crte

Kao što se svako okrene sebi

LJUDI

hodaju

trče

pevaju

lete

plivaju

skaču

sviraju

vole

vole ih

igraju

piju i puše

osluškuju

ogovaraju

stoje na prozoru

stoje na semaforu

stoje pod suncem

stoje u vodi

veruju

ne veruju

plaču

smeju se

pišu

crtaju

gledaju filmove

dodiruju lišće

kidaju grančice u prolazu

maze psa

maze mačku

dižu ruke prema nebu

prstima formiraju kavez

za čeličnu pticu

gaje male blesave ljude

koji će sutra

gajiti male blesave ljude

ljudi pričaju

ćute

gledaju

žmure

trepću

zaljubljuju se

u oči u zube u pesmu

idu na posao

idu u penziju

idu u smrt

idu u večnost

i to im je malo!

ŠETALIŠTE

Svetlo u vodi

Zarobljeno između dva mosta

Između dva sveta

Oblaci teži od mamurluka

Slepi miševi i neke uvrnute ptice

Koje čak ni ja ne razumem…

Trag krvi duž čitavog šetališta…

Sada mora da je ukleto!

Kao rođenje

Najveće prijateljstvo

Ili

Još gore

Kao prava, postojana ljubav

Ili

Bilo šta drugo

Jednako ništavno i osuđeno na isto

Miris trave pomešan sa mirisom trave

Alkohol u umirućem želucu

Grafiti posvađani ideologijama

Rugalice životu

Klupe leđima okrenute vodi

Spomenici podignuti

U čast pokojne pameti

Znojava, zategnuta i zapuštena tela

Obična sreća i nesreća

Za kojom žudim

Dok se groblje širi

I raste u mojoj lobanji

Tuđom rukom nazdravljam šetalištu

I poklanjam mu svoj duh

Rešen da zauvek lebdim

Iznad svetla u vodi

Između dva mosta

Između dva sveta.

OBILAZAK PESME

Svako leto

Provodim

U sopstvenoj pesmi.

Svaki ćošak obiđem,

Svaki kamen kao stih pročitam,

Svaki stih kao kamen

Podignem.


Najava poetskog dokumentarnog filma Distrofija bluz – Dnevnik (Ne)običnog života

PESMULJAK NEDOSTOJNOG I NIŠTAVNOG ZRNA SA ZAKRŽLJALOG CVETA-SMISAOŽDERA

Plašim se tvojih tajni,

Ravnico ovlaš poznata.

U tvom mraku niču strašni biseri

I slatke suicidne misli.

Ti si nemo čudovište

Zid nad zidovima

Rasadnik omči i bolesti

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Ništa.

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Sve.

Oprosti ovom nedostojnom zrnu

Što te proučava svake večeri

Drhteći od straha i nemoći,

Posmatrajući,

Sa zakržljalog cveta-smisaoždera.

Pružam prašnjave ruke od pruća

Ka tvojim bezbrojnim vlatima.

Najbliža mi je dostižna koliko i najdalja.

Plašim se tvojih tajni,

Ravnico ovlaš poznata.

U tvom mraku niču strašni biseri

I slatke suicidne misli.

Ti si nemo čudovište

Zid nad zidovima

Rasadnik omči i bolesti.

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Ništa.

Najveće

Najstrašnije

I najlepše Sve.

Čemu da se nadam

Kada jednako hladno i ravnodušno

Tišinom upijaš plitka, isprazna bića

I najuzvišenije duhove?

Plašim se tvojih tajni,

Ravnico ovlaš poznata.

U tvom mraku niču strašni biseri,

Slatke suicidne misli

I tek poneki pesmuljak

Ništavnog i nedostojnog zrna,

Sa zakržljalog cveta-smisaoždera.

P.S.

Poslali smo

Lažnu predstavu o nama

Da neumorno putuje crnim beskrajem.

Izostavili smo samo krvave sitnice,

U nadi da nam nećeš uzvratiti istom merom.


Za GLEDIŠTA piše Aleksandar VOJINOVIĆ NAJJAČI



PROČITAJ JOŠ

Jovana Bajagić: UVOD U INSOMNIJU

ODABERI JOŠ


Jovana Bajagić: UVOD U INSOMNIJU

Knjiga poezije MUVE u izdanju Društva književnika i književnih prevodilaca Niša izašla je u Biblioteci SIGMA krajem 2023. godine. Od premijernog predstavljanja na Niškom sajmu knjiga te godine, zbirka je ponela epitet najvažnije debitantske knjige poezije pesnikinje iz Niša od početka ovog veka.


Ilustracija na naslovnoj stranici – Stevan Mitić

PUCANJ NA KRAJU SELA

Buket plastičnih kesa iz bašte

položila sam pored

nadgrobne ploče detinjstvu.

Na kamenoj česmi

još uvek sijaju moji crteži sunca.

U staroj porodičnoj kući

krezuba vilica vremena

vreba iz goblena.

Na zidu baba Dragica

učaurena u venčanici.

Gnjavim je pričama o tebi.

Voleti te znači

repetirati naše poruke

kada niko ne gleda.

Biti uvek nasmejana meta.

Baba ispija duplu rakiju

sprema se da me rasklopi i sastavi

za osam sekundi.

Za nju sam običan ćorak.

U staklenoj ćasi leži revolver

njenog pokojnog muža.

Sećanja mi se zaglavljuju u cevi.

Nišanim u ogledalo

koje su ispljuvale muve.

POŽAR U GORNJEM STOLIVU

Oganj nastaje kad Loki slavi rođendan.

Pucne prstima i pokrene vatromet

u narandžaste vrhove borova                                

duva kao u svećice na torti.

Tada se treba čuvati                               

tišine pored velike vode

iskri što tinjaju pod kapcima

egzotermnih procesa među našim prstima.                                          

Posle zabave ostaju ćelava brda

i mrtve pčele po površini mora.

Crne konfete pokazuju mi put.

Prazan prostor uči veštini

zaboravljanja drveća.

Preživeli i dalje gore iznutra.   

Još uvek nismo otporni na plamen

i rođendanske želje.

UVOD U INSOMNIJU

Predavanja pohađam kod eminentnih profesora

improvizovanih scenarija

pogrešnih skretanja

i napada panike u salonu nameštaja.

Noći su laboratorijske vežbe 

vožnje kroz pokušaj zaborava

u kojima svet nestaje u izmaglici 

Kad okolna brda zapale cigarete

i magla se spusti na kružne tokove

menjam osigurače na mesecu.

Na kraju semestra 

soba sa ogledalima postaće oko insekta

iz koga ću izlomljene slike 

naslagati u život 

efektom stroboskopa.

Možda završim kurs nemačkog 

isplaniram zimovanje

naučim slikanje akvarel tehnikom.

Možda pesme

budu moj diplomski rad

muholovka za misli 

na ivici radnog stola.

TUŽBALICA SA BALKONA

Uselili smo se u kutiju

dok je vod čeličnih žirafa

stražario nad kvartom.

Kolonije mrava

sa žutim šlemovima

rušile su piramide od peska

Kroz sitno sočivo

gledali smo kako se šire pukotine

u komšijskim zidovima.

Daljinski nije menjao

programsku šemu predgrađa

i prezimena su obolevala od anemije.

Nikada neću postati temelj

nekog novog doma.

Za to se kopa isuviše duboko.

Na velikom betonskom ekranu

moje oko

biće mrtav piksel.

LUJ PASTER PERSONA NON GRATA

Lisice sa tavana

odbijaju da predaju lične karte

čak i kada u njih uperim očev pištolj.

Dugim repovima šibaju do smrti

tenk na baterije

pehare sa takmičenja

o vrat kače neuspehe

glođu stihove

kao pileća krilca.

Nikome ih ne pominjem.

Moja biografija zaražena besnilom

sluša kako drugi sve rade bolje.

U ruci nosim očev pištolj

napunjen sa šest efikasnih doza

vakcine o kojoj je Paster ćutao.

LJULJAŠKA OBEŠENA O BREST

U meni se vodi devetogodišnji rat. Vojska je razorila letovališta u Kotoru. Spalila musaku tvoje majke. Povređeni su se vukli po kafanama. Rane lečili kipućim uljem. Jedne me je noći na štakama jurio neko s licem nalik tvom. Popela sam se na brest i sakrila iza lišća.

Mislila sam na more. Gledala mladice kako rastu iz mene. Ipak, nisam mogla dugo da se držim za granu. Pala sam na svoj grob. Žrtvovala svoj narod. Potpisali smo primirje i zaklali lubenice.

Ponovo se ljuljam nad provalijom. Nož niče iz mog pupka. Ljuljaška prazna. Brest će poseći i tu će sagraditi garažu na tri nivoa. Niko ne zna šta će biti sa mnom.


Priča o knjizi MUVE u Kulturnom dnevniku RTS-a

U METROU

Otići.

Skliznuti niz vazduh.

Podzemna železnica je skoro prazna.

Malo šta je tako jadno

kao kad u zoru tutnjim

u tesnoj prostoriji bez odjeka.

Svaka reč se uklapa u bilo vagona.

Unazad.

voleti naopakog sebe.

Polako nestati sa prizemlja života.

Udovoljiti mraku u trbuhu.

prirodno se odvojiti od straha.

Osedeću gledajući sebe u potiljak.

A mislila sam

bar smrti ima dovoljno za sve.

AKO ME IKADA POZOVEŠ NA DEJT

Od štapića za sladoled

napravićemo krst

na grobu tvog mačka.

Poješćemo tri parčeta lubenice

mačevati se kišobranima

na poleđini bioskopske ulaznice

napisaću ti ljubavnu poruku

Morzeovom azbukom.

Reći ću ti

kao mala mislila sam da su muve

akrobate u cirkusu za patuljke

a paukova mreža sigurnosni sistem.

Priznaću ti

često se osećam kao motel

na periferiji grada

ili nevažeći kalendar

iznad kuhinjskog šporeta

Jednog dana sve kaktuse sveta

spakovaću u gepek polovnog automobila

krenuti čak do Askuma

na nas će padati bombe

pucaće kao plastični baloni.


Za GLEDIŠTA izbor priredio: Željko MITIĆ

Piše: Jovana BAJAGIĆ



PROČITAJ JOŠ

Željko Mitić: PESME IZ NORVEŠKE

ODABERI JOŠ


Igor Ril: NEVESTIN PROZOR (Odlomak iz rukopisa romana)


Pre početka, na četiri strane
(Ante initium, quatuor)

Ostali su vetrovi. I male vode.

Ribe, školjke i rakovi Panonskog mora i celo more, iščezli su. Neke vode, bolje sreće, našle su svoj put ka opstanku. Pomešane s vodama velike reke i ćudljivim vetrovima, male vode su se otrgle, rasle su i padale, i rodile četrnaest ostrva. A vetrovi su nekad učestvovali, nekad posmatrali, nekada nadmeno s visine dodavali ponešto oblicima ostrva. Bezvremeni svedoci vekovima su negovali svoje zemljane potomke, donoseći im život i prihvatajući ljude koji su se pojavljivali i iščezavali.

Prihvatili su i utvrđenje, čije je zabijeno kolje palisada ostrvo trpelo, i težinu jedne, pa još jedne i još jedne građevine; i bat ljudskih stopala, konjskih kopita nimalo nežnih i ožiljke volovskih zaprega, nimalo plitke, i urlanje radnika i vojnika, nimalo pristojno.


            Ravnodušno su svedočili rastu utvrđenja i spajanju ostrvaca. Vode su stvarale maglu da neprijatelja pometu i zbune, da sakriju utvrđenje, a vetrovi su maglu sklanjali da bi  utvrđenje u svojoj snazi zlikovce uplašilo i oteralo.


            Utvrđenje je raslo, primalo i pratilo nove i stare vojske, srodilo se ostrvima, vetrovima i malim vodama i čuvalo jezike i sećanja ljudi među svojim palisadama. Utvrđenje se uobličilo, promenilo, opcrtalo nepravilan kvadrat na sve četiri strane sveta; ušančilo se i još više raslo, omeđeno malim vodama koje su ispunile šanac oko utvrđenja, hraneći se rekom Mostongom, tečnom rođakom Dunava.

Ostrva su se zbijala jedno do drugog da bi mogla da nose nove građevine, ljude i njihove jezike i sva oružja; vetrovi su pomagali i poravnali svih četrnaest ostrva da bi se lakše kretali među zgradama i ljudima, grleći utvrđenje oko šanca i unutar njega.

Ostrvca su se još bliže zbila, vode su se povlačile s druma da bi kola sa slobodom teškom 150.000 rajnskih forinti, spakovanom u sanduk, bezbedno stigla do carske blagajne. Vetrovi su pratili povorku i branili slobodu od prašine i jezike ljudi koji su žamorili pod težinom dukata.


            Utvrđenje je čekalo povorku brkatih i ozbiljnih muškaraca, gizdave konjanike, ponosne kao u junaštvu krvave bitke, da kroče unutar šanca, dok su vetrovi već čupkali reči različitih jezika iz griva njihovih konja noseći ih preko šanca, novog doma namreškanih malih voda. Ostrvca, zbijena, nabijena, upijala su topot kopita, drugačiji od svih do tog trenutka. Utvrđenje je postalo grad.


            Vode su se umirile u šancu, one manje vredne grada razlile su na okolne njive, bare, močvare i trščare, ostrvca su se sasvim sjedinila.


            Ostali su vetrovi.

I
Kurve ne mirišu na grad
(Meretrices non olfacies in urbe)

Škripa pera po gruboj hartiji postajala mu je neprijatna. Vasilije Damjanović završavao je predgovor za svoju „Aritmetiku”, naviknut na trpljenje škripe pera, ali ometen pomalo bukom sa ulice, a pomalo nekim mirisima koje nije raspoznavao.

Osluškivao je, čkiljeći, kao da bi smanjeno vidno polje moglo da mu pojača sluh. Bez uspeha. Razaznao je neke mađarske reči, sa ponekom nemačkom i srpskom, ali nije mogao da dokuči smisao. Pomislio je da utiša svetlost na svojim lampama, možda bi to pomoglo.

Ipak, ostao je nagnut nad svojim hartijama, ne mrdajući, dok se crno mastilo polako slivalo sa pera na moćan, masivan pisaći sto od hrastovine.

Čitav taj dan, neobično toplo vreme kao da je uznemiravalo Vasilijeve sugrađane. Pa, ni noć nije bila mnogo drugačija. Topla noć, prokleto topla, pomislio je Vasilije Damjanović, za neke je već jun, za neke je još uvek maj, preslišavajući se, skoro celog života, da li je dobro razumeo razliku između staroga i novoga kalendara; otkopčao je još jedno dugme na košulji.

A kurváknak nincs itt a helyük!”, uzviknula je neka žena. Odmah zatim i neki piskav, ali muški glas uzviknu „Komm nicht zurück!”. Tačno, pomisli Vasilije Damjanović, kurvama nije mesto u našoj varoši i ne treba da se vraćaju. Srećan što je barem nešto razaznao iz uličnog žamora, ta ga misao ispuni nekakvom vrstom neodređenog ponosa. Svakako, ne bez razloga; birov je Slobodnog i kraljevskog grada Sombora.

I smatrao je da mu taj položaj pripada. Zbog porodičnog nasleđa, zbog bogatstva, zbog ugleda porodice, zbog oca Jovana, komandanta somborske pešadije, člana senata i prvog sudije. Otac je bio taj koji je elibertirao grad. I s njim još neki, ljuti i brkati muškarci.

Žamor sa ulice se nije utišavao, a Vasilijeve misli letele su poput vrabaca i čvoraka, kojih je bilo mnogo, mnogo, tamo izvan šanca. Munjevito, kao letnja oluja, sećanje na elibertacionu povelju iz 1749. godine i očevo lice.

I lica mnogih drugih muškaraca koja su ostala zamagljena pominjanjem ogromnih količina zlata koje tada četrnaestogodišnji Vasilije nije mogao ni da zamisli. I tada, kao i ove večeri, pomešani jezici, njegovi i tuđi, carica Marija Terezija, Venac, nekadašnji šanac vojnog utvrđenja… i vrućina, uprkos vetrovima koji su donosili nove mirise, ali ne i osveženje.

            Pogled mu odluta na pismo iz Venecije, datirano na 6. avgust (novoga kalendara) 1764. godine, kojim se odobrava štampanje njegove knjige „Novaja serbskaja aritmetika ili prostoje nastavlenije k hesapu”. Izvadio je damastnu maramicu, obrisao čelo i tek malo pojačao svetlost stone lampe. Nasmejao se sebi, blago izvijenih usana i zapisao:

Pročitao je predgovor svoje „Aritmetike” ponovo, osušio mastilo, otkopčao još jedno dugme na košulji i posegao za starom nagorelom lulom koja je stajala u raskošnoj zastakljenoj vitrini. Gledao je u inicijal, nevešto urezan u izlizani metalni obruč koji je spajao dršku i telo tog an voluptas destinare, Ein Objekt zum Vergnügen, kako je lulu nazivao njegov prijatelj Stefan Nađ, apostolski sindik somborskih franjevaca.

Predmet za zadovoljstvo. Svaka izdahnuta dimna staza vodila je dalje i dalje u nešto što je za Vasilija bila mešavina spokoja i ushićenja, neodređeno stanje koje je tražilo da se ponavlja, da se zasluži, da se proslavi. I tako iz dima u dim.

Slovo urezano na obruču lule bilo je slovo M; lula je pripadala Vasilijevom pretku Mitru, pradedi tačnije. Kako je vrteo lulu po šakama, naopako slovo M zaličilo mu je na pojednostavljeni prikaz glave kravlje lobanje. Nomen est omen, kako god okreneš, veselo pomisli Vasilije na svog pretka, trgovca marvom koji se bogatio još u vreme turske uprave u Somboru. I otac je pored vojničke karijere proslavljen trgovinom stokom, a nisam ni ja drugačiji…

Iznenada, ophrvan mislima o porodičnoj istoriji, seti se svog starijeg brata Josifa, pokojnog već trinaest godina. Slika bledog tridesetogodišnjaka na samrti nije ga nikad ni napustila. Kao ni ona upečatljivija, kada je mrtvozornik došao u kuću, a dva gruba, prosta čoveka su spustili sanduk pored kreveta, u tišini, lako, rutinski, kao da nije reč o smrti već o nekoj igri u kojoj je cilj da se predmeti po kući postavljaju na neočekivana mesta. Još neobičnije bilo je podizanje Josifovog tela s kreveta.

U sobi punoj ljudi, ta dvojica grobara podigla su Josifovo telo s kreveta i premestili u sanduk. Lako i uvežbano. Josifove šake neprirodno su visile, kao mala krila dodata hladnim nepokretnim udovima, dok ga je jedan grobar držao za nadlaktice. Ničeg dostojanstvenog nema u smrti. Pa sve i da nas spasitelj čeka u svojoj svetlosti, zemaljska smrt je samo poniženje, ništa drugo, pomislio je tada šesnaestogodišnji Vasilije.

I Vasilijevo sećanje na poslednji pogled na brata tu prestaje. Seća se dalje prote Beljanskog, visokog i ozbiljnog, koji ocu govori nešto tiho, majke koja kroz suze upravlja poslugom, nekih brkatih muškaraca, koji kao da su rođeni ljuti i tužni.

Seća se pomešanih jezika i kako mu je porodična kuća pre ličila na novi Vavilon; možda više na pijacu, nego na dom. Seća se da je tada kroz isti ovaj prozor gledao u pravoslavnu crkvu Svetog Đorđa, malo dijagonalno u odnosu na porodičnu kuću.

No, i sećanja na neke druge smrti, koje nisu njegove, porodične i intimne, kolale su mu mozgom; neki nemir je pokrenuo vremeplov iza njegovih očiju i slike su se same nizale. Slika dečaka, i još jednog dečaka, koji sa čuđenjem gledaju u povorku svojih sugrađana i iz mase čuju „gubilište, vešala, dželat, kazna, plata…”. Masa je išla u koloni, neko peške, neko kočijama, ili zapregom, kao izbeglička reka – ali, bili su to sve stanovnici Sombora koji će se vratiti svojim kućama, neko u unutrašnjoj, neko u spoljnoj varoši.

Bio je to važan događaj za grad koji je tek gradom počeo da biva; grad je dobio ius gladi (pravo mača), čuo je kako otac to izgovara u razgovoru sa senatorima, članovima Magistrata. Među njima bio je i čuveni Parčetić kome se Vasilije nikada nije čestito ni približio. Iz detinjeg straha, jer gde god da je čuo njegovo ime, ono je izgovarano sa strahopoštovanjem. Martin Parčetić je tada, uz muziku, predvodio veselu povorku ka gubilištu, a malo iza njega, na konju, pratio ga je Johan Karl Tišler, gradski dželat, minister iusticiæ vidicativæ, kako je pisalo u ugovoru koji je grad sklopio s činovnikom-ubicom. 

Kasnije, pričalo se da je Tišler dobijao pedeset forinti godišnje plate, ali i posebne nagrade za mučenje. Kada se već zamomčio, Vaslije je čuo i detalje ugovora koji je grad sklopio sa izvršiocem pravde koji je ravnodušnim oduzimanjem osuđeničkih života obezbeđivao sopstveni život.

Za bičevanje, žigosanje i spaljivanje gradski dželat je dobijao šest forinti, ali su odsecanje ruke i čerečenje bili upola manje plaćeni, kao i raspinjanje. U dane pogubljenja dobijao je i dodatnu dnevnicu od 1,30 forinti i jednu jedinu forintu za pokop pogubljenih. Tišler je bio u obavezi da poseduje sopstveni pribor dok je grad obezbedio vešala, lance, konja i kola za prevoz na gubilište.

A prvog pravednog somborskog ubistva sećao se Vasilije ovako: skoro neprimetni, buduće Tišlerove mušterije bile su malo iza njega, u kolima kojima je upravljao jednooki Mihalj, čovek neodredivih godina, spreman da za koru hleba i fićok palinke radi sve što se od njega traži, a za veliku opkladu čak izvadi i sopstveno oko.

Jedan kradljivac i jedan silovatelj deteta stajali su vezani lancima gledajući uglavnom u ono malo slame pod njihovim nogama. Tek povremeno pogledali su u tišini u leđa jednookog Mihalja koji je sve vreme nešto sebi mrmljao u bradu. Kradljivac je obešen na novopodignutim vešalima, a onaj koji je oskrnavio dete vešto je obezglavljen i telo mu je spaljeno na lomači.

Bio je to svečani dolazak neke drugačije smrti u Sombor – različite od do tada poznatih, pravedna i zaslužena, jedina smrt koja je kod Somboraca izazivala ponos, zadovoljstvo i sreću. Jugoistočni i istočni vetar smenjivali su svoju jesenju pesmu preko izmešanih jezika, šubara, marama i kapa šarene povorke koja je s pesmom zlikovce pratila u smrt.

Dvojica je tada trebalo da umru da bi se somborsko mnoštvo radovalo. Uticajni somborski sledbenici Franje Asiškog mislili su da je smrt jednog Jevrejina na krstu dovoljna da iskupi grehe celog čovečanstva.

Vasilije je odložio nepopušenu lulu u stranu svog stola. Okrenuo ju je tako da inicijal M bude na dole. Više nije bio samo ugledni gospodin Damjanovič, kako su ga najčešće oslovljavali i oni koji su znali da izgovore Ć; veliki sudija, birov slobodnog grada sad je u službi svojih sugrađana.

A kurva nem tér vissza”, čuo je odnekud s ulice. Blagi, sada zapadni vetar i dalje je nosio nepoznate mirise. Preko šanca, preko kreketa žaba, da bi se dalje migoljio usnulim gradom.

II
Kad greši stariji naraštaj, mlađi se uči zlu
(Ubu peccat aetas maior, male discit minor)

Po odlasku Turaka iz vojne varoši, stari vetrovi pokrenuli su nove događaje, uzburkali ustajalu vodu u odbrambnenim šančevima koji su omeđili neveliko područje koje će postati grad. Komarci, žabe, čvorci i vrapci ispisivali su nemušto svedočanstvo ponovne hristijanizacije. 

Skromni fratri franjevačkog reda u svom su siromaštvu pokušavali da obogate verski život katolika Bačke županije, još u vreme dok su minareti džamija krasili pogled na unutrašnjost somborskog šanca.

Oko godinu pre Damjanovićevog predgovora Artimetici, apostolski sindik franjevačkog samostana, uvaženi Stefan Nađ, detinje ponosno je stiskao pismo u znojavim dlanovima. Odani katolik, pomalo surevnjiv prema papskoj nepogrešivosti, ushićeno se obratio svom prijatelju.

„Dragi Damjanoviču, poštovani prijatelju, dobio sam ga, dobio sam ga, stiglo je! Evo, vidi, dragi moj, nadbiskup kaločki, Baćanji, kaže mi Vaše gospodstvo! Ponizno sam molio, evo ovde vidi, i Magistrat mi je otpisao:

g. Stefan Nađ, stanovnik somborski, podneo molbu Njegovoj Ekselenciji nadbiskupu kaločkom, sa željom da od solidnog materijala podigne pored grada, kod bezdanske ćuprije, na uspomenu i poštovanje Spasitelja, jednu kalvariju sa stacijama i kapelicom ispod kalvarije.

Naravno, ja ću dokle sam gospodu mio u životu da snosim sve troškove, a ako dobri bog da, kada budem uz spasitelja, Magistrat će preuzeti brigu, ali ne boj se, neće grad zbog toga patiti, iz blagajne katoličke zajednice će se to plaćati, da bi našoj braći istočne vere ostalo isto”.

Zatim se, i dalje užarenih očiju, pogladio po desnom uhu, posmatrajući Damjanovića kao da iščekuje još jednu potvrdu. Vetrovi su ulazili i izlazili iz grada nanoseći finu prašinu na obuću dvojice gospode koji su jedan drugog držali za podlaktice, u, kako je delovalo radoznalim prolaznicima, neponovljivom trenutku zajedničke sreće.

Tu gde su se sreli, započeta je bila gradnja gradske kuće, podjednako udaljena i od pravoslavne i od katoličke crkve, osnove latiničnog slova L (ili nedovršenog krsta, rekli bi Franjevci), gde je pažljivi posmatrač na ponekoj cigli mogao videti žig CJB (Comes Joannes Brankovich).

Prva zgrada Magistrata varoši somborske nikla je na temeljima kuće čuvenog kapetana ovdašnjih graničara Jovana Janka Brankovića. Sećanje na zapovednika još je bilo živo trideset godina kasnije, jer su preživeli soldati i njihovi potomci prilježno čuvali uspomenu i sa dubokim poštovanjem prolazili pored zdanja koji su zvali Brankovićev kaštel iako je udovica kapetanova, Marija Branković to porodično zdanje prodala Magistratu tek proglašenog slobodnog kraljevskog grada, u maju 1749. godine, za 500 forinti.

Stariji su pamtili, kako se u Somboru već pamti, da je tu nekada tekao rukavac rečice Mostonge preko koje je mali most vodio na polje, ka zapadu, sve do šanca, gde je bio „zverinjak” kapetana Brankovića, konjušnice i divljač kapetanova, koju je čuvao neki veseli Čeh.   

            „Proslavimo ovu vest, ljubljeni, idemo!” ushićeno je odgovorio Vasilije Damjanović. „Biraj, hoćemo li piti pivo kod Fetera, Špilauera ili Pirkingera?”

Tren kasnije, Damjanović nije mogao da se seti da li je poziv uputio na srpskom, mađarskom ili nemačkom jeziku. Tu pored njega, vetrići, potomci velikih vetrova Panonske nizije, pleli su svoje zdanje oko uglova glavne kuće u gradu i mešali pravce rasipajući se potom ka šancu i provirijući dalje tamo gde im je to bilo dozvoljeno.

Jedan čovek, kratke sede kose i mladalačkog lica, s čizmama u kojima su se ogledali oblaci, uljudno se javio dvojici prijatelja, oslovivši ih po prezimenima. Odgovorili su, ali nisu znali ko je ljubazni čovek.

Držanja gospodskog, a neodredivog statusa i bogatstva, privukao je poglede i grčkih trgovaca koji su vukljali svoje ogromne torbe iz kojih su prodavali raznu robu, kad ih to nije mrzelo. Damjanović je, u nameri da svrši svoju Aritmetiku, kod grčkih trgovaca kupio pera, a mastilo i hartija stizali su iz Pešte. Sedi čovek pazario je duvan, platio i okrenuo se ka Stefanu Nađu.
            Johanes Obervelder – reče, pružajući šaku Nađu, pa brzo i Damjanoviću.

U velikoj Pirkingerovoj pivnici atmosfera je bila slavljenička. Tri jezika su letela preko teških krigli prepričavajući prošlogodišnju posetu grofa Adama Baćanjija, upravnika državne blagajne kraljevine Ugarske koji je sa svojim sinom posetio grad i odseo u franjevačkom samostanu. Razdragane pivopije znale su čak i to da je darovao 100 forinti za izgradnju crkve. I nisu mu zavideli.

Grof Baćanji otkupio je somborske elibertacione dugove od barona Teofila de Palme, znali su i da je iznos 61.000 forinti i da, pošto novac nije bio vraćen na vreme, županijska komisija je odlučila da prislino naplati dug prihodima sa okolnih pustara.

I još su znali, sad već veseliji i raspričaniji, da je to nije uspelo te su vlasti naredile zaplenu pustara, a oni su kroz smeh prepričavali da su pustare i dalje koristili ne mareći za opomene i kazne. Goveda su besplatno pasla carsku travu; ha (srpski), ha (mađarski), ha (nemački).

Sa svakom novom turom piva stizala je i nova tura anegdota i gradskih priča, među njima i ona da su ozlojeđeni županijski izaslanici još 1753. godine posetili Sombor i strogo opomenuli gradske velikaše i proširili zabranu na sve prvake grada. I da je, besan kao gladan pas, grof Baćanji smestio u Sombor svog poverenika i pandure da bi osigurao ubiranje vlastelinskih davanja, sve dok mu grad ne isplati dugove.

Neko se setio i da je Baćanji, jeb’o ga svetac njegov, pokrenuo iscrpljujuću dvanaestogodišnju parnicu koja je nedavno završena, a dugovi, uz novu pozajmicu, isplaćeni i panduri veselo ispraćeni iz grada.

            Potomcima vojnika i ponekim još uvek živim soldatima dug je bio predmet zabave. Ratnom bratstvu, izgrađenom od tri jezika, novac, dugovi i carska administracija bili su bezazlena pretnja.

            Lule, vruće i hladne, proste i raskošne, ugašene i upaljene, krasile su grube šake mahom brkatih muškaraca koji su se nadvikivali i zadirkivali. Tek retki među njima s oba dlana grlili su kriglu, bogobojažljivo i zaljubljeno, kao da je sveti putir.

            Kada su Vasilije Damjanović i Stefan Nađ zakoračili u pivnicu, Johanes Obervelder već je sedeo za grubo tesanim stolom, punim uspomena na vlažne krigle.

            Veseljaci su zauzeli skoro sva mesta, pa dvojica prijatelja nisu imali drugog izbora no da upitaju Oberveldera da mu se pridruže, što je ovaj ljubazno prihvatio, s obe šake pokazujući na dve slobodne stolice. Novi poznanik, i dalje neznanac, ćutke je posmatrao pridošlice.

            I taman dok je vadio kesicu sa duvanom, pripremajući se da za razliku od lulaša, sebi napravi cigaretu, začuđeni pogledi zaledili su pripremljena pitanja.

            Tek ponekad, kada bi neko, ko je video sveta, zabasao u nepreglednu ravnicu i odahnuo u Gradu, mogao se videti čovek s cigaretom. Ovoga puta to ponekad postaće stalno, jer Johanes Obervelder je tiho saopštio da je došao da se nastani i ostane. I još je rekao da se iskrcao u Apatinu, ploveći Dunavom od Ulma, tragom nekadašnjih doseljenika koji su odande nosili svoje živote u plovnim kućama, da bi ih sklapali u ravnici, gurajući sećanja i nade pod krov i ostavljajući otiske i dušu u močvarama.

Rodio se, tvrdio je, u vreme Velike komete, koja je 1744. godine bila vidljiva u celoj Evropi; zabeleženo je i da je otresita pruska devojka Sofija fon Anhalt-Zerbst posmatrala kometu iz svoje kočije, putujući na sopstveno venčanje koje će je učiniti Katarinom Velikom.

I utvrđenje je bilo svedok Velike komete i njegovi stanovnici su nebesku pojavu tumačili kao zlu slutnju; te i naredne godine mnogi su somborski graničari izginuli na evropskim ratištima, ostavivši u utvrđenju više od 300 udovica, a nezahvalna Marija Terezija razvojačila je Sombor i oduzela mu privilegije. Pet godina kasnije, preživeli vojnici i povratnici iz zarobljeništva, od utvrđenja stvorili su grad.

Polako i tiho, pričao je dalje Johanes Obervelder, kako je rano osedeo jer su ga valkire u šumama Tiringije grlile i štitile od sjaja komete. I sećao se svojih majki, tako ih je zvao, lepih i ružnih, visokih i zdepastih, koje su ga dojile i uvijale svojom kosom dok su mahnito plesale, šapućući moćnim stablima. Kasnije, kao dečak, pomagao im je da lože velike vatre, kojima su čuvale šumu, i šuma je volela tu vatru.

Izvadio je kresivo, trud i kremen, vešto namičući kresivo-prsten na kažiprst i srednji prst. Kresivo je bilo sjajno, iskovano vešto od mačeva palih, u drevna vremena, kako su mu majke objasnile, na krajevima uvijeno u volute poput kapitela jonskog stuba, da bi uvek čuvalo vatru u sebi. Kada su ga majke-valkire pratile u život daleko od tiringijskih šuma, suzama i svojim vrelim dahom utisnule su na kresivo znak:


za GLEDIŠTA piše: Igor RIL


Ova slika ima prazan alt atribut; ime njene datoteke je GLEDISTA-LOGO-2024.png

PROČITAJ JOŠ

Radoman Kanjevac: GREŠNE MISLI NA SVETIM MESTIMA

ODABERI JOŠ


Uroš Dimitrijević: DA SAD MORAM U SIMSU DA NAPRAVIM SOPSTVENU VERZIJU MINI-RAJA, OVAKO BI IZGLEDAO

Iz busa izlazimo kod zgrade TV5. Već je pao mrak i nikome nije posebno do vožnje, naročito ne meni, koji više i nemam funkcionalan skejt. Ovo je i dobro mesto za rastanak jer je otprilike na pola puta svima. Bojana je na Bulevaru, Kaća je kod Voždove škole, a Mitar i ja kod Tasine.

– E, je l neko gladan možda? – pitam.

– Mogla bih nešto da jedem – kaže Kaća.

– I ja – dodaje Bojana.

– Ja sam uvek gladan – kaže Mitar.

– Ajmo na pljesku – predlažem – Znaš, Bojana, kao hamburger, samo domaća, istovremeno socijalna, ali i bolja verzija, s pravim mesom, a ne sa sojom.

– Ammm, znam šta je pljeskavica. Nisam otišla pre sto godina, niti su mi izbrisali pamćenje – malo uvređeno kaže Bojana.

– Znam, znam, zajebavam se. Ajmo u Pikant.


Posle svih mesta za vožnju skejta, Mekdonaldsa i sobe u kojoj mi je komp, Pikant je moje omiljeno mesto u gradu. To je stara ćevabdžinica, prekoputa TV5 zgrade, u koju me je baba vodila posle parka. Da, i baba me je vodila u Čair, ne samo deda. Kada bih se toliko istrčao i iskakako da više ne bih mogao da stojim na nogama, baba bi me odvela u Pikant na pljeskavicu, da mi doda dovoljno energije da mogu na nogama da se vratim kući. Oduvek sam obožavao da jedem pljeskavice, ali do otprilike jedanaeste godine nisam mogao da pojedem celu, već sam uvek jeo bez gornjeg dela lepinje. I uvek praznu. Tek sam nedavno počeo da stavljam urnebes i kisele krastavce.

– Nemojte da vadite još – kažem kad izađemo iz Pikanta.

– Brate, bukvalno umirem od gladi – kaže Kaća.

– Mitre, je l radi Boki večeras? – pitam.

– Otkud znam, što? – odgovara Mitar.

– Pa, pitaj ga, pusti mu poruku.

– A zašto?

– Ako je tu sad, možda može da nas pusti na krov.

Boki je lik koji radi na TV5. Zgradu zovemo TV5 zato što se televizija nalazi na poslednjem spratu i ima ogromni svetleći signal, koji se vidi s bilo koje tačke u gradu. TV5 zgrada je jedna od najviših zgrada u Nišu i – ako verujemo Ivani iz moje osnovne, koja živi u njoj, i koja se u drugom razredu hvalila brojem spratova – ima 22 sprata. Mitar zna tog lika, Bokija, koji nas je nekoliko puta pustio gore. Pogled s krova je neverovatan.

– Aj, sad ću da ga cimam – kaže Mitar.

– Ja neću da jedem hladno meso – kaže Kaća.

– Kaćo, aj ne smaraj. Boki je zalepljen za mobilni, verovatno mu već odgovara.

– Tu je, kaže da se popnemo, ali da donesemo i njemu pljeskavicu – javlja Mitar.

Boki uglavnom radi noćne smene i zadužen je za reklame. Tip je opsednut TV reklamama i često se ljudima predstavlja kao reklamofil ili reklamožder. Mitar i ja ga zovemo EPP-men, ali on i nije nešto oduševljan tim nadimkom. Hvali se da kod kuće ima više od 300 VHS kaseta isključivo s reklamama s niških, regionalnih i nacionalnih TV kanala. Ima i nekog kuma u Nemačkoj, navodno jednako opsednutog, koji mu nasnimava i šalje kasete s tamošnjim reklamama. Kaže da mu je cilj da jednog dana otvori muzej reklama – prostor ispunjen gomilom televizora na kojima bi se non-stop vrtele samo reklame. Svaki TV bi imao po dva para slušalica, tako da možete s devojkom da uživate u reklamama, koje inače izbegavate kada gledate TV kod kuće. Da, Boki je čovek s ubedljivo najopskurnijim hobijem na svetu.

– Ima sve? – pita Boki i pruža ruku kroz, jedva odškrinuta, metalna vrata.

– Sve što si tražio. Urnebes, kupus, senf i ljutenica – odgovaram.

– A tucana? Ne puštam ako nema i tucana.

– Ima i tucana, ajde otvaraj – kažem mu.

– Pa, fala na dostavi, izvolte – kaže i pušta nas na terasu na krovu.

– Kaću znaš, a ovo je Bojana, naša drugarica iz Čikaga , i ne, ne može da ti snima reklame tamo – kaže Mitar.

– Čikago? Opa Miki. Let za Čikago. Lepo. Trebalo je da tražim gurmansku onda.

Kaća i Bojana odlaze do visoke ograde i odmah vade pljeskavice. Krećemo za njima, ali nas Boki zaustavlja.

– Ček, ček, de ćete be? – pita.

– Pa da jedemo – kaže Mitar.

– Polako, pa neće se istopi.

– Ali će da se ohladi – kažem.

– Će je zagrejemo na reflektor, ne brini, hehe.

Boki nam deset minuta priča o tome kako traži način da prebaci sve kasete na DVD diskove. Ne zna koliko bi to moglo da ga košta, samo zna da je potrebno puno vremena. Fora s njim je što je relativno zanimljiv, što znači da je zanimljiv samo dok imate strpljenja za njegove budalaštine, a kad vam se pljeskavica hladi, a devojka koja vam se sviđa više vremena provodi s vašom bivšom devojkom, malo i nemate živaca za razgovor o različitim video formatima.

– Ajde, nemoj mi cupkate više tu – konačno kaže Boki – Će crknete gladni. A će vam pobegnu i cure.

Kad im priđemo, Kaća i Bojana su pojele već po pola pljeskavice.

– Šta kažeš? – pitam Bojanu.

– Vau, stvarno pravo meso, ne mogu da verujem – odgovara ironično i punih usta.

– Ma jebi se, bre – kažem, ali ne mislim to istinski, već više onako, na sladak način, kao, kažete to i zamišljate da vas ona potom udari u rame, pa vas juri, pa se zagrlite, pa zagrizete njenu pljeskavicu, pa se malo ljuti, ali zapravo joj se to sviđa, pa se poljubite, sve to u službi čiste romantike.

S krova se vidi skoro ceo grad. Fudbalski stadion Radničkog, zapravo i čitav Čair, kad bolje razmislim, Bulevar prema Banji, odakle smo došli, Crveni pevac, pa dalje Voždovom ulicom prema centru grada. Noću, ovako osvetljen, Niš izgleda kao one makete kojima se simulira centralni nervni sistem ili neko kompleksno postrojenje, kad se ne vidi kako zaista izgleda, već je kao neka metropola, kao Njujork. Ok, preterujem, ali izgleda jako dobro, mnogo veći nego što zapravo jeste. I ne znam da li je to zbog nadmorske visine ili čega već, ali nekako je vazduh čistiji ovde i nije ni toliko vruće. Sve je bolje na krovu zgrade TV5.

Iz pravca raskrsnice na Crvenom pevcu čuje se škripa guma, a potom i udarac. Dva automobila su se sudarila. Jedan je skretao levo na semaforu, a drugi se iz suprotnog pravca kretao pravo. Nemam pojma ko je kriv, ali deluje kao dosta glup sudar.

Ne možemo da vidimo koliko su kola oštećena, ali obojica vozača su izašla iz automobila i urlaju jedan na drugog. Ne uspevamo da razaznamo sve reči, ali psovke poprilično jasno odzvanjaju čak do krova dvadesetdvospratnice. Bojana počinje da jauče.

– Šta je bilo? – pitam, strahujući da nije u lepinji slučajno zagrizla parče stakla ili tako nešto.

– Ništa, samo me saobraćajke uvek iseku.

– Šta, imaš traumu neku? – pita Kaća.

– Aha, imali smo saobraćajku pre dve godine. Bilo je poprilično zajebano.

– Sranje… Neko stradao? – pita Mitar.

– Samo auto, srećom. Ja sam završila s potresom mozga, a mama i tata solidno ugruvani. Ali, da, isprevrtali smo se i kola su završila na đubrištu. Jako, jako zajebano.

– Da, ono, near death experience – kažem.

– I ja sam imao jedno near death experience – ubacuje se Mitar.

– Jao, brate, ajde ne seri, molim te – kažem.

– Što? Šta je bilo? – pita Bojana.

– Ma, kreten lupa gluposti, nikad nije bio ni blizu near death experience.

– Ti znaš! – kaže Mitar.

– Naravno da znam, moronu, to se ne računa!

– Sad me još više zanima šta se desilo – kaže Bojana.

– Samo će da ti zgadi pljeskavicu – uveravam je.

– Ne brini, nisam gadljiva uopšte.

– Si sigurna? Ova priča uključuje mrtvu babu i gradski autobus.

– Ajde, pusti ga da ispriča, aman – kaže Kaća.

– Spavao sam kod babe na Panteleju tad jer smo krečili, pa sam išao busom u školu – počinje priču Mitar.

– Ne mogu ovo po stoti put da slušam – kažem i sklanjam se na drugi kraj terase, da na miru završim večeru.

Naravno da Mitar nikada nije bio ni blizu smrti, barem ne sopstvene. Sedeo je u tom busu i prolazio kroz formule jer smo tog dana imali pismeni iz matematike, kada je neka baba sela na sedište pored njegovog. Nije prošlo puno vremena, a baba se navalila na njega i naslonila mu glavu na rame. Mitar, tupson kakav jeste, nije se uopšte pobunio, već je samo nastavio da bulji u formule. Sedeo je tako zgrčen čitav put, štrebajući, a babina glava ga je sve više i više pritiskala. Tek kad je morao da siđe na stanici kod škole, zamolio je babu da se pomeri. Ali ona nije reagovala. Delovalo je kao da čvrsto spava, a Mitar se uplašio da će se vrata zatvoriti, bus nastaviti, a on zakasniti na pismeni. Izdrao se babi u uvo i prodrmao je, ali ona i dalje nije reagovala. Nije ni mogla da reaguje jer je bila mrtva, verovatno već neko vreme.

Kasnio je sat vremena na pismeni. Kada je ušao u učionicu, izgledao je kao, pa, kao lik na kome je pre sat vremena umrla baba. Beo kao kreč, znojav i izgubljenog pogleda. Kada ga je videla u tom stanju, profesorka mu je rekla da ide kući, da ne brine i da će raditi pismeni sledeće nedelje, kad uspe da se vrati na fabrička podešavanja. Svi smo mu čestitali kako je uspeo to da izvede.

Generalno, volim ovu priču, dosta je jaka, ali me nervira to što Mitar sebe predstavlja kao neku žrtvu. Pored cele mrtve babe, nekako je on žrtva. I priča tu usranu priču svaki put kad upozna neku novu devojku. Svaki. Jebeni. Put. Ne znam da li pokušava da smuva Bojanu, jer do sada uopšte nije izgledao zainteresovano, i ne znam da li bi bio toliki izdajnik, toliki Juda, Jago i Vuk Branković u jednoj osobi, pa da mi tako zabode nož u leđa i počne da muva devojku koja mi se sviđa.

Ali kreten je to, a ovo mu je oprobana taktika za muvanje riba. Misli da će, ako ispriča priču koja više priliči jeftinom italijanskom hororu, devojke pomisliti kako je osećajan i smuvati se s njim iz sažaljenja. Mada, ne brinem previše, jer mu zapravo nikada nije uspelo da tako smuva devojku.

Jednom je, doduše, prvo smuvao devojku, a kada je ova provalila da je Mitar budaletina i polako počela da radi na planu evakuacije, posegao je za tajnim oružjem – pričom o mrtvoj babi. Ne samo da devojka nije pala na tu foru, nego ga je pitala na koje rame mu se baba navalila, da ona ne bi napravila istu grešku. Zapravo, na kraju su raskinuli zbog njenog sujeverja, jer je počela da se tripuje da je Mitar nekakav vesnik smrti. Predlagao sam mu više puta da, ako već ide s tom pričom, proba malo da je obogati jer, očigledno, nije dovoljno efektna. Mogla bi babi da krene pena na usta, da joj krvare oči ili, možda najbolje od svega, da uopšte ni nema oči.

Čujem Bojanu kako umire od smeha i udaram još jednu recku na listu Mitrovih potpunih promašaja. On jeste moj najbolji prijatelj, ali je potpuni idiot. Često se pitam da li mi je najbolji prijatelj zato što je potpuni idiot ili je potpuni idiot zato što mi je najbolji prijatelj.


Čitate odlomak iz izdanja Doma kulture Studentski grad, roman Uroša Dimitrijevića DASKE, ovenčan književnom nagradom Politikinog zabavnika.


Do knjige samo nekoliko klika, nakon prvog, gore, klikom na knjigu, do onlajn knjižare Delfi.

– Reci, kakav heroj – kažem kad se vratim.

– Oduševljena sam – kaže Bojana.

– E, jebite se oboje. Ne dao vam Bog da ikada doživite nešto slično – kaže Mitar.

– Šta? Da nam neko umre od dosade pored nas? – kaže Kaća.

– Jebi se i ti Katarina, znaš!

Boki iznosi kasetofon na terasu i uključuje radio. TV5 ima i radio stanicu. Ne mogu da se pohvale jednako kvalitetnim sadržajem kao na TV-u, ali uveče često ide bolja muzika nego preko dana, verovatno zato što je slušanost manja, otkud znam.

– El imaju dame neku muzičku želju? – pita.

U Mitrovu čast, Bojana naručuje Elderly Woman Behind the Counter in a Small Town od Pearl Jam, ali nemaju tu pesmu, pa se odlučuje za nešto malo komercijalnije, I Heard It Through The Grapevine od Creedence Clearwater Revival. Boki ulazi unutra i sledeća na repertoaru je Bojanina muzička želja. Sve četvoro igramo, podrigujući na pljeskavice, koje se nisu slegle. Dobar deo imam snimljen kamerom.




Creedence Clearwater Revival I Heard It Through The Grapevine

Boki je, po svemu sudeći, šampion romantike. Da sad moram u Simsu da napravim sopstvenu verziju mini-raja, ovako bi izgledao. Soliter, noć, osvetljen grad, pljeskavice iz Pikanta i plesanje s najlepšom devojkom na svetu uz Creedence Clearwater Revival. Kaću i Mitra bih izbrisao ili bi ih poslao da obiđu ćaletovog miljenika Novicu.


Piše: Uroš DIMITRIJEVIĆ

Odlomak iz romana DASKE



PROČITAJ JOŠ

Aleksandar Vojinović Najjači: DRUGO SUNCE ZA NIRVANU ZAUVEK!

ODABERI JOŠ


Danijela Kostadinović: O PESNIKU DEČJE DUŠE, LJUBAVI, ŽENE I SNOVIDNIH VIZIJA

Žiri Književne kolonije Sićevo, u sastavu: Zoran Živković, prošlogodišnji laureat Nagrade, Danijela Kostadinović, predsednik, Aleksandar Kostadinović, član, na sednici održanoj 5. septembra 2024. godine, doneo je jednoglasnu odluku da nagradu „Ramonda serbika” za 2024. godinu za celokupno književno delo i doprinos srpskoj književnosti i kulturi dodeli pesniku, proznom i dramskom piscu, scenaristi, novinaru, književnom i likovnom kritičaru, antologičaru, prevodiocu, javnom i kulturnom radniku, Peru Zupcu.


Pero Zubac, pesnik dečje duše, zavičaja, ljubavi, žene i snovidnih vizija, lucidni istraživač u neprekidnoj potrazi za stanjima duha koja se kristališu u kreativni čin, već nekoliko decenija jednako je prisutan u književnosti i kulturi jednim posebnim i autentičnim glasom izraženim u raznovidnom i bogatom opusu, sačinjenom od poetskih i proznih ostvarenja, kritike i esejistike, lirskih studija, parodija, velikog broja antologija i scenarija za filmove i televizijske emisije, knjiga za decu, kolumni u dnevnim listovima i novinama, libreta za balet i operu, prevoda i prepeva sa ruskog, nemačkog, mađarskog, turskog, holandskog, slovenačkog i makedonskog na srpski jezik.

Svoj umetnički put započeo je pesmom Tuga kao sedamnaestogodišnji širokobreški gimnazijalac, objavljenoj u studentskom sarajevskom listu Naši dani, da bi se već 1965. godine, poemom Mostarske kiše, publikovanoj u zagrebačkom Telegramu pod uredništvom Zvonimira Goloba, upisao u red vrhunskih liričara. Gotovo da i ne postoji čitalac koji ne zna naizust stihove u Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni, / jao kad bih znao sa kim sada spava, / ne bi joj glava, ne bi joj glava, / jao kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi joj zubi, ne bi joj zubi, /  jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije / još nedozrele.

Od prvih pesničkih radova i prve knjige Nevermore iz 1967. godine, štampane u prestižnom izdanju „Prva knjiga” Matice srpske, pa do danas, bibliografija Pera Zupca beleži više od 120 naslova. Ovako impozantan stvaralački opus svedoči o velikoj posvećenosti pisanju i o visoko izgrađenoj svesti o značaju i značenju uloge pisca u vremenu u kome živi. Treba biti zagledan u juče da bi se moglo videti daleko, da bi se u tišini mogla osetiti krv koja se iz pesnika u čitaoca uliva dok se, nemirna, u more ne razlije ‒ svojevrstan je pesnički kredo Pera Zupca.

Tehnika njegovog pisanja skoro uvek uključuje metafiziku smrti, stvarne slike i zamišljene snove i niz nijansi stvaralačke sumnje i straha u blistavoj evokaciji prometejske pobune ili očajanja: Zapevao bih ali se / plašim / da će se u mom glasu / nazreti jesenilo, glase stihovi pesme Podne se glaska zrikom. I kao što naslov ove pesme pokazuje, poezija Pera Zupca teži dovođenju slika i zvuka u konstelaciju sinestetike, spajanju sa prirodom i prevođenju celog sveta u melanholičnu melodiju vetra, oblaka, kiše kojom se sluti lapis budućeg doba.

Zupčeva poetika je u isto vreme i čulna i samosvesna, zasnovana na ontologiji uzleta ka biću, umiranju i egzistencijalnoj zebnji.

Ima u tim stihovima nečeg mističnog, duboko sakrivenog u dubinama mita, i onda kada peva o vidrama u telu voljene devojke u Trpanjskim elegijama, i onda kada ga nose talasi orfičke egzaltacije, i onda kada sa spokojnim zrenjem i blagošću posmatra starenje, i onda kada razgovara sa svojom književnom sabraćom, Duškom Trifunovićem, Miroslavom Mikom Antićem i drugima ili, u drugom slučaju, onda kada Matija Bećković, loveći na ruke med zlatnih meridijana, umesto svoje poeme Vera Pavladoljska, kazuje Mostarske kiše ne bi li afirmisao tada mladog književnika Pera Zupca u kojem je prepoznao nesvakidašnji dar.

Konkretni smisao tog pesničkog putovanja od neegzistencije do postojanja u svim oblicima i u sveukupnosti, nagovešten je poetskim rečnikom toplog i jednostavnog izraza sa gustim emocionalnim valerima tame i svetlosti, tuge i radosti, smrti i života.

S druge strane, linija Zupčevog umetničkog sveta i izraza okrenuta je i zemlji, istoriji, društvu, književnosti pa čitamo i knjige eseja Ti dani, O vremenu i nevremenu, Zapisi iz tihog vremena, lirsku studiju o Lenki Dunđerskoj, parodije na jugoslovensko pesništvo Smejuljci, Perodije, Pantologya Nuova, poetske zbirke Tito je naš drug, San im čuva istorija, Postoji vatra, Vukovarski uspomenar, antologije pripovedača, antologije pesnika Vojvodine, izbore iz svetske i domaće ljubavne lirike, priređena izdanja Desanke Maksimović, Miroslava Mike Antića, izbore književnog stvaralaštva za decu, koji nam daju pravo da ga nazovemo i angažovanim piscem sa snažnim osećajem da književnost treba biti estetska, ali i moralna i duhovna vertikala jednog doba.

U tom kontekstu, mogao bi se sagledati i njegov novinarski i urednički rad, kao i angažovanje u izdavačkim kućama i na televiziji. Pomenimo da je tri decenije bio zaposlen na Televiziji Novi Sad, da je bio glavni i odgovorni urednik Kulturno-umetničkog programa, urednik programa za decu i mlade, koordinator Programa za decu Radio televizije Srbije, pomoćnik glavnog i odgovornog urednika Zabavno-rekreativnog i sportskog programa Radio televizije Srbije, prvi direktor umetničke manifestacije Brankovo kolo, urednik popularnih serijala za decu Muzički tobogan i Fazoni i fore, urednik popularne serije klasične muzike Harmonija sfera, glavni i odgovorni urednik časopisa Detinjstvo Zmajevih dečjih igara i časopisa za decu Vitez iz Beograda, kao i autor i koautor multimedijalnih spektakala poput Dana mladosti, olimpijskih takmičenja i slično.

Bavljenje novinarstvom i rad na televiziji, omogućili su mu širu društvenu i umetničku integraciju sa scenom i publikom i posredovanje između literarnog teksta i njegovog daljeg širenja u čemu je pokazao i posebno umeće.


No, i pre rada na uređivanju serijala za decu i pisanja scenarija za celovečernji film o Jovanu Jovanoviću Zmaju, rodonačelniku srpske književnosti za decu, Pero Zubac je bio već oformljeni i priznati pisac za decu i mlade mada je teško razlučiti da li su to knjige samo za decu i/ili za decu i odrasle čitaoce. Prvu knjigu za decu Hoću neću objavio je 1972. godine.

Danas ima status školskog pisca čija se dela nalaze u lektiri i u čitankama. Poeziju za decu kao i poeziju za odrasle on piše lirski jednostavno, nenametljivo unoseći autobiografske momente i fragmente iz svog zavičaja i detinjstva. Stalno oživljavanje dečaštva kao da je uslovilo harmoničnu fakturu stihova i impresiju da su pesme nastale u prvom nadahnuću.

Pero Zubac, u našoj konačnoj spoznaji, pesnik je SEBE, pesnik u kojem su lična, intimna, doživljena iskustva sjedinjena sa stradanjem, uzaludnošću, lepotom i radošću postojanja svih bića i tvari u univerzumu.

Neka ova dodela nagrade „Ramonda serbika” bude jedna u veku koji ćemo izmeniti ljubavlju!

U Sićevu, 17. 9. 2024. godine


Izvor: Obrazloženje Žirija za dodelu nagrade „Ramonda serbika” 2024

Piše: Danijela KOSTADINOVIĆ



PROČITAJ JOŠ

Aleksandar Kostadinović: MUZIČKI PORTRET SNEŽANE SPASIĆ

Radoman Kanjevac: GREŠNE MISLI NA SVETIM MESTIMA

Jubilarni, peti „Teatar na raskršću” doneo je niškoj publici književno veče Radomana Kanjevca, poznatog srpskog pesnika, koji je govorio svoje stihove u okviru pratećeg programa festivala u Narodnom pozorištu u Nišu. Zahvaljujući velikom srpskom pesniku, sada su njegovi novi stihovi po prvi put i pred čitaocima. Portal GLEDIŠTA sa ponosom predstavlja tri pesme iz njegovog neobjavljenog rukopisa knjige poezije: „Grešne misli na svetim mestima”.


Radoman Kanjevac – Foto: Miroslav Lavrečnić

TAJNA

To je grad o kome se ništa ne zna

Brodski bi rekao: dve ribe koje se prže u tiganju

Ujutru osećaj divnih propuštenih prilika

Danju miris nekadašnjih, ustajalih vekova

Noću tišina kao u tuđem grobu

Talasi koji udaraju o imena i datume

Vlaga memljivih zidova koji ne odaju tajne

Kurve na svakom ćošku

Prazni saloni u kojima odzvanjaju nekadašnji osmesi

Magla u kojoj se ne vidi ništa osim istine

Muzičari koji pevaju kad govore

Čas u kome se čovek može sresti sa sobom

Lepota koja ne prolazi


MAGNETI

Ponekad, u gluvo doba noći

Kad je pun mesec i kad je prazna kuća

Čujem kako razgovaraju magneti na mom frižideru

Tiho, da ne probude ukućane.

Šapat njihovih zubatih, zaraznih jezika

Meša se sa mirisima predgrađa u gradovima

Kroz koja sam prolazio mlad i neukrotiv

I teškom tišinom praznih hotelskih hodnika

U kojima sam ostavio sećanje na budućnost.

Dok razgovaraju, magneti se pomeraju

Pale se i gase u mrklom kuhinjskom mraku

Pretvarajući glatku površinu hladnjaka

U moju malu, virtuelnu Vavilonsku kulu


Četvrti dan, petog festivala TEATAR NA RASKRŠĆU

KAMENOLOM

Na ovom svetom mestu

Na kome je neko odgrizao komad zemlje

Kao parče velike zelene jabuke

Gradi se vavilonska kula, pravi se neprohodan put

Ovde je svakome živome stvoru

Komad kamena dobra zamena za večnost

Ovde se rađaju simboli beskonačnosti

Kule motrilje, sa kojih dobri vojnici

Krišom gledaju raspomamljene kupačice

Ovde je glava nekog budućeg Cezara

Boja za freske, za novi hram u Hori

Kamen za kupus, koji će prehraniti sirotinju

Berlinski zid, koji razdvaja navike

Ovo je rodno mesto materije

Na kome čovek može sačuvati duh

Tupi udarac hladnog oružja u samo srce planete

Koji proizvodi samo klasičnu muziku

Za onoga ko ima apsolutni sluh

Ovde se večnost drobi u sitne komade

I onda ponovo spaja u slike i mozaike

Ovo je mesto na kome je stvaran svet

Raj za pesnike, pakao za prozaike


Za GLEDIŠTA piše: Radoman KANJEVAC



Milica Špadijer: BOG SVE UREDI!

Treba pisati svaki dan, ali ja sam ispala iz prakse, tako da evo sažetka. Danilo je stigao u Gračanicu u ponedeljak, ja sam krenula u utorak popodne sa Živojinom. Usput saznajem da idemo prvo do Zvečana, na „Sokolicu” i da su i mene ubacili u program – festival ima likovnu koloniju i pesnički deo. Prelazimo na Kosovo na Jarinju, relativno brzo i bez problema.


Nadežda Petrović – Kosovski božuri i Gračanica 1913. godine

Sever je okupiran poslednji, pa je okupacija i najvidljivija – patroliraju oklopnim vozilima, a kod Srbovca nas jedno i zaustavlja. Njih petoro, jedna žena i četvorica muškaraca pod punom ratnom opremom – redovna kontrola.

Tablice iz Srbije više ne moraju da se prelepljuju, a na Severu uglavnom nema KS tablica: kad su Srbi morali da menjaju svoje mahom su uzimali nove srbijanske, pa su tako kola BG, VR, KŠ. Mi smo u VR kolima.

Ja ne dižem glavu, Živojin je ekstremno ljubazan, ali odgovara „Dobar dan” na „Mirdita”, traže mu ličnu, vozačku, Kosova ličnu…pre godinu i po su njega i Žarka zaustavili i maltretirali, što je kratko bio skandal za koji – niko na kraju nije odgovarao.

I kad prihvatiš da iza administrativne linije mogu da ti urade šta hoće i da će te Bog sačuvati ili neće, onda se više ne plašiš.

Na kraju jedan od muškaraca govori ženi da nas pusti.

U Zvečanu je osim okupatorskih vozila sve kao u Srbiji, ali su ljudi uplašeni. Dugo su bili graničari, ali granica je sad probijena i narod zbunjen. Organizatorka je sve vreme ispred Doma kulture za slučaj da dođe policija.

Pričaće nam posle Srećko iz Novog Brda, koji radi u staračkom domu: „Ne branim Šiptare, ali i oni se plaše, ne znaju tamo šta ih čeka, pa su takvi. Nas su skoro zaustavili, pitaju imate li oružje, kažemo nemamo ali nas opet izvode iz kola.

Mene su zaista normalno pretresli, ali ostale su naslanjali na kola i tukli po nogama. Znači – kao da si kriminalac…”

Krećemo dalje ka Gračanici. Albanski delovi šljašte. Gomila je praznih zgrada izgrađenih uz put, naročito u Vučitrnu, a benzinskih pumpi je mali milion. Pitam Živojina zašto – objašnjava mi da je zapadni plan za Kosovo podrazumevao da OVK zauzme pumpe da bi gorivo koje se uvozilo iz Makedonije moglo da se prodaje bez ikakvih nameta, sa čistim, ogromnim profitom. Jedina mesta koja stoje kao crna ostrva u moru neona su srpska groblja. U Vučitrnu više nema živih Srba – „sve su nas počistili”.


Stižemo u Gračanicu oko jedan po noći. Sutra ujutru je Velika Gospojina i liturgija u manastiru. Manastir je i centar mesta kroz koje prolazi magistrala – nema trga, nema pešačke zone. Sve je stalno u pokretu. Postoji ideja da se napravi zaobilaznica, ali za sada nema ni pasarele.

Puno je naroda na liturgiji, upoznajemo i staru monahinju Teklu, iz Crne Gore, dok sedi na travi. Vesela je, šali se – radila je nekad davno u fabrici, u manastiru je već 28 godina.

Vidim opet freske Milutina i Simonide, opet sam na tom mestu i pričešćujem se gde se pričestio i kralj Milutin, i Sveti kralj Stefan Dečanski i car Dušan i car Lazar.

Uveče se spremamo za Novo Brdo, u Bostane kod naših oca Steva i Sonje. Njima je 10. godišnjica kako su došli tu. Crkva se oslikava, mesto živi.

Kažem Sonji kako im je lepo, odgovara „Joj Milice, nije bilo. Kad smo došli, imanje je bilo u jako lošem stanju, nisam znala hoćemo li uspeti sve to. Ali Bog sve uredi.” Tu ću rečenicu čuti još dosta puta na Kosovu.


Za GLEDIŠTA piše: Milica ŠPADIJER



Milorad Durutović: UKUS KAMENA – PRASLIKE U PRIČAMA VUKOSAVA DELIBAŠIĆA

Susret s književnim djelom Vukosava Delibašića donosi žal: zašto se ovaj pisac nije oglasio ranije, nego se pisanja latio tek u sedmoj deceniji životajer sudeći po njegovom dosadašnjem književnom učinku, nesumnjivo je riječ o rijetko autentičnom piscu. No možda se takav stvaralački nivo jedino i mogao dostići zahvaljujući zrelošću života i temljenog promišljanja o njegovom smislu.


Rodna kuća Vukosava Delibašića u Trepčima

Nije manje neobično ili neočekivano što se autor oglašava starinskim narativnim manirom, kakav je bio svojstven piscima epohe realizma. Ali i takva pomisao gubi relevantnost kada se ima u vidu savremena eksperimentisanje s narativnim formama u kojima se pisci češće izgube nego što pronađu originalan stvaralački put.

Vukosav Delibašić takav estetski luksuz sebi ne dopušta. On hita da ispiše povijest sopstvenog životnog, porodičnog i zavičajnog iskustva, ali sa jasnom sviješću da umjetnički kvalitet počiva na univerzalnim principima. Otuda se čitalac lako identifikuje s njegovim junacima, kao što se lako može prepoznati u egzistencijalnim situacijama koje autor profiliše kroz tri tematska ciklusa („Putnik u kolijevci”, „Istina je u vremenu”, „Satire”), obuhvatajući vrijeme od pedesetih godina prošlog vijeka pa sve do ovog najmodernijeg doba.

Zbirka priča Ukus kamena nije samo narativ o čovjeku koji svjedoči sopstveni životni put, već funkcioniše i kao svojevrsni arhetip čovjeka koji teži da prekorači granice sopstvenog iskustva, da (svoj) život promišlja očima (a bogme i dušom) svojih roditelja ili svojih potomaka.

U takvom naumu Vukosavu Delibašiću na raspolaganju stoji sjećanje, te vlasitata sposobnost estetskog interpretiranja „Sjećanja su dio moje ličnosti i ma koliko se trudio ne mogu ih se osloboditi. Ona naviru kao zarobljeni prosjaji iz uspomena i bude se u mislima” ‒ kaže se u priči „Damar vremena”.

Navedeno zapažanje, premda ima status elementarnog zaključka, posjeduje visok potencijal za teorijska razmatranja. Ako bismo u takvom ključu tražili razradu Delibašićevog koncepta sjećanja, mogli bismo je naći u riječima Miodraga Pavlovića: „Sećanjem čovek ostvaruje celinu sagledanja svog života, osmišljava svoja dela, dublje razume opšta zbivanja čiji je on deo, rukavac, protok. Sećanje za pojedince, grupe i narode je čuvanje i obnavljanje sopstvene forme, putokaz i podsticaj u daljem delanju, u preduzimljivosti, pronalaženju novih postupaka, oblika”.

Doista bi zapažanje znamenitog pjesnika i esejističara moglo stajati kao moto knjige Ukus kamena, sažimajući, dakle, njenu osnovnu ideju. Međutim, ima još jedan zanimljiv pristup. Riječima Alaide Asman „ono što nazivamo zaboravom po pravilu je latentno pamćenje za koje smo izgubili šifru”.

Junaci knjige Ukus kamena, ili upravo pisac  sâm, taman tragaju za šiframa pamćenja. Pobjeđujući tako strah od prolaznosti života nalaze istovremeno da osim čovjeka, i stablo („Na izvorištu života”) ili fotografija („Stara fotografija”) mogu služiti kao memorijsko skladište.

Dabome, dijelom je to funkcija i smisao fotografije, dok se stablo, „prastari drijen”, u narativnoj imaginaciji Vukosava Delibašića profiliše kao kosmičko drvo, arbor vitae, u kojem su pohranjene pradavne, arhetipske slike. Lako bi brzoplet čitalac mogao da previdi ovakav simbolički nivo priče o drijenu te je primi kao zavičajnu ili porodičnu reportažu.

Ali priča „Na izvorištu života” ima svoj život iza ogledala. S jedne strane, drijen, kao „živi spomenik”, nije samo junak-svjedok ove priče, već i junak pričanja piščevih predaka, a, s druge strane, iako u jednom implicitnom smislu, drijen jeste i sâm pripovjedač, jer priča o njemu jeste i priča o sebi samom, o upitanosti nad sopstvenim životom.

Ovdje se izdvojila samo jedna priča, ali skoro svaka, pogotovo iz uvodnog ciklusa zbirke, raspolaže sličnim nivoima simboličkih i arhetipskih konotacija.

Vrline ovog pisca mogu se tražiti i u ravni onoga što Viktor Šklovski naziva postupkom oneobičavanja („ostranenie”), što izrazito potvrđuje priča „Vučji pir”. No ne samo zato što se pripovijeda iz perspektive djeteta, već što pripovjedač zaista umije da se „uzdigne na nivo deteta”, da se poslužimo riječima Aleksandra Vuča, te svijet sagleda ne infantilnim već začudnim pogledima.

Moglo bi se razmišljati i u smjeru izvjesnih prigovora; recimo, da Delibašić katkad klizi niz samu oštricu patetike ili melodramatike, ali tada bismo uputili prigovor, najprije, na račun najbolje priče u knjizi koja nosi naziv „Putnik u kolijevci”. No bio bi to nedopustiv grijeh, jer pisati o majci, a lišiti se sentimentalnosti, vjerovatno bi moglo voditi samo u smjeru desekralizovanja roditeljice, a na to skoro niko nema pravo.

Unikatnost spomenute priče počiva i na drugim narativnim mehanizmima. Već sam naslov jeste jedan biser, što najavljuje jedno tako neobično putovanje: u kolijevci. A kada se shvati da je glavni junak izvan kolijevke, onda se pred čitaocem otkrije prava ogrlica od bisera. „Krenula je s kolijevkom na plećima i torbom u rukama na daleki put. Zna da će pješačiti od zvijezda do zvijezda. Teško je to breme i za kraći, a ne za tako dug put. Zora se samo nazirala, a ona je grabila, puteljcima i krčanicima kroz klance.”

U slučaju ove priče univerzalnost se ne postiže lakoćom identifikovanja s junakom, već autentičnošću junaka i egzistencijalne situacije. Možda je u vremenu na koje pisac referiše majčinski podvig, što se opisuje u „Putniku u kolijevci”, bio uobičajen, ali iz perspektive savremenog čovjeka prije djeluje kao epizoda iz nekog davnog, mitskog vremena.

Nije se promijenio samo način života, već i odnos prema životu. Stoga je i Delibašić pisac-hroničar jedne životne filosofije kakva će se možda sve više otkrivati kao žal ili čežnja za nekim boljim, ali izgubljenim vremenom.

Povjerenje i divljenje prema predačkom iskustvu tema je, ali iz nešto drugačije perspektive i u ciklusu „Istina je u vremenu”. Glavni junak je đed Mato, oblikovan skoro kao nekakav legendarni junak, što pripada redu narodnih mudraca kakav je bio znameniti Sula Radov. Doduše, sudeći po priči „Filosofija đeda Mata” u njemu po nečemu možemo pronalaziti i odjek Edipa.

Kao što ovaj antički junak sebe kažnjava zbog sopstvenih prestupa i naivnosti, tako i đed Mato uskraćuje sebi pravo na neka životna zadovoljstva zbog ubistva koje je počinio, pa iako „u nesvakidašnjoj, neplaniranoj okolnosti”.

Ma koliko tvrdio Jan Kot da nema tragičkih karaktera, već samo tragičkih situacija, đed Mato je razvio svoju „filosofiju” kojom je odgovarao na usud situacije u kojoj se našao, makar to bio i tragizam[1] koji je sam sebi dodijelio: „Bio mi je život ugrožen. Iako se ne predajem, nijesam imao namjeru, pa toliko puta pomislim, bolje bi bilo da je on mene ubio. Žao mi je što su mu đeca ostala siročad. Ubio sam ja sebe više nego njega.”

No, i u ovoj priči Vukosava Delibašića nalazimo jedan etos kakav je na samoj granici nestajanja. Posebno toga postajemo svjesni kada iz sfere sjećanja narator stupi u prostor savremenog života, koji izgleda jedino može biti antipod vremenu i ljudima koje Delibašić spašava od zaborava.

Zaoštravanje odnosa između prošlog i sadašnjeg katkad skrene u moralisanje i pedagoško rasuđivanje, što se prije može tretirati kao jedan plemeniti nemir koji, ipak, podriva narativni kvalitet knjige. No u katalog vrlina Vukosava Delibašića može se ubrojati i osjećaj za dobru mjeru.

Završni dio zbirke, „Satire”, otkriva još jedan stvaralački impuls ovog autora. Maločas spomenuta tenzija između prošlog i sadašnjeg vremena u ovom ciklusu djeluje veoma produktivno, pošto se u susretu reprezenata ta dva pola, ne samo dva vremena već i dva sistema vrijednosti, proizvodi komički konflikt par excellence.

Humor je češće gorak i ciničan, ali time se ne remeti njegovo ljekovito svojstvo. Možda se to najuspjelije vidi u priči pod nazivom „Drugarice”. U prvi mah se može pomisliti da je to susret tradicionalnog i modernog, što u svom kontrastiranju aktivira mehaniku komičnog konflikta, dok pažljivije čitanje potvrđuje da autor i u komičkom modusu uspješno dostiže nivo univerzalnih principa. Naime, mogla bi ova priča veoma lako poslužiti kao prologomena za neku komediju naravi, neku savremenu pokondirenu tikvu.

Zbirka priča Ukus kamena sadrži tri ciklusa, što se tematski i formalno-žanrovski prilično razlikuju. Međutim, kako se djelimično pokazalo, valja ih tretirati kao jedinstvenu smisaonu cjelinu.

U sva tri ciklusa junaci pripadaju istom prostorno-vremenskom ambijentu; promovišu isti sistem vrijednosti; apeluju da se tradicionalnim vrijednostima, kakve su, recimo, porodica, ljubav prema zavičaju, požrtvovanje, zajedništvo, samokritičnost, moral, čojstvo i junaštvo, uvijek može vraćati ne samo kao ličnim uspomenama, već kao univerzalnim mogućnostima izbavljenja iz egzistencijalnih i duhovnih sunovarata.


[1] Matov tragizam ima, takođe, svoje antičko usmjerenje, jer za razliku od današnjeg poimanja, a antičkom svijetu tragično je ono što je uzvišeno. Stoga i Aristotel kaže da je tragedija podražavanje uzvišene radnje, ugledanje na ljude koji su bolji od nas samih.


Za GLEDIŠTA piše: Milorad DURUTOVIĆ



Velibor Petković: KAKO SE ISPOLJAVA HEGELOV APSOLUTNI DUH?

            „Kako se ispoljava Hegelov apsolutni duh?” – pita profesor filozofije studenta koji tek što se vratio iz vojske i zakoračio u amfiteatar, uveren da je u carstvu slobode. Brucoš okleva, gradivo ga zamara jer je suvoparnije nego što je mogao da zamisli i trenutak pre nego što odustane od ovog ispita, čuje samog sebe kako izgovara:

          „U formi duhovitosti.”

Prodoran profesorski pogled kroz naočare i stisnute usne nedvosmisleno mu potvrđuju da je prekoračio dozvoljene granice. Odsustvo smeha u prostoriji nagoveštava buru. Ali profesor prevladava gnev i bez reči uzima indeks, upisuje peticu, a onda to ponavlja i u zapisniku. Jadni „brule” postiđeno pruža ruku ka studentskom dokumentu, na koji je ponosniji nego na isto tako crveni pasoš. Dobio ih je gotovo istovremeno, čim je odužio dug domovini, vratili su mu ga u policiji.


Franc Kugler – Litografija: Hegel sa svojim učenicima

          Usledilo je još nekoliko ispitnih neuspeha i nesuđeni filozof odlučuje da se usmeri ka nečem manje apstraktnom. Naredne godine upisuje psihologiju, podržan od roditelja, koji su imali mnogo muke da objasne rodbini i prijateljima šta to studira njihov sin. Pokazalo se da je to pun pogodak, jer studije završava u rekordnom roku, a kao najbolji u generaciji dobija ponudu da postdiplomske nastavi u Americi. Profesor sa čuvenog Univerziteta Kalifornija Los Anđeles uspeva da ga ubedi da zaboravi na razvojnu i posveti se zoo psihologiji.

          Dok se on usavršavao, proučavajući načine na koji uče pacovi, golubovi i majmuni, da bi postepeno prelazio na manje ispitana područja i posvetio se najpre delfinima, a onda definitivno pticama, stara domovina se raspala. Patio je zbog toga, ali iz daljine, tako da je manje bolelo nego što je bio spreman da prizna. Roditelji su bili na sigurnom, daleko od ratnih dejstava, a i NATO bombardovanje nije ih posebno pogodilo iako su odbijali da napuste grad. Otac je bio uveren da neprijatelj neće bombardovati novi deo grada, koji su činili sve sami soliteri, bez ijednog vojnog objekta. Majka ga je, kao i uvek poslušala, a od „tomahavka” i kasetnih bombi više su je uznemiravala zapitkivanja komšiluka o sinu u Americi. Doživljavala ih je kao prozivanje, zamerke što se skućio pod skutom našeg najvećeg dušmanina.

          Sve teče i prolazi, pa i ratovi. Ugledni zoopsiholog uspostavlja kontakte sa kolegama u otadžbini prilikom dolazaka kući, da vidi roditelje i staro društvo. Nekima pomaže da dođu u Kaliforniju i na druge univerzitete širom Sjedinjenih Država, baš kao što je krajem osamdesetih dvadesetog veka on imao sreće. I onda, kako to samo „njegovo veličanstvo slučaj” ume da režira, zovu ga sa beogradskog Šumarskog fakulteta i mole da pomogne savetom starom filozofu Hegelu.

          „Molim? Izvinite, dugo sam van Srbije, na koga mislite kad kažete Hegel?”

          „To je naš najčuveniji filozof, predsednik Hegelovog društva. Verovatno ste ga upoznali kad ste studirali psihologiju”, objašnjava ekspert za drveće i izgovara ime i prezime zatrpano godinama.

Naš Amerikanac ne okleva, odmah pristaje da se sretne sa čovekom čije ga je odsustvo smisla za humor usmerilo ka psihologiji životinja i životu u „vrlom novom svetu”.

Preko posrednika dogovaraju susret u najpoznatijem restoranu u centru prestonice. Zoopsiholog ne želi da ponovo bude u podređenom položaju tako što će otići na noge starom filozofu u njegov kabinet, kao u vreme pokušaja studiranja „nauke o mudrosti”. Ni ne sluti da je Hegel penzionisan i da zapravo ne bi ni imao gde da ga primi. Zato se i obradovao kad je čuo predlog da porazgovaraju van institucija, mada se kafana ne može sasvim izuzeti iz značajnih srpskih ustanova.

Bilo je dirljivo gledati zabrinuto lice Hegela, koji se rukovao s bivšim studentom, ne prepoznavši ga. A i kako bi, on je i onako napustio filozofiju, tako davno da ni sam više nije siguran da se sve to zaista i dogodilo. Naručili su dve kafe i odmah prešli na stvar, jer se filozofu žurilo da razreši privatni Gordijev čvor:

„Imam kuću na jugu, između Lebana i Medveđe, brvnaru. Tamo sam i rođen, poznajete li taj kraj?”

„Kako da ne, moji roditelji su iz Vučja, to je blizu!” – začudio se psiholog.

„E, onda Vam neće biti čudno ako Vam kažem da su detlići okupirali moje imanje. Privuklo ih je drveće, imam šest hrastova u dvorištu. Najstariji je počeo da se savija, morali smo da ga vezujemo i podupiremo, ali širokim kožnim uprtačima, kao vojnika, da ga ne povredimo.”

„Pretpostavljam da se brinete da će ga detlići dokusuriti?”

„Ma ne, znam da su oni šumski lekari. Ne buše drvo bez razloga, intervenišu samo tamo gde je potrebno.”

„U čemu je onda problem?”

„Moja kuća je od drveta, brvnara. Okomili su se na nju, izbušili su je kao sir. Naročito ih privlače prozori, valjda su njihovi ramovi puni onih sipaca, čega li već ne. Uglavnom, moj brat Šeling živi u blizini i ne uspeva da ih otera, ni bukom, ni dimom, ni strašilima, ničim što bi ih uplašilo, a ne bi im ugrozilo živote.”

Zoopsiholog je ćutao, oklevajući da li da spomene kako je nekada davno polagao i pao prvi ispit kod sadašnjeg sagovornika. Zbunilo ga je spominjanje Šelinga i upitno je pogledao profesora, pre nego što mu je dao savet. Filozof je shvatio i objasnio:

„Imam tri brata, moji su se razveli, tako da imam braću iz novih brakova oca i majke. Oni nisu svi međusobno braća, ali ja sam najstariji i meni jesu. Nemaju veze sa filozofijom, bave se nekim običnim stvarima. Ali po njihovim temperamentima i pogledima na svet ja ih zovem Kant, Fihte i Šeling.”

„Kada ste im dali te nadimke, pre nego što ste Vi postali… Hegel ili kasnije?”

„Pravo pitanje! Tako sam ih prozvao još dok sam studirao filozofiju. Nije mi uopšte palo na pamet da ću postati Hegel. U to vreme bio sam marksista. Nego, šta da radim, pomozite mi ako možete?”

„Detlići nisu isti, ima ih preko dvesta vrsta, žive po celoj planeti osim u ekstremnim polarnim uslovima i na Madagaskaru.”

„I šta sad, treba da dođete kod mene na imanje da ustanovite kom rodu pripadaju? Ili da se iselim na Madagaskar?”

„Nema potrebe. Reći ću Vam nešto što ima veze sa psihologijom ptica, ali i astrologijom u koju Vi, pretpostavljam, nimalo ne verujete?”

„Ne, osim što od kako sam u penziji, proučavam stara srpska verovanja iz prethrišćanskog doba.”

„Dobro, ovo je slično, samo što je reč o indijanskoj mitologiji. Po njihovom horoskopu, ja sam rođen u znaku detlića i verujem da nije slučajno što ste se baš meni obratili. Dužan sam da Vam pomognem.”

„Ne znam kakve to veze ima, ali slušam Vas i uradiću kako kažete. Moj brat Šeling je tekstilac, pokušavao je da ih otera pucanjem u vazduh iz lovačke puške, ali kaže da ih je sutradan bilo triput više.”

„Prirodno, detlići su kao krv, nezaustavljivi. Crveno je njihova boja, ali ih iz nepoznatog razloga odbija plavo. Obojite u plavo prozore i vrata ili ih oblepite nečim plavim i oni će otići. To je sigurno, potvrdili su eksperimenti, a ja sam ipak doktor zoopsihologije. Šumske ptice su moja uža specijalnost.”

„Oh, ne sumnjam! Hvala Vam doktore, idem odmah da pozovem brata da nabavi nešto plavo za prozore. Ne bih da ga maltretiram da farba celu brvnaru.”

Rastali su se prijateljski, iako mnogo toga nije izrečeno. Filozofu se činilo da osmeh isuviše lebdi na licu zoopsihologa, a ovome drugom da nekakva senka prekriva Hegela.

          Nekoliko godina kasnije sreli su se na naučnom skupu u Nišu. U svečanoj sali Univerziteta, psiholog je prišao filozofu i ne okolišajući, pitao:

          „Jesu li detlići otišli?”

Filozof ga možda i ne bi prepoznao, jer je američki naučnik u međuvremenu pustio bradu. Ali priču o najezdi detlića znalo je malo ljudi na ovom svetu, a većina je bila „s onu stranu dobra i zla”.

          „Otišli su posle nekoliko dana, čim je Šeling oblepio trakama prozore i vrata. Kad sam došao da proverim, nije bilo nijednoga.”

          „Plavo ih je oteralo. Ne kljucaju boju neba.”

Hegel se zasmejao, što je bilo jako neobično. Čak su mu krenule i suze, a onda je objasnio:

          „Moj ludi brat nije našao plavu, pa je kupio nekakvu zelenu plastiku. Isekao je trake i izlepio po svim prozorima, vratima, a za svaki slučaj je udario i nekoliko dijagonala po brvnari. Kuća je ličila na cirkusku šatru. Ali detlići su otišli.”

          „Čudno, moraću da to eksperimentalno proverim. Zeleno ih ne odbija.”

          „Ne znam, možda nisu mogli da od plastike kljucaju drvo, a možda ih je oterao moj  razgovor s Vama. U poslednje vreme počinjem da verujem u takve stvari.”

          „U kakve stvari? U povezanost reči i događaja?”

          „Tako nekako. Kada je umro Fihte, jedan od moje braće, Šeling je krenuo da mi javi i umro usput, od uzbuđenja. A prošle godine je umro i Kant. Samo sam ja ostao, ali osećam da sam ja kriv za njihovu smrt.”

          „Ne razumem! Objasnite, ja sam psiholog samo za ptice.”

          „Možda se ne sećate, ali spomenuo sam Vam pre nekoliko godina da proučavam staru slovensku mitologiju, od duga vremena u penziji.”

          „Da, sećam se toga. Ali ne vidim kako to može da bude uzrok?”

Filozof je prebledeo, osvrnuo se po sali, a onda, uverivši se da ih niko drugi ne sluša, prošaputao:

          „U strahu od starosti i smrti, počeo sam previše da se zanimam za demonologiju i takve stvari. Mislio sam da sam se zaustavio na vreme, ali to je i Faust mislio.”

Zoopsiholog je ćutao. Bio je zabrinut za duševno zdravlje starog profesora, ali to nije mogao da mu kaže. Umesto toga izgovorio je nešto sasvim drugačije:

          „Znate li za Konrada Lorenca, proučavao je ptice mnogo pre mene?”

          „Naravno, pisao je o agresivnosti, zapamtio sam ono njegovo da se ljudi ne bore zato što pripadaju različitim grupama, nego stvaraju takve grupe da bi mogli da se bore. I da, dobio je Nobelovu nagradu, čini mi se sedamdesetih godina.”

          „Tako je, profesore! E, ja sam kao student bio fasciniran njegovim proučavanjem učenja utiskivanjem kod gusaka. Znate ono, iz crtanog filma, kad gušče izlazi iz jajeta, ugleda mačka Toma i misli da mu je to mama.”

          „Sećam se, mada sam i čitao o tome. Zašto mi to govorite?”

          „Na fakultetu sam stalno o tome pričao i prozvali su me Lorenc. Nisam ni slutio da ću se time baviti, i to još u Americi! Planirao sam da nastavim postdiplomske u Skoplju, tamo je predavala jedna sjajna žena razvojnu psihologiju. Bila je u jevrejskim kibucima, proučavala decu u takvim zajednicama, a ja sam se time oduševljavao.”

          „A završio sa detlićima, kao i ja!” – uzdahnuo je profesor filozofije.

Psiholog je konačno skupio hrabrost da izgovori ono što ga je decenijama mučilo:

          „Profesore, kako se ispoljava Hegelov apsolutni duh?”


Hegel – Julius Ludvig

Lice starca se najpre pomračilo, kao da ga prekriva neka snažna oluja, a onda je lagano počelo da se razvedrava i čak pomalo svetli. Svetlost je dopirala iz očiju, koje su bile plave. To je tek sada primetio mladi srpski Lorenc, gledajući kako se iz dubina pojavljuje prepoznavanje. Odgovor je bio očekivan:

          „Ne u duhovitosti, dragi kolega! Apsolutno ne!”

Na trenutak je poželeo da zagrli tog starog čoveka koji je nekada bio strogi profesor sa verom u svemoć Duha i filozofskih konstrukcija. Onda je pomislio da je rukovanje sasvim dovoljno, ali se sa govornice začuo glas rektora, koji je pozdravljao učesnika skupa. Zato su se samo još jednom pogledali u oči i Hegelu je na pamet palo nešto sasvim nenaučno:

          „Ima kestenjaste oči. Šta ako od boje očiju zavisi naš pogled na svet?”

To zaista nije bilo duhovito. Zato je odlučio da prećuti. Baš kao i zoopsiholog, koji je klimnuo glavom i krenuo ka svom mestu u sali. Usput je pomislio na Vertera, koji mu se javio iznenada i bez povoda. Zapitao se kako bi izgledali njegovi kasniji jadi, da se nije ubio, i promrljao sebi u brkove:

          „Ne može se sve reći. Nije ljudski da se sve izgovori. Ni da se pita.”


Za GLEDIŠTA piše Velibor PETKOVIĆ