Zoran Pešić Sigma – MALA PROVINCIJSKA TRILOGIJA: UVLAKAČ, CINKAROŠ, DOUŠNIK

Ovo je mala priča o malim ljudima. Prošlo je mnogo vremena i čini se da su stvari koje su nas nekada silno bolele sada beznačajne. Otvaramo dosije. Ko je sve u njemu?


UVLAKAČ

On nije samo slaninjavi lik iz doba samoupravnog socijalizma. I danas je i te kako živ i zdrav: večiti klimoglav, šefovska sindikalna podrška, politički bojažljivi ekvilibrista, blagajnik Kućnog saveta, član Školskog odbora, miljenik direktora, ženski petko, lokalni pisac za kafanskim stolom za kojim sedi i lokalni političar, lokalni političar za kafanskim stolom za kojim sedi državni pisac, državni pisac za kafanskim stolom za kojim sedi i političar od državnog značaja…

CINKAROŠ

Tamo gde postoji vertikalna hijerarhija, skriveni u svoju suvonjavu podmuklost, špiclovski, zategnuti do pucanja, zlopate se cinkaroši. Ima ih u vojsci. To su oni koji za vreme ratova dobiju slučajni metak u leđa. Ima ih u firmama. To su oni koji najviše galame protiv direktora, a u službi stalno napreduju. Često, kada se direktor promeni, ostaju bez posla. Opsednuti su disciplinom, a od prave odgovornosti beže kao đavo od krsta. To su oni koji zavide piscima na slavi i koji će zbog toga piščevoj ženi anonimno, telefonom, da jave kod koje se ljubavnice pijani pisac te večeri zablentavio.

DOUŠNIK

Profesionalci u pribavljanju poverljivih informacija. To su oni koji imaju benificirani radni staž. Policija ih čuva kroz sve političke sisteme. Regrutuju se od malena. Obično su deca dominantnih, sebičnih roditelja. Aktivni su do smrti. Njihovo zlatno doba je kad odu u penziju. Tada su najaktivniji (ako ne izlape, što im se često dešava zbog neprekinuto sakrivalačkog života). Posle smrti, ko zna… Šapuću tajne pisaca Bogu, tajne koje ni sami pisci nisu znali o sebi.

A OVO JE TA MALA PRIČA

U varošici N. N. mladi neobuzdani novinar domogao se uredničke fotelje. Istina ne Prestižnih Lokalnih Novina nego marginalnog zavičajnog Umetničkog Lista. Ali vlast je slast. Istog trenutka rešio je sada već atraktivni, varoškim šiparicama, Mladi Urednik da u prvom broju objavi kritiku najnovijeg, o kakve bruke, bruji cela varoš, romana Lokalnog Književnog Barda.

Roman Izuzetno glup je, tako govore svi varoški uvlakači, cinkaroši i doušnici u jedan glas, Lokalni Književni Bard prepisao, i to loše, prepisao iz rukopisa zaostavštine rano preminulog Boemskog Talenta. Bruji cela varoš, ali niko neće da piše. Nastavnik Srpskog, koji je i stalni saradnik rubrike za kulturu Prestižnih Lokalnih Novina, odbio je – principijelno ne piše bez honorara (istina PLN mu duguju trogodišnji honorar, ali kad-tad…).

Stari Disident neće da piše jer mu je unuk đak kod žene Lokalnog Književnog Barda. Da se ne sveti preko deteta, šta je dete krivo, inače da je samo on u pitanju, on se nikada nikog nije bojao, niti će. Student druge godine istorije umetnosti ne želi da piše negativnu kritiku. Prejake političke veze ima Lokalni Književni Bard. Osvetiće se kad-tad. A on mora da razmišlja o svom zaposlenju kad završi studije… I Mladi Urednik ostao je sam, nasukan na svojim lepim željama da sruši mit o Lokalnom Književnom Bardu i postane sam Lokalni Književni Bard Junior, ili bar Književna Legenda.

Ali kroz varoš se pročulo da Mladi Urednik traži kritičara za negativnu kritiku Izuzetno glupe knjige. Ta je priča, naravno, svim mogućim prečicama, i različitim putevima, sa raznih strana, došla i do samog uvaženog Lokalnog Književnog Barda. Lokalni Književni Bard je bio majstor za intrige. Odmah je pozvao Predsednika Opštine i preneo mu poverljive informacije o tome kako Mladi Urednik želi da se kandiduje na sledećim izborima za mesto predsednika opštine i kako će u Umetničkom Listu da pusti Esej o primanju mita, koji strašno zlonamerno aludira na već odavno zataškanu aferu.

Zatim je šmeker Lokalni Književni Bard presreo devojku Mladog Urednika, Tršavu Gimnazijalku, i udvarajući se i poezijom i prozom, slaveći pubertetsku smrt i pubertetsku večnost, uz laki pelinkovac i druga slatka pića i preslatki jezik, osvojio joj srce zauvek. U kafani Vrhunska Brlja, ko bajagi u poverenju svom prijatelju, a u stvari naglas da su ga čuli i penzioneri koji su na ulici na klupici igrali domine, Lokalni Književni Bard je ispričao pikanteriju u vezi sa Mladim Urednikom.

Pikanteriju o homoseksualnim vezama Mladog Urednika sa Operaterom Na Kompjuterima, koji je proklamovani peder, čuo je i Otac Mladog Urednika. Tako se život Mladom Uredniku preokrenuo na tumbe za jedan dan. Odmah uveče ga je mačo otac, poznati vodoinstalater u penziji, izbacio iz kuće. „Odričem te se, pogani!” Vikao je svojim mačo debelim glasom kao iz bureta, i lomio levo i desno oko sebe.

Mladi Urednik je i pre toga rešio da nađe novi stan i počne samostalan život, te mu je ovo, učinilo mu se u prvom trenutku, dobro došlo. Prespavao je u fotelji u Redakciji Umetničkog Lista s namerom da već izjutra potraži stan… Ujutru ga je probudio Opštinski Kurir koji mu je onako slomljenom i izgužvanom uručio Rešenje o racionalizaciji, kojim se radi ekonomske stabilizacije privrednih resursa u opštini koja je u skladu sa makropolitikom i novog kruga investicionih ulaganja, ukida Umetnički List, to jest on, Mladi Urednik, ostaje bez posla.

Ovo se Mladom Uredniku već nije dopalo. Zar opet na jasla onom ludom vodoinstalateru? Umivao se u WC-u Redakcije i razmišljao da potraži Tršavu Gimnazijalku, da joj se izjada, dok ga je Opštinski Kurir požurkivao, uzeo mu, po nalogu, ključeve. „Ajde, Mladi, moram u Komitet po nalogu Predsednika Opštine, moram brzo, pusti te čuperke…”

Srećom, sreo je Tršavu Gimnazijalku već kod Narodne Biblioteke. „Znaš”, rekla je, „kad bolje razmislim, ti i ja nismo jedno za drugo…”, rekla je i otišla s knjigama Lokalnog Književnog Barda pod miškom. Uzela je sve tri! Poznajem te monotono plave korice. Čak i Izuzetno Glupu knjigu!

Gledišta - Časopis za književnost, umetnost i društvena pitanja
Zbirka priča ovenčana Nagradom „Slaviša Nikolin Živković”

Vrisnula je slomljena duša otpuštenog Mladog Urednika. Sutradan su pronašli otpuštenog Mladog Urednika u Parku Velikana kako visi obešen o svoju izgužvanu kravatu. Epilog ove male priče nosi još mnogo detalja kao što su ciroza jetre Oca otpuštenog Mladog Urednika, kao što je harizma fatalne devojke Tršave Gimnazijalke, koja je isekla lokne i odselila se u Grad da bi se tamo srećno udala za Vojno Lice, kao što je nova članska karta Predsednika Opštine koji se na vreme prestrojio u Novu Pobedničku Partiju, kao što je nova knjiga sa monotono plavim koricama sa nazivom Izuzetno glupa drugi deo, koju je naravno, ko bi drugi, prepisao i objavio Lokalni Književni Bard…

Ali ova mala priča nikad ne bi bila zapisana, nikad se ne bi ni dogodila, da nije bilo upliva gorepomenutih tajanstvenih lica, spletkaroša, rišeljea provincijalnih sudbina, da nije bilo uvlakača, cinkaroša i doušnika. Eto, ona postoji u ovom Dosijeu i biće dostupna, po zakonu, kroz mnogo, mnogo godina. Kome? Onima koje to suštinski neće zanimati.


Napisao Zoran PEŠIĆ SIGMA

GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

Gledišta - Časopis za književnost, umetnost i društvena pitanja
Vukosav Delibašić: „STARA KLUPA, NOVA HLADNOĆA

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Međunarodni dan žena i devojaka u nauci: SRPKINJE U LINGVISTICI I KNJIŽEVNOSTI

Međunarodni dan žena i devojaka u nauci, koji se obeležava danas, 11. februara, predstavlja globalni podsetnik na ključnu ulogu žena u napretku nauke i inovacija. Ustanovljen od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2015. godine, ovaj dan ističe potrebu za rodnom ravnopravnošću u naučnim oblastima gde su žene često nedovoljno zastupljene. U Srbiji se ovaj datum obeležava raznim događajima, uključujući debate i radionice na univerzitetima, gde se promoviše učešće devojaka u nauci.

Iako se fokus često stavlja na STEM discipline (nauka, tehnologija, inženjerstvo i matematika), humanističke nauke poput lingvistike i književnosti podjednako su važne. One nude uvid u jezik, kulturu i identitet, a Srpkinje su u ovim oblastima ostavile neizbrisiv trag. Stavićemo fokus na njihov doprinos, od istorijskih do savremenih, sa ciljem da osvetlimo njihovu ulogu u oblikovanju srpske nauke i kulture.


ISTORIJSKI KONTEKST: OD SREDNJEG VEKA DO MODERNOG DOBA

Srpska istorija bogata je primerima žena koje su se bavile naukom i kulturom uprkos uvreženom mišljenju o patrijarhalnim ograničenjima. U srednjem veku, Jelena Anžujska, supruga kralja Uroša I, osniva prvu žensku školu u Srbiji, što je bio temeljni korak u obrazovanju žena.

Ona je takođe bila prva srpska kraljica koja je postala svetiteljka, a njeno stvaralaštvo je postavilo temelje za sveobuhvatnije učešće žena u građenju kulture. Još jedna ključna figura je monahinja Jefimija – Jelena Mrnjavčević, prva srpska književnica kojoj je upamćeno ime. Njena dela poput „Tuge za mladencem Uglješom” i „Pohvale knezu Lazaru” predstavljaju vrhunac srednjovekovne srpske i evropske književnosti, kombinujući duhovnost i poeziju. Jefimija nije samo pisala, ona je ostvarila i ogroman uticaj na politiku i obrazovanje, pomažući kneginji Milici nakon bitke na Kosovu polju.

U 19. veku, žene u Srbiji počinju da se ističu u književnosti kao novi simbol emancipacije. Vilhelmina Mina Karadžić (1828–1894), ćerka Vuka Stefanovića Karadžića, bila je slikarka i književnica koja je značajno doprinela očuvanju srpskog folklora. Kao predvodnica među srpskim pesnikinjama i jedna od prvih ratnih izveštača, Milica Stojadinović Srpkinja (1828–1878) ostavila je dubok trag u epohi romantizma svojom nadahnutom poezijom.

Draginja Draga Gavrilović (1853–1917) prva je zapamćena žena romanopisac u srpskoj književnosti. Njeno stvaralaštvo označilo je početak borbe za prava žena, a pored literature, zalagala se za žensko obrazovanje. Jelena Dimitrijević (1862–1945) bila je putopisac i pesnikinja čija dela istražuju žensku perspektivu u različitim kulturama. Njeno najpoznatije delo za Nišlije svakako jeste Pisma iz Niša o haremima.

LINGVISTIKA I SAVREMENE FIGURE

U lingvistici su se žene uključile nešto kasnije, ali sa epohalnim doprinosima. U 20. veku, Milka Ivić (1923–2011) bila je istaknuta srpska lingvistkinja, profesorka na univerzitetu i akademik. Rođena u Beogradu, studirala je filologiju, a njen naučni rad imao je fokus na sintaksi i opštoj lingvistici. Njena knjiga „Pravci u lingvistici” postala je nezaobilazan udžbenik širom sveta. Milka je bila supruga poznatog srpskog lingviste Pavla Ivića, a svojom naučnom briljantnošću postala je uzor za generacije žena u nauci.

Danas je srpska lingvistika obogaćena stvaralaštvom žena koje kombinuju tradiciju sa modernim pristupima. Rajna Dragićević, profesorka na Filološkom fakultetu u Beogradu, specijalizovana je za leksikologiju i leksikografiju. Njena knjiga „Ogledi iz srpske derivatologije” istražuje tvorbenu semantiku, doprinoseći razumevanju srpskog jezika u savremenom kontekstu. Svoj rad je posvetila profesorki Darinki Gortan Premk, još jednoj začetnici u srpskoj leksikografiji.

Posebno mesto u savremenoj srpskoj nauci o jeziku i književnosti zauzimaju i saradnice našeg časopisa sa Filozofskog fakulteta u Nišu poput Danijele Kostadinović, Snežane Božić i Jelene S. Mladenović. Kojima posvećujemo ovaj članak i koje su pravo nadahnuće za sve ove redove.

Istraživanja pokazuju da su žene u srpskoj štampi manje zastupljene od muškaraca, ali da njihov doprinos u nauci raste. Na Filološkom fakultetu u Beogradu žene čine većinu studenata, a inicijative poput „Žene u nauci” dodatno podstiču njihovo učešće u istraživanjima.

ŽENE KOJE SU OBLIKOVALE SRPSKU KNJIŽEVNOST

U književnosti žene dominiraju modernom srpskom scenom. Isidora Sekulić (1877–1958) bila je prva žena akademik u Srbiji. Njena dela poput „Saputnika” i „Pisama iz Norveške” kombinuju esejistiku i prozu, istražujući identitet i kulturu. Desanka Maksimović (1898–1993) legendarna je pesnikinja čija poezija, poput zbirke „Tražim pomilovanje”, odražava duboki humanizam.

U drugoj polovini 20. veka i početkom 21. veka ženski autorski glas postaje jedan od nosećih u srpskoj prozi. Savremene književnice poput Svetlane Velmar-Janković (1933–2014) pišu o istoriji i identitetu, dok autorke poput Milene Marković istražuju široku lepezu tema kroz savremeni izraz.

Pitanje koje se često postavlja jeste da li su u obaveznoj lektiri žene dovoljno zastupljene. Iako su Jefimija, Isidora i Desanka prisutne, ova slika se polako menja kroz nove antologije i školske programe.


Na današnji Međunarodni dan žena i devojaka u nauci, osvrćemo se i na nasleđe britanske naučnice Džejn Gudol!

IZAZOVI I BUDUĆNOST

Uprkos napretku, žene u Srbiji se i dalje suočavaju sa izazovima kao što su stereotipi i izazovi usklađivanja karijere i porodičnog života. Istraživanja pokazuju da su žene ponekad manje citirane u nauci, iako u humanistici čine većinu istraživača. Ministarstvo nauke, tehnološkog razvoja i inovacija Srbije podržava inicijative za rodnu ravnopravnost, a ovaj Međunarodni dan podseća na potrebu za kontinuiranom podrškom devojkama.

Iako su mnoge prepreke i dalje prisutne, sve veći broj žena koje predvode istraživačke timove i katedre pokazuje da je promena trajna i duboka.

Budućnost je obećavajuća sa sve više žena na vodećim pozicijama u institutima i na fakultetima, Srpkinje će nastaviti da oblikuju nauku. One nisu samo učesnice, nego i liderke koje inspirišu nove generacije. Na koncu, Srpkinje u lingvistici i književnosti su stub srpske kulture. Ovaj dan je prilika da ih slavimo i podržimo buduće naučnice.


Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

MILEVA MARIĆ AJNŠTAJN – BRILJANTNA SRPKINJA U SENCI ZATUCANE EVROPE

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Boris Miljković – MERA TELEVIZIJE

Malo je stvaralaca koji su uspeli da televiziju, kao medij često osuđen na prolaznost, pretvore u prostor trajne kulturne vrednosti. Boris Miljković nije samo ispunjavao programske šeme; on je gradio novu arhitekturu vizuelnog mišljenja.

Njegov značaj se zato ne dokazuje pukim nabrajanjem nagrada ili zvanja. U kontekstu srpske televizije, on je tačka preloma – autor koji je ovaj medij iz oblasti zanata preveo u oblast čiste umetnosti. On nije samo jedan od najvećih, već etalon. Mera.

Ubeđen sam da ta mera nije nastala iz njegove želje za dominacijom, već iz duboke samospoznaje. Iz uverenja da televizija nije puki prenos očima vidljive stvarnosti, nego njeno tumačenje; da slika nije dekor, nego misao; i da javni servis ima smisla samo ako ima kulturnu kičmu.


TELEVIZIJA KAO PROSTOR SLOBODE I STAVA

Miljkovićevo obrazovanje na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu nije ga odvelo u autorsku samodovoljnost, već u odgovornost. Moj lični utisak jeste da njegovo stvaralaštvo, bilo kao reditelja, autora, kreativnog direktora ili esejiste televizije, uvek polazi od istog pitanja: šta ovaj medij duguje zajednici u kojoj postoji?

Važno je, međutim, podsetiti da Boris Miljković nije stvaralac koji se pojavio naknadno ili niotkuda, u zrelim godinama, već jedan od onih koji su još osamdesetih godina učestvovali u oblikovanju novog i muzičkog i talasa jugoslovenske televizije.

Još kroz autorske i koautorske emisije poput Rokenrolera i Niko kao ja, on je pokazao da televiziju razume kao prostor slobode i stava, a ne kao puki programski servis. Ta, nazovimo ih, rana iskustva nisu bila epizoda, nego dragocena, čvrsta građa kojom će kasnije biti popločan „Put u budućnost”, i sve ono po čemu ga danas prepoznajem kao meru.

TELEVIZIJA KAO JEZIK, NE KAO FORMAT

Kad se govori o njegovom opusu, lično izdvajam serijal „Put u budućnost”. S razlogom. Taj serijal nije samo istorija likovne umetnosti na jugoslovenskom kulturnom prostoru, nego je izuzetna pokazna vežba toga šta dokumentarna televizija može da bude kad joj se pristupi kao jeziku, a ne kao formatu.

Miljković ne prepričava epohe. On ih gradi. Arhiv, glas, muzika, tišina – sve je u funkciji priče koja ne podilazi ni ne isključuje. Gledalac nije učenik pred katedrom, on je saputnik. Upravo u tome leži razlika između informativnog programa i kulturne televizije.

„Put u budućnost” pokazuje da je umetnost posle Drugog svetskog rata bila više od stila i estetike – bila je prostor slobode, sukoba i rizika. Miljković ne mitologizuje. On razume i tim razumevanjem otvara prostor da i nove generacije danas promišljaju sopstveno vreme.


„Put u budućnost” je pokazao šta televizija može da bude kada misli, a ne samo da informiše.

TELEVIZIJA KAO ČUVAR PAMĆENJA

Drugo veliko delo njegovog stvaralaštva, opet za mene lično, predstavljaju dve emisije posvećene Srbima iz Srema, današnje Hrvatske i šire. Verovatno i najosetljiviji deo njegovog opusa, jer tu nema zaštitne distance istorije umetnosti. Tu je sve sasvim lično.

Ipak, upravo tu Miljković pokazuje najveću autorsku zrelost. Nema viška emocije, nema političke retorike, nema prizivanja krivice. Postoji samo uporno, dostojanstveno beleženje trajanja: jezika, običaja, pamćenja. Televizija kao mesto sabiranja, a ne razdvajanja.

Ove emisije ne leče istoriju, ali neguju pamćenje. I to je meni više nego dovoljno da na trenutke doživim taj prostor kao svoj, da se poistovetim sa sremskom ravnicom.


Tiho i dostojanstveno svedočanstvo o trajanju identiteta bez političke retorike i bez patetike. Televizija kao prostor pamćenja, a ne podela.

KREATIVNI DIREKTOR KOJI JE RAZUMEO SMISAO FORME

Kao kreativni direktor RTS-a, Miljković je uradio nešto što se retko priznaje kao autorski čin: oblikovao je vizuelni identitet javnog servisa kao kulturni stav. Redizajn nije bio kozmetika, bio je poruka da javna televizija mora da izgleda dostojno vremena u kom živi.

U tome se vidi kontinuitet: isti onaj autor koji u dokumentarcu brine o ritmu, tonu i značenju, brine i o grafici, najavi, špici. Za Miljkovića ne postoje „sporedni” elementi. Sve je tekst i sve je važno.


Vizuelni identitet javnog servisa pokazuje da forma nije ukras, već jasna poruka o odgovornosti medija prema vremenu u kom postoji.

ZAŠTO JESTE NAJVEĆI

U zaključku, ako nazovem Borisa Miljkovića najvećim televizijskim stvaraocem ne udeljujem kompliment. Navodim činjenicu. On je autor koji je televiziju shvatio ozbiljno u kulturi koja često ne shvata ni sebe. Autor koji nije bežao od institucije, ali je u njoj uspeo da ostane slobodan. Stvaralac koji zna da je tišina važnija od govora, a odgovornost preča od uticaja.

Zato, moja priča nije hvalospev, već lični zapis zahvalnosti. Za televiziju koja je mogla da bude više i ponekad, ponajviše zahvaljujući njemu, to i jeste – Nit koja nas povezuje.


GLEDIŠTA © 2026

Piše Dalibor POPOVIĆ POP



PROČITAJ JOŠ

Stanislav Vinaver: AKO SE REČENICE NE IZGOVORE KAKO TREBA, ONE GUBE OD SVOJE UBEDLJIVOSTI, ZNAČAJA, VAŽNOSTI!

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


CRVENI KRST SRBIJE – STO PEDESET GODINA HUMANOSTI

Humanitarni pokret koji danas poznajemo kao Međunarodni Crveni krst osnovan je u Ženevi 1863. godine, vođen inicijativom Anrija Dinana, čoveka duboko potrešenog i obeleženog prizorima iz bitke kod Solferina. Ideja da se stvore neutralna društva koja će pomagati ranjenima bez obzira na pripadnost, brzo je prešla evropske granice i našla odjek i u Srbiji – državi koja se u drugoj polovini XIX veka nalazila u procesu modernizacije i na pragu velikih istorijskih iskušenja.

U tom ambijentu, 25. januara po starom, odnosno na današnji dan, 6. februara 1876. godine, u Dvorani beogradske opštine osnovano je Srpsko društvo Crvenog krsta, na inicijativu dr Vladana Đorđevića, evropski obrazovanog vojnog lekara, vizionara i energičnog organizatora. Za prvog predsednika izabran je Mitropolit beogradski Mihailo Jovanović, čiji je duhovni autoritet novoj organizaciji dao snažan legitimitet i ulio ogromno poverenje kod javnosti.


SRBIJA U BURNOJ DECENIJI

Srbija je i sedamdesetih godina XIX veka, kao kroz čitavu istoriju pre i danas, bila na vetrometini političkih i vojnih previranja. Pomoć izbeglicama iz Hercegovine, koje je već u godini osnivanja trebalo zbrinjavati, postala je prvi veliki zadatak društva. Tokom 1876. Srbija je pristupila Ženevskim konvencijama, čime je njena mlada humanitarna organizacija ušla u međunarodni sistem koji je tek nastajao.

Društvo je već u prvoj godini okupilo oko dve hiljade članova i osnovalo trideset pet pododbora. Članovi Glavnog odbora su potom uputili Proglas narodu, pozivajući sve koji mogu da se priključe organizovanoj brizi o ranjenicima, bolesnima i izbeglicama.

DR VLADAN ĐORĐEVIĆ — ORGANIZATOR NA KOG SE OSLANJA ISTORIJA

Pregalaštvo dr Vladana Đorđevića u Srpsko-turskim ratovima pokazalo je snagu dobro organizovanog humanitarnog sistema. Organizovanje bolnica, medicinskih timova, sanitetskog transporta i stručne obuke bilo je prekretnica za mladi Crveni krst. Ubrzo su stigla i prva priznanja – odlikovanje Takovskim krstom, kao i međunarodno priznanje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta 11. juna 1876. godine.

Uprkos teškoćama i ratovima u koje je Srbija ulazila, ideja Crvenog krsta nastavila je da raste – uporno i dosledno. Već 1885. godine u zemlji je delovalo 105 pododbora, sa značajnim sanitetskim kapacitetima koji je brojao 45 sanitetskih kola, 37 pokretnih bolnica i sanitetski voz. Društvo je čak izdejstvovalo da Srbija, poštujući Ženevsku konvenciju, dozvoli sanitetskim transportima evropskih društava prolaz ka Bugarskoj, iako su dve države u tom trenutku bile u ratu. Po čemu je Srbija ostala upamćena u istoriji Međunarodne organizacije Crvenog krsta.

Prava i status Društva utvrđeni su zakonskim odredbama iz 1896. godine, a iste decenije postavljeni su i temelji Doma Crvenog krsta u Siminoj ulici, gde se i danas nalazi sedište organizacije.

SRBIJA NA RASKRŠĆIMA ISTORIJE KROZ RATOVE I OBNOVE

Prvi svetski rat rasuo je delove Srpskog društva Crvenog krsta od Beograda i Kruševca do Krfa, Italije i Švajcarske, ali humanitarni rad nije prekidan. Do 1920. godine obnovljena organizacija imala je 40 pododbora i oko 30.000 članova. Društvo se 1921. godine ugasilo u formalnom smislu, prenoseći svoj kontinuitet na Crveni krst Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Tokom Drugog svetskog rata i u periodima posle njega, Crveni krst je nastavio da deluje u okvirima društvenih promena, ali sa trajnom temeljnom misijom – pomoć ranjenima, bolesnima, izbeglicama i ugroženima.

Raspad socijalističke Jugoslavije devedesetih godina doneo je nove humanitarne razmere. Crveni krst Srbije brinuo je o stotinama hiljada izbeglica i raseljenih, distribuirao pomoć međunarodnih organizacija i koordinisao humanitarnu mrežu u jednom od najtežih perioda savremene srpske istorije.


Na pravom putu – igrani film Crvenog krsta Srbije

SAVREMENA MISIJA – POGLED U BUDUĆNOST

Od 2006. godine Crveni krst Srbije deluje kao samostalno nacionalno društvo u okviru Međunarodnog pokreta. Danas, sa mrežom od 183 gradske i opštinske organizacije i dve pokrajinske, obavlja značajan broj aktivnosti od socijalne podrške, reagovanja u vanrednim situacijama, rada sa mladima, brige o starima, do zdravstvenog obrazovanja.

Posebno su značajne aktivnosti tokom poplava 2014. godine i u vreme pandemije, kad je uloga Crvenog krsta postala vidljiva u punoj meri.

Danas se obeležava 150 godina postojanja Crvenog krsta Srbije, a to nije samo jubilej jedne organizacije, nego svedočanstvo duge tradicije solidarnosti koja je oblikovala i istoriju i moralni prostor srpskog društva. Hronologija Crvenog krsta jeste istorija dobrih ljudi – od lekara, preko sveštenika, bolničarki, volontera i svih dobrotvora koji su, u vremenima ratova i mira, održavali žar brige prema drugima. Od 1876. do danas, ideja ostala je ista: pomoć čoveku u nevolji, bez ostatka, bez pitanja, bez odlaganja.


Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

Istorija i značaj Sokobanje: 130 GODINA ORGANIZOVANOG TURIZMA U SRBIJI

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Miroljub Mića Stojanović i kulturna topografija jugoistoka Srbije

U istoriji srpske kulture mogu se navesti određene ličnosti čiji se značaj ne iscrpljuje zvanjima i bibliografijama. Profesor Miroljub Stojanović pripada tom krugu intelektualaca koji su svoj rad vezali za određeni prostor, ali ga time nisu suzili, već naprotiv izuzetno produbili.

Književnik, esejista, prevodilac i profesor, Miroljub Stojanović je decenijama delovao u Nišu, gradeći kulturni i naučni kontekst u kojem lokalno nije bilo suprotstavljeno opštem. Njegov profesionalni rad kretao se od književne istorije i esejistike do novinarstva i uredničkog rada, sa trajnim interesovanjem za kulturnu prošlost jugoistočne Srbije.


RANI ŽIVOT I FORMIRANJE INTERESOVANJA

Miroljub Stojanović rođen je 1941. godine u selu Držina, kod Pirota, u ratnom vremenu koje je ostavilo dubok trag na generaciju kojoj je pripadao. Odrastanje u ruralnom okruženju jugoistočne Srbije kasnije će se pokazati kao važan činilac njegovog istraživačkog usmerenja – ne kao nostalgija, već kao potreba da se kulturna istorija „manjih” prostora sistematizuje i sačuva.

Rano je pokazao interesovanje za humanističke nauke, a prvi profesionalni angažman vezao ga je za novinarstvo. U periodu od 1963. do 1968. godine radio je kao novinar pirotskog lista „Sloboda”, gde je stekao osećaj za jasan, argumentovan i javnosti okrenut jezik. Taj novinarski temelj ostao je prepoznatljiv i u njegovim kasnijim esejima i naučnim tekstovima.

Prelazak u Niš 1975. godine označio je početak njegovog trajnog vezivanja za grad u kome će ostaviti najdublji trag.

PROFESIONALNI RAD I INSTITUCIONALNO DELOVANJE

Stojanovićeva karijera razvijala se na više frontova. U Nišu je najpre radio kao profesor u Ekonomskoj školi, a potom se sve intenzivnije uključivao u kulturni i naučni život grada.

Posebno mesto u njegovoj biografiji zauzima urednički rad – bio je urednik „Gradine” početkom osamdesetih godina, a zatim i „Narodnih novina”, u periodu kad su kulturne rubrike imale značajnu javnu ulogu. Iako je penzionisan 2006. godine, Stojanović nije prestao da deluje: ostao je aktivan u brojnim strukovnim udruženjima i naučnim projektima.

Na Filozofskom fakultetu u Nišu predavao je predmete iz oblasti književnosti i kulture, a njegov pedagoški rad bio je snažno povezan sa istraživanjem lokalne kulturne istorije. Kao saradnik ogranka SANU u Nišu učestvovao je u projektima koji su nastojali da književnost sagledaju u odnosu prema istorijskim i društvenim okolnostima, bez redukcije i ideoloških pojednostavljenja.

DELA I ISTRAŽIVAČKI OPUS

Autorski opus Miroljuba Stojanovića obuhvata devetnaest knjiga i više od tri stotine bibliografskih jedinica – naučnih radova, eseja, prikaza i prevoda. Značajan deo tog opusa posvećen je književnosti Niša i kulturnoj istoriji jugoistoka Srbije.

Ove studije nisu bile hronika, već pokušaj da se lokalna književna scena postavi u širi kulturni i istorijski kontekst. Stojanović je pisao i o pojedinim autorima, poput Radoja Domanovića i Jelene Dimitrijević, nastojeći da njihovo delo sagleda izvan ustaljenih interpretativnih obrazaca. Kao prevodilac i priređivač doprineo je dostupnosti značajnih tekstova domaćoj publici.

Bibliografija profesora Stojanovića, koju je sistematizovala Univerzitetska biblioteka „Nikola Tesla” u Nišu, svedoči o dugotrajnoj i doslednoj posvećenosti istraživanju.

NASLEĐE I ZNAČAJ

Stojanovićev najveći doprinos leži u upornom radu na očuvanju i tumačenju regionalne kulturne baštine. On je pokazao da istorija književnosti nije zatvoren sistem, već prostran kulturni pejzaž u kome lokalni narativi imaju svoje mesto i težinu.

Preminuo je 20. maja 2016. godine u Nišu, ostavljajući iza sebe delo koje se i dalje koristi kao pouzdan oslonac u istraživanjima. Njegov prosvetni rad ostao je prisutan u nastavi, bibliotekama i digitalnim arhivima, kao podsetnik da kulturni kontinuitet ne nastaje sam od sebe, već se gradi strpljivim i odgovornim radom.


 Otvaranje legata Miroljuba Stojanovića i Nadežde Lainović Stojanović u Narodnoj biblioteci Pirot

KONTINUITET UMESTO ZAKLJUČKA

Miroljub Stojanović bio je intelektualac koji nije tražio veliku scenu, ali je umeo da prepozna značaj onoga što je naizgled skrajnuto. Profesorov život i delo pokazuju da kulturna istorija nije zbir velikih imena, nego zajednica ljudi koji su znali da povežu znanje, prostor i vreme. Upravo u takvoj istrajnoj posvećenosti leži vrednost koja i danas zaslužuje pažnju.

Taj kontinuitet dobio je i svoju materijalnu, bibliotečku formu u ponedeljak, 2. februara, kad je u Narodnoj biblioteci u Pirotu svečano otvoren Legat Miroljuba Stojanovića i Nadežde Lainović Stojanović. Reč je o posebnom izboru knjiga iz njihove porodične biblioteke – knjigama sa posvetama, enciklopedijama i izdanjima koja svedoče o životu provedenom u trajnom dijalogu sa znanjem.

Knjige je pirotskoj biblioteci darovala prof. dr Nadežda Lainović Stojanović, profesorka ruskog jezika i književnosti i životna saputnica profesora Miće Stojanovića. Ovaj legat nije samo spomen na jedan opus, već nastavak iste one kulturne logike iz koje je izrastao njihov zajednički rad i život – da znanje ostaje živo samo onda kad je dostupno, deljeno i ukorenjeno među ljudima koji mu daju smisao.


Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

Nastasja Kerković: „O AMBASADORU JEDNOG NEPOKOLEBLJIVOG DISKRETNOG STOICIZMA

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


FEBRUAR – MESEC MAČJE LJUBAVI ILI ZVUCI ALARMA ZA MAČJU SIDU

Februar je tradicionalno poznat kao period pojačane aktivnosti mačaka, što je u starom evropskom folkloru viđeno kao vreme kad one „vode ljubav”. U prošlosti se to povezivalo sa noćnim mjaukanjem i susretima mačaka, ali savremena urbana realnost dodaje ovom mesecu mnogo ozbiljniju notu.


ŠOKANTNI PODACI I MITOVI

Počeo je februar, mesec tokom kojeg se širom savremenog sveta intenzivira rizik od širenja felinog imunodeficijentnog virusa (FIV), poznatog kao „mačji SIDA”. Globalno je oko 8,7% mačaka zaraženo, dok u uličnim populacijama procenti u pojedinim regionima dostižu i 30%. U Srbiji, istraživanja ukazuju da je 27–31,6% uličnih mačaka pozitivno na FIV, iako se radi o uzorcima iz pojedinih gradskih sredina, ne o nacionalnoj statistici.

Urbanizacija i stalna dostupnost hrane menjaju prirodne obrasce ponašanja mačaka. Kolonije postaju brojnije, parenja češća, a rizik od prenosa bolesti – veći. Zahvaljujući stručnom vođenju razgovora sa niškom veterinarskom ambulantom „Biljana i Dušan Vet” naš cilj je da problemu priđemo naučno-popularno, oslanjajući se na svetske prakse i domaće uslove, uz jasnu poruku: zanemarivanje FIV-a ugrožava ne samo mačje populacije, već i stabilnost urbanih ekosistema.

ŠTA JE FIV I KAKO SE PRENOSI?

Felin imunodeficijentni virus (FIV) je retrovirus sličan HIV-u kod ljudi, ali je isključivo mačji. Napada imuni sistem, čineći životinju podložnom infekcijama, tumorima i hroničnim oboljenjima. Virus sam po sebi ne ubija, ali postepeno slabi odbrambene sposobnosti organizma.

Simptomi se razvijaju postepeno. U akutnoj fazi, nedelju do dve nakon zaraze, mogu se javiti groznica, letargija i uvećani limfni čvorovi. Sledi duga asimptomatska faza u kojoj mačka izgleda zdrava. U završnoj fazi javljaju se hronične infekcije, gubitak težine, upale desni, gastrointestinalni i respiratorni problemi, kao i neurološki poremećaji.

Prenos FIV-a najčešće se dešava preko ugriza, jer se virus nalazi u pljuvački. Zbog toga su mačori koji se bore za teritoriju najugroženiji. Manje čest prenos je sa majke na mačiće ili tokom parenja. Virus se lako uništava dezinfekcionim sredstvima i kratko preživljava van domaćina.

Prevencija podrazumeva sterilizaciju, vakcinaciju, izbegavanje slobodnog kretanja i redovan veterinarski nadzor. Leka za FIV nema – dostupna je samo terapija koja podržava imunitet.

RASPROSTRANJENOST FIV-a I BIOLOGIJA PARENJA MAČAKA

Seropozitivnost na FIV u svetu u proseku iznosi oko 9%, ali u uličnim populacijama može da dostigne i značajno više procente. U Evropi se kreće od 2% do preko 30%, zavisno od država, ali i načina uzorkovanja. Trenutni podaci kažu, u okruženju, Slovenija 33,3%, Hrvatska 13–20%, Mađarska 2,7–30%.

U Srbiji, studije iz Novog Sada pokazuju prevalenciju od 27–31,6% u uličnim kolonijama, što upućuje na stabilno visok nivo virusa u urbanim sredinama.

Sezona parenja počinje u februaru, kad duži dan kod mačaka aktivira hormonalni ciklus. Ženke ulaze u estrus svakih dvanaest do dvadeset dana, tri do dvadeset dana trajanja, dok su mužjaci spremni tokom cele godine.

U urbanim sredinama, gde je hrana obilna i uvek lako dostupna, prirodni ciklusi se menjaju. Ženke se češće pare sa više mužjaka, a mužjaci postaju tolerantniji, to smanjuje agresiju, ali povećava učestalost kontakta i samim tim rizik od prenosa FIV-a. Obrasci ponašanja koji su nekada bili sezonski postaju celogodišnji, što dovodi do brzog rasta populacije i širenja virusa.

SITUACIJA U SRBIJI: ZAKONI, REALNOST, IZAZOVI I SVETSKE PRAKSE

U Srbiji je problem uličnih mačaka ozbiljan i dugotrajan. Zakon o dobrobiti životinja iz 2009. godine zabranjuje ubijanje zdravih mačaka i promoviše TNR (uhvati–steriliši–pusti), ali njegova primena je nedovoljna. Lokalne samouprave retko vode evidenciju o uspešnosti programa. Ili, ako vode ti podaci ostaju manje poznati javnosti.

Najveći teret pada na volontere, koji TNR sprovode uz ograničene resurse. Cena sterilizacije je od 18–26 evra što za mnoge organizacije predstavlja stalni izazov. Napuštanje životinja ostaje glavni uzrok porasta populacije, a iako su kazne propisane – primena je retka.

U Beogradu su kolonije brojne, a FIV se nesumnjivo širi. Novi predlozi ograničenja hranjenja mačaka mogu dodatno pogoršati situaciju, jer se bez kontrole reprodukcije broj još brže uvećava. Na žalost, ni u Nišu slika nije mnogo optimističnija – o manjim sredinama da i ne govorimo.

Svetske prakse pokazuju da je TNR najefikasniji model smanjenja populacije c stabilizacija se postiže tek kad je 75–80% životinja sterilisano. U Hong Kongu kombinacija TNR-a i monitoringa donela je merljive rezultate; u Australiji se TNR kombinuje sa usvajanjem i eutanazijom teško bolesnih životinja. U Evropi, u Holandiji i Norveškoj, modifikovani TNR uključuje i uklanjanje izrazito agresivnih ili bolesnih jedinki.

Ključ uspeha su kao i u većini društvenih oblasti informisanost, zakonska disciplina, odgovorno vlasništvo, evidencija uzgajivača i stroge kazne za napuštanje.


Potencijalna pretnja koje bi svaki vlasnik mačke trebalo da bude svestan!

PUT OD HAOSA DO KONTROLE

Nekontrolisane populacije mačaka šire bolesti, uključujući zoonoze poput bartonele, narušavaju ekosisteme i dugoročno opterećuju gradske budžete. Srbiji je potreban državno koordinisan program sterilizacije, partnerstvo sa organizacijama, obrazovni program u školama i šire informisanje građana.

Iako februar tradicionalno budi sliku prirodnog ciklusa mačje ljubavi, stvarnost je daleko složenija. Svako od nas može da doprinese: sterilizacijom svojih ljubimaca, nenapuštanjem životinja i podrškom volonterima. Samo tako frapantne brojke mogu da se pretvore u dobar primer uspešne kontrole i odgovorne brige.


Hvala „Biljana i Dušan Vet” Niš
Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

Olivera Radović: EKONOMIJA BESA – KAKO MEDIJI PROIZVODE AFEKT

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Đorđe Matić: IZ OKUČANA U KANON – KOMPOZITOR SRBIJE I SLAVONIJE

Od svih zaboravljeni Okučani rodno su mjesto jedne od najzanimljivijih pojava naše suvremene ozbiljne muzike. Tu je septembra 1900. rođen Mihailo Vukdragović, kompozitor, dirigent i kasnije nezaobilazno važan muzički urednik Radio Beograda.

ZABORAVLJENO MJESTO PORED AUTOPUTA

Kad se spomenu Okučani, većina naravno pomisli na autoput prema istoku. Neki i na nekadašnji autoput „Bratstva i jedinstva”, čija je historija danas pokrivena tipično evropski birokratski normiranom, bezimenom, ništa ne govorećom skraćenicom – E70.

Kao da je kakav satiričar sa sarkastičnim smislom za humor smislio. Tu, na otprilike sto i trideset kilometara kad se krene iz Zagreba i malo iznad glavne prometnice su Okučani. Mjesto pored koga se prolazi, ali se u nj nikada ne ide. A što bi se i išlo, kad tamo ionako ničega nema, nit se (više) išta događa.

Neki će se doduše sjetiti i rata, kad je ovdje počinjala „tampon zona” i tadašnja SAO Zapadna Slavonija. Prije rata u Okučanima su Srbi bili apsolutna većina. Nakon rata više nije tako. Iako je i tu bilo užasa, naravno (šifra: „Bljesak”), moglo je biti i gore, i s narodom i preostalim „postotkom” poslije 1995. Ali to je druga tema. Jedino, kad smo već kod maloprije spomenutog zamišljenog satiričara, tu kao da su feralovci izmislili i načelnika općine – „Aca Vidaković (HDž)”.

Okučani kao i sva mjesta nekadašnje Vojne krajine imaju dugu i mučnu historiju, od Seobe pod patrijarhom Čarnojevićem, kad tu dolaze Srbi („Vlasi i pravoslavci”, kako se tipično ogavnom formulacijom navodi na službenim stranicama Općine).

U toj dugoj povijesti srpskog naroda ovdje, bar po općim informacijama i izvorima obje strane, kao da nije ostalo nijedno važnije ime, nikakav značajniji pojedinac, netko tko se ostvario po bilo kakvom dosegu i posebnosti.

ROĐENJE JEDNOG KOMPOZITORA, PRAG I OTPOR AVANGARDI

Međutim nije tako. Ti isti, od svih zaboravljeni Okučani, cestovna oznaka bez daljnjeg sadržaja, rodno su mjesto jedne od najzanimljivijih pojava naše suvremene ozbiljne muzike. Tu je septembra 1900. rođen Mihailo Vukdragović, kompozitor, dirigent i kasnije nezaobilazno važan muzički urednik Radio Beograda.

Zanimljiv je njegov  razvoj. Pogotovo ako počnemo od najvažnije, profesionalne formacije, umjesto osnovnih biografskih crta. Iako generacijski i akademski obrazovan u praškim modernističkim, tada uveliko šenbergovski i dodekafonijom obilježenim krugovima, ovaj naš čovjek išao je, tako tipično, svojim putem, tvrdoglavo, ostajući uzdržan spram ere i tendencija rastakanja harmonijskog sistema, okrenut svome lirskom, impresionističkom ili neoromantičarskom, ponešto melankoličnom osjećaju muzike.

I, iz toga dakako, vjeran svojem temelju: muzičkom naslijeđu tla s kojega je potekao. Jer, moderan ili ne, onaj tko je nosio osjećaj neprestanog rušenja i ponovnog građenja u kostima i srži, ne može prenositi ni princip umjetničkog simboličkog „rušenja” u vlastiti izraz.

KRAJIŠKI ŽIG U PREČANSKOM PODNEBLJU

Za razliku od mnogih prečanskih Srba koji su odabrali život u Matici, Vukdragović nije se „samo” rodio ovdje. Njegova rana mladost i školovanje – sve do odlaska u tek stvorenu Čehoslovačku i Prag na konzervatorij, tad već kao građanin Kraljevine SHS – duboko su obilježeni hrvatskim prostorom i kulturom.

Od istoka pa do zapada – Vukdragović je klasičnu gimnaziju pohađao u Vinkovcima, Osijeku i Varaždinu. Iz potonjeg ostao je jedan gotovo literarni prizor: u starom baroknom gradu, centru Hrvatskog zagorja, usred Velikog rata i ubilačkog pohoda K und K Monarhije na Srbiju, gimnazijalac Vukdragović uvježbava mali neformalni zbor svojih kolega – da izvedu jednu od Mokranjčevih Rukoveti.

Poslije kreće opet na istok našeg dijela Carevine, u Sremske Karlovce, gdje će i završiti gimnaziju. Nakon studija i usavršavanja u Pragu, dolazi u Beograd gdje će ostati do kraja života. Interesantno: i mnogo decenija kasnije, već u starosti i nakon toliko vremena u Beogradu, u govoru mu je i dalje ostao čujan trag karakterističnog zapadnog krajiškog akcenta.

BEOGRAD: USPON JEDNE MUZIČKE BIOGRAFIJE

U glavnom gradu nove kraljevine, od povratka iz Praga 1927., Vukdragović niže uspjeh za uspjehom. Predaje u muzičkoj školi „Stanković”, piše zanimljive zborske komade na balkanske motive, najviše po makedonskim narodnim napjevima.

Ravna prvom beogradskom izvedbom monumentalne Betovenove „Mise solemnis”. Jedan je od osnivača Simfonijskog orkestra Radio Beograda. Iz škole prelazi na Muzičku akademiju gdje je vanredni profesor. Tako dočekuje i 1941. godinu.

Za vrijeme okupacije nije radio javno, što je, uz prijateljstvo s Veljkom Petrovićem, možda doprinijelo i da neposredno nakon rata nastavi uspone u radu i u karijeri, a i po društvenoj ljestvici. Izgleda da je, po nekim svjedočenjima, i prije rata imao određene simpatije za komuniste, a u Stojadinovićevom vremenu branio kolegu muzičara, člana zabranjene KPJ, od izbacivanja s radija.

Kao i mnogi Prečani, nakon oslobođenja blizak je novom uređenju, po osjećaju ako već ne po političkoj angažiranosti. Odmah po kraju rata, 1945. određen je za šefa muzičkog programa i simfonijskog orkestra Radija. Redovni profesor na akademiji postaje dvije godine kasnije, a onda i rektor. Već 1950. primljen je u SANU kao dopisni član, pa deceniju kasnije i kao redovni.

Društveni uspjeh kapitalizira važnom i moćnom pozicijom – imenovan je za generalnog sekretara Saveza kompozitora Jugoslavije. Tokom duge karijere, profesionalne i društvene, dobiva najveća priznanja socijalističke epohe – Orden rada sa crvenom zastavom, Sedmojulsku i Nagradu AVNOJ-a, čak i Vukovu.

Pisao je nova djela i u visokoj dobi, a spadao je i u malu grupu skladatelja koji se bave i muzičkom kritikom. Mihailo Vukdragović živio je dug i ispunjen život. Umro je u martu 1986., prije ravno četrdeset godina. Po njemu danas nosi ime muzička škola u Šapcu.


Svedočanstvo o vremenu, stvaranju i muzici koja je obeležila jedan kulturni prostor.

SRBIJA I SLAVONIJA KAO MUZIČKA SUDBINA

Vukdragović je bio konzervativac u muzičkom smislu, anti-avangardist. Ali muziku koju je stvarno volio, onaj dio kanona koji mu je bio blizak, volio je bez ostatka. Našem narodnom nasljeđu bio je i kao klasičar bezuvjetno odan. U tom smislu, a šire i u pogledu pripadnosti, moguće je da najbolju metaforu ovog kvalitetnog kompozitora i muzičara čine naslovi dva njegova djela: kantata „Srbija” i kantata „Slavonija”.

Prošao sam nedavno kroz Okučane. Kroz mjesto i okolna sela vozio me tamošnji sveštenik, simpatičan narodski čovjek. Objašnjava mi prilike, priča o tom kraju i prošlosti Okučana. Pitam ga zna li za Vukdragovića. „Kako? Vuk..?” Vukdragović, Mihailo, kažem. Kompozitor, dirigent. Odavde je.

„Nikad čuo”, vrti glavom.



Piše Đorđe MATIĆ

Prenosimo P-portal



PROČITAJ JOŠ

Dejan Ilijić – DYAD IV: MUZIKA SPOROG KRETANJA KROZ PROSTOR

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Duško Trifunović – ČOVEK KOJI JE ŽIVEO PET ŽIVOTA

Danas se navršava dvadeset godina od smrti Duška Trifunovića, jednog od onih pesnika čije je delo obeležilo čitavu epohu jugoslovenske i srpske kulture. Nije bio samo pesnik – bio je kulturni radnik, medijski stvaralac i izgnanik, kako je sam sažeto opisao sopstveni život u jednom intervjuu za Radio Beograd.

Biografija koju je nazivao „pet života” više liči na hroniku vremena nego na uobičajenu književnu karijeru.


RANO DETINjSTVO I ISKUSTVO RATA – PESNIK JEDNOG VREMENA

Rođen je 13. septembra 1933. godine u selu Sijekovac kod Bosanskog Broda, u Kraljevini Jugoslaviji. Odrastao je u uslovima rata, siromaštva i čestih ideoloških lomova. Otac Vaso umro je od tuberkuloze 1945. godine, ostavivši porodicu u teškom položaju.

Detinjstvo mu je bilo obeleženo Drugim svetskim ratom: kao dečak prodavao je rakiju nemačkim vojnicima, krijući se od njih glumeći bolest. Kasnije će reći da je sve što je radio u životu radio sa jednim jedinim ciljem – da preživi.

Školovanje u Bosanskom Brodu bilo je isprekidano i haotično, kao i vreme u kojem je odrastao. Udžbenici su se menjali sa režimima, a knjige su često bile nedostupne ili zabranjene. Pisanje poezije u tim godinama nije doživljavao kao poziv, već kao udaljenu mogućnost.

Učio je zanat i radio teške fizičke poslove: bio je bravar u rafineriji, kovač u fabrici „Vaso Miškin Crni”, čak i šumar. Radnički život ostavio je trajan trag na pogled na svet i kasniji jezik kojim je stvarao.

PRVI STIHOVI – PESNIK BEZ AKADEMSKE DISTANCE

Prvi dodir sa pisanjem dogodio se tokom služenja vojske, pedesetih godina, u vreme kampanje „Život damo, Trst ne damo”. Tada je napisao pesmu za jednog druga, više iz potrebe nego iz ambicije. Sa dvadeset četiri godine preselio se u Sarajevo, gde je radio kao bravar u železničkim radionicama. Prvu zbirku poezije „Zlatni kuršum”, koja je skrenula pažnju književne javnosti i kritičara poput Izeta Sarajlića, objavio je 1958. godine.

Iako bez formalnog obrazovanja, upisao je Filozofski fakultet u Sarajevu po posebnom zakonu. Akademski pristup književnosti mu nikada nije bio blizak – više ga je zanimala živa reč i neposredno iskustvo. U narednim godinama objavio je brojne zbirke poezije, romane i drame, a prve velike nagrade, poput Brankove 1960. godine, potvrdile su mesto na književnoj sceni. Pisao je o svakodnevici, radnicima i malim ljudima, bez patetike i distance.

TELEVIZIJA I SARAJEVSKA ROKENROL ŠKOLA

Sedamdesetih godina ulazi u medije i počinje da radi na Televiziji Sarajevo. Autor je i urednik više emisija, među kojima je i „Šta deca znaju o zavičaju”. Istovremeno počinje intenzivnu saradnju sa muzičarima i postaje jedan od ključnih autora takozvane sarajevske rokenrol škole.

Tekstovi za pesme grupe Bijelo dugme, Indekse, Tešku industriju, kao i za Neda Ukraden i Zdravka Čolića ušli su u kolektivno pamćenje. Iako je u početku sa podozrenjem gledao na pisanje tekstova za muziku, vremenom je u tom obliku prepoznao mogućnost da poezija dopre do najšire publike.

Stihovi bili su jednostavni, zvučni i jasni, oslonjeni na ritam živog jezika. Značajan deo rada posvetio je i deci, objavljujući zbirke u kojima je humorom i toplinom govorio o odrastanju i svetu.

RAT, ODLAZAK IZ SARAJEVA I SABIRANJE ISKUSTVA

Građanski rat devedesetih godina prekinuo je sarajevski život. Posle višenedeljnih sukoba napustio je grad u kojem je proveo više od tri decenije. Taj odlazak nije doživljavao kao klasično izbeglištvo, već kao dubok lični i kulturni lom.

Nakon kraćih boravka u drugim sredinama, nastanio se u Novom Sadu. Tu je nastavio da radi, piše i objavljuje. U poznim godinama sve više se okretao pisanju za decu i sabiranju ličnog iskustva u zbirkama koje imaju karakter tihog svedočanstva.

Preminuo je pre dvadeset godina, 28. januara 2006. godine, u Novom Sadu, a sahranjen je u Sremskim Karlovcima, po sopstvenoj želji.

NASLEĐE VELIKOG PESNIKA

Nasleđe Duška Trifunovića danas je duboko utkano u srpsku kulturu. Pesme i stihovi nastavljaju da žive kroz knjige, muziku i sećanja slušalaca i čitalaca. Nije pripadao samo jednoj umetnosti niti jednom vremenu – pripadao je srpskom jeziku i ljudima.


Zapaženo izdanje kultne emisije Rokumenti sa Duškom Trifunovićem kao sagovornikom

BILO JE LJUDI

Bilo je ljudi i vremena

Al nikad nije takvih žena

koje su htjele da me shvate

i sve što dajem – više vrate

One su meni rekle tužno

– Ne čini ništa što je ružno

A ja sam njima uz osmijeh blago

– Činite sa mnom šta vam je drago

Ne mora nigdje to da piše

al sve mi kaže da pravde ima

jer ja sam znao da uzmem više

od onog što se nudilo svima

Bilo je dana kad sam znao:

Što nije pravo – nije pravo

Al ako sudim po svom užitku

ni one nisu na gubitku

TEMPO SECONDO

1.

Kroz istoriju na istoj žici

igraju konji i konjanici

opasno sraslo kolo ideja:

Niko i Ništa – i Epopeja!

Kud sada idu Vertikale

tuda je sevnuo Salto Mortale

ispraćen sumnjom i rizikom

dočekan cvećem i muzikom

A taj što mami u pokret mase

sav rizik slave uzima na se

dok ceo svet – Tutto il mondo

čeka na svoje Tempo secondo

2.

Da li se sećaš – za nekim plotom

Ljubav se bavi Praživotom

dok mi dečaci kao ubice

sanjamo svoje devojčice

jer još ne znaju naše oči

dokle je ljubav odakle zločin

taj dar nebesa za mračnim plotom

koji nas veže sa životom

A nismo znali u toj plimi

da ćemo jednom tako i mi

kad pokorimo Tutto il mondo

živeti kao Tempo secondo

3.

Ljubavi oko večernjih škola

do sjajnih svetskih metropola

od čobanica do kontesa –

sve spadaju u rang čudesa

Te sestre naše sujete muške

te umiljate bjelouške

na teškom putu u saznanje

da je sav život umiranje

a na tom putu u to Ništa

one su sjajna stepeništa

kojim se penje Tutto il mondo

u svoje sjajno Tempo secondo

4.

Sve o životu kad se sazna

ostane samo zločin i kazna

i samoobmana – ima pravde

i samoodbrana – nisam odavde!

Jer moja duša jasno poima

da je najteže među svojima

a duše samo toliko ima

koliko deliš s dušmanima

a ona raste svakim lomom

i uzvikuje – Ecce homo!

O beli svete Tutto il mondo

dolazi tvoje Tempo secondo


Stihove pesme koju ste upravo pročitali kazuje pesnik

GREH

Grešio sam mnogo, a sad mi je žao
Što nisam još više i što nisam luđe,
Jer samo će gresi kada budem pao
Biti moje delo – a sve drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam,
Leteo sam iznad vaše mere stroge,
Živeo sam grešno, još ću, ja se nadam
Svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće,
Grešio i za sve vas koji niste smeli
I sad deo greha mog niko od vas neće,
A ne bih ga dao – ni kad biste hteli.

ZADNJE VESTI

Sa mnom je gotovo bilo onoga trena
Kad sam rekao
Nemoj
A ti si htela i htela
A ja sam pitao
Zašto
A ti si rekla
Zato, zato i zato
Jer tako čini žena
Ti si najbolja od svih
Kojima sam želeo da kažem
To što govorim tebi
Suviše znam o sebi i o svemu
Već sam prešao granicu grešnu
Gde ništa nije sveto
I ništa nije sramota
Sav sam na drugoj strani
A iza mene gori k’o večni plamen
Jedino tvoja lepota
Ti si najbolja od svih
Kojima sam želeo da kažem
To što govorim tebi
Ali sad je kasno
Ovo su zadnje vesti
Više se nećemo sresti
Osim u nekom teškom snu

GLAVNI JUNAK JEDNE KNJIGE

Glavni junak jedne knjige

došao mi da se žali:

Divno bješe glavni biti

dok me nisu pročitali,

Svijetu je svega dosta

ničeg željan nije 

osim – glavnih junaka.

Saznali su moje mane,

moje tajne, moje tuge,

pokidali neke strane

i pošli da traže druge.

Svijetu je svega dosta

on čeka svoga gosta,

a duša se trudi svaka

da ima svog junaka.


Njegovi stihovi ostali su kao dokaz da poezija može da bude utočište i svedočanstvo. U vremenima lomova i promena, on i dalje svedoči da istinit jezik ima snagu trajanja.


Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

Danijela Kostadinović: O PESNIKU DEČJE DUŠE, LJUBAVI, ŽENE I SNOVIDNIH VIZIJA

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Teodor Janković Mirijevski – SRPSKI PROSVETITELj I REFORMATOR OBRAZOVANJA

Kad se u srpskoj kulturi govori o prosvetiteljstvu, prirodno je da se misao najpre vrati Svetom Savi, utemeljivaču duhovnog, obrazovnog i pravnog poretka srednjovekovne Srbije. U tom ranom prosvetiteljskom činu uspostavljen je obrazac u kojem znanje ima nezamenljiv društveni značaj, a obrazovanje trajnu ulogu u negovanju kulture.

Ipak, između Savinog vremena i modernog doba, u kolektivnom pamćenju ostaju u senci oni koji su u sasvim drugačijim istorijskim okolnostima nastavili tu misiju, sekularnim jezikom i institucionalnim sredstvima novog veka. Teodor Janković Mirijevski pripada upravo tom, manje vidljivom, ali presudnom nizu prosvetitelja koji su Savin duhovni zavet preveli u jezik racionalizma, škole i državnog obrazovanja.


PROSVETITELjSTVO KAO TRAJANJE

Teodor Janković Mirijevski predstavlja jednu od najznačajnijih figura u istoriji srpskog prosvetiteljstva i evropske pedagoške reforme. Kao filozof-racionalista, pedagog i reformator školstva, on je ostavio neizbrisiv trag u obrazovanju Srba, Rumuna i Rusa.

Rođen u vreme kad je Habzburška monarhija kontrolisala veliki deo srpskih zemalja, Mirijevski je svoju karijeru započeo u Austriji, a kasnije je prešao u Rusku Imperiju, gde je postao ključni saradnik carice Katarine Druge. Njegov rad obuhvata reforme osnovnog obrazovanja, prevode pedagoških dela i borbu za očuvanje srpskog jezika i kulture.

RANI ŽIVOT I OBRAZOVANJE

Teodor Janković je rođen 17. aprila 1741. godine u Sremskoj Kamenici, u Habzburškoj monarhiji, u imućnoj srpskoj porodici. Njegovi preci bili su poreklom iz tadašnjeg sela Mirijevo kod Beograda, odakle su se preselili u Banat u 15. veku zbog osmanskih invazija. Otac mu se zvao Jovan Janković, a bio je visoki oficir u službi austrijske krune, što je porodici obezbedilo stabilan društveni položaj.

Mirijevski je prezime „de Mirijevo” dodao kasnije, u čast porodičnog porekla. Svoje rano obrazovanje stekao je u rodnoj Kamenici, gde je pohađao Trivijalnu školu. Zatim je nastavio u Latinskoj školi u Sremskim Karlovcima, koja je bila centar srpskog kulturnog života pod Habzburzima. Kao talentovani učenik, dobio je stipendiju od srpskog Mitropolita Vićentija Jovanovića Vidaka, koji je finansirao njegove studije filozofije i prava na Univerzitetu u Beču.

Tamo je studirao pod mentorstvom Jozefa fon Zonenfelsa, profesora političkih nauka i teoretičar racionalističke filozofije. Takođe, Mirijevski je izučio učiteljsku metodiku nastave kod Johana Ignaca fon Felbigera, austrijskog prosvetnog reformatora, čiji su radovi imali veliki uticaj na njegove kasnije reforme. Nakon studija, ostao je godinu dana u Beču kao sekretar pukovnika Feketija, a zatim se vratio u službu mitropolita Vićentija. Ovo razdoblje formiralo je njegov racionalistički pogled na svet, sa naglaskom na prosvetiteljstvo, nauku i obrazovanje kao nezaobilazno sredstvo društvenog napretka.

KARIJERA U HABZBURŠKOJ MONARHIJI

Po povratku u Banat 1772. godine, Mirijevski je započeo reforme školstva. Odlukom Ilirske dvorske deputacije 1773. godine, postavljen je za direktora srpskih i rumunskih škola u Timiškoj provinciji, kako su tada administrativno nazivali Banat, gde je nadzirao obrazovanje pravoslavnog stanovništva.

Kao privatni sekretar temišvarskog vladike Vićentija Jovanovića Vidaka, a kasnije i Petra Petrovića, on je sproveo reforme zasnovane na Felbigerovim metodama. Godine 1776. pohađao je Felbigerov kurs u Beču, preveo njegov „Normativ” i organizovao slične kurseve za učitelje.

Iste godine donet je „Školski ustav” za pravoslavne škole, koji je postao model za sve srpske i rumunske škole u Ugarskoj od 1777. godine. Ovaj ustav, prvi zakon napisan narodnim jezikom, stavio je škole pod državni nadzor, propisao starosno doba dece za školu, od šest do dvanaest godina, režim nastave, program, kvalifikacije učitelja i human pristup učenicima.

To je zapravo podrazumevalo zabranu fizičkog kažnjavanja dece. Ustav je uključivao obavezno obrazovanje za oba pola i naglasak na praktičnim znanjima. Do 1780. godine, broj škola u Banatu se udvostručio na 500, sa školama u većini srpskih i polovini rumunskih sela. 

Za svoj rad, Mirijevski je 1774. godine dobio plemićku titulu od carice Marije Terezije. Godine 1781. napisao je memorandum Bečkom dvoru protiv latinizacije srpskih knjiga, braneći ćirilicu i srpski jezik. Ovaj period obeležen je i njegovim interesovanjem za nauku, uključujući korespondenciju sa Francom Epinusom o elektricitetu i magnetizmu.

PRELAZAK I RAD U RUSKOJ IMPERIJI

Na poziv carice Katarine Druge 1782. godine, Mirijevski je prešao u Rusiju, na preporuku Mitropolita Mojseja Putnika i austrijskog cara Jozefa Drugog. Odbio je položaj vrhovnog direktora škola u Velikom Varadinu da bi se posvetio ruskim reformama. U Rusiji je poznat kao Fedor Ivanovič Jankovič de Mirievo. Dobio je rusko nasledno plemstvo 1791. godine i imanje Nork u Mogiljevskoj guberniji sa 255 seljaka. 

Postao je član Komisije za uređenje osnovnih škola, čiji je plan odobren 1782. godine. Od 1783. bio je direktor osnovnih škola u Petrogradskoj guberniji i upravnik „Zavoda za spremanje učitelja”, koji je prerastao u Učiteljsku seminariju i Pedagoški institut.

Učestvovao je u stvaranju „Ustava narodnih škola” 1786. godine i osnivanju prvog ruskog Ministarstva prosvete 1802. godine. Njegove reforme uključivale su grupnu nastavu, sokratovski metod, ravnopravnost polova i fokus na ruskom jeziku kao sredstvu prosvetiteljskog duha. Penzionisan je 1804. godine sa penzijom od 2000 rubalja.

POSTIGNUĆA I PISANA DELA

Mirijevski je autor brojnih pedagoških dela. U Austriji je preveo Felbigerov „Normativ” i napisao „Ručnu knjigu potrebnu magistrom iliričeskih neunitskih malih škola” (1775) i „Metodičko uputstvo”. U Rusiji je objavio „Rukovodstvo učitelяm pervogo i vtorogo klassa narodnыh učiliщ Rossiйskoй Imperii” (1783), bukvar, čitanku, priručnik za aritmetiku i „Pravila za učenike” (1782).

Sarađivao je sa Petrom Simonom Palasom na „Sravnitelьnom slovare vseh яzыkov i narečiй” (1790–1791), koji je sadržao 61.700 reči na više desetina jezika. Postao je član Ruske akademije nauka 1783. godine, član Ekonomskog društva i nosilac Ordena trećeg i četvrtog stepena Svetog Vladimira. Njegove reforme uticale su na obrazovanje u Austriji, Rusiji i među Slovenima, promovišući prosvetiteljske ideje Komenija, Rusoa i Pestalocija.


Na Lazarevom groblju u Petrogradu kod crkve Aleksandra Nevskog počiva i Lomonosov, a tu je je sahranjen i Teodor Janković Mirjevski

LIČNI ŽIVOT I NASLEĐE

Mirijevski je bio oženjen Julijanom iz Budima. Sa njom je 1778. godine u Temišvaru dobio sina Jovana koji je kao dete bio carski paž. Kao i deda, po kojem je poneo ime, bio je visoki oficir. Završio je vojnu školu i postao general-major u ruskoj vojsci. Mirijevski je živeo skromno, posvećen radu, i održavao veze sa srpskom zajednicom u Rusiji, uključujući generala Simeona Zorića. 

Preminuo je 22. maja po starom kalendaru, odnosno 3. juna 1814. godine u Sankt Peterburgu i sahranjen je na groblju kod crkve Aleksandra Nevskog. Iza sebe je ostavio sistem, a ne samo delo. Škole, programi, metode i institucije koje su decenijama nakon njegove smrti nastavile da oblikuju obrazovanje u Rusiji i među Srbima. Ime mu je danas prisutno u srpskom javnom prostoru stidljivo u nazivima ulica i lokalnim inicijativama, ali njegov stvarni uticaj mnogo je dublji i trajniji.

Teodor Janković Mirijevski pripada onom tipu prosvetitelja čije je delovanje bilo usmereno na budućnost, a ne na ličnu vidljivost. On nije gradio kult oko svoje ličnosti, već je ustanovio sistem. Nije pisao za svoje vreme, već za generacije koje dolaze. Upravo u svemu tome leži smisao prosvetiteljstva kao trajanja – u sposobnosti da se znanje pretvori u društvenu praksu, a obrazovanje u temelj kulturne i istorijske postojanosti.

U tom neprekinutom luku od Svetog Save do modernog doba, Mirijevski zauzima mesto neprimetne, ali ključne spone: čoveka koji je duhovni zavet pretočio u racionalnu strukturu, a kulturni identitet zaštitio kroz školu. Njegovo nasleđe ne pripada prošlosti, nego traje u odgovornosti koju obrazovanje ima prema zajednici.



Redakcija GLEDIŠTA © 2026



PROČITAJ JOŠ

STANISLAV VINAVER – PESNIK, RATNIK I VIZIONAR SRPSKE MODERNE

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb


Darko Tuševljaković: „ŽIVIMO NAJMANJE DVA ŽIVOTA – ONAJ PRE I ONAJ POSLE RATA”

Ljudi koji su pod pritiskom otišli iz svojih domova i došli u Srbiju – oni i nakon trideset godina govore jezikom koji su ostavili u svom prvom životu. Duhovi prošlosti i dalje žive, potisnuti ili ne; mi ih čujemo.

Nedavno je o tome govorio Darko Tuševljaković, neposredno pre nego što je, u poslednjih nedelju dana, ovenčan nagradama „Beskrajni plavi krug” Matice srpske i NIN-ovom nagradom za roman godine. Sa njim je razgovarao Bojan Munjin.


ŽIVOT PRE I POSLE

U životu beogradskog pisca Darka Tuševljakovića (1978.) od malena su se stapali radost sretnog odrastanja, sa šokom rata koji mu je početkom 90-ih u paramparčad razbio djetinjstvo, i natjerao ga na tegobno lutanje po zemljama bivše države.

Rođen je u Zenici, rano djetinjstvo proveo je u Makarskoj, a u osnovnu školu išao je u Zadru u trenutku kada počinje rat. Seli se s roditeljima u Pančevo i još kojekuda, pa u Kragujevac, gdje završava Filozofski fakultet, da bi se konačno skrasio u Beogradu.

Njegovo literarno pismo predstavlja stoga spoj sjećanja, mračnih tragova, snova, porodičnih trauma i smiraja u životu koji se mora nastaviti. O tome jasno govore njegovi romani: „Senka naše želje”, „Jaz”, „Jegermajster” i „Uzvišenost”, kao i knjige kratke proze: „Hangar za snove”, „Ljudske vibracije” i „Naknadne istine”. Dobitnik je Andrićeve nagrade i Nagrade Evropske unije za književnost.

U najnovijem Tuševljakovićevom romanu „Karota”, koji govori o Zadru pred rat i o prošlosti koja nas uvijek sustiže, ne nedostaje ni turobne i grube stvarnosti, kao ni djetinje dobrote i fine i melankolične fantazije.

RASCEPLJENO VREME

U jednom razgovoru ste spomenuli da pripadate generaciji čija je prošlost rascijepljena na vrijeme „prije” tih ratova i na ono „poslije” njih. Kakvo je to osjećanje?

Interesantno je da što više vreme prolazi, možda to ima veze sa starenjem ili sa mojim dozrevanjem, sve više razmišljam o tom trenutku kada se vreme rascepilo na to „pre” i „posle”. Godinama sam, u stvari, smatrao da sam neko koga to nije previše pogodilo. Možda je to zato što sam, u trenutku kada je ta velika država prestala da postoji bio dovoljno mali, dečak od trinaest godina, da ne osetim baš punu tragičnost i potresnost tih zbivanja. Međutim, kako godine prolaze, imam utisak da se sve više vraćam na to vreme i razmišljam kako je, bez obzira ko kojoj generaciji pripada – nemoguće prevazići taj trenutak.

Zašto?

Taj trenutak 1991. godine se ne može prevazići zato što onaj život koji smo živeli do tada se nije nastavio nego se definitivno završio i od tada smo počeli da živimo, kako god je ko znao i umeo, neki novi život. Mi koji smo živeli pre toga i mi koji živimo posle toga nismo potpuno isti ljudi. Ti događaji su nas nepovratno promenili i zato ih je nemoguće prevazići.

DVA „JA” U JEDNOM ŽIVOTU

U tom smislu vi u romanu „Karota” govorite o „dva Davora”, o dva vaša glavna junaka. Kako ti likovi žive zajedno u istoj osobi ili kako mi u životu živimo sa svojim rascijepljenim „ja” u sebi?

U mom romanu pokušavam da kažem da taj prvi „ja od pre”, mora nužno da bude potisnut, da bi „ja posle” mogao da živi. U knjizi se radi o potisnutim sećanjima i o nesvesno zaboravljenim stvarima iz prošlosti, jer ako želimo dalje da živimo, vrlo je teško ono prvo „ja“ držati i dalje aktivnim.

Većina ljudi pokušava da taj prošli život drži u nekoj senci, da bi mogli nastaviti da žive, ali činjenica jeste da ih ta senka i dalje prati. Nemoguće je pobeći od traumatične prošlosti, a teško je i živeti sa njom. To je problem sa kojim se ne suočava samo moj junak u romanu, niti samo ja u životu.

LJUBAV I NERAZUMEVANJE

Kraj romana je gotovo dramatičan: Nina, djevojka glavnog junaka, napušta ga u jednom trenutku, jer ne zna tko je on…

Tako je. U romanu sam moje junake podelio na dve kategorije ljudi: na one koji su proživeli minimum „dva života“ i svu tu traumu i na one koji su geografski bili udaljeni od tih ratova i u nekoj urbanoj ušuškanosti manje-više mirno žive svoje živote.

Glavni junak tokom devedesetih silom prilika mora da menja gradove i adrese stanovanja i da prolazi traumatična iskustva, a njegova devojka živi čitav život u Beogradu, u opštini u kojoj se rodila. Pitanje koje se, nadam se, u romanu postavlja jeste koliko neko može da bude empatičan, ili da sve to razume, ko sve to nije proživeo.

Prošlost junaka potkresanih krila može da bude nerešiv problem…

JEZIK KOJI OSTAJE

Kakve slike u nama stvara traumatična prošlost?

U romanu sam pokušavao da što preciznije opisujem događaje, moje junake u njima i stvari iz prošlosti, stvarne i izmišljene, ali nasuprot tome, prošlost u mojoj glavi suštinski nije precizno poslagana.

U stvarnosti sećanje i ne može da bude precizno: razmišljam kako su moji roditelji u Zadru prošli kroz sve to i kako su sve to doživeli, kako sam ja kroz to prošao i moja mlađa sestra i kako su različite generacije prošle kroz istu traumu i kakav je njihov odnos prema tome.

Razmišljam o ljudima koji su početkom 90-ih otišli iz tih svojih prvih života i započeli svoje druge živote, ali i dalje, na primer, pričaju govorom iz tih prvih života. Ljudi koji su iz raznih krajeva otišli pod pritiskom iz svojih domova i došli u Srbiju – oni i nakon 30 godina govore jezikom koji su ostavili u tom svom prvom životu. Duhovi prošlosti i dalje žive, potisnuti ili ne; mi ih čujemo svakodnevno i često nam stvaraju šum u glavi.

Čini se da za vas kao pisca i svjedoka prošlih događaja, devedesete godine – onda kada ste bili još nedozreli dječak – kao da predstavljaju dvorište mračnih igara.

Različiti moji romani i priče jesu smešteni u taj period, ali mislim da je za mene uvek primarna kamerna drama i sudbine, lični problemi i odnosi među ljudima. Ono što je okolo i ispod tih ljudskih odnosa je vremenski i prostorni okvir koji je meni ostao ugraviran u pamćenju: kraj 80-ih, devedesete i dvehiljadite sve do danas.

U romanu „Jaz” ja se u drugom delu bavim jednim vrlo turobnim životom u Šumadiji, u Kragujevcu, koji je nekad bio industrijski gigant, a kojeg su početkom 90-ih zvali „dolinom gladi”. Bavio sam se u tom romanu studentskim životom koji je tada bio i siv i žut, ali to nije bio društveno historijski roman. Meni je bilo primarno da opišem jednu porodičnu dramu koju je najprirodnije bilo smestiti u taj period.

U romanu „Karota“ ta traumatična prošlost nekako viri iza svakog ugla…

Da, „Karota“ je mnogo ličniji roman, jer tu zaista postoji želja da pričam o periodu mog dečaštva koji sam proveo u Zadru. U tom gradu sam doživeo taj prvi i verovatno najveći rascep u kontinuitetu mog života.

Tu možemo da kažemo da postoji ravnopravna želja da pričam o jednom posebnom vremenu kao i o junacima i njihovim sudbinama u tom dobu, ali i o životu uopšte. S treće strane, ima dosta mojih priča koje bi mogle da se podvedu pod žanrovsku književnost: fantastiku, horor, socijalno-psihološku dramu, što se onda često udaljava od nekog isključivo bliskog istorijskog okruženja.

U romanu „Karota” bavite se nasiljem koji se dogodio u Zadru još prije nego što je taj rat počeo, pri čemu se suzdržavate od nacionalnog određenja i žrtava i nasilnika. Zašto?

Svoje junake ne apostrofiram po nacionalnoj osnovi zato što je u sijaset scena u romanu potpuno jasno ko je ko, ko se kako izjašnjava i ko je na kojoj strani. Drugo, o tome šta smo proživeli 90-ih i nakon toga toliko se neprestano govori, da se čini da niko te događaje nije spreman da pusti i da uđe u neki treći život.

Verovatno je zbog toga meni spominjanje imenom, Srba i Hrvata, maltene postala profana stvar. Te priče ko je kome šta uradio pre 30 godina, i da su to nužno činili Srbi, Hrvati, Muslimani ili neko treći, već kako se sa koje strane gleda – toliko su se umnožile da je meni kao piscu neprijatno da nekome stavljam uprošćene nacionalne etikete na čelo.

Ali nacionalna mržnja jeste bila okidač nasilja u 90-ima.

Da, ali u književnosti taj opis, „on je bio Hrvat, ona je bila Srpkinja” jeste jeftino korišćenje prečice i ja to neću da radim. Te reči su se u našim krajevima kroz upotrebu punu mržnje uprljale i ofucale. Prema tome ko i kako u mom romanu nešto govori, kako se ponaša i kako šta radi – za što mi na ovim prostorima imamo silom prilika jako dobro istrenirano i uho i oko – jasno je i ko je ko i ko je šta.

MRŽNJA U VAZDUHU

Današnja mlada generacija čini se da ponovo želi postaviti pitanje o tome tko je sve odgovoran za ono što se u prošlosti dogodilo. Što vi mislite o takvoj vrsti kritičkog stava?

Moje mišljenje je verovatno manjinsko, ali ja mislim da ako se neprestano budemo osvrtali na prošlost pitajući se ko je kriv, želeći da isteramo pravdu, nećemo daleko stići, jer su svi ti naši ratovi u 90-ima izgledali različito od sela do sela.

Kako konkretno mislimo da sve to raspetljamo? Koliko će još generacija ljudi provoditi svoje živote, baveći se svim tim mestima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji i gde sve ne, pokušavajući da utvrde činjenice ko je tačno šta uradio?

Možemo to zauvek da istražujemo, da sprovodimo projekte koji će isterati sve na čistac i da proglašavamo da će nas to odvesti u budućnost, ali ja mislim da bi u jednom trenutku trebalo završiti tu priču i zaista krenuti dalje. U vremenu kada današnja stvarnost nije sasvim jasna, prošlost to može biti samo još manje.

Kako se može krenuti dalje?

Ja sam svestan da ima na desetine hiljada ubijenih i mnogostruko više unesrećenih nakon post jugoslovenskih ratova i to su jedine činjenice koje se nikada neće promeniti. Sve drugo je stvaranje novih rana, prekopavanjem po starim ožiljcima.

Setite se početka ratova u 90-ima: svako je prizivao vlastite jade iz Drugog svetskog rata, iz straha ili iz osvete, ili zbog jednog i drugog zajedno. Danas vi u gradskom prevozu možete čuti klince kako pričaju ostrašćeno, kao nacionalni navijači ili kao mrzitelji drugih nacija, iako su rođeni puno godina nakon završetka ratova iz 90-ih. Ponavljam, mislim da treba polako odustajati od prošlosti, jer je napor njenog dokumentovanja danas – radi interesa generacija koje dolaze – izgubio svaki smisao.

Naravno, to se ne odnosi na umetničku istinu. Književnost uzima prošlost i od nje, kao i od svega drugog što uzme, stvara nešto novo. U tom smislu, književnost uvek gleda napred.

Šta bi u ovom vremenu i za današnjeg čoveka moglo da ima neki koliko toliko suvisli smisao?

Mržnje i dalje ima u vazduhu i ružne vesti i lokalno i globalno svako jutro sustižu jedna drugu. Jedino lekovito što bih mogao da predložim jeste da ljudi, umesto što se šopaju negativnim sadržajima i neprestano traže krivca u drugome, počnu da kritički rade na sebi.

Zaista mislim da bi ljudi u današnje vreme trebali da naprave dnevni plan: da smanje dozu loših vesti, da dva sata čitaju knjige ili slušaju muziku i da isto toliko vremena šetaju u prirodi. Jedino samousavršavanjem mislim da možemo da naučimo da cenimo drugoga, kao i trenutak u kom živimo.

KNJIŽEVNOST KAO PROSTOR OTPORA

Kako se u vremenu mržnje može baviti književnošću?

Pisac se ovde može baviti traumama iz 90-ih, ali sebe mora postaviti u takav koordinatni sistem da bude otporan prema društveno patološkoj atmosferi, u kojoj se preklapaju stvaran život i fantazije, činjenice i iskrivljene interpretacije, dobrota i zlonamernost…

Danas zaista svako može da izjavi svašta, lažne vesti preplavljuju ono što se stvarno desilo i zaista živimo u vreme post-istine, u kom se i istina i neistina tretiraju kao činjenice. Zato je danas za pisca ključno da pronađe autentični ugao gledanja na stvari.

Ako čitaocu uspete da otvoriti prozor kroz koji će moći na svež način da vidi i pokuša da pojmi ovu haotičnu i konfuznu stvarnost – onda ste kao pisac uspeli. Kraće rečeno: da biste se u bolesnom svetu bavili književnošću, morate da budete koliko toliko zdravi.


Dobitnik NIN-ove nagrade Darko Tuševljaković govori za Oko magazin

PISANJE KAO NUŽNOST

Kako ćete kao pisac zadržati vaš ugao autentičnosti u godinama koje dolaze i koje najavljuju nove brige i opasnosti?

Tako što kao pisac neću odustati. Poziv pisca je u svakom vremenu na svoj način težak i od njega se uvek mogu dići ruke, ali to je onda kraj. Pisanje je uvek borba, preispitivanje i zapitanost da li sve to ima smisla. To je tako.

Književnost je opterećenje, ali jeste i potreba da se nešto kaže, da se ostavi ma kakav trag, kakvo god vreme bilo. Dok god pisanje bude bilo važno meni i nekom drugom ko će pročitati to što ja pišem, ja ću imati zdrav apetit prema papiru i olovci.


Prenosimo P-portal

Piše Bojan MUNJIN



PROČITAJ JOŠ

ČASOPIS GRADINA – 125 GODINA KNJIŽEVNOG NASLEĐA NIŠA

ODABERI VIŠE


Pridružite se kanalima Gledišta:
Viber | Votsap


BEZ REKLAMASA SAMO TRI OBAVEŠTENJA NEDELjNO

• podržite naš rad simboličnom donacijom •

gledišta.srb