Dejan Ilijić – DYAD IV: MUZIKA SPOROG KRETANJA KROZ PROSTOR

Četvrti album Dejana Ilijića iz serijala DYAD ne nastavlja samo započeto, već pravi jasan otklon. DYAD IV se odmiče i od do sada poznatog Ilijićevog stvaralaštva u okviru sastava EYOT i od njegovih ranijih solo izdanja, ulazeći odlučno u prostor ambijentalne elektronike koja ne traži pažnju, već vreme.


Ovaj album nije uobičajen skup numera, već konstruisani ambijent. Analogni sintisajzeri i njihovi digitalni savremenici ne koriste se radi efekta, već radi stvaranja zvučnog pejzaža u kojem dominiraju raspoloženje, prostor i osećaj sporog, gotovo filmskog pripovedanja. DYAD IV deluje kao zvučna arhitektura – ne nameće ritam, već ga postepeno otkriva.

Reference na koje se ovo delo poziva su jasne, ali ne i opterećujuće: kinematografska širina Vangelisa, naučnofantastični univerzum Mass Effect-a, kao i prigušena, unutrašnja napetost serije Andor. Ipak, one ovde ne funkcionišu kao citati, već kao jezik. Ilijić koristi taj jezik da bi ispričao priču bez reči, priču u kojoj je tišina podjednako važna kao i zvuk.

Dakle, DYAD IV je album koji se ne sluša „usput”. On traži povlačenje, izdvajanje, odluku da se bude unutar muzike. Upravo u tome leži njegova snaga: u odbijanju da bude potrošna muzička informacija i u insistiranju na doživljaju. U vremenu globalnog ubrzanja, DYAD IV deluje kao svesni čin usporavanja – i kao takav, kao jedan od onih albuma koji se ne troše, već kojima se vraća. Redakcijski favoriti su trake broj tri i pet.


ZA PRESLUŠAVANJE ALBUMA NA BEND KAMPU

Prvi singl albuma DYAD IV

Ilijićevo dosadašnje stvaralaštvo, posebno rad u okviru sastava EYOT, bilo je obeleženo snažnim dijalogom sa klasičnom muzikom, džezom i post-rokom, formom i izraženom izvođačkom energijom. I njegova ranija solo izdanja kretala su se unutar jasnije definisanih okvira kompozicija.

Album DYAD IV svo to stečeno iskustvo ne poništava, ali ga svodi na unutrašnji impuls, prelamajući ga u muziku koja više ne gradi formu, već raskošan prostor. Upravo iz takvog ugla Ilijićevo novo muzičko ostvarenje i treba slušati. Preporuka: 9,87/10


Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

Ljubavi kišnih seni Saše Buđevca – Književna mistifikacija i traganje za slavom

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Dalibor Popović Pop: PONEKAD JE TIŠINA NAJTAČNIJI ODGOVOR

Nisam ćutao zato što nisam imao šta da kažem. Naprotiv, u vremenu tokom kojeg svi govore u isti glas, sedeti u tišini jedini je način da ponešto od svega rečenog čuješ pa odgovoriš.


Prostor kulture postao je prezasićen reakcijama, prekim sudovima i obavezom da se stalno bude prisutan i o svemu iskaže smatranje. Međutim, po mom dubokom uverenju, do smisla se nikako ne dolazi iz poze kolektivnog refleksa, nego putem slobodnog izbora. A takav izbor ponekad znači da treba da se zastane, odmakne i zaćuti.

Dakle, Gledišta ne počinju godinu nametanjem novih tema, već potvrđivanjem stare odluke da se i ubuduće u Redakciji za svaki tekst uvek ima vremena, da se nikad ne zaboravlja koliku odgovornost nosi reč. Značaj kulture ne meri se dometom objava, već njihovim trajanjem. Nećemo da se takmičimo sa grlatima, niti da jurimo trendove koji koliko sutra više nikome neće da budu važni.

Ovde će i dalje biti dovoljno prostora za književnost, umetnost i društvena pitanja, ali pre svega za misli koje nisu nastale iz prisile ili afekta. Za reči koje ne traže aplauz, nego razumevanje. Ukratko, ostajemo mesto koje neguje kritičku misao i kulturu dijaloga. Uprkos svemu. Verovatno i u inat.

Da zaključim. Ovaj časopis nije osnovan da bi bio brži od drugih, niti glasniji. Nastao je da bude pouzdan – da se u njemu uvek razmatra zašto se nešto objavljuje, a ne samo da se objavi što pre.

U modernom dobu u kojem se i kultura, nažalost, često svodi na prinudni povod ili trenutni impuls, Gledišta ostaju privržena promišljanju i razgovoru. Nekad sporim, nekad teškim, ali sasvim izvesno neophodnim koracima.

Zato 2026. godina počinje bez fanfara. Sa uverenjem da je trajanje važnije od utiska, a smisao od vidljivosti. I da tišina, kad je izabrana, nije odsustvo, nego najčvršći oblik otpora.


Redakcija GLEDIŠTA © 2026

Piše Dalibor POPOVIĆ POP



PROČITAJ JOŠ

PESME SA „A” STRANE: Poetika Zvonka Karanovića u četiri slike

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Ustanovljena nagrada „Dušan Mitić Car” – Priznanje za profesionalne fotoreportere u čast velikog hroničara Niša

Dušan Mitić Car pripada uskom krugu umetnika čije je stvaralaštvo trajno oblikovalo vizuelnu kulturu Niša. Njegove fotografije nisu prateći materijal jednog vremena, one su njegov dokument. Nadimak „Car” nije bio puka dosetka niti kafanska legenda, već ime koje je označavalo autoritet, pouzdanost i prepoznatljiv pogled na svet.

Decenijama je beležio život grada – ljude, događaje, ulice, scene svakodnevice i izuzetnih trenutaka – stvarajući kolekciju crno-belih fotografija koje su postale deo kolektivnog pamćenja. Rođen i preminuo u Nišu, Car je ostao veran svom gradu, kao prostoru koji ga je oblikovao.

Njegovo stvaralaštvo obuhvata sve od kulturnih manifestacija i festivala do društvenih margina, od intimnih portreta do javnih zbivanja. Taj opus je istovremeno dokumentarni i umetnički, emotivan i uzdržan, uvek usmeren ka čoveku. Sagledavajući njegov život, karijeru i nasleđe, postaje jasno kako je jedan fotograf postao nezamenljiv hroničar grada na Nišavi.


Fotografija kao poziv

Dušan Mitić Car rođen je 9. marta 1953. godine u Nišu, u vremenu intenzivnih društvenih i urbanih promena nakon Drugog svetskog rata. Odrastao je u socijalističkoj Jugoslaviji, u gradu koji je istovremeno bio industrijski centar i kulturno čvorište ovog dela tadašnje države. Upravo taj ambijent, ispunjen kontrastima, postao je trajni okvir njegovog fotografskog interesovanja.

Fotografijom je počeo da se bavi sedamdesetih godina prošlog veka, u vreme kad fotoreportaža u Srbiji dobija na značaju. Njegovi prvi koraci bili su amaterski, ali brzo je izgradio siguran i prepoznatljiv rukopis. Do 1983. godine, kad postaje stalni fotoreporter, već je formirao stil zasnovan na crno-beloj fotografiji, jasnom kontrastu i osetljivosti za ljudsku dušu.

Sarađivao je sa „Grafitom”, „Narodnim novinama”, „Večernjim novostima” i drugim medijima, beležeći sve – od uličnih scena do značajnih javnih događaja. U tom periodu se profilisao kao fotograf koji ne beleži samo činjenice, nego ispisuje vizuelne priče. U velikoj meri samouk, oslanjao se na svoju intuiciju, strpljenje i duboku vezanost za grad u kojem je živeo.

Stvaralaštvo u gradu i sa gradom

Osamdesete i devedesete godine obeležile su puni zamah Carove karijere. Postao je jedan od prepoznatljivih likova niške urbane scene, naročito saradnjom sa niškim institucijama kulture kroz izveštavanje sa brojnih manifestacija. Kao zvanični fotograf džez festivala Nišvil, ali i decenijama pre toga beležio je koncertnu atmosferu i lica muzike, stvarajući arhivu, danas od izuzetnog značaja.

Njegove fotografije sa Nišvila ne prikazuju samo nastupe, nego su podjednako uhvatile i duh festivala: koncentraciju muzičara, reakcije publike, intimu trenutka, kao i gradnju i nastanak festivalskog prostora. Pored toga, Car je sarađivao i sa Narodnim pozorištem u Nišu, prateći predstave i glumce, iz čega su se izrodile mnogobrojne izložbe. Plodna je i njegova saradnja sa više vrsnih novinara u stvaranju reportaža o društvenim temama.

Posebno mesto u njegovom opusu zauzimaju serijali posvećeni siromaštvu i marginalizovanim zajednicama, kasnije objedinjeni pod nazivom „Knjiga bede”. Te fotografije su lišene senzacionalizma. One su svedene, saosećajne i dostojanstvene. Tokom devedesetih godina, u uslovima građanskog rata i međunarodnih sankcija, Car je ostao u Nišu, beležeći društvene proteste, ekonomsku krizu i promene u svakodnevnom životu grada.

Knjige i fotografije

Carov opus broji više hiljada fotografija, ali nekoliko celina izdvaja se kao baština njegovog rada. Monografije „Knjiga ritma”, kao i „Carski rez”  posvećena Nišvilu predstavljaju vizuelnu istoriju muzičkog života Niša, dok „Knjiga bede” ostaje jedno od najpotresnijih svedočanstava o socijalnim nejednakostima u gradu.

Izlagao je u brojnim galerijama, samostalno i kolektivno, a njegove fotografije objavljivane su u mnogobrojnim časopisima. Ostao je dugo veran analognoj fotografiji, filmu i procesu koji zahteva strpljenje i promišljanje. Međutim, u digitalnoj eri njegovi portreti – hroničara Niša, umetnika i običnih ljudi – svedoče o Carovoj sposobnosti da u jednom kadru može da sažme čitavu priču.


Nadimak „Car” i kulturni uticaj

Nadimak „Car” odražavao je njegov položaj u umetničkoj fotografiji. Bio je autoritet bez nametanja, mentor bez patetike i hroničar bez distance. Sarađivao je sa brojnim kolegama i ostavio snažan uticaj na mlađe generacije fotografa.

Carevo stvaralaštvo je istovremeno kritika i svedočenje, dokument i emocija. U doba digitalne hiperprodukcije slika, njegov opus podseća na vrednost pažljivog gledanja i odgovornosti prema snimljenom trenutku. Zahvaljujući njemu, Niš je postao vidljiv kao prostor žive kulture i složene društvene stvarnosti. Kao duboko zaleđe Mediterana.


Car je bio poznat po tome što nije dolazio na otvaranja svojih izložbi i što je izbegavao intervjue. Nažalost, tako nije uspeo ni da vidi ovaj jedinstveni video zapis Vanje Kesera.

Nasleđe i Nagrada

Dušan Mitić Car preminuo je iznenada 23. oktobra 2021. godine u Nišu, u 68. godini života. Njegova smrt odjeknula je u kulturnoj javnosti, a brojni mediji i kolege podsetili su na obim i značaj njegovog stvaralaštva. Iza sebe je ostavio arhivu koja će tek da živi kroz izložbe, publikacije i sećanja onih koji su sa njim sarađivali.

Na petogodišnjicu od njegovog upokojenja, časopis Gledišta, sa podrškom članova porodice i grupom prijatelja, osniva nagradu koja će nositi njegovo ime. Nagrada „Dušan Mitić Car” namenjena je profesionalnim fotoreporterima i osmišljena je kao trajno priznanje dokumentarnoj i umetničkoj fotografiji.

Iako strukturisana u tri kategorije: crno-bela fotografija, dokumentarna fotografija i nagrada za životno delo, dodeljivaće se samo jedna nagrada godišnje, čime se naglašava njena ekskluzivnost i težina. Konkurs će biti raspisivan 9. marta, na dan Carovog rođenja, zatvaran 1. oktobra, na Dan Gledišta, a ime laureata će biti objavljivano 23. oktobra. Na dan kad je Car otputovao u večnost.

Ovom nagradom Gledišta čuvaju uspomenu na najznačajnijeg niškog fotografa, podstiču vrednosti koje je on oličavao: strpljenje, odgovornost, saosećajnost i veru u fotografiju kao oblik pamćenja. Na taj način, Dušan Mitić Car nastavlja da traje – kao ime i delo, i kao nadahnuće.


Redakcija GLEDIŠTA © 2026



Prvi konkurs biće raspisan 9. marta 2026. godine. Prikazano je jedno od mogućih idejnih rešenja plakete Nagrade „Dušan Mitić Car”, inspirisano fotografijom Vanje Kesera.
Prvi konkurs biće raspisan 9. marta 2026. godine. Prikazano je jedno od mogućih idejnih rešenja plakete Nagrade „Dušan Mitić Car”, inspirisano fotografijom Vanje Kesera.

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Oliver Injac: VELjKO GUBERINA, ČOVEK KOJI JE PROSLAVIO PROFESIJU I ONA NJEGA – 100 GODINA OD ROĐENJA DOAJENA ADVOKATURE

U godini za nama navršilo se 100 godina od rođenja Veljka Guberine, advokata koji je ceo svoj život nesebično posvetio advokatskoj profesiji, braneći mnoge optužene i za najteža krivična dela širom bivše nam velike države.


Pravnik, publicista, političar, pokrovitelj studentskih nadmetanja iz retorike, protivnik smrtne kazne… Nakon njegove pojave na pravosudnoj sceni kasnih pedesetih godina prošlog veka, ništa više nije bilo isto: kao ličnost bio je veoma zanimljiv novinarima, koji su opširno pisali o njegovom prepoznatljivom besedničkom stilu.

Do danas su ostali upamćeni njegovi, slobodno se može reći, legendarni slučajevi, među kojima su „Voz br. 116”, Farkaždinski slučaj, „Prsten i poslednje pismo hajduka sa asfalta” Dragoljuba – Dragana Gutića, tragedija zatvorenika iz Korduna Radeta Đankovića, Točilovac, ljubav i smrt Miluna Jovanovića i Jovanke Cvetković na Goliji, krvava kumanovska svađa komšija, slučaj Despotova, poznat kao „zrenjaninski Džek Trbosek”, slučaj Gavre, ubistvo u Đenovi, odbrana zastavnika Turudića u predmetu „Fića”, atentat na turskog ambasadora, kao i Tajna sela Šalinac, u kojoj su, posle pet godina borbe, optuženi oslobođeni zbog utvrđenog nasilja policije. Njegovi karakteristični branilački nastupi doveli su do ustanovljenja prepoznatljivog „stila Guberina”.

RANI ŽIVOT I OBRAZOVANJE

Veljko Guberina rođen je 1925. godine u Vrginmostu, na Kordunu, u današnjoj Hrvatskoj, tada Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Detinjstvo i mladost proveo je u svojoj uzornoj srpskoj građanskoj porodici u Karlovcu, ali nakon što je više članova njegove najbliže porodice stradalo u masovnom zločinu u pravoslavnoj crkvi u Glini, maja 1941. godine, bili su primorani da prebegnu u Srbiju i nastane se u Jagodini.

U Beograd je prešao 1945. godine. Iste godine je uhapšen i osuđen zbog svoje demokratske političke orijentacije na „četiri godine zatvora sa prinudnim radom i oduzimanjem svih građanskih prava u trajanju od dve godine, za krivično delo protiv naroda i države”. Branili su ga tada poznati advokati Vojislav Lukić, Svetislav Panajotović i dr Dragić Joksimović. Vrhovni sud je delimično usvojio žalbu i kaznu smanjio na tri godine, koju je Guberina odležao u zatvorima i kazneno-popravnim domovima ukupno 20 meseci i 16 dana.

S obzirom na to da mu je bilo onemogućeno da upiše studije prava u Beogradu, Pravni fakultet je završio u Ljubljani 1951. godine, izdržavajući se kao građevinski radnik u Beogradu. Naime, šalterski službenik administracije Pravnog fakulteta u Beogradu zamerio mu je što, nakon dobijanja uslovnog otpusta iz Kazneno-popravnog doma Niš, nije otišao na radnu akciju „Brčko–Banovići” 1947. godine.

POČETAK ADVOKATSKE KARIJERE

Nakon odsluženja vojnog roka u Prilepu i Kavadarcima i kratkotrajnog službovanja u Birou za organizaciju i unapređenje trgovinske mreže, od oktobra 1953. godine kao advokatski pripravnik stažirao je kod advokata Atanasija Janića i Milana Tadića, kao i u Okružnom sudu u Beogradu, kod sudije Dušana Đorđevića.

Advokatski ispit položio je u Skoplju 1955. godine, a advokatsku kancelariju u Beogradu otvorio je u novembru naredne godine. Tada počinje karijera od nekoliko decenija, za pamćenje.


Knjiga Olivera Injca – Velike advokatske odbrane inspirisala je dramaturge popularne televizijske serije Branilac

MEĐUNARODNI ANGAŽMAN

U Hagu je 1996. godine branio Radoslava Kremenovića, osumnjičenog za učešće u masakru u Srebrenici 1995. godine, kao i Mladena Radića, jednog od čuvara u logoru Omarska.

Suma sumarum, branio je preko 700 optuženih za ubistvo. Od 43 izrečene smrtne kazne, desetorica njegovih branjenika su streljana, a tokom karijere izborio je 50 oslobađajućih presuda.

POLITIČKI I PROFESIONALNI DOPRINOS

Bio je jedan od osnivača Udruženja za borbu protiv smrtne kazne 1981. godine, kome nije odobren rad. Politički doprinos dao je 1990. godine kao predsednik obnovljene Narodne radikalne stranke, na čijem je čelu ostao do februara 1991. godine.

U dva navrata bio je predsednik Advokatske komore Srbije, od 1984. do 1986. i od 1988. do 1990. godine, a 1985. godine i prvi čovek Saveza advokatskih komora Jugoslavije. Za afirmaciju advokature dobio je Plaketu 1981. godine, Povelju Advokatske komore Srbije 1987, Povelju advokatske asocijacije Jugoslavije 1990. i Povelju Advokatske komore Crne Gore 1992. godine. Godine 2004. proglašen je zaslužnim građaninom Jagodine.


PEDAGOŠKA MISIJA I BIBLIOTEKA

Bio je član žirija Takmičenja u besedništvu na Pravnom fakultetu u Beogradu od početka održavanja obnovljenog ciklusa 1993. godine, a od 1996. godine učestvovao je u organizaciji i ocenjivanju nastupa studenata i na Pravnom fakultetu u Nišu, vršeći time značajnu pedagošku misiju, posebno obraćajući pažnju na takmičarsku disciplinu improvizacije.

Bio je počasni predsednik Skupštine Centra za besedništvo – Institutio oratoria. Odlikovan je Ordenom Svetog Save prvog reda Srpske pravoslavne crkve.

Njegovu bibliografiju čine dela Branio sam… 1–5 (1977, 1980, 1983, 1995, 1999), To sam rekao (1991, 1993), Reagovanja (1997) i Svedok istorije, u više knjiga (od 2004. godine). Bio je predsednik Odbora za izradu knjige Istorija jugoslovenske advokature i redaktor Istorije srpske advokature.

Veljko Guberina preminuo je u Beogradu 31. decembra 2016. godine.


Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Oliver INJAC



PROČITAJ JOŠ

Nemanja Dević: JOVAN RAŠKOVIĆ – POLITIČAR KOJI JE DOŠAO PRERANO

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Olivera Radović: EKONOMIJA BESA – KAKO MEDIJI PROIZVODE AFEKT

Oksford je za reč godine, kojom se mnogo više opisuje stanje u savremenom društvu nego u leksici, za 2025. godinu proglasio „rejdž bejt” ili mamac za bes.

Svojevremeno su naslovi na pojedinim internetskim portalima kod čitalaca umeli da dovedu do razočaranja i do osećaja izigranosti. Kad smo osvestili taj fenomen „klikbejta”, koji naslov koristi kako bi privukao čitaoce da otvore članak ili video i koji iza bombastične najave nudi tek neku banalnu tvrdnju koja sa obećanim nema mnogo veze, mislili smo da smo razotkrili manipulaciju. A ona se tek zahuktavala.


OD KLIKBEJTA DO „MAMCA ZA BES”

Tehnike otimanja za pažnju u međuvremenu su znatno napredovale. Tako je Oksford za reč godine, kojom se mnogo više opisuje stanje u savremenom društvu nego u leksici, za 2025. godinu proglasio „rejdž bejt” ili mamac za bes. Radi se o sadržaju namerno oblikovanom tako da iznervira ili isprovocira one koji ga čitaju ili gledaju, da ih navede da se osete lično pogođeno.

Ne zato što je tema nužno važna, već zato što je bes najbrži i najsigurniji put do klika, komentara ili deljenja, a onda i do većeg dometa tog objavljenog sadržaja. A takav sadržaj širi se brže od bilo kog drugog, jer računa na trenutnu reakciju, a ne na promišljanje. Od čitaoca koji traga za informacijom postajemo „korisnici” sadržaja čija se emocionalna reakcija unapred pretpostavlja i sa kojom se kalkuliše.

BES KAO MEDIJSKA I POLITIČKA TEHNOLOGIJA

Bes, za razliku od radoznalosti, ne zahteva razumevanje, kontekst i ne ostavlja prostor za sumnju, on samo traži trenutno svrstavanje. Zato je verovatno i jedno od omiljenih sredstava u političkoj i medijskoj komunikaciji, naročito u društvima u kojima su podele već duboko ukorenjene. Ili u društvima gde nije uvek lako razlučiti da li se bes s tastatura prelio na ulice ili je obrnuto.

U praksi, takvi sadržaji najčešće se vezuju za teme koje i inače lako proizvode podelu i netrpeljivost – za rod, seksualnost, identitet i manjine. Provereni okidači besa. Nije ih teško prepoznati ni u našem okruženju, gde se isti mehanizam prilagođava lokalnim političkim i društvenim temama.

KADA „REJDž BEJT” IZAĐE IZ MEDIJA

Međutim, u Srbiji se u poslednje vreme to ipak najjasnije vidi u načinu na koji se izveštava o studentskim protestima. „Biju decu” ili „hapse decu” u naslovima medijskih tekstova verovatno je najbolji primer ovog novodefinisanog fenomena. Privid moralne jasnoće postiže se potpunim brisanjem konteksta. To više nije ni kritika, već huškanje.

Studenti su predstavljeni kao bezgrešna, infantilna masa lišena svake individualne odgovornosti, a svaka kontrareakcija na njihove akcije – unapred je proglašena zločinom. Tekstovi, prilozi, analize, ne samo naslovi, služe da mobilišu, da otklone svaku mogućnost sumnje.

Bes se proizvodi planski i usmerava ka simbolima – policiji, državi, „drugoj strani” – bez namere da se ispita šta se zaista dogodilo i zašto se baš tako dogodilo. U tom procesu studenti su zapravo sredstvo emocionalne manipulacije i izazivanja negodovanja i besa. I dodatnog učvršćivanja podela koje se već odavno ne zasnivaju na argumentima, već na emocijama.

REGIONALNI OBRASCI BESA

Sličan obrazac prisutan je i u Hrvatskoj, posebno kad je reč o Srbima. Tvrdnje da „donose svinjski grip” ili da predstavljaju stalni bezbednosni i društveni problem nemaju informativnu funkciju. Njihova svrha nije da objasne, već da zapale. Pojedinačni slučajevi ili neproverene tvrdnje koriste se kao povod za proizvodnju kolektivnog besa i učvršćivanje starih, dobro poznatih narativa.

Bilo da je reč o jeziku i pismu, pojedinačnim incidentima ili političkim krizama, narativ se brzo svodi na poznatu matricu – Srbi kao provokacija, Srbi kao problem, Srbi kao stalna pretnja, remetilački faktor. Ћирилица se ne tretira kao pravo, već kao izazivanje, provokacija, pojedincima se nameće kolektivna krivica, a nasilje se relativizuje. Takav diskurs nema za cilj da informiše, već da proizvede afekt, da probudi bes koji će se, po potrebi, preliti i izvan medijskog prostora.

To je i najopasnije kod ovog fenomena „rejdž bejta”. Koji nije novog datuma, samo je tek nedavno definisan i evidentiran. Lako može da pomeri granicu između medijskog i realnog sveta. Ne ostaje samo u digitalnom prostoru, u komentarima i objavama na internetu, već se ta klica lako prima i u stvarnom okruženju.


Prenosimo P-portal

Piše Olivera RADOVIĆ



PROČITAJ JOŠ

Đorđe Matić: PUŠKIN IZA DASAKA – STUDIJA O IDEOLOŠKOM IZOKRETANJU

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Dimitar Anakiev: RUŽICA PETROVIĆ I JUGOISTOČNI KULTURNI KRUG

Pesnici na istoku i jugoistoku Srbije vrlo često pišu svoju poeziju rukopisom koji nije u potpunosti čitljiv gledano iz ugla glavnih tokova srpske literature. Ova kulturna osobenost primećuje se i u haiku zbirci „Bosiljak u gradini”.


Ružica Petrović je možda tipičan autor ovog, nazovimo ga „jugoistočnog kulturnog kruga”. Njeno haiku stvaralaštvo karakteriše nekoliko upečatljivih osobina koje je potrebno osvetliti.

Pre svega u haiku Ružice Petrović vidimo da mesto autora prema prirodi nije spoljašnje, već unutrašnje. Kao takvo, ono je bliže japanskoj kulturi, nego evropskoj u kojoj dominira racionalan intelektualan, konceptualan, odnos prema prirodi.

Kroz haiku Ružice Petrović priroda priča sama o sebi, a autor je njen integralni deo. Pogledajmo na primer haiku:

prstima
razvlačim oblak
u kladencu

ili

točak stade –
ljudi u vodenici
melju li melju

ili

tropska žega
samo se ja
pomeram

Odsustvo konceptualnosti, kao na primer „zen”, umesto koje je iskonskost, snaga korena, čini haiku Ružice Petrović elementarnim, svedenim do prasupstance. Ishodište njenih haiku nije logos nego mitos, više je to poezija emocije, nego saznanja.

I upravo emocionalni karakter njene poezije, pounutrašnjene slike prirode naseljene u emocionalnom biću pesnika, čini haiku Ružice Petrović neobično originalnom i slikovitom poezijom kojom vlada unutrašnja, emocionalna, sloboda, a ne racionalni red.

Pogledajmo haiku:

spušta se noć –
u ogledalu češljam
divlji kesten

oblaci k’o vagoni
iz jednog izlete
mlazni avion

zagledana u gavrane
gradonačelnica uzalud
briše obraz

Ovakve poetske slike možemo videti u delima najboljih japanskih pesnika. Japanci su u pravu kada kažu da putem haiku oni izražavaju „duh predaka”. To isto radi svojim haiku i Ružica Petrović.

prolećne kiše –
bosiljak ispred kuće
osveštava temelj

Izbor iz knjige „Bosiljak u gradini”

Haiku zbirka Bosiljak u gradini, o kojoj piše Dimitar Anakiev, objavljena je u trojezičnom izdanju – na nemačkom, engleskom i srpskom jeziku. U nastavku donosimo kraći izbor prozno-poetskih celina i haiku zapisa iz ove knjige, kao i biografsku belešku o autorki. Izbor je predstavljen na srpskom jeziku.

Ružica PETROVIĆ (1958, Niš) Pesnik. Studirala ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Objavljene knjige poezije: Biblija na dlanu (1992), I bi ruža (1994, 2002), Obistinjenja (2001), Sva moja ja (2014), (S)tihovanje (2017).

Pesme objavljivala u časopisima i listovima; zastupljena u zbornicima i antologijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik više književnih nagrada za stvaralaštvo. Prevođena na bugarski, grčki, nemački, engleski i italijanski jezik.

Pokrenula školu kreativnog pisanja „Preko trnja do zvezda” (2013), manifestaciju „Sretenja” (2014), kao i poetsku manifestaciju „Ivanjski venac” u Miljkovcu (2015). Dobitnik Nagrade „Misaonik” u Sremskoj Mitrovici (2016). Član Udruženja književnika Srbije, predsednik Društva umetnika „Slava”. Živi u Nišu.

PRVI ČAS

Posle kratkog predstavljanja predavač radionice za kreativno pisanje „Na tragu” podeli nam papire da zapišemo trenutne misli.

Otvaram oči. Moja glava lokomotiva, pokreće je vozovođa. Ulaze putnici sa prtljagom. Glasovi se nadjačavaju. Prva klasa, druga klasa, kušet. Moje telo juri. Ći-hu, ći-hu, ći-hu-hu…

Nemo sedim u uglu, pogledam govornike na tren, a onda tišinu razbi škripa olovke po papiru.

prva misao –
u gradini narastao
bosiljak

NA OBALI

Obluci iz dlanova lete. Odbacuju se od vode i završavaju na dnu uz ciku dece na obali. Plješću ručicama dok vetar preko njihovih glava raznosi već žućkasto lišće topola. Između dve obale, kao razapeta čipka, plutaju boje. Talasi zaljuljaju oblake i sve se stapa rumenilom sunca na zalasku. Zadrhte grane i nevidljivo jato vrabaca nadjačava huk reke.

strčim do reke
okupam se i
zatvaram leto

OŽILjCI

Uzalud pokušavam da smestim džak u ostavu. Popunjena i ona. Istresem li džakove da odvojim bitno od nebitnog, miris ustajalog nadražiće mi nozdrve, zatvoriće bronhije. Da bih mogla da dišem odlučim da sa džakovima izbacim i beležnicu sa sadržinom svih džakova. Činim to po ugledu na zubara koji izbacuje svaki izvađeni zub.

Iz ordinacije, u prolazu, zapahne me miris čistog. Oči se ispune belinom zidova koji se vide kroz čiste prozore. Sva čula usmerena ka zubarskoj ordinaciji podsetiše, zubi je više ne bole, svi su bačeni u kantu za smeće i završili ko zna na kojoj deponiji.

Najednom počinjem da kijam. Pogled mi pada na požutelu fotografiju koja ispade iz poslednjeg džaka: lep sunčan dan. Na granama i lišću zaigrano sunce. Sve miriše na život i prinovu…

Zubar podiže fotografiju sa zemlje. Ruka mu zadrhta. Velike su nepravde, ali i zub boli, boli pa se izvadi sa korenom. Sve što je kvarno i nezdravo jednoga dana krši na deponiji, svako zlo izjeda, izjeda i na kraju pojede samo sebe.

Potapša me po ramenu i nastavi svojim putem mrmljajući za sebe. Ne boli ga što je izgubio svo imanje u naletu zlog i nepravednog rata. U ovaj grad stigli su sa novim životom u rukama…

od kasetne bombe
iz trudnice krv ulicom –
uzalud je bude


Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Dimitar ANAKIEV



PROČITAJ JOŠ

SAM U GOMILI ILI STVARNI SVET GOSPODINA R. S. – Kritički osvrt na knjigu „SÂM” Dragana J. Ristića

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

QR kod sa instrukcijama za uplatu na dinarski račun Društva: 105-0000002104723-75 kod AIK banke

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


LEMI KILMISTER – IKONA ROKENROLA KOJA JE ŽIVELA DA POBEDI

Danas se navršava osamdeset godina od rođenja Ijana Frejzera Kilmistera, čoveka koga je svet upoznao pod jednostavnim imenom Lemi. Za istoriju rokenrola on je ikona, za muziku mera nepomirljivosti, a za veliki deo srpske publike dokaz da nismo bili ni kulturna provincija niti publika drugog reda, već savremenici istog onog zvuka koji je odzvanjao klubovima Londona, Detroita i Los Anđelesa.

Lemi nije bio muzičar koji traži razumevanje. Nije ga ni dobijao. Ali bio je obasipan onim što mu je bilo važnije: poštovanje nas koji smo u njegovoj muzici prepoznavali istinu bez ulepšavanja.

Moje svedočanstvo nije biografski pregled, više je pokušaj da osvetlim zašto je Lemi, pre nego mnogi drugi, ostao živ u pamćenju i zašto je njegova veza sa publikom u Srbiji bila dublja nego što se na prvi pogled čini.


OD POSLERATNE ENGLESKE DO ROKENROLA

Lemi je rođen 1945. godine u Burslemu, industrijskom delu Stouk-on-Trenta, u Engleskoj koja je iz rata izašla kao pobednik, ali preciznosti radi, kao iscrpljeni pobednik. Otac ga je napustio dok je još bio beba, bežeći od odgovornosti staranja o detetu u takvim teškim oklonostima. Lemi detinjstvo provodi u radničkoj sredini, bez romantike i bez iluzija.

Taj socijalni kod koji je surovo učitan u njegove gene učinio je da bude direktan, grub, bez sentimentalnosti i ostane sa svim tim do kraja. Prelomni trenutak u Lemijevom životu bio je njegov susret sa Bitlsima u liverpulskom Kavern klubu.

Lemi je kasnije govorio da mu taj koncert nije samo otvorio vrata muzike, nego da mu je pokazao kako je ipak moguće da se pobegne od predodređenosti i predvidljivosti. Naučio je da svira gitaru slušajući njihove ploče, radio je fizičke poslove i svirao u lokalnim bendovima, ali bez velike strategije i bez drugog plana osim da radi to što zna.

PRE MOTORHEDA: PUT BEZ KOMPROMISA

Tokom šezdesetih za Lemija su to bile godine tokom kojih je izučavao školu preživljavanja. Svirao je u više bendova, menjao uloge, imena i gradove, sve dok nije završio u svemirskom rok sastavu Hokvind.

Iako nije bio klasičan basista, njegov glasan stil, agresivan i vođen ritmom promenio je zvuk benda. Pesma „Silver mašin” postala je hit, ali Lemi nije bio čovek za kompromise i mlake saradnike. Otpušten je iz benda 1975. godine i taj trenutak, koji bi za mnoge značio kraj, za njega je bio stvarni početak.


Zvuk koji je definisao istoriju roka: Čuvena Ace of Spades u originalnoj postavi grupe Motörhead iz 1980. godine.

MOTORHED: BRZINA KAO STAV

Motorhed nije nastao kao projekat, zapravo to je bila reakcija. Lemi je hteo bend koji će da svira brže, glasnije i iskrenije od svega što je do tada postojalo na sceni. Njegov bas nije bio pratnja, bio je teško naoružanje. Njegov glas je ponajmanje bio lep, ali je bio istinit. Motorhed je stajao pred onim što su sami stvorili – na raskršću roka, panka i hevi metala, a da ne pripadnu nijednoj od tih etiketa.

Uspeh sa albumom Ejs of spejds i živim izdanjem No slip til Hamersmit učinio je Motorhed jednim od ključnih bendova britanske scene početkom osamdesetih. Ali dobri Lemi nikada nije prihvatio ulogu zvezde. Ostao je na strani onih koji su svirali i slušali muziku bez poze, bez distance i bez lažnog autoriteta.

LEMI I SRBI: PREPOZNAVANJE BEZ POSREDNIKA

Lemijev odnos sa ovim prostorom ne može da se svede na kuriozitet. Njegov prvi dolazak u Jugoslaviju sredinom šezdesetih, kao člana benda Rokin vikers, bio je kulturni presedan. Svirali su tada i u Nišu, iako rokenrol u tadašnjoj državi još nije bio široko prihvaćen, publika je već vrlo dobro znala šta sluša i zašto.

Kasniji dolasci sa Motorhedom, uključujući i koncert u Beogradu 2002. godine, pokazali su da je srpska rok i metal publika Lemija doživljavala kao svog, a to je bilo zaista veoma važno. Nije on bio prihvaćen kao stranac, ni kao ikona sa plakata, nego baš kao neko ko nosi isti krst – otpor prema nametnutim ulogama, gađenje prema licemerju i gaji iskrenu potrebu za slobodom bez prevoda.

Za razliku od mnogih muzičara sa zapada koji su Srbiju posmatrali kao egzotiku ili političku fusnotu, Lemi je ovde prepoznavao ljude slične sebi. Normalne, kako je umeo da kaže. To prepoznavanje bilo je obostrano i trajno. Naravno i srpska rakija je govorila dvadeset jezika.


Rokenrol bez posrednika. Bina i publika na istoj strani.

LIČNI ŽIVOT I MIT

Lemi je živeo život koji je lako mitologizovati, a teško razumeti. Alkohol, cigarete, droga i beskrajne turneje bili su deo njegove svakodnevice, ali nikada poza. On nije prodavao skandal, već je živeo bez izvinjenja, svestan da rokenrol nije bezbedan prostor. Nije slučajno što je i u Beogradu taj sudar između bine i publike ponekad prelazio meru jer Lemi nije tražio kontrolisanu odanost, već suočavanje.

Kontroverze koje su ga pratile tokom karijere, uključujući i njegovu kolekciju vojnih artefakata, često su pogrešno tumačene. Međutim Lemi nije bio ideolog, nego je bio opsednut istorijom kao svedočanstvom ljudske gluposti koja se ciklično ponavlja.

Politički, Lemi je bio anarhista u najširem smislu reči – protiv rasizma, protiv autoriteta, protiv nametnute moralnosti. Religiji nije pridavao značaj, verujući da odgovori, ako postoje, dolaze kasnije. Kad se ode Bogu na istinu.

NASLEĐE KOJE TRAJE

Lemi je preminuo pre pune decenije, 28. decembra 2015. godine, a Motorhed je prestao da postoji tek onda kada je on otputovao u večnost. Njegovo nasleđe ne meri se danas ni spomenicima, asteroidima ili nagradama, ono je opipljivo kroz uticaj na generacije muzičara i slušalaca koji su u njegovoj muzici pronašli potvrdu da nije potrebno biti prihvaćen da bi bio iskren i istinit.

Njegov moto: „Rođen da izgubi, živeo da pobedi” nije bio slogan, to je kad bolje razmislim rezime jednog života – njegovog. Za nas, Srbe, Lemi ostaje važan jer nas je video onakvima kakvi jesmo kao deo istog sveta, istog zvuka i iste pobune.

Rokenrol, u svom najčistijem obliku, uvek je bio upravo to.


Motörhead – Life’s A Bitch 

Redakcija GLEDIŠTA © 2025

Piše Dalibor POPOVIĆ POP



PROČITAJ JOŠ

Đorđe Matić: „OD STUDENOG DO NOVEMBRA

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Zoran Šaponjić: NA ŠTA SMO SVE PRISTALI – TRI GODINE OD POSLEDNJIH SRPSKIH BARIKADA NA KOSOVU I METOHIJI

„Shvata li iko da smo pre tri godine, makar ovde na severu, od Mitrovice do Jarinje, od Zvečana, preko brda, do Jagnjenice, Zubinog Potoka i Brnjaka bili slobodni – da je ovo bila slobodna teritorija, a da smo sada okupirani?”


KAD SU BARIKADE BILE SLOBODA

Tri godine od uklanjanja poslednjih srpskih barikada na Rudaru, a meštani severa KiM još tada su nekako znali da su to poslednje barikade i da će ih Kurtijevi specijalci, kad ih uklone – po severu i „jugu loviti kao zečeve”. Svaki razgovor sa prijateljima sa Rudara, sa Jagnjenice, Dudinog krša, Jarinja ili Brnjaka – težak je kao crna zemlja.

Mnogo je više pitanja nego odgovora, boli svaka reč, svako slovo je na ivici suza.

„Na samom početku, ne mislim tu na nas Srbe sa Kosova i Metohije, jer ko nas šta pita – nego na sve Srbe, na našu Srbiju, pristali smo na prelaze, a u stvari to je bila granica, na Jarinju, na Brnjaku, na Merdaru, na Beloj Zemlji… Pristali smo da tamo podignu objekte, da stave rampe, da dovedu carinike, svoje policajce…

Pa smo posle polako pristali na tablice, pa na kosovske lične karte i pasoše, nismo se mnogo bunili i kad su počeli da nas zovu Kosovarima, pa smo pristali, ne mislim tu na nas sa Kosova, jer ko nas šta pita, nego na sve Srbe, da nam ukinu dinare, pa da nam ukinu banke, pa posle toga da nam ukinu, jednu po jednu sve institucije Srbije”, priča mi pre koji dan prijatelj iz Severne Mitrovice, sa kojim sam dane i dane provodio pod jednim šatorom na Rudaru, kraj bureta sa naloženom vatrom, ono kad su tamo bile barikade.

I kad je tamo još bila sloboda.

Pa nastavlja monolog:

„Još pre toga pristali smo da oskrnave ono što nam je najsvetije, grobove predaka, da od spomenika prave trotoare i pločnike po svojim dvorištima, pa smo pristali da otvaraju grobove, da kosti naših mučenika bacaju psima da ih psi razvlače… Pristali smo da nam skrnave crkvu po crkvu, manastir po manastir, svetinju po svetinju, oni su bacali krstove sa naših svetinja, potkopavali temelje, a mi smo pisali saopštenja, oštra da oštrija ne mogu da budu…

Pristali smo da nam prekreče one murale u Severnoj Mitrovici na kojima smo se kleli da ‘odavde nema nazad’, onu sliku po kojoj smo se raspoznavali na kojoj su mučenici sa Košara, likove našeg patrijarha Pavla koji je bio tapija našeg opstanka, mitropolita Amfilohija koji je, kad niko nije smeo išao po Kosovu, od sela do sela, sahranjivao i držao opela pobijenim našim mučenicima… Oni nas ponižavaju, mi pišemo saopštenja…”

KORAK PO KORAK – DO TIŠINE

Naši razgovori, kada pričamo o barikadama, o krstu na Rudaru, o noćima na Jarinju i Brnjaku, na otvorenom, pod šatorima, kraj metalnih buradi u kojima je naložena vatra kidaju utrobu i njemu i meni.

„Šta je ostalo od našeg ponosa, ne mislim tu na nas Srbe na Kosovu i Metohiji, kod nas ga možda još i ponajviše ima, jer svako ko je ostao ovde, ko 25 i po godina trpi ovu torturu i teror je, rekli bi nekad, narodni heroj, mislim na nas Srbe kao narod? Nekad smo do poslednjeg bili spremni da branimo most u Mitrovici, dizali barikade, spavali na barikadama, bili spremni da se bijemo do poslednjeg, ginuli ljudi u ulici kraj mosta, sad nam napraviše most, otvoriše ga, a mi pišemo saopštenja.

Nekad njihovi specijalci nisu smeli da nam priđu, sad nam sede pod prozorom. Naše majke i sestre, devojke i ćerke ne mogu uveče na ulicu, a da im komšije kojih je svake večeri puno šetalište i koji dolaze sa one strane Ibra ne dobacuju, provociraju ih, vređaju…

Oni vređaju, mi ćutimo. Do pola šetališta u Mitrovici su njihovi lokali, oteti jedan po jedan, dogodine će svi biti njihovi… Koliko su stanova za ovo par godina oteli po Mitrovici, Zubinom Potoku, Leposaviću”, ređa moj prijatelj sa barikada činjenice, jednu po jednu.

Priča, kosovski specijalci mu sede pod prozorom kuće svake večeri. Ne može do Zvečana, par kilometara magistralom, da ga ne zaustavi patrola, da ga ne pretresu, ako su dobre volje puste ga, ako nisu, malo ga maltretiraju, čisto da se zna ko je vlast i ko drži pušku u ruci. Kad se iz Zvečana vraća kući, na ulazu u Severnu Mitrovicu dočeka ga tabla na kojoj nema ćirilice nego mu na albanskom žele dobrodošlicu u njegov grad, a kad odlazi iz grada, na albanskom mu žele srećan put.

SVAKODNEVICA OKUPIRANIH

„Sada su naši gradonačelnici i odbornici u zgradama opština našli ikone pobacane u smeće, iskopane oči svetaca, da se desetoro nas okupilo u Mitrovici, u Zvečanu, barem u Beogradu ako ovde ne može, da kažemo da to tako ne može, da to nije normalno, ni za toliko nismo bili u stanju da učinimo. Bilo samo saopštenje. Pristajemo, navikavamo se, a iza svakog njihovog nepočinstva dođe sledeće, još gore, još ponižavajuće – nama još teže. I, tome nema kraja”, priča.

U svemu tome, polomljeni šifonjeri i fioke, stolice i fotelje po zgradama opština, razbacano smeće, nagoreli parketi, najmanji su problem, veli. Sve se to da popraviti, očistiti, urediti i uljuditi.

„Problem je što je to poruka nama Srbima. Svaka ikona bačena na pod udar je naš obraz, na našu čast, na sve ono ljudsko, čovečansko što je u nama još ostalo. Nije to učinjeno slučajno, to je njihova politika, ikona na podu znači da je to njihova zemlja, da mi ovde nismo dobrodošli, da možemo da se spakujemo i da idemo. To oni nama poručuju.

I sami sebi kažu, ako Srbi ćute na oskrnavljenu crkvu, na razoreno groblje, na ikone pobacane u smeće, onda ćemo mi da idemo dalje, da ih još više pritiskamo, ponižavamo, to je njihova politika”, pričamo, po sat ponekad, u stvari više ćutimo.

Prihvatili smo, ponavlja, njihove registarske tablice, njihove lične karte, prihvatili smo njihove oznake na albanskom na putevima, navikli se da gledamo porušene spomenike po grobljima, navikli se na specijalce pod kućnim prozorom, navikli da nas hapse, zatvaraju, sude, presuđuju, na sve smo se navikli. Na sve pristali.

PITANJE KOJE SE NE IZGOVARA

„Hoćemo li sutra kad nam otmu škole i bolnice, i na to pristati? Hoćemo li se navići da nam deca idu u školu, a na školi zastava Kosova, u učionici slika Adema Jašarija? Da tamo uče da su teroristi UČK oslobodioci a  da su naše crkve u stvari njihove? Šta nam garantuje da i to neće proći pored nas kao što prolazi sve ovo što nam se godinama dešava.

Shvata li iko da smo pre tri godine, makar ovde, na severu, od Mitrovice do Jarinje, od Zvečana, preko brda, do Jagnjenice, Zubinog Potoka i Brnjaka bili slobodni, da je ovo bila slobodna teritorija, a da smo sada okupirani? Da li iko razume, shvata, šta nam se dogodilo, gde živimo, šta nas čeka?

Objave na televiziji da je za par godina KiM napustilo deset, petnaest posto, a verovatno mnogo više Srba, i mi ćutimo. Sve to prođe mimo nas, niko bar reč da kaže”, činjenicu po činjenicu nabraja moj drug sa barikade.

Kaže, 25 godina nije pomislio da ode, da pokupi ženu i decu, da stavi katanac na kuću i prosto ode. Sad ga i to pitanje kopka. Razara mu dušu. Nameće mu se i dan i noć. Ne sme da ga pomene ni ženi ni deci koja su odavno odrasla.

A, zna da svi o tome misle, svako za sebe.

„Šta je nagore? Poniženja kojima smo izloženi i stanje sa kojim se suočavamo, a u kome nema ni truna nade. Dvadeset pet godina, iz dana u dan, iz nedelje u nedelju samo je gore. Ispada da je stanje od pre četiri-pet godina bilo pesma za ovo kako nam je sad.

Deca su mi odrasla u ovom beznađu, ne verujem da ćemo dozvoliti da nam i unučad rastu sa albanskim specijalcima pod prozorom. Često razmišljam, koliki li su, kakvi li su gresi nas Srba ovde, svih Srba kad smo ovako dočekali. Ili je ovo samo iskušenje od Boga, a on iskušava one koje voli, one u koje se nada.

I ranije je bilo teško, nisu naši preci živeli i svili i kadifi, nego su se borili, nisu odustajali, pitanje je jesmo li mi dorasli ovom šta nam se dešava i sprema”, priča mi prijatelj sa Jarinja i Rudara i veli, post je, a svaki post donese još teže iskušenje – „nemoj ovo pisati”.

„Možda sam ti rekao i nešto što nije trebalo, ponesu me emocije”, kaže mi.

A Božićni post samo što je počeo, kad on prođe, neće dugo, dolazi Vaskršnji, još teži i dolaze nova iskušenja. Za ono malo stradalnog naroda što je ostao na Kosovu i Metohiji, i za nas koji sve to gledamo onako, sa strane, gledamo, a ne tiče nas se mnogo.

Čak nam je i dosadilo.


Piše Zoran ŠAPONJIĆ

Prenosimo RT BALKAN



PROČITAJ JOŠ

Milica Špadijer: BOG SVE UREDI!

ODABERI VIŠE


MILEVA MARIĆ AJNŠTAJN – BRILJANTNA SRPKINJA U SENCI ZATUCANE EVROPE

Danas obeležavamo 150. godišnjicu od rođenja Mileve Marić Ajnštajn, istinskog genija čiji je doprinos nauci dugo ostao u senci Alberta Ajnštajna, njenog bivšeg muža zbog kojeg joj je život bio ispunjen trijumfima, ali i gorčinom.


SETIMO SE ZABORAVLJENE HEROINE

Da odmah postavimo svedočenje onako kako jeste, nije Mileva bila supruga genija, nego je njen bivši muž, razbarušeni nesrećnik, imao pored sebe genija za fiziku i matematiku i to dokazanog još u vreme kad su žene retko gde imale pristup visokom obrazovanju.

Kao ponosna Srpkinja, Mileva simbolizuje borbu za ravnopravnost pred patrijarhalnim ograničenjima u evropskim okvirima. Današnje generacije, posebno mlade žene u oblastima nauka, tehnologija, inženjerstva i matematike treba da se ugledaju na nju kao na slavni primer da inteligencija i rad ne poznaju granice po polu.

Navešćemo samo neke od činjenica iz njenog života, doprinose i nasleđe, podsećajući sve zašto Mileva sasvim opravno zaslužuje značajno mesto u istoriji nauke.

RANI ŽIVOT: IZVORIŠTE TALENTA U SRPSKOJ PORODICI

Mileva je rođena u Titelu, varošici na jugoistoku Bačke na severu Srbije, koja je tada bila deo Austro-ugarske. Njena porodica bila je imućna i obrazovana. Njen otac Miloš Marić, srpski oficir i zemljoposednik, i majka Marija, domaćica, podržavali su njenu želju za sticanje znanja od ranog detinjstva.

Pokazivala je izuzetan talenat za matematiku i fiziku još kao dete. Prema svedočenjima onih koji su je poznavali, sa samo pet godina je naučila da čita i piše, a kasnije je poznavanjem gradiva nadmašivala sve vršnjake u školi.

U to doba, obrazovanje devojčica bilo je ograničeno, ali Miloš je insistirao da njegova ćerka dobije najbolje moguće školovanje. Pohađala je osnovnu školu u Titelu, potom Žensku gimnaziju u Novom Sadu, a zatim i gimnaziju u Sremskoj Mitrovici, gde se isticala izuzetnim uspehom.

OBRAZOVANJE I ULAZAK U EVROPSKU NAUKU

Kad je imala 15 godina, porodica se seli u Rumburk, u današnjoj Rumuniji, ali Mileva je tražila još više. Sa 16 godina, upisala je Višu devojačku školu u Zagrebu, gde je kao jedina devojčica pohađala časove fizike, predmet koji je tada bio rezervisan za dečake.

Njeni učitelji bili su zapanjeni njenom sposobnošću da rešava složene probleme, a ona je postizala najviše ocene. Specijalnu dozvolu da pohađa Mušku kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu dobila je 1894. godine, gde je maturirala sa odličnim uspehom. Ovi koraci bili su za to doba doslovno revolucionarni.

Mileva je rušila stereotipe, dokazujući da su žene ravnopravne u nauci. Njen otac, ponosan Srbin, video je u njoj budućnost naroda, i podržavao je njenu odluku da studira u inostranstvu. Po odlasku u Švajcarsku, Mileva je najpre upisala studije medicine na Univerzitetu u Cirihu, koje je napustila nakon samo jednog semestra i sa 21 godinom, 1896. godine, upisala Politehničku školu, kao jedna od prvih žena na modernim studijama fizike i matematike. U klasi od pet studenata, bila je jedina žena, i brzo se istakla svojim znanjem i inteligencijom.

Nove generacije treba da znaju da je Mileva bila simbol emancipacije u eri kad su žene širom sveta bile vezivane isključivo za kućne poslove, dok je ona putovala, učila jezike – nemački, francuski, engleski… i borila se za svoje mesto u svetu muškaraca. Njen srpski identitet bio je jak, održavala je veze sa rodnim krajem, pisala pisma na srpskom i ponosila se svojim poreklom.

SUSRET SA AJNŠTAJNOM: LJUBAV I SARADNJA

Na Politehnici, Mileva je upoznala Alberta Ajnštajna, kolegu sa studija. Njihova veza otpočela je kao intelektualna saradnja. Zajedno su raspravljali o fizici, čitali knjige i rešavali probleme. Albert je bio fasciniran njenom oštroumnošću. U pismima joj je pisao: „Kako sam srećan i ponosan kad završimo neki posao zajedno!”

Ljubav se rodila, ali nije bila lepršava. Mileva je ostala trudna 1902. godine, pre venčanja, vratila se u Srbiju i rodila ćerku Liezerl. Sudbina tog deteta je tragična jer je verovatno preminulo od šarlaha koji je tada vladao.

Venčali su se 1903. godine u Bernu, gde je Albert radio u patentnom zavodu. Mileva je napustila studije zbog trudnoće, ali nije prestala da se bavi naukom. Imali su dvojicu sinova Hansa Alberta, rođenog 1904. i Eduarda, koji se rodio 1910. godine. Ovaj brak je bio spoj ljubavi i intelektualne saradnje, ali i napetosti jer je Albert bio nepouzdan muž, a Mileva je održavala ravnotežu između majčinstva i istraživanja.

DOPRINOS NAUCI: KONTROVERZNI PARTNER U RELATIVNOSTI

Najkontroverzniji deo Milevinog života je njen doprinos Ajnštajnovim otkrićima. Albert je 1905. godine, koja je za njega bila annus mirabilis, objavio četiri revolucionarna rada, uključujući specijalnu teoriju relativnosti. Mnogi istraživači veruju da je Mileva bila ključna. Pored toga što je bila bolji matematičar, ona je pregledala sve njegove radove, korigovala greške i doprinosila novim idejama.

U pismima, Albert je uvek govorio o „našoj teoriji” i „našem radu”. Jedan njihov prijatelj, Abraham Jofe, tvrdio je da je video originalne rukopise sa oba imena. Mileva je pomagala u matematičkim proračunima za relativnost, fotoelektrični efekat i braunovo kretanje.

Ipak, njeno ime nije navedeno u publikacijama, postala je žrtva patrijarhalnog sistema gde žene nisu imale ravnopravan status. Neki naučnici, poput Evana Harisa Vokera, tvrde da je Mileva koautorka, dok drugi to osporavaju zbog nedostatka direktnih dokaza. Kad je Albert dobio Nobelovu nagradu 1921. godine, obećao je novac Milevi kao deo razvodne parnice, što neki vide kao direktno priznanje njenog doprinosa.

Mladi u današnjem vremenu i to treba da znaju. Ova debata svedoči kako su i u tobože „emancipovanom svetu” ženski doprinosi bili marginalizovani u istoriji nauke, kao u slučajevima Rosalind Franklin ili Ade Lavlejs.

PORODIČNI ŽIVOT, RAZVOD I BORBA

Milevin brak se pogoršao kad je Albert otvoreno dokazao svu svoju nelojalnost i imao aferu sa rođakom Elzom, posle čega je, nimalo čudno, Mileva još dugo patila od depresije. Ipak, razveli su se 1919. godine, nakon 16 godina braka.

Mileva je dobila starateljstvo nad sinovima i novac od Nobelove nagrade, ali njen život je bio težak. Hans Albert postao je uspešan inženjer, međutim Eduard je bolovao od šizofrenije, što je iscrpljivalo Milevu emocionalno i finansijski.

Živela je u Cirihu, radeći kao privatni učitelj, ali ju je neretko pratilo siromaštvo.


Prilika da se podsetimo na ženu koja je doprinela razvoju savremene nauke početkom 20. veka

NASLEĐE: INSPIRACIJA ZA BUDUĆNOST

Mileva je preminula 4. avgusta 1948. godine u Cirihu, u 72. godini života, nakon moždanog udara. Sahranjena je skromno, ali njeno nasleđe raste. Danas je ona ponosni simbol u nauci, a slave je knjige, filmovi i priređuju se izložbe u njenu čast. U Srbiji, ulice i škole nose njeno ime, a povodom 150. godišnjice, koju obeležavamo danas, prilika je da se podsetimo njenog srpskog porekla jer je i ona održavala veze sa porodicom u Srbiji i bila ponosna na svoje korene.

Milevin život ostao je obeležen radom koji nije dobio javno priznanje, i biografijom koja je dugo bila svedena na fusnotu u tuđem delu. Danas, kad se njeno ime sve češće vraća u istorijske i naučne rasprave, postaje jasno da je reč o ličnosti čiji intelektualni put zaslužuje samostalno mesto.

Podsećanje na veliku Milevu Marić Ajnštajn predstavlja čin istorijske istine i kulturne odgovornosti, bez naknadnih mitologizacija, ali i bez daljeg prećutkivanja.


Redakcija GLEDIŠTA © 2025



PROČITAJ JOŠ

Leon Ćevanić: ČUVARICE KUĆE I IDENTITETA

ODABERI VIŠE


Velibor Petković: SVJETLOST NEVIĐENE LJEPOTE

Mucanje je moj problem. Sreća je što moji roditelji intelektualci čitaju sve moguće i nemoguće časopise, pa su tako u nekom naleteli na priču o čudotvorcu iz Rijeke. Još kad su im ovdašnji prijatelji potvrdili da se njihov sin skroz-naskroz izlečio kod pomenutog iscelitelja, dileme više nije bilo. Spakovali smo stvari i krenuli, tobože na zimovanje u Opatiju.

U stvari, glavni cilj puta bila je Rijeka, a u njoj čarobnjak Drago, koji leči sve, od kijavice do raka. Bioenergetičar, šta da ti pričam. Hrvatskom je već zavladao HDZ, ali to nas nije sprečilo da ostvarimo naum. (Nisam spominjao Neum!) Zahvaljujući ozloglašenom Anti Markoviću, imali smo dovoljno para za Opatiju.

Apatija je došla nešto kasnije. Uglavnom, eto nas u velikom lučkom gradu. Ja već osamnaestogodišnjak, radije bih potražio ono što i mornari, ali mama i tata imaju za mene drugi plan: oslobađanje od mucanja. Ništa od tucanja!


Drago je majstor svoje vrste, pa je izmislio fazon da niko, kome su živi roditelji, ne sme da dođe bez njih. Valjda da neko ne bi poveo i komšijsku decu za iste pare, šta ti ja znam!

Moj otac budža ipak se predomislio i ostao u kolima, parkiran ispred ne baš ugledne zgrade. Majka i ja krenuli smo kroz popišan ulaz, uz stepenište sa rasklimatanim gelenderom, na šta je ona, gospođa profesorka, mudro zapazila: „Ovo je kao kad posrnule devojke idu na ilegalni abortus.”  Nasmejao sam se, od srca. Kad se smejem, ne mucam. Čudo jedno!

U hodniku, pred vratima gospon liječnika, dugačak red. Drago ordinira u određeno vreme, sve se unapred telefonom zakazuje, a od kako je neki bosanski list napravio reportažu o njemu, „ne mereš uć bez veze, tako je posto popularan”. Ipak, probili smo se nekako, jer smo iz daleka, čak iz Niša. „Iz Crne Gore”, što reče jedan pametnjaković koji je pomešao naš grad i Nikšić.

Moja mama urgira: „Imamo zakazano za Marka Perića, to je moj sin.” Svi zveraju u njenog sina, odnosno mene i bez pardona pitaju: „Od čega si faličan, jarane?” Taman da zinem da im kažem, ali majka me preduhitrila, kao i uvek: „Muca pomalo!” Svi se smijulje, znaju oni to „pomalo”.

A jedna debela ženetina sa predebelim sinom, teši nas: „Kamo sreće da ovaj moj muca, već se upišava u krevet, sve mi je dušeke upropastio!”  I dodaje, saučesnički: „Mi smo ti iz Brčkog, nije ni to blizu.”

Drago me uvodi u narednoj turi u svoj teško osvojivi stan, naravno, ne samog. Njegove terapije su grupne, ne gubi vreme taj bivši oficir JNA, koji je, od kako je u penziji, razvio biznis, hoću reći humanitarni rad. Dnevna soba je već puna, nema igla gde da padne, a i što bi padala.

Uguravam se do regala, primećujem da je pun raznih vrsta viskija, naslonjenih na Titova, Kardeljeva i dela Veljka Vlahovića. To me opušta, jer podseća na dnevnu sobu mog druga Bore, samo što njegov ćale zastavnik preferira rakiju, naročito „manastirku”, u skladu sa standardom. Volim kad ljudi znaju svoje mesto u sistemu društvenog poretka!

Sedam na pod, kao i ostali, čekajući čudotvornu seansu. Ali, Drago mi dodaje nekakvu devojčicu u krilo, šteta je da dete propusti mogućnost izlečenja. Tako se nalazim u nemogućoj situaciji, leđima naslonjen na fioke regala, čije mi se drške utiskuju u kičmu, sa klinkom koja mi pritiska grudi, pa jedva dišem, u i onako zagušljivoj prostoriji. Ali, ko sme da se žali!

Seansa počinje: „Zatvorite oči!” – komanduje Drago. „Opustite se!”, nastavlja oficirski, a zatim monotono ponavlja svoju mantru: „Spite, spite, spite, spite, spite, spite, spite…” Kako da spim, kad mi fioke rasturaju kičmu, a dete nije baš tako lagano, razmišljam.

A i to „spite” mi zvuči kao Stipe, što je ime oca jedne male koja mi se dopala prošle godine na letovanju u Puli. I motam po glavi: „Kako to da se razne bolesti leče istom terapijom?” Draga ne ometa tok mojih misli, on nastavlja putem kojim se luđe ide: „Vaša tijela sada su obasjana najljepšom svjetlošću!”

E tu već ne mogu da izdržim, prsnem u smeh. Baš kao i još jedan dečko, za koga se posle ispostavi da je iz Beograda. Drago besni: „Ne ometajte proces hipnoze, zašto ste prelazili toliki put, do moga, ako ne želite izliječenje?”

Pošto svi to želimo, smirimo se dragovoljno, ali nikakvu svjetlost ja u Rijeci ne videh. Ne znam ni da li sam hipnotisan ili omamljen od teškog vazduha u neprovetrenoj sobi. Uglavnom, seansa je gotova. Sledi provera isceljenja.

Mi mucavci prinuđeni smo da stojimo i kažiprstom udaramo takt po butini dok govorimo. Jedna reč, jedan udarac prstom. „Ja – se – zovem – Marko – Perić. – Dolazim – iz – Niša. – Učenik – sam – gim – gim – gimnazije.” Zajebao sam stvar, moram na još jednu seansu.

Debeljko iz Brčkog slavodobitno izjavljuje: „Mene je triput vraćo! A sve za iste pare, šta ti je dobar čovjek!” Ja ćutim i razmišljam filozofski, kao Heraklit o nemogućnosti da se dvaput uđe u istu reku: „Kako li proverava upišance?”

Opet prolazim kroz „spite, spite, spite“ i ovaj put „vaša tijelesa obasjava svjetlost neviđene ljepote”. Stvarno je neviđena, i ovaj put ništa nisam video. S tim što je Drago provalio „vaša tijelesa” umesto „tijela”, pa sam se opet zasmejao. Samo, sada sam prošao proveru. Uplašio sam se, jer sam čuo majku u hodniku, kako se svađa jer pokušava da ode po doručak, a Dragovi asistenti joj ne daju, plašeći se ko će da plati za mene bicmana, ako se ona ne vrati. Čovek je profesionalac!

Što bi rekao jedan moj školski drug, Sale pesnik, Drago je „anđeo u spodobi đavola!” Ili obrnuto, jebem li ga šta je onomad bubnuo na ekskurziji u Dubrovniku, kada je zbog jedne Tanje hteo da se od zaljubljenosti baci niz stene u more. Slovenska duša. Budaletina!

Izlazim izlečen, dok se spuštamo niz izlizane stepenike riječke starogradnje, mama me zapitkuje ovo i ono, na svoj profesorski način, da proveri jesam li sada zdrav. Za divno čudo, uopšte ne mucam, izgleda da deluje. Ali, samo dok ne stignemo u Opatiju.

Energija ne dopire van Rijeke! Moji su, srećom, odustali od povratka na još koju seansu i zimovanje provodimo u miru. Upoznajem neko zanimljivo društvo Beograđana i dogovaramo se da letujemo na istom mestu. Baš je lepo počela ova 1991. godina, iako nisam prestao da mucam.


Piše Velibor PETKOVIĆ

GLEDIŠTA © 2025



PROČITAJ JOŠ

Srđan Stojiljković: KONTROLA, KONTROLA, MORAŠ DA IMAŠ KONTROLU!

ODABERI VIŠE